Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 25. srpnja 2003. godine, donio

ODLUKU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 38/03.
OBRAZLOŽENJE

Odbija se, kao neutemeljena, apelacija N. H., iz Tuzle, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž.980/00 od 12. travnja 2001. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    N. H. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, kojeg zastupa M. T., odvjetnik iz Tuzle, podnio je, 9. srpnja 2001. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž.980/00 od 12. travnja 2001. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni je sud, na temelju članka 16. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, 8. studenoga 2002. godine, dostavio apelaciju Kantonalnom sudu u Tuzli radi davanja odgovora, što je Kantonalni sud i učinio 22. studenoga 2002. godine.
  • 3.
    Radi davanja odgovora apelacija je dostavljena i zajednicama osiguranja imovine i osoba (u daljnjem tekstu: ZOIL), "Bosna-osiguranje"-Podružnica Tuzla i "Sarajevo-osiguranje" Podružnica Tuzla, kao strankama u postupku u kojem je donesena presuda koja se apelacijom pobija, koje su, također, odgovorile na navode iz apelacije (26. studenoga 2002. godine i 2. prosinca 2002. godine).

III - Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice se predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu sumirati na sljedeći način.
  • 5.
    Apelant je, kao pješak, zadobio povrede u prometnom udesu, koji se dogodio 9. listopada 1994. godine na magistralnom putu kod Lukavca, u kojem su sudjelovala dva motorna vozila. Kaznena prijava Policijske uprave Lukavac, podnesena protiv vozača tih vozila, odbačena je rješenjem Općinskog tužiteljstva Lukavac, broj KT.17/95 od 5. svibnja 1999. godine, jer je nastupila relativna zastarjelost za kazneno gonjenje.
  • 6.
    Apelant je, 16. lipnja 1998. godine, podnio tužbu Općinskom sudu u Tuzli protiv tuženih: ZOIL "Bosna-osiguranje" - Podružnica Tuzla i ZOIL "Sarajevo-osiguranje" - Podružnica Tuzla, radi naknade štete, zbog povrede koju je zadobio u pomenutom prometnom udesu. Apelant je tražio da mu tuženi solidarno plate, kako je precizirano u pismenom podnesku od 10. svibnja 2000. godine, na ime neimovinske štete ukupno 9.500 KM i na ime materijalne štete 400 KM, sa zateznom kamatom po eskontnoj stopi koju mjesečno utvrđuje Narodna banka Bosne i Hercegovine, uvećanoj za 20% počev od 9. listopada 1994. godine, kao dana dospjelosti, do 1. siječnja 1997. godine, a od tada do isplate sa zakonskom zateznom kamatom utvrđenom zakonom, te troškove postupka.
  • 7.
    Presudom Općinskog suda u Tuzli, broj P.1047/98 od 30. svibnja 2000. godine, tužene ZOIL su obvezne solidarno platiti apelantu, na ime naknade nematerijalne štete, ukupno 3.840 KM i, na ime naknade materijalne štete, 400 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. svibnja 2000. godine, kao dana presuđenja, pa do konačne isplate, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude. Tuženi su obvezni apelantu naknaditi parnične troškove u iznosu od 1.052,51 KM, dok je tužitelj sa viškom zahtjeva odbijen.
  • 8.
    Protiv presude Općinskog suda u Tuzli apelant je izjavio priziv zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da se pobijana presuda preinači, te udovolji njegovom tužbenom zahtjevu.
  • 9.
    Kantonalni je sud u Tuzli, presudom broj Gž.980/00 od 12. travnja 2001. godine, djelomice uvažio priziv i prvostupanjsku presudu preinačio u dijelu dosuđene kamate na materijalnu štetu, tako da su tuženi dužni solidarno platiti zakonsku zateznu kamatu na iznos materijalne štete od 400 KM počev od 24. prosinca 1996. godine do isplate. U ostalom dijelu prvostupanjska je presuda potvrđena.
  • 10.
    Općinski sud u Tuzli i Kantonalni sud u Tuzli su zaključili, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, da u konkretnom slučaju postoji solidarna odgovornost dva štetnika (dva osobna vozila), a da doprinos apelanta nastanku štetnog događaja iznosi 20%. Svoju odluku o glavnoj stvari sudovi su temeljili na stavu da se, bez obzira što je više vozila sudjelovalo u prometnom udesu, u kome je povrijeđen apelant kao pješak, radi o jednom štetnom događaju i štetnoj posljedici koja je nastala uz sadjejstvo radnji, odnosno propusta vozača dva vozila, a da su radnje međusobno i vremenski povezane. Dalje, dok je kamata na nematerijalnu štetu određena od presuđenja, Kantonalni je sud u Tuzli za kamatu na materijalnu štetu, koja, prema općim propisima (Zakon o obligacijskim odnosima), dospijeva nastankom štete, obvezao tužene, počev od 24. prosinca 1996. godine, odnosno od prestanka neposredne ratne opasnosti (za čitavo razdoblje rata i neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini se nije obračunavala kamata kakva je predmetna - članak 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba, "Službene novine Federacije BiH", broj 6/98).

IV - Relevantni propisi

  • 11.
    Zakonom o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89 i "Službeni list R BiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94), na opći način su uređena, između ostalog, i pitanja naknade štete. Tako je utvrđeno da je dužan onaj tko drugom prouzroči štetu i nadoknaditi ju, ukoliko se ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje (članak 154.); za štetu od opasne stvari odgovara njen vlasnik (članak 174.); u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu, koji je prouzročen isključivom krivnjom jednog vlasnika, primjenjuju se pravila o odgovornosti po temelju krivnje, a ako postoji obostrana krivnja, svaki vlasnik odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli (članak 178.); obveza naknade materijalne štete smatra se dospjelom od trenutka nastale štete (članak 186.); za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove, naruženosti..., kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu (članak 200.). Prema čl. 940. i 941. Zakona o obligacijskim odnosima, u slučaju osiguranja od odgovornosti osiguratelj odgovora za štetu nastalu osiguranim slučajem samo ako treća oštećena osoba zahtijeva njenu naknadu, a oštećena osoba može zahtijevati neposredno od osiguratelja naknadu štete koju je pretrpjela događajem za koje odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osigurateljeve obveze.
  • 12.
    Zakon o osiguranju imovine i osoba ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/95, 7/95, 6/98 i 41/98), koji se primjenjuje od 19. veljače 1995. godine, propisuje u čl. 73. i 76. da je vlasnik, odnosno korisnik motornog i priključnog vozila, dužan sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uporabom motornog vozila nanese trećim osobama u slučajevima smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari, a obveza društva za osiguranje na naknadu po temelju osiguranja od automobilske odgovornosti ne može po jednom štetnom događaju biti veća od iznosa što ga utvrdi Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, ako ugovorom o osiguranju nije utvrđen veći iznos. Identične odredbe bile su sadržane u čl. 90. i 93. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba ("Službeni list R BiH", broj 2/92), koji je bio na snazi u vrijeme kada se desio predmetni štetni događaj (9. listopada 1994. godine).

Dalje, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/98), koji je stupio na snagu 17. ožujka 1998. godine, u članku 37. propisuje da se na iznos naknade štete (glavnica), određene izvršnim presudama (sudske presude i sudska poravnanja) i izvansudskim poravnanjima iz osiguranja, ne obračunavaju kamate za čitavo razdoblje rata, odnosno neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini.

  • 13.
    Prema Odluci o određivanju najnižih osiguranih iznosa na koje se mora ugovoriti osiguranje od autoodgovornosti za štete pričinjene trećim osobama pri uporabi motornog i priključnog vozila ("Službeni list R BiH", broj 13/94), koja je bila na snazi u vrijeme kada se desio predmetni štetni događaj (prometni udes), najniži osigurani iznos na koji se korisnik, odnosno vlasnik motornog i priključnog vozila, mora osigurati od odgovornosti za štete počinjene trećim osobama, utvrđene po jednom štetnom događaju u dinarskoj protuvrijednosti DEM, iznosio je za autobuse i teretna vozila 10.000 DEM, a za ostala motorna vozila 5.000 DEM.

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 14.
    Apelant, u svojoj apelaciji, pobija presudu Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž.980/00 od 12. travnja 2001. godine, kao i presudu Općinskog suda u Tuzli, broj P-1047/98 od 30. svibnja 2000. godine. Žali se da su sudovi, koji su rješavali u njegovoj pravnoj stvari kao tužitelja protiv tuženih ZOIL "Bosna-osiguranje" - Podružnica Tuzla i ZOIL "Sarajevo-osiguranje" - Podružnica Tuzla, radi naknade štete zbog povreda koje je zadobio kao pješak u prometnom udesu u kojem su sudjelovala dva vozila, povrijedili njegova ljudska prava na imovinu i na jednakost pred zakonom, koje jamči Ustav Bosne i Hercegovine. Smatra da, zbog toga što su u prometnom udesu sudjelovala dva vozila, ima pravo na naknadu štete od obje tužene stranke (a ne kumlativno, kako je presuđeno), tim prije što je tako i u slučaju kad je riječ o motornom i prikuljučnom vozilu. Poziva se na stav Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, izražen u rješenju Rev-60/97 od 14. kolovoza 1997. godine ("Bilten Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine" broj 2/97) da: "Kad postoje dvije police osiguranja od odgovornosti prema trećim osobama, za motorno vozilo i za priključno vozilo, obje svote na koje je ugovoreno osiguranje uzimaju se u obzir kod ocjene pitanja limita odgovornosti osiguratelja". Cijeneći da ukupan limit, kada se saberu dvije osigurane sume, iznosi 10.000 KM, on je i tražio naknadu štete u okviru tog limita, smanjujući je po temelju neprijeporne činjenice da je i sam doprinio nastanku štetnog događaja za 20%. Dodaje da je odluka Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o određivanju najnižih iznosa osiguranja akt ekonomske naravi, dakle relevantan je za osiguratelje i cijenu osiguranja, ali ne može dirati u zakonom zaštićena prava, kao što je slučaj kod solidarne obveze, jer svaki osiguratelj odgovara do predviđenog limita.

Dalje ističe da, iako je prema članku 186. Zakona o obligacijskim odnosima šteta dospjela počev od saznanja oštećenog za štetu i počinitelja, i prema tome, u konkretnom slučaju, od 9. listopada 1994. godine kada se desio prometni udes, sudovi su, rješavajući o kamati na iznos glavnog duga, primijenili odredbu članka 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/98) prema kojoj se za cijelo ratno razdoblje i razdoblje neposredne ratne opasnosti ne priznaje i ne obračunava zakonom predviđena kamata, dakle, retroaktivno, povređujući tako njegova stečena prava (kao i u svim drugim sličnim slučajevima).

Stoga, apelant traži od Ustavnog suda da provede postupak i odluči o njegovoj apelaciji.

  • 15.
    Apelant, izjašnjavajući se 30. prosinca 2002. godine o odgovorima na njegovu apelaciju (toč. 16. i 17. ove odluke), ostaje kod svojih navoda iz apelacije. Dodaje da se Kantonalni sud u Tuzli pogrešno poziva na odredbu kojom je propisano da se na iznos naknade štete ne obračunava kamata za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, jer je sud bio obvezan neposredno primijeniti Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), koja ima prioritet nad drugim zakonima, što nije učinio, te se stoga radi o razvidnoj povredi prava na jednakost pred zakonom, jer apelant bez prava na kamatu na sredstva koja mu pripadaju ne bi bio ni približno obeštećen; da se odgovori ZOIL-a na apelaciju svode na pozivanje na pravilnu primjenu materijalnog prava, a ne dotiču se biti ispitivanja ustavnosti zakonske odredbe koja bez ikakvog razloga lišava jednu skupinu građana prava na kamatu za njihova dospjela potraživanja, iako je ta kamata ugrađena u propise za sva potraživanja iz obligacijskih odnosa.

b) Odgovori na apelaciju

  • 16.
    Kantonalni je sud u Tuzli odgovorio da ostaje kod svojih stavova iznesenih u pobijanoj presudi. Navodi da se apelant, u svezi svojih tvrdnji da mu je trebalo dosuditi naknadu štete kumulacijom osiguranih svota, neutemeljeno poziva na stav Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ("Bilten Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine", broj 2/97, Rev-60/97 od 14. kolovoza 1997. godine), jer se u predmetnom slučaju radi o drukčijoj činjeničnoj situaciji; da, prema odredbama čl. 940. i 941. Zakona o obligacijskim odnosima, osiguratelj odgovora za štetu ako je treća osoba zahtijeva od njega, i to u granicama svote osiguranja, a time se ne dira u prava oštećenog da razliku do pune naknade traži od štetnika sukladno čl. 154. 174. i 178. tog zakona; da apelant nije oštećen ni dosuđenjem kamate na iznos materijalne štete, ne od nastanka štete, nego od prestanka neposredne ratne opasnosti, sukladno zakonskim odredbama koje su važile u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, prema kojim se na iznos naknade štete ne obračunava kamata za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti.
  • 17.
    ZOIL "Bosna-osiguranje" d.d. Sarajevo - Podružnica Tuzla u svom odgovoru je navela da su navodi iz apelacije proizvoljni i paušalni, i da nisu utemeljeni na važećim propisima koje treba primjenjivati dok se ne izmijene, bez obzira što druga stranka u postupku smatra da su nepravični.

ZOIL "Sarajevo-osiguranje" d.d. - Podružnica Tuzla smatra, također, da pobijanom presudom nisu povrijeđena prava apelanta na jednakost pred zakonom; da se, prema Zakonu o osiguranju imovine i osoba i Zakonu o obligacijskim odnosima, limit pobijane sume određuje "po jednom štetnom događaju", te je neutemeljen zahtjev apelanta za kumulacijom dva iznosa osigurane sume od po 5.000 KM, jer se konkretno radi o jednom štetnom događaju u kojem su sudjelovala dva vozila; da je nejasno ustaje li apelant, u svezi dosuđenja kamate, sa apelacijom protiv važećih zakonskih odredbi ili ističe povredu osobnih prava na imovinu. Dodaje i da se štetni događaj desio 1994. godine, dakle prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, pa, stoga, smatra da je ovaj slučaj izvan dometa ocjene Ustavnog suda.

VI - Dopustivost

a) Nadležnost Ustavnog suda ratione temporis

  • 18.
    Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

" Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima iz Ustava, koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini".

  • 19.
    Nadležnost Ustavnog suda ratione temporis je princip ograničen na vrijeme nakon 14. prosinca 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu. Štetni događaj, prometni udes u kojem je apelant kao pješak zadobio povrede, dogodio se prije nego što je Ustav stupio na snagu. Međutim, apelant je postupak o svom pravnom zahtjevu po navedenom štetnom događaju pokrenuo 1998. godine i osnovni predmet apelacije je presuda Kantonalnog suda u Tuzli, kojom je konačno odlučeno o tom pravnom zahtjevu i koja je, kao i prvostupanjska presuda Općinskog suda u Tuzli, donesena u okviru vremenske nadležnosti Ustavnog suda. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost, sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, odlučiti o apelaciji protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli. Štetni događaj, promrtni udes u kojem je apelant povrijeđen, može se uzeti u obzir kao inicijalni događaj ukoliko je nužno ocijeniti ustavnost pobijane sudske odluke.

b) Iscrpljivanje pravnih lijekova i rok

  • 20.
    Člankom 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda je propisano da "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio".

U konkretnom je slučaju presuda Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž.980/00 od 12. travnja 2001. godine, konačna odluka u smislu članka 364. Zakona o parničnom postupku. Apelant je, stoga, prema članku 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, ispunio uvjet za iscrpljivanjem pravnih lijekova.

  • 21.
    Narečena je presuda Kantonalnog suda u Tuzli dostavljena apelantu 14. svibnja 2001. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 9. srpnja 2001. godine, odnosno u propisanom roku od 60 dana.
  • 22.
    Prema tome, apelacija je dopustiva.

VII - Meritum

  • 23.
    Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini. Prizivna je nadležnost ograničena na ustavna pitanja i Ustavni sud, prema tome, općenito govoreći, nije nadležan vršiti provjere utvrđivanja činjenica, kao ni ponovno tumačiti odluke nižih sudova, osim ukoliko odluke redovitih sudova krše ustavna prava. To se dešava u slučaju kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavna prava, te u slučaju kada je primjena prava bila očevidno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi ništav, ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava (pravičan postupak, pristup sudu, efikasni pravni lijekovi i u drugim slučajevima).
  • 24.
    Apelant navodi da su Kantonalni sud u Tuzli, presudom od 12. travnja 2001. godine i, prethodno, Općinski sud u Tuzli, presudom od 30. svibnja 2000. godine, povrijedili njegova ljudska prava koja jamči Ustav Bosne i Hercegovine, i to pravo na imovinu, jer on potražuje novčani vid satisfakcije i pravo na jednakost pred zakonom zbog toga:
  • 1.
    što su sudovi odluku o glavnoj stvari (novčana naknada) utemeljili, oprečno sudskoj praksi, na stavu da se može primijeniti samo jedan iznos osigurane sume po polici osiguranja, bez obzira što je riječ o šteti koju su prouzročila dva vozila i za koju odgovaraju solidarno dva osiguratelja;
  • 2.
    što su odluku o kamati temeljili na zakonskoj odredbi koja ima retroaktivno djejstvo i zadire u njegova stečena subjektivna prava, kao i prava većeg broja drugih subjekata. Dodaje i, da je imao mogućnost revizije Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, on bi mogao ostvariti pravo na novčanu naknadu, sukladno stavu tog suda da se za motorno i za priključno vozilo obje svote, na koje je ugovoreno osiguranje, uzimaju u obzir kod ocjene pitanja limita odgovornosti osiguratelja.
  • 25.
    Ustavni sud ističe da, sukladno članku II/1. Ustava, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najvišu razinu međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Sukladno članku II/2. Ustava, prava i slobode određene Europskom konvencijom i njezinim protokolima izravno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i ovi akti imaju prioritet nad ostalim zakonima.

a) Pravo na imovinu - članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju

  • 26.
    Pravo na imovinu zaštićeno je člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
  • 27.
    Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2. što uključuje:

(k) pravo na imovinu".

Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:

"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 28.
    Članak 1. Protokola broj 1 sadržava tri različita pravila. Prvo je pravilo, narečeno u prvom stavku, opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici tog stavka, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavku, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine sukladno javnom interesu. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine te se, stoga, trebaju tumačiti u svjetlu općeg principa, iskazanog u prvom pravilu.
  • 29.
    Pojmove "imovina" i "vlasništvo", koji se javljaju u članku 1. Protokola broj 1, ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da uključuju i stečena prava pojedinaca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, članak 1. Protokola broj 1 štiti samo postojeće vlasništvo i imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti (vidi Europski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marcks protiv Belgije, tom 31., stavak 50).
  • 30.
    Ustavni sud smatra, prema svojoj dosadašnjoj sudskoj praksi, da novčana potraživanja nedvojbeno predstavljaju imovinu u smislu članka 1. Protokola broj 1 (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 11/01, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02).
  • 31.
    Konkretni predmet se tiče postupka radi naknade štete po temelju osiguranja od automobilske odgovornosti za štetu nanesenu trećim osobama. Ustavni sud konstatira da su Kantonalni sud u Tuzli i, prethodno, Općinski sud u Tuzli, primijenili relevantne odredbe Zakona o obligacijskim odnosima i Zakona o osiguranju imovine i osoba, odlučivši da su osiguratelji, dva ZOIL-a, dužni solidarno platiti apelantu na ime naknade štete određeni iznos od sume osiguranja od autoodgovornosti za štetu trećim osobama (krivnja apelanta za njegovo povređivanje je 20%, što apelant nije pobijao). Sudovi su zaključili da se, bez obzira što je više vozila sudjelovalo u prometnom udesu, u kome je apelant povrijeđen kao pješak, radi o jednom štetnom događaju i jednoj štetnoj posljedici, koja je nastala uz sudjejstvo radnji odnosno propusta vozača dva osobna vozila, te da su radnje međusobno i vremenski povezane.

Ustavni sud osobito ukazuje na odredbe Zakona o obligacijskim odnosima (čl. 940. i 941.), prema kojima, u slučaju osiguranja od odgovornosti, osiguratelj odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem samo ako treća, oštećena osoba, zahtijeva njenu naknadu, a oštećena osoba može zahtijevati neposredno od osiguratelja naknadu štete koju je pretrpio događajem za koje odgovara osiguranik (štetnik), ali najviše do iznosa osigurateljeve obveze i, u čl. 178. i 200. tog zakona, prema kojima se obveza naknade materijalne štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, a nematerijalne štete od presuđenja, kao i odredbe članka 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba iz 1998. godine, prema kojima se kamata ne obračunava za čitavo razdoblje rata, odnosno neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini; na odredbe u čl. 73. i 76. Zakona o osiguranju imovine i osoba, koji se primjenjuje od 19. veljače 1995. godine, koje su identične ranijim odredbama u čl. 90. i 93. Zakona o sistemu osiguranja imovine i osoba, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka konkretnog štetnog događaja. Tim je odredbama propisano da je vlasnik, odnosno korisnik motornog i priključnog vozila, dužan sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uporabom motornog vozila nanese trećim osobama zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari, a obveza društva za osiguranje na naknadu po temelju osiguranja od automobilske odgovornosti ne može po jednom štetnom događaju biti veća od iznosa što ga utvrdi Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, ako ugovorom o osiguranju nije utvrđen veći iznos. Dalje, kao što je to Kantonalni sud u Tuzli naveo u odgovoru na apelaciju, pomenute odredbe o osiguranju od autoodgovornosti ne diraju u prava oštećenog da razliku do pune naknade štete traži od štetnika, sukladno odredbama čl. 154., 174. i 178. Zakona o obligacijskim odnosima.

  • 32.
    Glede apelantovih navoda da nije niti približno obeštećen i zbog toga što je lišen prava na kamatu za svoja dospjela potraživanja za razdoblje do prestanka neposredne ratne opasnosti, primjenom zakonske odredbe koja ima retroaktivno djejstvo, protivno ustavnim principima i međunarodnim pravnim standardima, a prigovor se tiče kamate na iznos materijalne štete koja dospijeva od trenutka nastanka te štete, Ustavni sud treba prvo razmotriti je li apelant imao novčano potraživanje za kamatu na iznos materijalne štete, koje je predstavljalo "imovinu" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
  • 33.
    Prema relevantnim odredbama Zakona o obligacijskim odnosima (članak 186.) apelantu je pripadala kamata za iznos naknade materijalne štete od trenutka nastanka štete (od 9. listopada 1994. godine). Međutim, efekt članka 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba, iz 1998. godine, je bio da se na iznos naknade štete (glavnica), određene izvršnim presudama i izvansudskim poravnanjima iz osiguranja, ne obračunavaju kamate za čitavo razdoblje rata, odnosno neposredne ratne opasnosti, u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, novčano je potraživanje naknade štete po temelju osiguranja od automobilske odgovornosti apelantu reducirano za iznos kamate na naknadu materijalne štete (šteta iznosi 400 KM) od 9. listopada 1994. godine, kada je nastala ta šteta, pa do 23. prosinca 1996. godine, kada je prestala neposredna ratna opasnost. Prema tome, Ustavni sud treba odlučiti je li ovo lišavanje dijela novčanog potraživanja za iznos kamate sukladno članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, odnosno jesu li, općenito, postojali razlozi takve važnosti da bi se opravdalo retroaktivno zakonodavstvo koje je apelanta lišilo tog prava.
  • 34.
    Dakle, temeljno pitanje koje Ustavni sud treba razmotriti, je može li lišavanje apelanta dijela novčanog potraživanja naknade štete iz osnova osiguranja od automobilske odgovornosti, dio koji odgovara kamati na iznos naknade materijalne štete za period od nastanka materijalne štete do prestanka neposredne ratne opasnosti, biti opravdano i u javnom interesu.
  • 35.
    Kada se razmatra je li "lišavanje" imovine "u javnom interesu" mora se odlučiti je li uspostavljen "pravedan odnos" između zahtjeva općeg interesa društva i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca. Dakle, mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti, a potrebita ravnoteža neće biti utvrđena ako pojedinci moraju snositi "prevelik teret" (vidi Europski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnroth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982. godine, serija A, br 52, strane 26-28, st. 70 do 73).
  • 36.
    Ustavni sud smatra da država ima izvjesnu mogućnost procjene u određivanju koja je ekonomska i socijalna politika najbolja i odgovarajuća da bi služila općem interesu stanovništva (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 26/00, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 8/02). Vezano za predmetni slučaj, Ustavni sud podsjeća na tešku ekonomsku situaciju, osobito u razdoblju rata i neposredno nakon prestanka rata, kada su bile skoro sasvim prestale sve gospodarske aktivnosti, što se odražavalo i na funkcioniranje sistema osiguranja imovine i osoba. Ilustrativan primjer je ovaj slučaj, gdje od dva osobna motorna vozila, koja su sudjelovala u prometnom udesu, jedno vozilo nije bilo osigurano, iako je postojala obveza osiguranja za sva motorna vozila, a za štetu po temelju osiguranja za neosigurana vozila odgovaraju svi osiguratelji na određenom području. Ustavni sud, u tom kontekstu, prihvaća da bi za osiguratelje koji su djelovali i u takvim uvjetima bio neopravdano težak teret da, pored naknade štete iz osiguranja (glavnica), plaćaju i kamatu na te iznose za razdoblje ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti i da bi bili dovedeni u još teži ekonomski položaj, jer bi zbog izostanka priliva sredstava u razdoblju rata i neposredne ratne opasnosti po temelju premija osiguranja, potrebita sredstava morali osigurati iz vlastitih sredstava, čime bi bili dovedeni i u nejednakopravan položaj u odnosu na druge osiguratelje, a što bi se nepovoljno odrazilo i na funkcioniranje sistema osiguranja imovine i osoba u cjelini. U tom kontekstu Ustavni sud prihvaća da postoji opći interes za predviđeno ograničenje novčanih potraživanja iz osnova osiguranja od automobilske odgovornosti za iznos kamate za razdoblje rata i neposredne ratne opasnosti.
  • 37.
    Obzirom na tešku ekonomsku situaciju, koja je cjelovito sagledana u gore pomenutoj Odluci Ustavnog suda broj U 26/00, Ustavni sud zaključuje da se cilj, koji je predstavljao motiv za donošenje zakonske odredbe u članku 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba iz 1998. godine, nije mogao postići davanjem financijske pomoći državnih organa, jer bi to, nadalje, pogoršalo ionako tešku ekonomsku situaciju i u Federaciji Bosne i Hercegovine i vjerojatno bi bilo potrebito da se povećaju poreska opterećenja za stanovništvo.
  • 38.
    Ustavni sud ističe da člankom 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba iz 1998. godine oštećenici nisu lišeni novčanih potraživanja po temelju osiguranja od automobilske odgovornosti, nego su ta potraživanja reducirana za iznos kamate u razdoblju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, kao i da su oni imali mogućnost razliku naknade štete tražiti i od samih štetnika. Imajući u vidu tešku ekonomsku situaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine, Ustavni sud prihvaća da bi se lišavanje imovine, koje proizilazi iz retroaktivnog zakonodavstva, pod ovakvim okolnostima, moglo smatrati srazmjernom mjerom u javnom interesu i da to ne krši članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti odredbe odgovarajućeg članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud, dakle, nalazi da lišavanje apelanta dijela novčanog potraživanja naknade štete iz osnova osiguranja od automobilske odgovornosti za iznos kamata na naknadu materijalne štete do prestanka neposredne ratne opasnosti, zadovoljava zahtjeve članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
  • 39.
    Ustavni je sud ocijenio da narečene presude Kantonalnog suda u Tuzli i Općinskog suda u Tuzli nisu povrijedile članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti odredbe odgovarajućeg članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine.

b) Pravo na jednakost pred zakonom

  • 40.
    Članak 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji je naveden u Aneksu I uz Ustav Bosne i Hercegovine, glasi:

"Sve su osobe jednaka pred zakonom i imaju pravo bez ikakve diskriminacije na podjednaku zaštitu zakona. U tom smislu, zakon mora zabranjivati svaku diskriminaciju i osiguravati svim osobama podjednaku i uspješnu zaštitu protiv svake diskriminacije, naročito u pogledu rase, boje, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog i socijalnog podrijetla, imovnog stanja, rođenja ili svakog drugog stanja".

  • 41.
    Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno i društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovna, rođenje ili drugi status".

Dakle, prema članku II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, uživanje prava, predviđenog Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima i drugim međunarodnim sporazumima na koje se poziva, zaštićeno je od svih oblika diskriminacije. Stoga je i nadležnost Ustavnog suda ograničena na ispitivanje postoji li diskriminacija u svezi tih prava.

  • 42.
    Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, diskriminacija postoji ako se osoba ili skupina osoba u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Europski sud za ljudska prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, strana 86 stav 4. tačka 42). Isto se može primijeniti, mutatis mutandis, na članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, koji zabranjuje diskriminaciju glede prava zajamčenih Europskom konvencijom i međunarodnim sporazumima pobrojanim u Aneksu I uz Ustav Bosne i Hercegovine.
  • 43.
    Ustavni sud podsjeća da se pitanje diskriminacije pojavljuje samo kada su osobe, koje se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji, tretirane na različit način. U konkretnom slučaju apelant, glede prava na jednaku zaštitu pred zakonom, ne daje nikakav razlog na temelju kojeg se može zaključiti da je bio tretiran drukčije od ostalih osoba u istoj situaciji. Činjenica što je u nastanku predmetnog štetnog događaja sudjelovalo više osobnih vozila, kao i to što relevantna zakonska odredba prema kojoj se za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti ne obračunava kamata, ne daje osnova za zaključak da je apelant, u svezi prava na naknadu štete po temelju osiguranja od automobilske odgovornosti, tretiran drukčije od ostalih osoba u istoj situaciji. Stoga Ustavni sud zaključuje da nije bilo diskriminacije apelanta glede prava na jednaku zaštitu pred zakonom.

c) Drugi aspekti

  • 44.
    Apelant se u svojoj apelaciji žali, općenito, na povrede ljudskih prava i međunarodnih pravnih standarda. On, naime, tvrdi da je pobijana presuda oprečna sudskoj praksi i stavu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, u rješenju broj Rev-60/97 od 14. kolovoza 1997. godine, da se za motorno i priključno vozilo obje svote na koje je ugovoreno osiguranje uzimaju u obzir kod ocjene pitanja limita odgovornosti osiguratelja, te smatra da bi, u slučaju da je imao mogućnost revizije Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, mogao ostvariti pravo na novčanu naknadu sukladno narečenom stavu tog suda.
  • 45.
    Ustavni sud nije našao da ima povrede bilo kojeg ustavnog prava i međunarodnih pravnih standarda u tom smislu. Prema utvrđenim nadležnostima, Ustavni sud ne vrši ocjenu povreda sudske prakse nižih sudova.

VII - Zaključak

  • 46.
    Na temelju izloženog, a polazeći od odredbi članka 60. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima Ustavni sud donosi odluku kojom odbija apelaciju kad utvrdi da podnosiocu apelacije nije povrijeđeno neko ustavno pravo zbog kojeg se presuda pobija, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

Na temelju članka VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Ovu je odluku Ustavni sud donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i suci Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović.

U 44/02

25. srpnja 2003. godine
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.