Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH" br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 25. srpnja 2003. godine, donio

ODLUKU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 38/03.
OBRAZLOŽENJE

Odbija se kao neutemeljena apelacija O. S., iz Sarajeva, podnijeta protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-1615/00 od 29. svibnja 2000. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    O. S. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 8. lipnja 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-1615/00 29. svibnja 2000. godine i rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo), broj UP-II-04-41-368/00 od 14. lipnja 2000. godine. Apelant je zatražio da Ustavni sud ispita navedene akte sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Apelant je 8. lipnja 2001. godine podnio apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine od 29. svibnja 2001. godine.
  • 3.
    Ustavni je sud, 11. srpnja 2002. godine, sukladno članku 16. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, zatražio odgovore od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i Federalnog ministarstva.
  • 4.
    Vrhovni je sud Federacije Bosne i Hercegovine, 19. srpnja 2002. godine, dostavio odgovor na apelaciju.
  • 5.
    Federalno je ministarstvo, 23. srpnja 2002. godine, dostavilo odgovor na apelaciju.

III - Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Apealnt je ratni vojni invalid, povrijeđen 11. listopada 1993. godine.
  • 8.
    Rješenjem prvostupanjskog upravnog organa, od 10. veljače 1999. godine, apelantu je priznato pravo ratnog vojnog invalida IX skupine sa 30% invaliditeta.
  • 9.
    Protiv prvostupanjskog se rješenja apelant žalio drugostupanjskom upravnom organu Kantona Sarajevo koji je, rješenjem od 8. studenoga 1999. godine, preinačio prvostupanjsko rješenje i odlučio ne potvrditi invaliditet apelanta, jer je ustanovio da je njegov invaliditet niži od 20%.
  • 10.
    Protiv drugostupanjskog je rješenja apelant podnio tužbu Kantonalnom sudu u Sarajevu. Kantonalni je sud usvojio tužbu i odlučio predmet vratiti mjerodavnom federalnom drugostupanjskom upravnom organu radi ponovnog odlučivanja.
  • 11.
    Rješenjem broj UP-II-04-41-368/00, od 14. lipnja 2000. godine, federalni drugostupanjski je upravni organ preinačio rješenje koje je donio prvostupanjski upravni organ 10. veljače 1999. godine i odlučio ukinuti status ratnog vojnog invalida apelantu, jer je stupanj njegovog invaliditeta bio niži od 20%, što predstavlja traženi minimum za stjecanje ovakvog statusa.
  • 12.
    Apelant je, nakon toga, pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine. Presudom broj U-1615/00 od 29. svibnja 2000. godine, Vrhovni je sud Federacije Bosne i Hercegovine odbio tužbu i potvrdio rješenje drugostupanjskog upravnog organa.
  • 13.
    Protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu.

IV - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 14.
    Apelant navodi da su presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-1615/00 od 29. svibnja 2000. godine i rješenje Federalnog ministarstva broj UP/II-04-41-369/00 od 14. lipnja 2000. godine povrijedili njegovo pravo na pravičan postupak, zajamčeno člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i njegovo pravo na zdravstvenu i socijalnu skrb, zajamčeno čl. II.A.2.n) i II.A.2.o) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
  • 15.
    Apelant ističe da mjerodavni organi nisu pravilno ustanovili činjenice relevantne za procjenu njegovog invaliditeta i da su zanemarili medicinske dokaze koji se odnose na uvjete pod kojima je nastao invaliditet ratnom povredom iz 1993. godine.

b) Odgovor na apelaciju

  • 16.
    Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, u odgovoru na apelaciju, ističe da ne može prihavatiti tvrdnje da je odluka povrijedila bilo koje ustavno pravo apelanta i predlaže da se apelacija odbije.
  • 17.
    Federalno ministarstvo predlaže da se apelacija, kao neutemeljena, odbije.

V - Dopustivost

  • 18.
    Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni je sud je pošao od članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, koji glasi:

"Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava, koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini".

  • 19.
    Iako je cilj apelacije da se odluči o tome da činjenice predmeta ukazuju da je pogrešnim pravnim stavom povrijeđeno pravo apelanta iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, prioritetno je odlučiti o primjenjivosti stavka 1. članka 6. Europske konvencije na predmetni slučaj.
  • 20.
    Pravo na koje se poziva apelant (pravo na invalidsku mirovinu) ima jednim dijelom javno-pravni karakter, prije svega, po tome što je vezano za kompenzacijsku shemu ustanovljenu javnim pravom kojim upravljaju upravne vlasti i koje financira isključivo entitet. Pošto je karakter privatnog prava bio dominantan, ratna vojna invalidnina, prema Zakonu o temeljnim pravima ratnih vojnih invalida i obitelji ratnih vojnih invalida ("Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94), se smatra pojedinačnim pravom, što je po svojoj naravi novčano pravo, a cilj mu je naknaditi gubitak sredstava za život.
  • 21.
    Sukladno narečenom, Ustavni sud ne vidi ni jedan razlog za razlikovanje ovog predmeta od prethodnih predmeta u kojima je, prema ustanovljenoj praksi Ustavnog suda, kao i praksi Europskog suda za ljudska prava, ustanovljeno da se sporovi glede naknade, sukladno socijalno-zdravstvenoj shemi, tiču "građanskih prava" (vidi odluku Ustavnog suda, U 5/2000 od 29. rujna 2000. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 1/01; presudu Europskog suda za ljudska prava, Kerojärvi protiv Finske, od 15. srpnja 1995. godine, serija A, broj 332, stav 36). Prema tome, u ovom se predmetu radi o "građanskom pravu" koje je zaštićeno člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, pa je Ustavni sud mjerodavan ispitati ovu apelaciju.
  • 22.
    Članak 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

"Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio".

  • 23.
    U konkretnom slučaju, pobijana je presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-1615/00 od 29. svibnja 2000. godine, koja je konačna. Apelant je ispunio uvjete o iscrpljivanju pravnih lijekova.
  • 24.
    Vrhovni je sud Federacije Bosne i Hercegovine dostavio odluku apelantu 12. travnja 2001. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 8. lipnja 2001. godine, tj. pravodobno.
  • 25.
    Slijedi da je apelacija dopustiva.
  • 26.
    Imajući u vidu navode toč. 18. i 22. ove odluke, Ustavni sud neće posebice odlučivati o zahtjevu apelanta koji se odnosi na rješenje Federalnog ministarstva, broj UP-II-04-41-368/00 od 14. lipnja 2000. godine, jer je to rješenje, kao konačni akt u upravnom postupku, tj. konačni upravni akt, već bilo predmetom ispitivanja i ocjene u upravnom sporu pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, nakon čega je i donesena presuda koju apelant, u smislu članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, pobija.

VI - Meritum

  • 27.
    Glede dijela apelacije u kojem se apelant žali na povredu prava iz čl. II.A.2.n) i o) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ističe da, sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana samo u Ustavu Bosne i Hercegovine, ali ne i u ustavima entiteta. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je ovaj dio apelacije prima facie neutemeljen.
  • 28.
    Prema članku 26. Poslovnika Ustavnog suda, kod odlučivanja Ustavni sud ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u apelaciji.
  • 29.
    Prizivna jurisdikcija Ustavnog suda (članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine) je, sukladno ustaljenoj praksi, ograničena na "pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu", i Ustavni sud, prema tome, nije mjerodavan preispitivati odluke redovitih sudova glede utvrđenog činjeničnog stanja ili tumačenja i primjene nižerangiranog prava, sve dok te odluke ne povređuju apelantova ustavna prava. Ovo će biti slučaj kada redoviti sudovi zanemaruju ustavna prava ili ih pogrešno primjenjuju, uključujući slučajeve kada je primjena prava očevidno proizvoljna, ako je pravo po sebi protivno Ustavu Bosne i Hercegovine ili ako su povrijeđeni temeljni proceduralni principi (pravičan postupak, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i u drugim slučajevima).
  • 30.
    U apelaciji apelant ističe da nije imao pravičan postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine prilikom utvrđivanja njegovog prava na invalidninu i, prema tome, poziva se na članak 6. Europske konvencije kojim je zaštićeno pravo na pravičan postupak. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neoisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć."

  • 31.
    Ustavni sud treba utvrditi jesu li mjerodavni upravni organi i redoviti sudovi, osobito prvostupanjski organ, poštovali garante pravičnog postupka u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
  • 32.
    Oprečno navodima apelacije, iz stanja spisa, po mišljenju Ustavnog suda, proizilazi da je apelantu data mogućnost da zastupa svoje interese u svim postupcima na svim razinama, a iz potpunih i razvidnih razloga pobijanih odluka, donesenih na temelju zakona Bosne i Hercegovine, se zaključuje da su donesene sukladno odredbama članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

VII - Zaključak

  • 33.
    Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da je apelant imao pravično suđenje u postupku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, i da presuda toga suda, broj U-1615/00 od 29. svibnja 2000. godine, nije povrijedila apelantovo pravo na pravično suđenje zaštićeno člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, pa se, zbog toga, na temelju čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda, apelacija odbija kao neutemeljena.
  • 34.
    Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Ovu je odluku Ustavni sud donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i suci Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus i prof. dr. Ćazim Sadiković.

U 53/02

25. srpnja 2003. godine
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.