Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3604/11, rješavajući apelaciju Fabrike duhana Sarajevo d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h), člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Fabrike duhana Sarajevo d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 0002142 11 Uvl od 14. jula 2011. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao neosnovana apelacija Fabrike duhana Sarajevo d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Suda Bosne i Herecgovine broj S1 3 U 0002142 11 Uvl od 14. jula 2011. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Fabrika duhana Sarajevo d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zijad Šušić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 12. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 0002142 11 Uvl od 14. jula 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Uprave za indirektno oporezivanje BiH Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 6. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Sud BiH i tužena su dostavili odgovore na apelaciju 27. maja i 9. juna 2014. godine.

III. Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 5.
    Rješenjem Sektora za poreze - Odsjek za kontrolu velikih poreznika - Grupa za kontrolu velikih poreznih obveznika Sarajevo broj 04/5-3-17-2941-1/09 od 24. februara 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem istog organa broj 04/5-3-17-2941-4/09 od 28. maja 2009. godine, odbijen je apelanticin zahtjev za povrat više plaćene akcize kao neosnovan.
  • 6.
    Protiv Rješenja broj 04/5-3-17-2941-4/09 od 28. maja 2009. godine apelantica je podnijela žalbu koju je tužena Rješenjem broj 01/4-UP/II-190/09 od 24. augusta 2009. godine odbila kao neosnovanu.
  • 7.
    Protiv rješenja tužene apelantica je podnijela tužbu koju je Vijeće za upravne sporove Suda BiH Presudom broj S1 3 U 002142 09 U od 5. aprila 2011. godine odbilo kao neosnovanu.
  • 8.
    U obrazloženju presude se navodi da je apelantica pogrešno tumačila odredbe Zakona o akcizama i Pravilnika o poreznim markicama za duhanske prerađevine i kontrolnim markicama za alkoholna pića i vina, jer iz citiranih odredaba ne proizlazi da apelantica nije mogla prometovati duhanskim prerađevinama, nego proizlazi zaključak da je bila obavezna da izvrši evidenciju zaliha i sa dodijeljenim markicama od tuženog organa vrši promet prerađevina. Promet prerađevina označenih entitetskim markicama apelantica je mogla vršiti najkasnije do 31. decembra 2005. godine. Stoga je, prema mišljenju suda, prigovor pogrešne primjene materijalnog prava neosnovan. Istaknuto je da apelantica faktički ni u tužbi ne spori utvrđeno činjenično stanje, niti nudi dokaze koje bi sudsko vijeće moglo navesti na drugačiji zaključak.
  • 9.
    U odnosu na apelanticin zahtjev za povrat poreza na promet plaćenog na zalihe duhanskih prerađevina po propisu od 31. decembra 2005. godine istaknuto je da apelantica takav zahtjev nije dostavila tuženom organu, nego Poreznoj upravi FBiH, pa je neosnovan prigovor tužbe da tuženi organ nije odlučio o svim zahtjevima žalbe. Upravo suprotno, tužena je, postupajući u skladu sa odredbom člana 77. Zakona o PDV, rješenjem od 28. februara 2008. godine porez na promet proizvoda sadržanih u zalihama akciznih dobara na 31. decembar 2005. godine priznala apelantici kao ulazni porez, što znači da je tuženi organ odlučio o tretmanu poreza na promet. U smislu odredbe člana 77. stav 5. spomenutog zakona, porezni obveznik ima pravo na odbitak priznatog ulaznog poreza srazmjerno izvršenom prometu, ali nema pravo na povrat ulaznog poreza po tom osnovu.
  • 10.
    Protiv navedene presude apelantica je podnijela zahtjev za preispitivanje sudske odluke koji je Apelaciono upravno vijeće Suda BiH Presudom broj S1 3 U 0002142 11 Uvl od 14. jula 2011. godine odbilo.
  • 11.
    U obrazloženju presude se navodi da je presuda Vijeća za upravne sporove Suda BiH zasnovana na potpuno i tačno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona. Istaknuto je da je rješenje tužene od 24. augusta 2009. godine doneseno u skladu sa osnovnim načelima Zakona o upravnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZUP), te da je obrazloženje rješenja u skladu sa članom 200. ZUP-a zbog čega su apelanticini navodi u tom pravcu paušalni.
  • 12.
    Dalje je navedeno da se apelantica bavi prerađivanjem i prodajom duhanskih proizvoda koji spadaju u akcizne proizvode čiji promet podliježe oporezivanju posebnim oblikom poreza-akcizom na osnovu Zakona o akcizama u BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 62/04 i 48/05). Obaveza obračunavanja akcize po osnovu prometa duhanskih proizvoda nastaje podnošenjem zahtjeva za štampanje poreznih markica - član 5. stav 3. Zakona o akcizama BiH. Ukazano je da je nesporno da je apelantica podnijela tuženoj zahtjev za povrat akcize sadržane u vrijednosti zaliha duhanskih prerađevina sa stanjem na 31. decembar 2005. godine koji je odbijen zbog toga što apelantica ne ispunjava uvjete iz člana 26. Zakona o akcizama u BiH, a niti je, saglasno odredbi člana 17. istog zakona, oslobođena plaćanja akcize. Pošto se radi o preradi i prodaji duhanskih proizvoda, to je apelantica, u smislu odredbe člana 5. stav 3. i člana 18. stav 5. Zakona o akcizama u BiH, bila dužna da obračuna akcizu po osnovu prometa duhanskih proizvoda podnošenjem zahtjeva za štampanje poreznih markica, te da tako obračunatu akcizu plati u trenutku preuzimanja poreznih markica. Istaknuto je da apelantica nije mogla biti oslobođena plaćanja akcize, jer se ne radi o akciznim proizvodima koji se izvoze, odnosno koji se pod nadzorom poreznog organa uništavaju, ili čine neupotrebljivim za korištenje.
  • 13.
    Istaknuto je da je Pravilnikom o primjeni Zakona o akcizama u BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 18/05, 38/05 i 74/05) propisano obilježavanje duhanskih prerađevina, alkoholnih pića i vina koja se stavljaju u promet na području BiH, te štampanje i izdavanje, evidentiranje i uništavanje poreznih i kontrolnih markica. Odredbom člana 18. stav 2. navedenog pravilnika propisano je da će se uništenje ili činjenje neupotrebljivim proizvoda za dalje korištenje pod nadzorom poreznog organa, u smislu člana 17. stav 1. tačka 2. Zakona o akcizama u BiH, izvršiti samo u slučaju ako je uzrok viša sila (poplava, požar i druge elementarne nepogode). Istaknuto je da viša sila podrazumijeva vanjski događaj koji se nije mogao predvidjeti, spriječiti, izbjeći ili otkloniti, pa je i opravdano, u slučaju uništenja ili činjenja neupotrebljivim proizvoda prouzrokovanim višom silom, da se porezni obveznici oslobode obaveze obračuna akcize, što nije slučaj sa apelanticom koja je izvršila popis zalihe svojih proizvoda, i to što propisanu zalihu nije mogla prodati, ne može se podvesti pod višu silu.
  • 14.
    Ukazano je da je apelantica mogla predvidjeti mogućnost zaliha duhanskih prerađevina, jer je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o akcizama u BiH, koji je stupio na snagu 19. jula 2005. godine, a koji je u članu 1. propisao da se rok iz odredbe člana 29. stav 1. navedenog zakona produžava do 31. decembra 2005. godine. Pravilnik o primjeni Zakona o akcizama je u članu 32. propisao da obveznik akcize iz člana 5. st. 3. i 4. navedenog zakona (duhanski proizvod i alkoholna pića) ima pravo na povrat akcize za vraćanje neiskorištene ili oštećene porezne markice najduže u roku od šest mjeseci od dana njihovog preuzimanja, te da uz zahtjev za povrat akcize podnosi i dokaz o vraćenim markicama i dokaz o plaćenoj akcizi, što apelantica nije učinila.
  • 15.
    Prema tome, prema mišljenju Apelacionog upravnog vijeća, pravilan je zaključak Vijeća za upravne sporove da se stvaranje zaliha ne može podvesti pod pojmove koji bi doveli do apelanticinog oslobađanja od plaćanja akcize, kao niti njen povrat.
  • 16.
    Istaknuto je da nisu tačne apelanticine tvrdnje da nije odlučeno o zahtjevu za povrat poreza na promet plaćenog na zalihe duhanskih proizvoda, budući da takav zahtjev nije niti postavljen tuženoj, nego Poreznoj upravi FBiH. Ukazano je da iz stanja spisa proizlazi da je tužena, u skladu sa odredbama člana 77. Zakona o PDV, rješenjem od 28. februara 2008. godine porez na promet proizvoda akciznih dobara na 31. decembar 2005. godine priznala apelantici kao ulazni porez, što znači da je tužena odlučila o tretmanu poreza na promet tako da porezni obveznik ima pravo, u smislu člana 77. stav 5. Zakona o PDV, pravo na odbitak srazmjerno izvršenom prometu, ali nema pravo na povrat ulaznog poreza po tom osnovu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 17.
    Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, te navodi da je apelantica imala u vidu supsidijarnu primjenu zakona, te da su povrede postupka učinjene u onom dijelu koji uopće nije riješen posebnim zakonom, pa je njegova primjena u odnosu na te povrede pogrešna primjena zakona. Ukazuje da je sud propustio ocijeniti povrede koje je u postupku učinio organ Uprave a koje se odnose na povrede odredaba ZUP-a BiH. Navodi da obrazloženja rješenja protiv kojih je podnesena tužba ne sadrže izvedene dokaze, utvrđeno činjenično stanje, kao i razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni dokaza. Ukazuje da nije bila u mogućnosti izvršiti naplatu akcize od drugog, jer je tužena donijela Pravilnik o poreznim markicama, čime je apelantici uskraćena mogućnost da izvrši promet, odnosno da obračuna i naplati akcizu od drugog lica, što potvrđuje i da je po osnovu ovih odredaba apelantica ostvarila pravo na povrat uplaćene akcize, a cigarete se i dalje nalaze na zalihama. Prema apelanticinom mišljenju, takvim propisima tužena krši propise koje je sama donijela. Navodi da je sud primijenio slobodnu ocjenu dokaza, ali nije obrazložio kako svaki dokaz pojedinačno, tako i sve dokaze zajedno. Sud je jedino ocijenio relevantne dokaze tužene, te utvrdio pogrešno činjenično stanje i donio pogrešne zaključke primjenjujući pogrešno materijalno pravo, a ne odlučujući o zahtjevima potkrijepljenim apelanticinim dokazima. Ukazuje da Zakon o akcizama i Pravilnik o primjeni Zakona o akcizama nisu odredili sve pravne institute koji su, inače, regulirani Zakonom o upravnom postupku.

b) Odgovor na apelaciju

  • 18.
    U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelanticinih ustavnih prava, te da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude.
  • 19.
    U odgovoru na apelaciju tužena je navela da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelanticinih ustavnih prava. Istaknuto je da je apelantica upisana u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza kod tužene slijedom čega je dužna plaćati indirektne poreze u koje spada i akciza.

V. Relevantni propisi

  • 20.
    Zakon o akcizama u BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 62/04 i 48/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5. stav 3.

(3) Za duhanske prerađevine porezna obaveza nastaje podnošenjem zahtjeva za štampanjem poreznih markica.

Član 17. stav 1. tačka 2.

(1) Akciza se ne plaća na:

  • 2.
    akcizne proizvode koji se pod nadzorom poreznog organa uništavaju ili čine neupotrebljivim za korištenje.

Član 18. stav 5.

(5) Za duhanske prerađevine obaveza plaćanja obračunate akcize nastaje u trenutku preuzimanja poreznih markica.

Član 26.

(1) Porezni obveznik koji izvozi akcizne proizvode za koje je prethodno plaćena akciza ima pravo na povrat uplaćenog iznosa.

(2) Porezni obveznik iz stava 1. ovog člana podnosi zahtjev za povrat uplaćene akcize Upravi.

(3) Porezni obveznik koji je prethodno uplatio akcizu, koju nije bio dužan platiti, ima pravo na povrat iznosa uplaćenog po osnovu akcize, kamate, troškova prinudne naplate i/ili novčane kazne, ako akcizu nije obračunao i naplatio od drugog lica.

Pravilnik o primjeni Zakona o akcizama u BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 18/05 i 45/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 18.

(2) Uništenje ili činjenje neupotrebljivim proizvoda za dalje korištenje pod nadzorom poreskog organa, u smislu člana 17. stav (1) tačka 2. Zakona, izvršit će se samo u slučaju ako je uzrok viša sila (poplava, požar i druge elementarne nepogode).

VI. Dopustivost

  • 21.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 22.
    U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

  • 23.
    Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

  • h)
    apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
    • 24.
      U vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam "građanska prava i obaveze" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine, Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelantica obavezna da uplati porez, odnosno akcize kao posebnu vrstu poreza (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3247/09 od 23. novembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), a time i postupak u kojem je tražila povrat uplaćenog poreza i akcize ne potpadaju pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
    • 25.
      Iz navedenog proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u ovom slučaju ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu i prava na nediskriminaciju

  • 26.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 0002142 11 Uvl od 14. jula 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija protiv navedene presude je podnesena 12. septembra 2011. godine, te proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, u pogledu navoda apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ovaj dio apelacije ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII. Meritum

  • 27.
    Apelantica osporava Presudu Suda BiH broj S1 3 U 0002142 11 Uvl od 14. jula 2011. godine, ukazujući da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 28.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • k)
    Pravo na imovinu.
    • 29.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

  • 30.
    Apelantica, u suštini, smatra da joj je povrijeđeno pravo na imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku na nesporan način utvrđeno da je apelantica uplatila akcize na duhanske prerađevine čiji je povrat zatražila u postupku iz kog je proizašla osporena presuda. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelanticinom imovinskom pravu, što potpada pod opseg člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 31.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
  • 32.
    Iako se apelantica nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelanticino pravo na imovinu koje se sastoji u lišavanju njene imovine naplaćene u vidu akcize koju je propisala država, a čiji je povrat apelantica tražila u predmetnom postupku.
  • 33.
    Ustavni sud u konkretnom slučaju mora odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) Da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) Da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i (c) Da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa?
  • 34.
    U odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud ukazuje na stav da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem, te da, s tim ciljem, ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, Serija A broj 6, stav 5).
  • 35.
    Ustavni sud konstatira da je, u suštini, odbijen apelanticin zahtjev za povrat akcize sadržane u vrijednosti zaliha duhanskih prerađevina sa stanjem na 31. decembar 2005. godine. Tužena je odbila apelanticin tužbeni zahtjev zbog toga što apelantica ne ispunjava uvjete iz člana 26. Zakona o akcizama u BiH, niti je, u smislu odredbe člana 17. Zakona o akcizama, oslobođena plaćanja akcize. Naime, utvrđeno je da se apelantica bavi preradom i prodajom duhanskih proizvoda koji spadaju u akcizne proizvode čiji promet podliježe oporezivanju posebnim oblikom poreza-akcizom na osnovu Zakona o akcizama u BiH. U smislu člana 5. stav 3. i člana 18. stav 5. spomenutog zakona, obaveza obračunavanja akcize po osnovu prometa duhanskih proizvoda nastaje podnošenjem zahtjeva za štampanje poreznih markica, te tako obračunatu akcizu apelantica je dužna da plati u trenutku preuzimanja poreznih markica. Apelantica nije mogla biti oslobođena plaćanja akcize, jer se ne radi o akciznim proizvodima koji se izvoze, odnosno koji se pod nadzorom poreznog organa uništavaju ili čine neupotrebljivim za korištenje.
  • 36.
    Pri tome je utvrđeno da se apelantica ne može osloboditi obaveze obračuna akcize zbog više sile, budući da je apelantica izvršila popis zaliha svojih proizvoda, te da se nemogućnost prodaje popisanih zaliha ne može podvesti pod višu silu u smislu člana 18. stav 2. Pravilnika o primjeni Zakona o akcizama u BiH i člana 17. stav 1. tačka 2. Zakona o akcizama u BiH. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da je apelantica mogla predvidjeti mogućnost stvaranja zaliha duhanskih prerađevima dajući razloge za navedeno. Prema tome, ocijenjeno je da se stvaranje zaliha ne može podvesti pod pojmove koji bi doveli do oslobađanja apelantice od plaćenja akcize, kao niti njen povrat. Također, Sud BiH je naglasio da nisu tačne apelanticine tvrdnje da nije odlučeno ni o njenom zahtjevu za povrat poreza na promet plaćenog na zalihe duhanskih proizvoda, budući da takav zahtjev nije postavljen tuženoj, nego Poreznoj upravi FBiH. U navedenom obrazloženju Suda BiH Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Prema mišljenju Ustavnog suda, Sud BiH je za svoju odluku dao jasne i precizne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, odluka Suda BiH je zasnovana na važećim materijalnopravnim propisima, koji reguliraju pitanje obračuna, plaćanja i povrata akciza. Navedeni propisi su objavljeni u službenim glasilima, dakle, dostupni građanima. Stoga, na osnovu navedenog proizlazi da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu izvršeno na osnovu zakona koji ispunjavaju standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno "zakonitosti".
  • 37.
    Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da se Zakonom o akcizama u BiH, koji se primjenjivao u relevantno vrijeme, na osnovu kojeg je odbijen apelanticin zahtjev za povrat akcize regulira postupak obračuna i naplate akciza, kao i način povrata akciza, a kako bi se osiguralo efikasno funkcioniranje poreznog sistema kroz oporezivanje posebne vrste proizvoda - akciznih proizvoda. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je članom 1. Zakona o akcizama u BiH propisano da se tim zakonom uređuje oporezivanje prometa i/ili uvoza određenih vrsta proizvoda - akciznih proizvoda na teritoriji Bosne i Hercegovine posebnim oblikom poreza -akcizom. Stoga, Ustavni sud smatra da je sprečavanje kršenja zakonom propisanih uvjeta za utvrđivanje, obračun i naplatu akciza, a time i povrat akciza, legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, presudu Evropskog suda u predmetu Hentrich protiv Francuske od 3. jula 1995. godine, Serija A broj 296-A, stav 39. i dalje). U konkretnom slučaju utvrđeno je da se stvaranje zaliha ne može podvesti pod pojmove koji bi doveli do oslobađanja apelantice od plaćanja akcize, kao ni do povrata akcize. Pošto Ustavni sud obrazloženje koje je dao Sud BiH u osporenoj odluci ne smatra proizvoljnim, proizlazi da predmetno miješanje u apelanticinu imovinu služi zakonitom cilju u javnom interesu.
  • 38.
    Također, Ustavni sud mora da odgovori na pitanje da li je miješanje u apelanticinu imovinu u skladu sa principom "proporcionalnosti", odnosno da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na apelanticinu imovinu i zahtjeva za zaštitu općeg javnog interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora da postoji "pravičan odnos" između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a što nije moguće postići ako apelant mora da snosi "poseban i pretjeran teret" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, Serija A broj 98, st. 46. i 50). U konkretnom slučaju Ustavni sud ne smatra da je odbijanjem zahtjeva za povrat više uplaćenih akciza na apelanticu stavljen pretjeran teret, budući da je Sud BiH u osporenoj odluci dao jasne i precizne razloge koji se temelje na važećim materijalnim propisima i iz kojih proizlazi da apelantica nije dokazala da ima osnov za povrat akcize. Stoga se mora zaključiti da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo proporcionalno ciljevima koji se žele postići, odnosno da na apelanticu kao poreznog obveznika nije stavljen pretjeran teret, niti je dovedena u gori položaj od bilo kojeg drugog poreznog obveznika u smislu primjene Zakona o akcizama u BiH.
  • 39.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Suda BiH nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

  • 40.
    Ustavni sud neće razmatrati apelanticine navode o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, budući da apelantica, osim paušalnog navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudila argumente, niti dokaze koji bi ukazali na moguću povredu navedenog prava.

VIII. Zaključak

  • 41.
    Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo zakonito, u javnom interesu i u skladu sa principom "proporcionalnosti", odnosno kada na apelanticu odbijanjem njenog zahtjeva za povrat više plaćene akcize na duhanske proizvode nije stavljen pretjeran teret.
  • 42.
    Na osnovu člana 18. stav 3. tačka h) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 43.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.