USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA
Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 54. i članka 60. stavak 1. točka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH" br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 25. srpnja 2003. godine, donio
ODLUKU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 38/03.
OBRAZLOŽENJE
Djelomice se usvaja apelacija R. R., iz Srpca.
Utvrđuje se povreda čl. II/3.(e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, i čl. 6. i 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Ukida se presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-26/00 od 16. svibnja 2000. godine, u svezi stanarskog prava apelanta.
Odbija se, u ostalom dijelu, apelacija na presudu Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-26/00 od 16. svibnja 2001. godine.
Odbacuje se, kao nedopuštena, apelacija na presudu Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Gž-699/99 od 13. rujna 1999. godine. Nalaže se DP Itris, iz Srpca, da preda u posjed R. R. dvosobni stan u Srpcu, u ulici Petra Kočića broj C/40, u roku od 60 dana od dana objave ove odluke u "Službenom glasniku BiH", pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.R. R. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Srpca, koga zastupa M. Đ., odvjetnik iz Banje Luke, podnio je 3. rujna 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev: 26/00 od 16. svibnja 2001. godine i presude Okružnog suda Banje Luke, broj Gž-699/99 od 13. rujna 1999. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud ocijeni presudu sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te da ukine pomenute presude.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni je sud, 3. rujna 2001. godine, primio apelaciju podnesenu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev: 26/00 od 16. svibnja 2001. godine.
- 3.Apelant je, 6. studenoga 2001. godine, uputio pismo Ustavnom sudu tražeći da se postupak okonča, jer je 13. rujna 2001. godine primio nalog da iseli iz predmetnog stana.
- 4.Sukladno članku 16. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud 22. travnja 2002. godine dostavio apelaciju Vrhovnom sudu Republike Srpske i DP Itris (u daljnjem tekstu: Itris) radi davanja odgovora.
- 5.Ustavni sud do dana donošenja ove odluke nije primio odgovor od Vrhovnog suda Republike Srpske. Ustavni je sud, 12. rujna 2002. godine, primio odgovor od Itrisa.
- 6.Apelant je dopunio apelaciju 5. studenoga 2002. godine.
- 7.Ustavni je sud, 6. prosinca 2002. godine, zatražio od strana u postupku, Vrhovnog suda Republike Srpske i Itrisa, da dostave svoje odgovore na dopunu apelacije. Odgovori nisu dostavljeni.
III - Činjenično stanje
- 8.Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 9.Apelant je po profesiji vozač. Živio je u izvanbračnoj zajednici sa B. S. preko 30 godine, sve do njene smrti 1996. godine. Itris je 1986. godine dodijelio stan B. S. u Srpcu, površine 47 m". Nakon zaključenja ugovora o korištenju stana 1986. godine, B. S. je postala nositeljem stanarskog prava nad tim stanom. Apelant, koji je također živio u stanu, je nakon njene smrti podnio zahtjev vlasniku stana, Itrisu, za prijenos stanarskog prava. Rješenjem broj 520/1-96, od 14. kolovoza 1996. godine, Itris je odbacio apelantov zahtjev kao neutemeljen, sa obrazloženjem da apelant nije ispunio uvjete za sticanjem stanarskog prava nad predmetnim stanom. Po primitku rješenja od 14. kolovoza 1996. godine, apelant je podnio prigovor Upravnom odboru Itrisa, koji je odbio apelanta.
- 10.Apelant je, 1999. godine, pred Osnovnim sudom u Srpcu pokrenuo parnični postupak za utvrđenje stanarskog prava. Tražio je da ga sud proglasi nositeljem stanarskog prava nad prijepornim stanom na temelju činjenice što je dovoljno dugo živio u ekonomskoj zajednici.
- 11.Presudom broj P-160/99 od 5. veljače 1999. godine, Osnovni je sud u Srpcu odbio apelantovu tužbu. Apelant je, nakon toga, uložio priziv Okružnom sudu u Banjoj Luci.
- 12.Presudom broj Gž-699/99 od 13. rujna 1999. godine, Okružni je sud u Banjoj Luci uvažio priziv, preinačio prvostupanjsku presudu broj P-160/99 od 5. veljače 1999. godine, te zaključio da je apelant stekao stanarsko pravo nad prijepornim stanom.
- 13.Tuženi je protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Gž-699/99 od 13. rujna 1999. godine, izjavio reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske i zahtijevao poništenje drugostupanjske presude. Apelant je, također, izjavio reviziju protiv drugostupanjske presude u dijelu manje dosuđenih troškova spora.
- 14.Presudom broj Rev:26/00 od 16. svibnja 2001. godine, Vrhovni je sud Republike Srpske uvažio reviziju tuženog i potvrdio prvostupanjsku presudu od 5. veljače 1999. godine. Apelantova je revizija odbačena kao nedopustiva.
- 15.Apelant je, 3. rujna 2001. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu sukladno članku VI/3.(b) Ustava BiH.
IV - Relevantni propisi
- 16.Obiteljski zakon ("Službeni list SRBiH", br. 21/79 i 44/89)
Članak 246. stavak 1. Obiteljskog zakona glasi:
"(1) Ako je prestala izvanbračna zajednica koja je trajala dulje vrijeme, osoba koja iz te zajednice ispunjava uvjete iz članka 239. ovog zakona, ima pravo na uzdržavanje od druge osobe."
- 17.Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89)
Članak 6. Zakona o stambenim odnosima u relevantnom dijelu glasi:
"Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nositelj stanarskog prava i članovi njegovog obiteljskog kućanstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i osobe koje su prestale biti članovi toga kućanstva a ostala su u istom stanu.
Članovima obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili izvan braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojitelj), braća i sestre, unučad bez roditelja, kao i osobe koja je nositelj stanarskog prava dužan po zakonu uzdržavati ili su te osobe dužne po zakonu uzdržavati nositelja stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i osobe koje sa nositeljem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od devet godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju nositelja stanarskog prava."
- 18.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik RS", br. 19/93 i 22/93)
Članak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima glasi:
"U članku 6. stavak 2. mijenja se i glasi:
Članovima obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili izvan braka, usvojena ili pastorčad), roditelji bračnih drugova, bračni drugovi djece, kao i osobe koje je nositelj stanarskog prava dužan po zakonu uzdržavati, a koje sa njim trajno žive i stanuju".
- 19.Odluka Visokog predstavnika ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 31/99)
Odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu donesen je Zakon o poništavanju određenih članaka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima. Prema članku 1. Odluke, čl. 2., 3., 6., 7. i 8. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima se ukidaju. Prema članku 2. Odluke, novi Zakon stupa na snagu 28. listopada 1999. godine.
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 20.U apelaciji i dopuni apelacije apelant ističe da je, presudom Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Gž-699/99 od 13. rujna 1999. godine, u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te njegovo pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant se također žali da je presudom Vrhovnog suda, broj Rev:26/2000 od 16. ožujka 2001. godine, povrijeđen princip demokratije iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, njegova ustavna prava iz čl. 6., 8. i 13. Europske konvencije, te njegovo pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, obzirom da je Vrhovni sud Republike Srpske donio presudu kojom nije uvažio njegov zahtjev za stanarskim pravom. Apelant se, također, žali da je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske povrijedila njegova prava iz čl. 10., 16. i 45. Ustava Republike Srpske.
- 21.Apelant tvrdi da je Vrhovni sud Republike Srpske pogrešno primijenio Zakon o stambenim odnosima, ne poštivajući pri tome odluku Visokog predstavnika i negirajući mu stanarsko pravo nad stanom. Apelant je stekao ovo pravo na temelju toga što je sa B. S. živio u ekonomskoj zajednici neophodan vremenski period. On, dalje, tvrdi da je presuda, kojom je odbijena njegova revizija, donesena u opreci s važećim zakonima i sudskom praksom suda.
b) Odgovor na apelaciju
- 22.U svom odgovoru na apelaciju, 12. rujna 2001. godine, Itris je naveo da presuda Vrhovog suda Republike Srpske nije povrijedila nijedno ustavno pravo apelanta. Prijeporni je stan još uvijek prazan, apelant živi u svojoj kući u Banjoj Luci, a izvršni postupak još nije okončan.
VI - Dopustivost
- 23.Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni je sud pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustavu koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini".
- 24.Član 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
"Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio."
- 25.Prije svega, glede dijela apelacije u kojoj apelant navodi kršenje prava iz čl. 10., 16. i 45. Ustava Republike Srpske, Ustavni sud nalazi da, prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine, a ne u ustavima entiteta. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u tom dijelu nedopustiva.
- 26.Iz stanja spisa proizilazi da apelant pobija apelacijom i presudu Okružnog suda u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, pozivajući se na bitne povrede odredbi parničnog postupka kao i na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te tvrdeći da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije i njegovog prava na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
- 27.Apelant, također, pobija presudu Vrhovnog suda Republike Srpske u dijelu kojim se odbacuje njegova revizija glede troškova spora, tvrdeći da je došlo do povrede njegovih ustavnih prava iz članka 6., te u dijelu u kojem je odlučeno u meritumu predmeta, tvrdeći da je došlo do povrede čl. 6., 8. i 13. Europske konvencije. Apelant, također, tvrdi da je došlo do povrede njegovih prava iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obzirom da je Vrhovni sud Republike Srpske donio odluku kojom odbacuje apelantov zahtjev za stanarskim pravom.
- 28.Imajući u vidu navode iz toč. 25. i 26. ove odluke, Ustavni je sud apelaciju u dijelu kojim se pobija presuda Okružnog suda, broj Gž-699/99 od 13. rujna 1999. godine, odbacio kao nedopuštenu jer nisu ispunjene ustavne pretpostavke iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, pošto je dio ove presude koji se odnosi na troškove prijepora, rješenje.
- 29.Glede dijela apelacije kojim se pobija presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, Ustavni sud ističe da je ova presuda konačna presuda donesena na temelju zakona entiteta. Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske je donesena 16. svibnja 2001. godine, a apelantu je dostavljena nakon 27. srpnja 2001. godine, jer je ovo nadnevak kada je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske još uvijek bila u postupku dostave pred nižestupanjskim sudovima. Ustavni je sud primio apelaciju 3. rujna 2001. godine.
- 30.Dakle, apelacija je dostavljena u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio konačnu presudu Vrhovnog suda Republike Srpske, tj. sukladno članku 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda.
- 31.Ustavni sud nalazi da je apelacija u ovom dijelu dopustiva.
VII - Meritum
- 32.Prvo pitanje koje Ustavni sud treba utvrditi jeste je li presudom Vrhovnog suda Republike Srpske, kojom se odbija apelantova revizija, a koja se odnosi na troškove postupka, došlo do povrede apelantovog prava na pravičan postupak.
- 33.Ustavni sud zapaža da se garanti članka 6. Europske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka se mora sagledavati kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, sukladno tome, kao dio "utvrđivanja građanskih prava i obveza" (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 23. rujna 1997. godine, stav 25. f).
- 34.Članak 151. stavak 1. i članak 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 36/77, 36/80 i 69/82), koji se u Republici Srpskoj primjenjivao po temelju članka 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske, predviđaju da parnične troškove sačinjavaju izdaci učinjeni tijekom ili povodom postupka, dok će stranka koja u cjelini izgubi parnicu biti dužna da protivnoj stranci i njenom umješaču naknadi troškove. Članak 129. stavak 5. Zakona o parničnom postupku predviđa da se odluka o troškovima u presudi smatra rješenjem. Prema članku 167. stavak 1. navedenog zakona odluka o troškovima, sadržana u presudi, se može napadati samo prizivom na rješenje ako se istodobno ne napada i odluka o glavnoj stvari. Stavak 2. tog članka predviđa da će viši sud jednom odlukom odlučiti o oba pravna lijeka ako jedna stranka napada presudu samo glede troškova, a druga glede glavne stvari.
- 35.Članak 378. Zakona o parničnom postupku predviđa da je dopušten priziv protiv rješenja prvostupanjskog suda. Međutim, članak 400. stavak 1. predviđa da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen.
- 36.Ustavni je sud, prema tome, kao prvo zaključio da troškovi postupka uvijek predstavljaju sporedni tužbeni zahtjev koji ovisi od postupka u cjelini. Sukladno tome, Zakon o parničnom postupku ne predviđa mogućnost izjavljivanja revizije o troškovima postupka ukoliko strana u postupku u isto vrijeme ne pobija odluku u meritumu predmeta. Kao drugo, unatoč činjenici što je Vrhovni sud Republike Srpske presudio de facto o meritumu predmeta odlučivši o reviziji druge strane u postupku, taj sud je imao pravo odbaciti apelantovu reviziju kao nedopustivu, obzirom da članak 167. stavak 2., primijenjen per analogiam na revizioni postupak, predviđa tu mogućnost. Kao treće, drugostupanjsko rješenje se tiče isključivo troškova parničnog postupka i ne može se smatrati rješenjem koje je okončalo predmet kako je to predviđeno člankom 400. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.
- 37.Slijedeći narečeno u točki 35. ove odluke, Ustavni sud nalazi da je apelacija protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev:26/2000 od 16. svibnja 2001. godine, kojom je apelantova revizija odbačena, neutemeljena.
- 38.Apelant se, dalje, žali da je narečenom presudom Vrhovnog suda Republike Srpske od 16. svibnja 2001. godine došlo do povrede čl. 6. i 8. Europske konvencije, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
- 39.Ustavni sud podsjeća da, prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima "prizivnu nadležnost za pitanja koja iz Ustava, koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini". Sukladno tome, apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda je ograničena na ocjenu ustavnih pitanja. To, u konkretnom predmetu, znači da Ustavni sud mora ocijeniti da li odluka, koja se tiče spornog stanarskog prava nad stanom, krši Ustav Bosne i Hercegovine, a osobito čl. 6., 8. i 13. Europske konvencije, te članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, koji prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine čine dio zakona Bosne i Hercegovine i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.
- 40.Ustavni sud, prije svega, mora ispitati je li, presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev:26/2000 od 16. svibnja 2001. godine, donesenom u meritumu predmeta po reviziji tuženog, došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravičan postupak.
VII.a) Pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije
- 41.Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2. što uključuje: Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke."
Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u svom relevantnom dijelu, glasi:
"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza Š...Ć svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom..."
- 42.Pravo na "pravično" suđenje pretpostavlja navođenje preciznih razloga na temelju kojih je dotični sud donio određenu presudu, te navođenje razloga na temelju kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se odluka temelji. To, nadalje, znači da sud mora primijeniti propise koji su na snazi u vrijeme donošenja odluke.
- 43.U konkretnom slučaju apelant tvrdi da je Vrhovni sud Republike Srpske, kao pravni osnov za svoju presudu, primijenio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik RS", broj 19/93) koji nije bio na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke.
- 44.Ustavni sud ističe da je protivnik apelanta izjavio reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske 13. rujna 1999. godine. Vrhovni je sud Republike Srpske donio presudu 16. svibnja 2001. godine. Presuda je ovog suda utemeljena na Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima u verziji iz 1993. godine. Odluka je Visokog predstavnika, kojom je izmijenjen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, stupila na snagu 28. listopada 1999. godine. Ova odluka ne sadržava prijelazne odredbe koje se tiču primjene novog i starog zakona na predmetima koji su, u vrijeme stupanja na snagu novog zakona, još u radu pred sudovima.
- 45.Ustavni sud zaključuje da svaka osoba ima pravo na to da se njen pravni problem tretira sukladno relevantnim pravnim odredbama koje su na snazi u vrijeme donošenja odluke. Isto, u prinicipu, važi i ukoliko se tijekom postupka promijeni i pravni osnov za donošenje odluke.
- 46.Obzirom da je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske donesena u vrijeme kada je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima prestao važiti, Vrhovni sud Republike Srpske je utemeljio svoju odluku na nepostojećem zakonu. Vrhovni je sud Republike Srpske bio obvezan primijeniti Zakon o stambenim odnosima u verziji koja je uslijedila nakon izmjena i dopuna nastalih citiranom odlukom Visokog predstavnika.
- 47.Dakle, Ustavni sud zaključuje da je presudom Vrhovnog suda Republike Srpske glede stanarskog prava došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
VII.b) Pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije
- 48.Apelant se poziva na članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 8. Europske konvencije. Članak II/3.(f) glasi:
"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2. što uključuje: Š...Ć
(f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje."
Članak 8. Europske konvencije glasi:
"1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 49.Osnovna svrha članka 8. Europske konvencije je u tome da štiti pojedinca od neopravdanog miješanja države u njegov privatni i obiteljski život, dom ili prepisku. Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, termin "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, od 24. studenoga 1986. godine, serija A, br. 109, stavak 46 f.). Sukladno ovoj interpretaciji, Ustavni sud je proširio domenu članka 8. Europske konvencije na stanove u kojima se stanuje na temelju postojećeg stanarskog prava (vidi odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 8/99, od 11. svibnja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99).
- 50.Prema članku 8. Europske konvencije, država ima pravo miješati se u apelantovo pravo na dom samo ukoliko je miješanje sukladno zakonu i ako je nužno i od interesa u demokratskom društvu, kao na primjer u interesu ekonomskog blagostanja zemlje.
- 51.Prvo pitanje koje Ustavni sud mora ispitati jeste je li miješanje bilo "sukladno zakonu". Činjenica je da je Vrhovni sud Republike Srpske, kao pravni osnov za svoju presudu, primijenio pogrešan zakon, pa Ustavni sud zaključuje da miješanje nije bilo sukladno zakonu. Međutim, to još ne znači da se apelantov stan može automatski smatrati njegovim domom, obzirom da stan u kojem se stanuje bez pravnog osnova, u smislu Europske konvencije, ne spada u domenu zaštite članka 8. Europske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, U 6/01, od 31. kolovoza 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01). Ustavni sud zaključuje da je pomenuti stan predstavljao apelantov dom u smislu članka 8. Europske konvencije sve do smrti B. S. Stranke u postupku nisu pobijale ovu činjenicu. Ustavni sud, dalje, ističe da Vrhovni sud Republike Srpske, svojom presudom od 16. svibnja 2001. godine, nije uvažio apelantov zahtjev za prijenosom stanarskog prava nad stanom, pa da je time apelant bio obvezan iseliti iz tog stana. Međutim, sud mora ispitati je li apelant imao pravnog osnova da nastavi koristiti stan nakon smrti B. S., što je preduvjet da se stan smatra njegovim "domom" u smislu članka 8. Europske konvencije.
- 52.Zakon o stambenim odnosima (članak 6.) predviđa da se korisnikom stana smatraju nositelj stanarskog prava i članovi njegovog obiteljskog kućanstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju. Članovima obiteljskog kućanstva se smatraju, inter alia, osobe koje je nositelj stanarskog prava dužan po zakonu uzdržavati ili su te osobe dužne, po zakonu, uzdržavati nositelja stanarskog prava, a koja žive zajedno s njima, ili osobe koje žive u ekonomskoj zajednici zajedno sa nositeljem stanarskog prava više od deset godina. Prema članku 246. Obiteljskog zakona, osoba koja živi u izvanbračnoj zajednici dulji period ima pravo da ga ta osoba uzdržava. Prema sudskoj praksi redovitih sudova u Bosni i Hercegovini, termin "dulji period" podrazumijeva trajanje izvanbračne zajednice od najmanje tri godine. Nakon toga, s točke motrišta uzdržavanja, takav odnos povlači za sobom posljedice koje su slične onima iz bračnog odnosa. S druge strane, po mišljenju bosanskohercegovačkih sudova, da bi pojedinac stekao status člana kućanstva nije nužno da bivši i novi nositelj stanarskog prava žive zajedno u istom stanu pet godina, već se računa i vrijeme koje su prethodno proveli zajedno.
- 53.Redoviti sudovi su utvrdili da su apelant i B. S. zasigurno živjeli zajedno u privatnom smještaju od 1978. godine. Oni su uselili u predmetni stan 1986. godine. Svjedoci u postupku su potvrdili da je apelant sa B. S. živio u predmetnom stanu bez prekida. Također je utvrđeno da je B. S. za 1996. godinu platila komunalne troškove samo za jednu osobu. Sudovi su, dalje, utvrdili da je apelant bio prijavljen u Srpcu do 14. travnja 1982. godine. Apelant je, od tog nadnevka pa do 25. ožujka 1994. godine, bio prijavljen u Banjoj Luci na adresi gdje ima privatnu kuću. Nakon toga je ponovno podnio prijavu mjerodavnom tijelu u Srpcu.
- 54.Dakle, Ustavni sud zaključuje da je apelant dovoljno dugo živio sa B. S. da bi se mogao smatrati članom kućanstva, unatoč činjenici što nije bio prijavljen u Srpcu sve vrijeme. Ustavni sud nalazi da činjenica što je B. S. platila troškove stanovanja samo za jednu osobu ne može utjecati na apelantov status, pošto su ti troškovi inferiorni u usporedbi s ostalim režijskim troškovima (struja, voda, grijanje...).
- 55.Iz narečenih razloga, Ustavni sud smatra stan apelantovim "domom" u smislu članka 8. Europske konvencije. Donošenjem navedene presude, Vrhovni sud Republike Srpske je prekršio apelantvo pravo na dom iz članka 8. Europske konvencije.
VII.c) Pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju
- 56.Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2. što uključuje: Š...Ć
(k) Pravo na imovinu."
Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:
"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 57.Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici tog stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku dva ovog članka, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine sukladno općem interesu sprovođenjem onih zakona koje smatraju potrebitim u tu svrhu. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se tiču određenog ometanja prava na uživanje imovine, te ih treba tumačiti u svjetlu općeg principa narečenog u prvom pravilu.
- 58.Riječ "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, U 14/00, od 4. travnja 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 33/2001). Pravo na imovinu na koje se poziva apelant bi se moglo primijeniti na apelantov slučaj ako bi se apelantova imovina mogla smatrati imovinom sukladno kriterijima Europske konvencije.
- 59.Sukladno svojoj sudskoj praksi, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, U 8/99, od 5. studenoga 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99. Nadalje, stanarsko pravo obuhvata pravo članova bližeg obiteljskog kućanstva na stjecanje stanarskog prava nakon smrti nositelja stanarskog prava (vidi odluku Ustavnog suda, U 6/98, od 24. rujna 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 20/99), te pravo na podnošenje zahtjeva za kupnju stana sukladno relevantnom Zakonu o privatizaciji državnih stanova Republike Srpske.
- 60.Kako je Ustavni sud naveo u stavku 54. ove odluke, apelant je imao status člana kućanstva B. S.. Ustavni je sud zaključio da se pomenuti stan može smatrati apelantovim "domom" u smislu članka 8. Europske konvencije. Kako je rečeno u prethodnom stavku, stanarsko pravo B. S. obuhvata i pravo apelanta na stjecanje stanarskog prava nakon njene smrti. To, dalje, znači da predmetni stan za apelanta predstavlja ekonomsku vrijednost. Dakle, Ustavni sud zaključuje da se stan može smatrati "imovinom" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Međutim, Vrhovni je sud Republike Srpske svojom presudom negirao to pravo i zaključio da apelant nema pravo na prijenos stanarskog prava nad stanom B. S.
- 61.Prema drugoj rečenici stavka 1. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u društvenom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Ustavni sud podsjeća na svoje zaključke u svezi čl. 6. i 8. Europske konvencije i zaključuje da ometanje apelantovog prava na imovinu nije bilo sukladno Zakonu o stambenim odnosima.
- 62.Obzirom na narečeno, Ustavni sud nalazi da je presudom Vrhovnog suda Republike Srpske došlo do povrede apelantovog prava na mirno uživanje imovine iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
- 63.Apelant se pozvao i na povredu članka 13. Europske konvencije, koji glasi:
"Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinile osobe u vršenju svoje službene dužnosti."
- 64.Obzirom da je Ustavni sud ustvrdio povrede prava apelanta koja su zaštićena čl. 6. i 8. Europske konvencije i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebito ispitivati ovaj predmet prema članku 13. Europske konvencije.
VIII - Zaključak
- 65.Na temelju svega izloženog Ustavni je sud, sukladno članku 60. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 66.Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Ovu je odluku Ustavni sud donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i suci Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović.
U 65/01
25. srpnja 2003. godine
Sarajevo
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.