Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 26. lipnja 2003. godine, donio

ODLUKU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 39/03.
OBRAZLOŽENJE

Odbija se apelacija M. D., iz Sanskog Mosta, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-579/01 od 13. studenoga 2001. godine i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-378/00 od 22. svibnja 2001. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    M. D. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sanskog Mosta, koga zastupa N. H., odvjetnik iz Sanskog Mosta, podnio je 10. prosinca 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-579/01 od 13. studenoga 2001. godine i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj P-378/00 od 22. svibnja 2001. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine

  • 2.
    Suglasno članku 16. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Bihaću i Općinskog pravobraniteljstva u Sanskom Mostu, zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud u Bihaću i Općinsko pravobraniteljstvo u Sanskom Mostu dostavili su odgovor.
  • 4.
    Općinski je sud u Sanskom Mostu, na traženje Suda, dostavio sudski spis broj P-378/00.

III - Činjenično stanje

a) Okolnosti slučaja

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant navodi da je 1990. godine sklopio pismeni ugovor sa tadašnjom Samoupravnom interesnom zajednicom za komunalno-stambene poslove Općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: SIZ), čiji je pravni sljednik Općina Sanski Most. Na temelju ovog ugovora apelant se obvezao da kupi dva metalna kontejnera za potrebe SIZ-a, a da mu SIZ ustupi u vlasništvo i na korištenje zajedničku prostoriju smještenu u zgradi broj 52-3 naselje 17. VB u Sanskom Mostu, koja je ranije služila za odlaganje smetlja.

Nakon toga apelant je adaptirao narečene prostorije i otpočeo djelatnost prikupljanja i promet ljekovitim biljem sve do početka rata u Bosni i Hercegovini. Nakon oslobođenja Sanskog Mosta ušao je u posjed nekretnina i izdao ih na korištenje vlasniku samostalne trgovinske radnje koja je na temelju ovog ugovora dobila, od tužene Općine Sanski Most, odobrenje za obavljanje djelatnosti.

Apelant nije bio upisan kao vlasnik narečenog prostora, a Općina Sanski Most, koja sada gazduje zgradama u Sanskom Mostu, jer je ugašen SIZ, odbila je upisati pravo vlasništva, tvrdeći da na adaptiranom prostoru apelant nije stekao vlasništvo. Zbog toga je apelant podnio tužbu Općinskom sudu u Sanskom Mostu, tražeći da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je tužitelj (apelant) M. D. vlasnik poslovnog prostora u naselju 17. VB površine 8,36 m" smješten u prizemlju stambene zgrade broj 52-3 u Sanskom Mostu, a na temelju Ugovora o zamjeni zaključenog između SIZ-a i M. D.

  • 7.
    Općinski je sud u Sanskom Mostu 22. svibnja 2001. godine donio presudu broj P-378/00 kojom se odbija kao neutemeljen zahtjev tužitelja. U presudi se navodi da je neprijeporno da se u ovom slučaju radi o zajedničkim dijelovima zgrade koji služe zgradi kao cjelini, tako da svi etažni vlasnici na ovoj prostoriji imaju zajedničko pravo korištenja, te da se prema tome, sukladno odredbi članka 4. stavak 1. Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrade, ne može steći pravo vlasništva. Osim toga, ugovor na koji se poziva tužitelj nije potpisan niti ovjeren na sudu, tako da i u tom smislu, a sukladno odredbi članka 9. stavak 2. Zakona o prometu nepokretnosti, ne postoje uvjeti da se udovolji tužbenom zahtjevu tužitelja.
  • 8.
    Kantonalni sud u Bihaću, odlučujući o prizivu tužitelja izjavljenom protiv presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-378/00 od 22. svibnja 2001. godine, donio je 13. studenoga 2001. godine presudu broj Gž-579/01 kojom se priziv odbija, a prvostupanjska presuda potvrđuje.

U presudi se navodi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da ne postoji osnov za stjecanje vlasništva na predmetnoj prostoriji niti je ovako utvrđenje prvostupanjskog suda prizivnim navodima dovedeno u dvojbu.

  • 9.
    Protiv presude Kantonalnog suda broj Gž-579/01, kao i presude Općinskog suda broj P-378/00, izjavljena je apelacija Ustavnom sudu.

b) Relevantni propisi

  • 10.
    Zakon o vlasništvu na dijelovima zgrade ("Službeni list SFRJ", br. 35/77, 38/78 i 22/84)

"Članak 4.

Na zajedničkim dijelovima zgrade, koji služe zgradi kao cjelini (temelji, glavni zidovi, tavan, fasada, stubište, hodnici, liftovi, električna, kanalizaciona, vodovodna i telefonska mreža, televizijske antene, prostorije za pranje i sušenje rublja, uređaji za zagrijavanje, dimnjaci i sl.) ako je zgrada u društvenom vlasništvu, svi etažni vlasnici imaju zajedničko pravo korištenja.

Na zajedničkim dijelovima zgrade, koji služe samo nekim, a ne svim posebnim dijelovima zgrade (posebno ulazna vrata, stubište, dimnjaci, dizala i drugi uređaji, tavanske i podrumske prostorije, terase i pregradni zidovi između dva stana ili prostorije i sl.) ako je zgrada u društvenom vlasništvu, etažni vlasnici tih posebnih dijelova imaju zajedničko pravo vlasništva.

Dijelovi zgrade, koja nije u društvenom vlasništvu, a koji služe zgradi kao cjelini ili samo nekim njenim posebnim dijelovima, nedjeljivo su zajedničko vlasništvo svih etažnih vlasnika, odnosno vlasnika čijim posebnim dijelovima služe".

  • 11.
    Zakon o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH", 38/78, 4/89, 29/90, 22/91, 21/92, 3/93, 13/94 i 18/94)

Članak 1.

"....

Nepokretnosti u smislu ovog zakona su poljodjelsko i građevinsko zemljište, šume i šumsko zemljište, neplodno zemljište, zgrade, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada".

Članak 9.

"Ugovor na temelju kojega se prenosi pravo vlasništva na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine.

Ugovor koji je sačinjen protivno odredbi stavka 1. ovog članka ne proizvodi pravno djejstvo".

IV - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 12.
    Apelant tvrdi da sudovi nisu pravilno primijenili odredbe Zakona o parničnom postupku, Zakona o upravnom postupku, Zakona o prometu nepokretnosti, Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrade, a da nisu nikako primijenili Zakon o vlasničko-pravnim odnosima, Zakon o nadziđavanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove i zgrada u društvenom vlasništvu, Zakon o prostornom uređenju i Zakon o premjeru i katastru nekretnina.

Odlukama sudova, tvrdi apelant, povrijeđena su temeljna ljudska prava apelanta zajamčena člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Očito je da sud nije riješio tužbeni zahtjev tužitelja, i nije pravilno utvrdio činjenično stanje, jer nije proveo dokaze tužitelja odbijajući njihovo provođenje bez posebne odluke. Povrijeđena su prava i iz članka II/3.(k) Ustava, tj. pravo na imovinu. Tužitelj je u stjecanje prava vlasništva uložio vlastita sredstva kupnjom kontejnera i izvršio adaptaciju prostora.Time što mu se ne priznaje pravo vlasništva ugroženo mu je pravo na imovinu i zaštita imovine.

Povrijeđen je i članak 6. Evropske konvencije po kojem su sudovi dužni da jednakom pozornošću cijene navode tužbe i tužitelja, kao i navode i izjave tuženog. Međutim, sud je presudu temeljio isključivo na izjavi tuženog.

U apelaciji se dalje navodi da je sud povrijedio i članaak 13. Konvencije zato što nije ispitao ni jedan prizivni razlog tužitelja, a presudom nastoji obrazložiti razloge zbog kojih je prvostupanjski sud donio odluku, što mu nije u nadležnosti. Povrijeđen je i članak 17. Europske konvencije, jer se prava tužitelja zlouporabljuju time što se na adaptiranom prostoru ne utvrđuju nikakva prava. Ne priznavajući tužitelju pravo vlasništva, sud ugrožava stečenu imovinu čime su povrijeđene odredbe članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    U odgovoru Kantonalnog suda u Bihaću od 13. lipnja 2002. godine, navodi se da je prvostupanjska presuda, koja je potvrđena drugostupanjskom presudom Kantonalnog suda, pravilna i na zakonu utemeljena, jer tužitelj nema ni titulu ni modus za stjecanje prava vlasništva. Što se tiče naknade sredstava za koja tvrdi da je uložio u poslovni prostor, tužitelj je poučen da može posebnom tužbom ustati sa zahtjevom za naknadu. Prema tome, zaključuje sud, nisu povrijeđena prava apelanta odlukama suda koji je odlučivao u granicama tužbenog zahtjeva prema dokazima kojima je raspolagao.
  • 14.
    Općinsko pravobraniteljstvo Općine Sanski Most, u odgovoru od 10. lipnja 2002. godine, navodi da ostaje kod svojih navoda iznesenih tokom prvostupanjskog postupka, te predlaže da Ustavni sud odluči o apelaciji na temelju dokaza iz spisa.

V - Dopustivost

  • 15.
    U smislu članka 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 16.
    Posljednja odluka u ovom slučaju je presuda Kantonalnog suda, pa se postavlja pitanje je li apelant mogao izjaviti reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine i je li nepodnošenjem revizije apelant propustio izjaviti sve pravne lijekove.

Ustavni se sud, u ovom slučaju, poziva na članak 364. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH", br. 42/98 i 3/99), prema kojem revizija kao izvanredni pravni lijek nije dopuštena u imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naveo ne prelazi 15.000 KM.

  • 17.
    U konkretnom slučaju navedena vrijednost predmeta spora u tužbi je 12.000 KM. Prema tome, u konkretnom slučaju revizija Vrhovnom sudu nije moguća, odnosno apelant nije mogao koristiti pravni lijek protiv presude Kantonalnog suda.
  • 18.
    Apelant, odnosno njegov punomoćnik, primili su 27. studenoga 2001. godine presudu Kantonalnog suda broj Gž-579/01. Apelacija Ustavnom sudu protiv te presude i presude Općinskog suda broj P-378/00 izjavljena je 10. prosinca 2001. godine. Dakle, apelacija je podnesena u roku predviđenom u članku 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 19.
    Prema tome, apelacija je dopustiva.

VI - Meritum

  • 20.
    Apelant M. D. se u svojoj apelaciji poziva na članak II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6., 13., 17. i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje - članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine članak 6. Europske konvencije za ljudska prava

Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom...".

  • 21.
    Pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude obzirom da to omogućuje apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, članak 6. stavak 1. ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile tijekom postupka, nego samo one argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude. Konačne odluke prizivnih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/79 od 16. srpnja 1981, DR 25, 240). U slučaju navodnih povreda (materijalnog i proceduralnog) zakona, sud treba provjeriti je li postupak bio pravičan.
  • 22.
    U ovom pogledu Ustavni sud smatra da nema povrede Ustava u pobijanim presudama. Točno je da je Općinski sud u Sanskom Mostu, na raspravi održanoj 15. svibnja 2001. godine, odbio kao nepotrebit prijedlog apelanta da se saslušaju svjedoci. Sud je, međutim, proveo sve ostale dokaze koji su predložile stranke u postupku. Kantonalni sud, odlučujući u prizivnom postupku, nije našao da je time povrijeđen zakon. Ustavi sud smatra da apelantovo pravo na pravično suđenje nije bilo povrijeđeno i da je apelacija u ovom dijelu neutemeljena.

b) Pravo na imovinu članak II/3.(k) Ustava i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju

  • 23.
    Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:

"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 24.
    Riječ imovina uključuje širok opseg imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi, Odluka Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. travnja 2001. godine "Službeni glasnik BiH", broj 32/01). Pravo za koje apelant navodi da ga je stekao, moglo bi se u tom smislu smatrati imovinom ukoliko za to postoji pravni osnov.
  • 25.
    Apelant nije stekao imovinu u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ovaj predmet, prema tome, ne spada u domenu ovog članka. Apelant je, de facto i de iure, prema važećem stavu sudske prakse, a na temelju pravnih pravila AGZ-a paragraf 974. i 585., prekarista. On prema izmoljenoj posudbi - prekariju, uporabljuje spornu prostoriju bez naknade i to će trajati sve do opoziva one osobe koja ima pravo vlasništva, odnosno, pravo upravljanja na ovoj prostoriji. Prema tome, apelacija mora biti odbijena kao neutemeljena u ovom pogledu.

c) Pravo na djelotvoran pravni lijek - članak 13. Evropske konvencije

  • 26.
    Članak 13. glasi:

"Pravo na djelotvorni pravni lijek

Svatko čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinile osobe u vršenju svoje službene dužnosti".

  • 27.
    Apelant se žali da Kantonalni sud nije ispitao ni jedan prizivni razlog tužitelja, a da presudom nastoji obrazložiti razloge zbog kojih je prvostupanjski sud donio odluku, a što mu nije zadatak.
  • 28.
    Ustavni sud ističe da, prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, jedino podnositelj koji ima osnovan zahtjev o povredi svojih prava iz Konvencije, ima pravo prema članku 13. Konvencije na efektivan lijek (v. npr. Europski sud za ljudska prava, Silver i dr. protiv Ujedinjenog kraljevstva, presuda od 25. ožujka 1983. godine, revizija A, broj 61). Sud dvoji da bi se apelant u ovom slučaju mogao utemeljeno pozivati na povredu prava iz Konvencije. U svakom slučaju, Sud primjećuje da je apelant imao na raspolaganju pravna sredstva. Protiv presude Općinskog suda mogao je uložiti priziv Kantonalnom sudu, što je on i učinio. Slijedi da članak 13. Konvencije u konkretnom slučaju nije bio povrijeđen.

d) Zabrana zlouporabe prava - članak 17. Europske konvencije

  • 29.
    Članak 17. glasi:

"Zabrana zloupotrebe prava

Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se upuste u neku djelatnost ili izvrše neki čin koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili na njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom".

Ova odredba Europske konvencije ne utemeljuje posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije.

  • 30.
    Apelacija je neutemeljena i u ovom pogledu.
  • 31.
    Na temelju narečenog Ustavni sud zaključuje da pobijane presude nisu povrijedile ni jednu ustavnu odredbu.

VII - Zaključak

  • 32.
    Ustavni je sud zaključio odbiti apelaciju.
  • 33.
    Na temelju članka VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Ovu je odluku Ustavni sud donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i suci prof. dr. David Feldman, Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, Tudor Pantiru, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović.

U 11/02

26. lipnja 2003. godine
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.