Aktio

USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

PRESUDA

Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o ustavnom pitanju koje je predočio Kantonalni sud u Mostaru u vezi utvrđivanja ustavnosti člana 5. stav 2. i člana 7. st. 2. i 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite, na osnovu člana IV.C.10. (4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine u vezi sa Amandmanima LII i XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne rasprave održanoj dana 07. februara 2013. godine, donio je

PRESUDU

  • 1.
    Utvrđuje se da član 5. stav 2. u dijelu koji glasi: " Pisanim dokaznim sredstvom u smislu ovog zakona ne smatra se izjava stranke i drugih lica bez obzira na to u kojem je obliku saopštena" i član 7. st. 2. i 3. u dijelu koji glasi: "i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojem osnovu" Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH", broj 82/09) nisu u saglasnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
  • 2.
    Odbacuje se zahtjev za ocjenu ustavnosti postupanja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje/Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar.
  • 3.
    Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Hercegovačko-neretvanskog kantona".

Obrazloženje 1. Podnosilac zahtjeva i ovlaštenje za podnošenje zahtjeva

Kantonalni sud u Mostaru (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva) u predmetu upravnog spora broj 0 7 0 U 006714 12 U po tužbi Jurčić Krešimira iz Gruda protiv tuženog Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje/Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljem tekstu: Federalni zavod PIO/MIO) radi poništenja rješenja tuženog broj FZ3/2-3169357337 od 13.02.2012. godine (u daljem tekstu: osporeno Rješenje) podnio je dana 05.06.2012. godine na osnovu člana IV.C.3.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) ustavno pitanje (u daljem tekstu: zahtjev) za utvrđivanje ustavnosti člana 5. stav 2. i člana 7. st. 2. i 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite (u daljem tekstu: osporeni Zakon), te ustavnosti postupanja Federalnog zavoda PIO/MIO.

Na osnovu člana IV.C.10. (4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine Ustavni sud Federacije odlučuje o ustavnim pitanjima koja mu predoči Vrhovni sud ili neki kantonalni sud a koja se pojave tokom postupka pred tim sudom.

2. Bitni navodi podnosioca zahtjeva

Podnosilac zahtjeva navodi da su se odredbe člana 5. stav 2. i člana 7. st. 2. i 3. osporenog Zakona primjenjivale u konkretnom upravnom postupku i da su protivne članu II.A.2.(1) c) (jednakost pred zakonom) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i članu 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), kojom je regulisano pravo na pravično suđenje. Podnosilac zahtjeva, također, smatra da postupanje Federalnog zavoda PIO/MIO u slučajevima oduzimanja prava na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima pripadnika bivše vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane nije u saglasnosti sa članom, II.A.2.(1)k) (pravo na imovinu) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.

U obrazloženju zahtjeva navodi se da je odredbama člana 7. st. 2. i 3. osporenog Zakona propisano da će Federalno ministarstvo za pitanja branilaca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljem tekstu: Federalno ministarstvo) samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojem osnovu. Podnosilac zahtjeva smatra da su navedene odredbe diskriminirajuće u odnosu na korisnike prava iz člana 7. stav 1. osporenog Zakona i da onemogućavaju primjenu osnovnog principa iz člana 8. Zakona o upravnom postupku prema kojem se prije donošenja rješenja stranki mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Nadalje, podnosilac zahtjeva smatra da je navedenim odredbama omogućeno da se u posebnom upravnom postupku oduzimaju korisnicima ranije stečena prava, ali da se korisnicima prava neće omogućiti da na bilo koji način sudjeluju u postupku kojim im se oduzimaju ta prava, čime su, po njegovom mišljenju povrijeđena prava na imovinu, pravo na jednakost pred zakonom i pravo na pravično suđenje i javnu raspravu.

Podnosilac zahtjeva smatra da je neustavna i odredba člana 5. stav 2. osporenog Zakona prema kojoj se iz postupka revizije odnosno postupka dobivanja i ostvarivanja prava na povlaštenu penziju apsolutno isključuju iskaz stranke i svjedoci kao dokazna sredstva. Na taj način, po mišljenju podnosioca zahtjeva osporena odredba isključila je u dokazivanju i korištenju svojih prava lica koja nemaju i ne mogu imati materijalne i pisane dokaze kojima bi dokazivali svoj status, jer je takva dokumentacija nestala u ratnim uslovima, čime je brojnim korisnicima prava onemogućen pristup pravdi i direktno povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom. Također, smatra da je isključivanjem navedenih dokaza grubo povrijeđen princip materijalne istine iz člana 7. Zakona o upravnom postupku.

Što se tiče osporenog Rješenja Federalnog zavoda PIO/MIO podnosilac zahtjeva navodi povredu niza odredaba Zakona o upravnom postupku te ističe da je taj Zavod uzeo sebi pravo da korisnicima starosne penzije u cijelosti prestane sa isplatom cjelokupne penzije, a ne samo povlaštenog dijela starosne penzije, čija osnovanost se i osporava uvjerenjem Federalnog ministarstva.

Predlaže da Ustavni sud Federacije utvrdi nesaglasnost člana 5. stav 2. i člana 7. st. 2. i 3. osporenog Zakona sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i neustavnost postupanja Federalnog zavoda PIO/MIO.

Uz zahtjev, pored ostalog priloženo je osporeno Rješenje Federalnog zavoda PIO/MIO i tužba Jurčić Krešimira upućena Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine.

3. Bitni navodi odgovora na zahtjev

Ustavni sud Federacije, saglasno članu 39. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03), zatražio je od Jurčić Krešimira i Federalnog zavoda PIO/MIO kao stranaka u postupku koji se vodi pred Kantonalnim sudom u Mostaru, te od Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine kao donosioca osporenog Zakona da dostave odgovor na zahtjev.

U svom odgovoru Jurčić Krešimir u cijelosti podržava zahtjev Kantonalnog suda u Mostaru.

Tuženi Federalni zavod PIO/MIO u odgovoru navodi da smatra da je u postupku odlučivanja o pravu tužioca Jurčić Krešimira na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima kao i drugim u postupcima primjene osporenog Zakona u dijelu svoje nadležnosti u svemu postupao u skladu sa osporenim Zakonom i drugim pozitivnim propisima kojima je regulisano ostvarivanje prava na penziju pod povoljnijim uslovima. Nadalje u postupcima ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja po općim propisima Federalni zavod PIO/MIO tvrdi da je postupao u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju. Iz navedenih razloga predlaže da se zahtjev u dijelu u kojem se tvrdi da je Zavod postupao neustavno u cijelosti odbije kao neosnovan.

Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine dostavio je traženi Prijedlog osporenog Zakona i predložio da Ustavni sud Federacije nastavi postupak na osnovu podataka koji se nalaze u spisu Suda.

Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine nije dostavio odgovor na zahtjev Ustavnog suda Federacije.

4. Činjenično stanje i osporene odredbe

Ustavni sud Federacije je Presudom broj U-7/12 od 20.11.2012. godine, a povodom zahtjeva Predsjednika Federacije ocjenjivao ustavnost članova 1., 2., 3., 5., 7. st. 1. do 8., te čl. 9., 10. i 12. osporenog Zakona, te u tački 7. a) Obrazloženja utvrdio je, između ostalog, sljedeće: "Iz navedenih razloga, Ustavni sud Federacije je ocijenio da osporenim članovima 1., 2., 3., 5., 7. st. 1. do 8. i čl. 10. i 12. Zakona nisu povrijeđene odredbe člana II.A.2.(1) c) d) i k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je propisano pravo na jednakost pred zakonom, zabrana diskriminacije i pravo na imovinu". Napominjemo da je u tom predmetu održana javna rasprava.

Međutim u istom predmetu članovi 5. stav 2. i 7. st. 2. i 3. nisu razmatrani sa stanovišta člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), kojim je propisano pravo na pravično suđenje, na šta u ovom predmetu ukazuje podnosilac zahtjeva.

Zbog toga je Ustavni sud Federacije, saglasno čl. 13. i 25. Poslovnika Ustavnog suda Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 40/10) pošto nije bilo činjeničnih pitanja koja bi bilo potrebno neposredno raspraviti na javnoj raspravi, na sjednici Suda bez javne rasprave održanoj 07. februara 2013. godine razmotrio osporene odredbe sa stanovišta člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Osporene odredbe glase:

"Član 5.

(Dokazna sredstva)

(1) .......

(2) Utvrđivanje da je rana zadobijena pod okolnostima vršenja vojne dužnosti u oružanim snagama vrši se samo pisanim dokaznim sredstvima kao i izvornom medicinskom dokumentacijom o liječenju. Pisanim dokaznim sredstvom, u smislu ovog Zakona, ne smatra se izjava stranke i drugih lica, bez obzira na to u kom obliku je saopštena.

(3) ...........

Član 7.Revizija rješenja kojima su priznata prava

(1) Sva rješenja kojima su priznata prava na ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć od drugog lica, ortopedski dodatak, porodičnu invalidninu, uvećanu porodičnu invalidninu, mjesečni novčani dodatak za dobitnike ratnih priznanja ili odlikovanja, osnovno osiguranje i penzije pod povoljnijim uslovima, podliježu reviziji u skladu sa ovim Zakonom.

(2) Na osnovu uvjerenja iz člana 6. stav 5. ovog Zakona u postupku revizije Federalno ministarstvo će sa danom izdavanja novog uvjerenja ukinuti rješenje kojim je bilo priznato neko od prava iz stava 1. ovog člana i samo riješiti upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojem osnovu.

(3) U slučaju iz člana 6. stav 7. ovog Zakona kada nadležna komisija Instituta utvrdi manji ili veći procent vojnog invaliditeta u odnosu na ranije utvrđeni procent vojnog invaliditeta ili utvrdi vojni invaliditet manji od 20%, ili manji ili viši stepen ortopedskog dodatka ili dodatka za tuđu njegu i pomoć od drugog lica, Federalno ministarstvo će u postupku revizije ukinuti rješenje sa danom donošenja novog rješenja i samo riješiti upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojem osnovu.

..................................."

Napomena: Osporeni su stavovi 2. i 3. člana 7.

5. Relevantni propisi za odlučivanje Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda

Član 6.

Pravo na pravično suđenje

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim zakonom ustanovljenim sudom.........

6. Stav Ustavnog suda Federacije

  • 1.
    Ocjenjujući ustavnost člana 5. stav 2. osporenog Zakona sa stanovišta prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud Federacije smatra da se pod "pravičnom raspravom" u smislu navedene konvencije podrazumijeva, između ostalog i mogućnost korištenja svih dokaznih sredstava koja su predviđena procesnim pravom države ugovornice, odnosno u konkretnom slučaju Zakonom o upravnom postupku

("Službene novine Federacije BiH", br. 2/98 i 48/99). Međutim osporenom odredbom kao dokazno sredstvo, protivno navedenom Zakonu, isključeni su izjava stranke i drugih lica, tj. svjedoka. Time je, po ocjeni Ustavnog suda Federacije povrijeđena navedena odredba Evropske konvencije.

  • 2.
    Razmatrajući odredbe člana 7. st. 2. i 3. osporenog Zakona Ustavni sud Federacije je pošao od odredbe člana 2. Zakona o upravnom postupku kojom je propisano da se pojedina pitanja postupka za određenu upravnu oblast mogu samo izuzetno posebnim zakonom urediti drukčije nego što su uređena ovim zakonom, ako je to nužno za drugačije postupanje u tim pitanjima, s tim da ne mogu biti protivna principima ovog zakona. U konkretnom slučaju Ustavni sud Federacije je utvrdio da Federalno ministarstvo donosi rješenje kojim se odlučuje o pravu korisnika iz oblasti branilačko-invalidske zaštite na osnovu novog uvjerenja u smislu člana 6. stav 5. odnosno stav 7. osporenog Zakona, koje u pravilu, sadrži nove činjenice o statusu korisnika prava. Zbog toga se po ocjeni Ustavnog suda Federacije isključenjem mogućnosti korisnika prava da se prethodno izjasni o navedenom rješenju Federalnog ministarstva koje se zasniva na novim činjenicama povrjeđuje princip materijalne istine i princip saslušanja stranke. Iz istih razloga u konkretnom slučaju ne može se primijeniti ni odredba stava 2. člana 8. Zakona o upravnom postupku kojom je propisano da se rješenje može donijeti bez prethodnog izjašnjenja stranke samo u slučajevima kada je to zakonom dopušteno. Zbog toga po ocjeni Ustavnog suda Federacije, u konkretnom slučaju, ne mogu biti primijenjeni član 2. i član 8. stav 2. Zakona o upravnom postupku, tj. ne može se propisati da se rješenje u upravnom postupku može donijeti bez prethodnog izjašnjenja stranke jer se na taj način pojedinac ne može zaštititi od proizvoljnog djelovanja države i istovremeno se povrjeđuje princip materijalne istine.

S druge strane, ispitujući osporene odredbe sa stanovišta člana 6. stav 1. Evropske konvencije, stav je Ustavnog suda Federacije da pravo na pravično suđenje podrazumijeva pravo stranke da u upravnom postupku bude usmeno saslušana o svim okolnostima slučaja koje su bitne za odlučivanje o njegovom pravu iz oblasti branilačko-invalidske zaštite.

Iz navedenih razloga stav je Ustavnog suda Federacije da su odredbe člana 7. st. 2. i 3. osporenog Zakona u dijelu koji glasi: "i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojem osnovu" u nesaglasnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud Federacije ukazuje da se, kada je riječ o primjeni prava na pravično suđenje u upravnom postupku, ovaj princip odnosi ne samo na sudski nego i na druge postupke u kojima se donosi odluka o nekom pravu.

  • 3.
    Razmatrajući zahtjev za ocjenu ustavnosti postupanja Federalnog zavoda PIO/MIO, Ustavni sud Federacije je utvrdio da članom IV.C.10.(2) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine nije predviđena mogućnost utvrđivanja ustavnosti postupanja upravnih ili drugih organa vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, pa je iz tih razloga odlučeno kao u tački 2. izreke ove presude.

Iako nije nadležan da ocjenjuje ustavnost postupanja Federalnog zavoda PIO/MIO Ustavni sud Federacije ukazuje da je osporeno Rješenje u upravnom postupku doneseno bez prisustva stranke Jurčić Krešimira, koji iz tog razloga nije bio u mogućnosti da ospori činjenice iz uvjerenja Federalnog ministarstva broj 07/57-03-943/11 od 04.07.2011. godine koje, prema navodima osporenog Rješenja "sadrži nove činjenice koje su od utjecaja na ranije ostvareno pravo na penziju". Iako je članom 8. stav 2. Zakona o upravnom postupku propisano da se rješenje može donijeti bez prethodnog izjašnjenja stranke kada je to zakonom propisano, Ustavni sud Federacije ukazuje da u konkretnom slučaju nije osporenim Zakonom propisana mogućnost donošenja rješenja bez izjašnjenja stranke, jer član 7. st. 1. i 2. osporenog Zakona na koje se u preambuli osporenog Rješenja poziva donosilac tog rješenja, nije osnov za donošenje rješenja Federalnog zavoda PIO/MIO već za donošenje rješenja Federalnog ministarstva.

Zbog svega navedenog, Ustavni sud Federacije odlučio je kao u dispozitivu ove presude.

Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u sastavu: dr. Kata Senjak, predsjednica Suda, Sead Bahtijarević, mr. Ranka Cvijić, Domin Malbašić i Aleksandra Martinović, sudije Suda.

Broj U-17/12
07. februar 2013. godine
Sarajevo

Predsjednica
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
Dr. Kata Senjak, s. r.