USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA
ODLUKU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 41/03.
OBRAZLOŽENJE
Usvaja se apelacija D. B. iz Banje Luke, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev.56/2000 od 15. juna 2000. godine.
- -Utvrđuje se povreda člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukida se presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev.56/2000 od 15. juna 2000. godine.
Nalaže se Osnovnoj školi "Ivan Goran Kovačić" iz Banje Luke da odmah izvrši ovu Odluku i to u skladu sa presudom Okružnog suda Banja Luka broj Ž-198/99 od 4. novembra 1999. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.D. B. (u daljem tekstu: apelantica), iz Banje Luke, podnijela je 5. decembra 2000. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev.56/2000 od 15. juna 2000. godine. Na zahtjev Ustavnog suda, apelantica je dopunila apelaciju 22. aprila 2002. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.U skladu sa članom 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, 31. jula 2001. godine zatraženi su odgovori na navode apelacije od Vrhovnog suda Republike Srpske, Osnovne škole "Ivan Goran Kovačić" iz Banje Luke i Republičkog javnog pravobranilaštva Banja Luka. Republičko javno pravobranilaštvo Banja Luka, kao zakonski zastupnik Osnovne škole "Ivan Goran Kovačić", dostavilo je 23. augusta 2001. godine odgovor na navode apelacije, dok Vrhovni sud Republike Srpske nije dostavio odgovor. U skladu sa članom 20. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, apelantici je 19. septembra 2001. godine dostavljen odgovor na apelaciju Republičkog javnog pravobranilaštva Banja Luka. Apelantica je 1. oktobra 2001. godine dostavila Ustavnom sudu svoje izjašnjenje na odgovor Republičkog javnog pravobranilaštva.
- 3.U skladu sa članom 19. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, 9. aprila 2002. godine Ustavni sud je zatražio od apelantice da dostavi dopunu apelacije. Dopuna apelacije, od 22. aprila 2002. godine, dostavljena je Republičkom javnom pravobranilaštvu Banja Luka 16. jula 2002. godine i Osnovnoj školi "Ivan Goran Kovačić" 16. jula 2002. godine, na koju se nisu izjasnili.
- 4.Na traženje Ustavnog suda, Osnovni sud Banja Luka je 27. augusta 2001. godine dostavio kompletan spis broj RS-193/97.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 6.Apelantica je radila od 22. augusta 1994. godine kao nastavnik srpskog i njemačkog jezika u javnoj ustanovi Osnovna škola "Ivan Goran Kovačić" Banja Luka (u daljem tekstu: Škola). Apelanticu je, bez konkursa, direktor Škole rasporedio na upražnjeno radno mjesto nastavnika srpskog i njemačkog jezika. Direktor Škole nije donio rješenje o zasnivanju radnog odnosa. U međuvremenu, rješenjem Ministarstva odbrane Republike Srpske, septembra 1995. godine, apelantica je raspoređena na radnu obavezu u navedenu školu, na radno mjesto nastavnika srpskog jezika. Iako je direktor Škole nedonošenje rješenja u početku pravdao ratnim okolnostima, rješenje o rasporedu apelantice nije donio ni poslije prestanaka ratnih okolnosti.
- 7.Direktor Škole je, 30. juna 1997. godine, pozivajući se na odredbu člana 53. Zakona o radnim odnosima, donio Rješenje o prestanku rada na određeno vrijeme broj 62-2/97. U Rješenju je navedeno da apelantici, nastavniku srpskog i njemačkog jezika, prestaje radni odnos sa 31. julom 1997. godine zbog isteka radnog odnosa na određeno vrijeme, sa prestankom svih prava i obaveza iz radnog odnosa istoga dana. Škola je apelanticu kao zaposlenika prijavila u matičnu evidenciju aktivnih osiguranika u Javni fond penzijskog i invalidskog osiguranju Banja Luka, u periodu od 22. augusta 1994. godine do 31. augusta 1997. godine.
- 8.Kako Rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici nije uručeno, Sekretarijat za inspekcijske poslove Banja Luka, 15. oktobra 1997. godine, preko ovlaštenog inspektora, izvršio je kontrolu kojom prilikom je, između ostalog, utvrđeno da apelantici nije uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa, te je naloženo direktoru Škole da dostavi rješenje apelantici, kako bi mogla tražiti zaštitu svojih prava iz radnog odnosa.
- 9.Iz podataka izvoda iz zapisnika Nastavničkog vijeća Škole (dopis Škole broj 38/98 od 11. marta 1998. godine) proizilazi da je na sjednici Nastavničkog vijeća, uz prisustvo direktora Škole 29. septembra 1997. godine, odlučeno da se raspiše konkurs, preko Zavoda za zapošljavanje, za nastavnike iz predmeta: srpski jezik, biologija, hemija i likovno vaspitanje.
- 10.I pored odluke Nastavničkog vijeća o raspisivanju konkursa za navedene predmete, iz sadržaja zapisnika sačinjenog 14. oktobra 1997. godine na sjednici Školskog odbora, proizilazi da je konkurs raspisan za sve predmete prema odluci Nastavničkog vijeća, osim za srpski jezik. Na konkurs iz predmeta biologija, hemija i likovno vaspitanje prijavili su se nastavnici koji su već radili u Školi, školske 1996/97. godine, odnosno u isto vrijeme kada je radila i apelantica. Prijem ovih nastavnika predložio je direktor Škole iz razloga što su se, po njegovom mišljenju, pokazali dobrim radnicima, koji zadovoljavaju sve propisane uvjete za rad, a posebno je kod nastavnika biologije i hemije istakao i dugogodišnje radno iskustvo.
- 11.Apelantica je pismeno zahtijevala mišljenje Sindikalne organizacije Škole o svom radu. Na sjednici održanoj 28. oktobra 1997. godine Sindikalna organizacija utvrdila je, iz ranijih zapisnika Nastavničkog vijeća, Odjeljenskog vijeća, zabilješki direktora i pedagoga Škole, da je apelantica posao u Školi obavljala dobro i profesionalno.
- 12.U novembru 1997. godine, Škola je u radni odnos na neodređeno vrijeme za predmet srpski jezik primila N. S., bez raspisivanja konkursa. Imenovana je primljena u radni odnos sa tri godine radnog staža, dok je apelantica imala 28 godina radnog staža.
- 13.Apelantica se, nakon što je 21. oktobra 1997. godine primila rješenje o prestanku radnog odnosa, 19. novembra 1997. godine obratila tužbom Osnovnom sudu u Banjoj Luci za zaštitu prava iz radnog odnosa.
- 14.Osnovni sud u Banjoj Luci je, 31. augusta 1999. godine, donio presudu broj RS-4/99 kojom je poništio Rješenje o prestanku radnog odnosa apelantice broj 62-2/97 od 30. juna 1997. godine. Tuženoj Školi naloženo je da tužiteljicu (apelanticu) vrati na radno mjesto nastavnika srpskog i njemačkog jezika, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka u roku od 15 dana.
- 15.Okružni sud u Banjoj Luci je 4. novembra 1999. godine, odlučujući o žalbi tužene Škole, donio presudu broj Ž- 198/99 kojom se potvrđuje presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci broj RS-4/99 od 31. augusta 1999. godine, a žalba Škole se kao neosnovana odbija.
- 16.Tužena Škola je podnijela Vrhovnom sudu Republike Srpske zahtjev za reviziju protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-198/99 od 4. novembra 1999. godine. Vrhovni sud Republike Srpske je, odlučujući o zahtjevu, donio presudu broj Rev-56/00 kojom je reviziju uvažio, obje nižestepene presude preinačio, a tužiteljicu odbio sa tužbenim zahtjevom. Prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Srpske, u "konkretnoj pravnoj stvari nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo, jer nije sporno da je tužiteljica primljena na rad bez javnog oglašavanja slobodnog radnog mjesta i sprovedenog postupka zasnivanja radnog odnosa, bez donošenja rješenja o zasnivanju radnog odnosa, što je suprotno čl. 6., 12., 13. i 14. tada važećeg Zakona o radnim odnosima. Ovi nedostaci su takve naravi da isključuju postojanje radnog odnosa. Vrhovni sud Republike Srpske smatra da je tužiteljica bila u tzv. faktičkom radnom odnosu, tačnije na faktičkom radu. Dok je on trajao, tužiteljica je imala sva prava i obaveze iz radnog odnosa, ali nije postala njihov titular. Vrhovni sud Republike Srpske smatra, da radnog odnosa u konkretnom slučaju uopće nema, a faktički rad, bez obzira na trajanje, može prestati uvijek".
IV - Relevantni propisi
(1) Zakon o osnovnoj školi ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 4/93 i 6/93)
Član 1. stav 1.
"Osnovna škola je ustanova za obavljanje djelatnosti u oblasti osnovnog obrazovanja i vaspitanja."
Član 76. stav 1.
- 1."Nastavnika, stučnog saradnika i vaspitača bira direktor škole na osnovu konkursa po pribavljenom mišljenju školskog odbora..."
Član 137. stav 1. tačka 11. i stav 2.
- 2."Novčanom kaznom od 500.000 do 1,600.000 dinara kaznit će se za prekršaj škola ako ne raspiše konkurs za nastavnika, stučnog saradnika i vaspitača (član 76.).
- 3.Novčanom kaznom od 50.000 do 200.000 dinara kaznit će se i odgovorno lice u školi za prekršaj iz stava 1. ovog člana".
(2) Zakon o radnim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97, 26/97 i 10/98).
Član 4. st. 1. i 2.
"Radni odnos zasniva se na neodređeno vrijeme ili na određeno vrijeme. U pogledu prava, obaveza i odgovornosti radnika radni odnos zasnovan na određeno vrijeme izjednačen je sa radnim odnosom zasnovanim na neodređeno vrijeme.
Radni odnos na određeno vrijeme može se zasnovati radi zamjena privremeno odsutnog radnika, radi izvršenja posla koji traje do šest mjeseci, kao i kad se privremeno poveća obim posla i kod zasnivanja radnog odnosa sa pripravnikom radi obavljanja pripravničkog staža.
Član 6.
"O potrebi za zasnivanjem radnog odnosa sa radnikom odlučuje direktor, o čemu preduzeće podnosi pismenu izjavu Zavodu za zapošljavanje Republike Srpske..."
Član 12.
"Direktor je dužan da u roku od 15 dana od dana isteka roka za podnošenje prijava kandidata odluči o podnesenim prijavama i da u daljem roku od pet dana o tome obavjesti podnosioce prijava."
Član 13.
"O zasnivanju radnog odnosa sa radnikom direktor donosi rješenje. Protiv rješenja svaki zainteresovani kandidat ima pravo da podnese prigovor u roku od osam dana od dana prijema obavještenja ukoliko smatra da je izabran kandidat koji ne ispunjava uvjete ili da je povrijeđen postupak kod donošenja rješenja određen zakonom i kolektivnim ugovorom. Prigovor se podnosi organu određenom kolektivnim ugovorom."
Član 14.
"Radnik zasniva radni odnos s danom stupanja na rad na osnovu konačnog rješenja o zasnivanju radnog odnosa, a kod privatnog poslodavca na osnovu ugovora o zapošljavanju."
Član 14a.
"Poslodavac je dužan da radnika koji je zasnovao radni odnos, u propisanom roku prijavi na zdravstveno i penzijsko-invalidsko osiguranje, u skladu sa zakonom."
Član 53.
"Radni odnos prestaje:
- a)uz saglasnost radnika;
- 1.ako pismeno izjavi da želi da mu prestane radni odnos;
- 2.ako se sa direktorom sporazumije o prestanku radnog odnosa;
- 1.
- b)bez saglasnosti radnika:
- 3.ako ne položi ispit koji je po zakonu dužan položiti;
- 4.ako odbije da radi na radnom mjestu odnosno na poslu na koji je raspoređen;
- 5.ako odbije da se stručno osposobi, dokvalifikuje odnosno prekvalifikuje;
- 6.ako odbije da zasnuje radni odnos u drugom preduzeću u slučaju trajnijeg obima poslova na radnom mjestu, odnosno ako odbije da privremeno radi u drugom preduzeću;
- 7.ako neopravdano izostane s posla tri radna dana uzastopno ili s prekidima šest dana u toku kalendarske godine;
- 8.ako je prilikom zasnivanja radnog odnosa prešutio ili dao netačne podatke koji su bili od značaja za zasnivanje radnog odnosa;
- 9.ako se u roku od jedne godine od zasnivanja radnog odnosa utvrdi da je radni odnos nezakonito zasnovan;
- 10.ako se utvrdi da ne ostvaruje rezultate u radu na radnom mjestu, a preduzeće nema drugog odgovarajućeg radnog mjesta na kome bi radnik mogao raditi;
- 11.kada je otvoren postupak za prestanak preduzeća;
- 12.istekom roka određenog rješenjem o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme;
- 13.ako odbije odnosno ako se ne odazove pozivu preduzeća ili drugog nadležnog organa za vršenje poslova iz oblasti odbrane;
- 14.ako odbije odnosno ako se ne odazove pozivu za vršenje radne obaveze uvedene aktom nadležnog organa u Republici;
- 15.istekom vremena čekanja na posao na koje je radnik upućen zbog smanjenja obima rada odnosno zbog ekonomskih teškoća preduzeća;
- 16.kada navrši 65 godina života i najmanje 15 godina penzijskog staža, ili 40 godina penzijskog staža (muškarac), odnosno 35 godina penzijskog staža (žena), bez obzira na godine života;
- 17.radniku zaposlenom kod privatnog poslodavca - kad je poslodavcu određena ili odobrena privremena obustava rada duže od šest mjeseci;
- 18.odgovornom licu i preduzeću ako ne izvrši sudsku odluku kojom je radnik vraćen na posao;
- 19.ako odbije da radi na otklanjanju posljedica više sile u smislu člana 15. ovog zakona;
- 20.ako se u roku od 30 dana od dana isteka vremena mirovanja prava i obaveza ne javi poslodavcu radi otpočinjanja rada;
- 21.ako mu je izrečena mjera prestanka radnog odnosa zbog povrede radnih obaveza;
- 22.ako za vrijeme odobrenog odsustvovanja s posla ili na vrijeme čekanja u smislu člana 64. ovog zakona zasnuje radni odnos s drugim poslodavcem;
- 3.
- v)po sili zakona....
Rješenje o prestanku radnog odnosa sadrži pored ostalog, podatke o osnovu prestanka radnog odnosa, datum prestanka radnog odnosa i uput o postupku za zaštitu prava."
Član 67. stav 1. tačka 1. tačka 4.b. i stav 2.
"Novčanom kaznom od 1.000 do 3.000 dinara, kaznit će se za prekršaj preduzeće:
- 1.ako ne podnese prijavu o potrebi za osnivanjem radnog odnosa organizaciji za zapošljavanje (član 6. stav 1. ovog Zakona).
4b. ako u propisanom roku ne zaključi ugovor o zapošljavanju i ne podnese prijavu na zdravstveno i penzijsko-invalidsko osiguranje za sebe i radnike koji su zasnovali radni odnos (14.a. ovog zakona), ako zakonom nije drugačije određeno.
Za prekršaj iz stava 1. ovog člana kaznit će se i odgovorno lice u preduzeću novčanom kaznom od 250 do 1.000 dinara".
V - Apelacija
Navodi iz apelacije
- 17.Apelantica apelacijom i dopunom apelacije pobija presudu Vrhovnog suda Republike Srpske, navodeći da je u Školi 22. augusta 1994. godine zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme i raspoređena na trajno upražnjeno radno mjesto nastavnice srpskog i njemačkog jezika. Direktor Škole, iako je po zakonu bio obavezan, nije joj izdao rješenje o zasnivanju radnog odnosa na neodređeno vrijeme, pravdajući to ratnim stanjem.
- 18.Apelantica navodi da je u Školi radila sve do 21. oktobra 1997. godine, kada joj je direktor Škole uručio rješenje o prestanku radnog odnosa sa 31. julom 1997. godine. Apelantica tvrdi da joj je direktor Škole dao nezakonit otkaz, a na njeno radno mjesto bez konkursa primio N. S., koja je imala samo tri godine radnog staža, dok apelantica ima 28 godina radnog staža. Apelantica navodi da je direktor Škole primio drugu osobu zbog stranačke pripadnosti, kao i iz materijalnih pobuda. Također, navodi da se direktor Škole "diskriminacijski" odnosio prema zaposlenim i učenicima u Školi koji su bili nesrpske nacionalnosti, kao i zaposlenim srpske nacionalnosti koji nisu prihvatali takav njegov odnos.
- 19.Apelantica tvrdi da je presudom Vrhovnog suda Republike Srpske opravdana i ozakonjena nezakonitost, tj. prestanak radnog odnosa sa 31. julom 1997. godine po rješenju direktora Škole, a po odjavi 31. augusta 1997. godine čime su joj oduzeta prava iz radnog odnosa. Apelantica tvrdi, također, da je primljena u radni odnos na neodređeno vrijeme, što se može zaključiti iz činjenice da je radno mjesto na koje je primljena bilo trajno upražnjeno, i da nije postojala mogućnost prijema radnika na određeno vrijeme. Smatra da to što direktor Škole nije donio rješenje o zasnivanju radnog odnosa ne može ići na štetu nastavnika. Da je radno mjesto postojalo i bilo upražnjeno vidi se i iz činjenice što je direktor istovremeno, sa prestankom radnog odnosa apelantici, donio odluku da u radni odnos na neodređeno vrijeme, bez oglašavanja, primi N. S. sa rasporedom na radno mjesto nastavnice srpskog jezika.
- 20.Apelantica ističe da je obrazloženje pobijane presude proizvoljno, jer nije zasnovano na zakonu, s obzirom da Zakonom o radnim odnosima nigdje nije predviđen faktički radni odnos, odnosno faktički rad.
- 21.Apelantica smatra da je Vrhovni sud Republike Srpske subjektivno postupao i da je njegova odluka ispolitizirani akt koji joj je oduzeo pravo da dalje radi i to u vrlo nepovoljnoj starosnoj dobi, oduzeo joj je pravo na naknadu neisplaćene plaće i onemogućio ostvarivanje svih drugih prava iz radnog odnosa. Tvrdnja da nije postojao radni odnos, kako obrazlaže Vrhovni sud Republike Srpske, prema apelanticinom navodu nije osnovana, jer iz radne knjižice je vidljivo da je apelantica bila u Osnovnoj školi "Ivan Goran Kovačić" iz Banje Luke u radnom odnosu od 22. augusta 1994. godine do 31. augusta 1997. godine, što iznosi tri godine i devet dana. Također, i iz Matične evidencije aktivnih osiguranika Javnog fonda PIO Banja Luka vidi se da je apelantica bila prijavljena na penzijsko-invalidsko osiguranje u periodu od 22. augusta 1994. godine do 31. augusta 1997. godine.
- 22.Apelantica smatra da je Vrhovni sud Republike Srpske svojom odlukom povrijedio njena lična i građanska prava, tj. pravo na rad zaštićeno Ustavom Bosne i Hercegovine i predlaže da se ukine presuda Vrhovnog suda Republike Srpske. Navodi da nije pripadala nijednoj političkoj stranci, smatrajući da ne bi trebalo biti razlika koje se zasnivaju na vjerskoj, rasnoj, nacionalnoj, političkoj ili bilo kojoj drugoj osnovi. Apelantica dalje navodi da je njen odnos prema radnom mjestu bio isključivo u obavljanju profesionalnih obaveza nastavnika i da je to, na kraju, rezultiralo da se na radno mjesto na kojem je radila apelantica na neodređeno radno vrijeme primi zaposlenik iste političke pripadnosti kojoj pripada direktor Škole.
Odgovor na apelaciju
- 23.Republičko javno pravobranilaštvo Banja Luka, u odgovoru na apelaciju od 23. augusta 2001. godine, istaklo je da u cijelosti ostaje pri svim svojim navodima koje je dalo u postupku revizije pred Vrhovnim sudom Republike Srpske. Smatra da je apelanticin radni odnos bio na određeno vrijeme.
VI - Dopustivost
- 24.Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".
- 25.U skladu sa članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio".
- 26.Apelantica je primila presudu Vrhovnog suda Republike Srpske 10. novembra 2000. godine, a apelacija Ustavnom sudu je dostavljena 5. decembra 2000. godine. Slijedi da je apelacija podnesena u okviru roka od 60 dana predviđenog članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
- 27.U konkretnom slučaju apelantica je iskoristila sve efikasne pravne lijekove. Posljednja odluka je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske. Slijedi da je apelacija dopustiva.
VII - Meritum
- 28.U okviru apelacione nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je nadležan da ocjenjuje da li je presudom bilo kojeg suda došlo do povrede prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima (u daljem tekstu: Evropska konvencija), uključujući prava i slobode predviđene međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine.
- 29.Apelantica pobija presudu Vrhovnog suda Republike Srpske, ističući da su tom presudom povrijeđeni pravo na rad i njena ljudska prava iz radnog odnosa, zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Zakonom o radnim odnosima Republike Srpske, navodeći da je prema njoj učinjena diskriminacija u ostvarivanju prava na rad. Iako se apelantica u svojoj apelaciji nije pozvala na konkretne povrede iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, proizilazi da ona smatra da su povrijeđena njena prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pitanje koje proizilazi iz apelacije odnosi se na povredu prava iz radnog odnosa zaštićenog Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima i Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima koji su sastavni dio Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine.
- 30.Prema člana II/2., a u vezi sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, svi sudovi u Bosni i Hercegovini podvrgnuti su, odnosno dužni su, da primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode predviđene u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima.
1) Ustav Bosne i Hercegovine
Zabrana diskriminacije - član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine,
Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."
- 31.Slijedi da se apelanticine žalbe odnose, u suštini, na diskriminaciju uživanja njenog prava na rad i primanje u javnu službu, pod općim jednakim uvjetima, kao i njenog prava na jednakost pred zakonom u pogledu njenog prava na rad.
- 32.Aneks I Ustava Bosne i Hercegovine navodi, inter alia, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, kao dodatne sporazume o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini.
- 33.Član 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima glasi:
"Države potpisnice ovog Pakta priznaju pravo na rad, koje podrazumijeva pravo svakog lica da dobije mogućnost da obezbijedi sebi sredstva za život slobodno izabranim ili prihvaćenim radom, te će preduzeti odgovarajuće mjere za zaštitu ovog prava."
Član 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u relevantnom dijelu glasi:
"Države potpisnice ovog Pakta priznaju pravo svakome na uživanje pravičnih i povoljnih uslova rada, koji obezbjeđuju naročito:
- a)nagrađivanje koje, kao minimum, donosi svakom trudbeniku:
(I) pravičnu plaću i jednaku nagradu za rad jednake vrijednosti bez ikakve razlike,...
(II) pristojan život za njih i njihove porodice shodno odredbama ovog Pakta;..."
- 34.Član 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima u dijelu koji je relevantan za konkretni predmet, glasi:
"Svaki građanin ima pravo i mogućnost, bez ikakve diskriminacije pomenute u članu 2. i bez neosnovanih ograničenja:
...
(c) da bude primljen, pod općim jednakim uvjetima, u javne službe svoje zemlje."
- 35.Ustavni sud navodi da je zabrana diskriminacije centralni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao i Ustava Bosne i Hercegovine, čemu se mora pridavati osobita važnost. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine predviđa da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, osigurano svim osobama bez diskriminacije po bilo kojem osnovu.
- 36.Ustavni sud podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijima i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti. (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, op. cit, str. 16, stav 33). Stoga je prvo potrebno ustanoviti da li se prema apelantici postupalo drugačije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, to jest, ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi predmete Doma za ljudska prava br. CH/97/67, Zahirović, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. januara 1999., tačka 120, odluke januar-juli 1999.; CH/9750, Rajić, Odluka o prihvatljvosti i meritumu od 3. aprila 2000., tačka 53, Odluke januar-juni 2000.; CH/98/1309 i drugi, Kajtaz i drugi; Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. septembra 2001., tačka 154).
- 37.Ustavni sud je, na osnovu dokaza u spisu i apelanticinih navoda, utvrdio da je apelantica primljena na rad u Školu, koja je javna ustanova, 22. augusta 1994. godine na upražnjeno radno mjesto nastavnika srpskog i njemačkog jezik, bez raspisanog konkursa, iako se po Zakonu o osnovnoj školi (član 76.) nastavnik prima na osnovu konkursa. Također, i po Zakonu o radnim odnosima Škola je bila obavezna da raspiše konkurs. Ova obaveza Škole proizilazi i iz krivičnih odredbi navedenih zakona, kojima se propisuje kao prekršaj prijem radnika bez konkursa i određuje novčana kazna za školu, odnosno pravno lice, kao i odgovorno lice u pravnom licu. Apelantica je stupila na rad i počela raditi, ali nije primila rješenje o zasnivanju radnog odnosa. Međutim, Škola je apelanticu prijavila kao svog zaposlenika koji je zasnovao radni odnos na zdravstveno i penzijsko-invalidsko osiguranje, što je kao obaveza Škole proizilazilo iz člana 14.a. Zakona o radnim odnosima. U ovakvim uvjetima radila je sve do 21. oktobra 1997. godine iako joj je radna knjižica zaključena sa 31. augustom 1997. godine. Sve ovo ukazuje da je apelantica bila u radnom odnosu.
- 38.Nastavničko vijeće Škole je, 29. septembra 1997. godine, donijelo odluku da se raspiše konkurs za srpki jezik, hemiju, biologiju i likovno vaspitanje. Na predmetima Hemija, Biologija i Likovno vaspitanje nastavnici su već radili u Školi. Konkurs je raspisan za navedene predmete, ali ne i za srpski jezik. U postupku realizacije konkursa za predmete Biologija, Hemija i Likovno vaspitanje primljeni su nastavnici koji su već radili školske 1996/97. godine. Međutim, nasuprot tome, apelantici je uručeno rješenje o prestanku rada koji je, tek tada (nakon tri godine), tituliran radom na određeno vrijeme. Na dosadašnje radno mjesto apelantice primljen je drugi nastavnik na neodređeno vrijeme, bez konkursa, sa tri godine radnog staža.
- 39.Ustavni sud je ocijenio da Škola za ovakvo razlikovanje nastavnika, koji su već radili u Školi, nije imala objektivno i razumno opravdanje u odredbama Zakona o osnovnoj školi i Zakona o radnim odnosima. Prema odredbama ovih zakona, Škola je bila obavezna, s obzirom da je radno mjesto iz predmeta Srpski jezik bilo trajno upražnjeno odlaskom ranijeg nastavnika na druge poslove u Školi, raspisati konkurs za to radno mjesto i primiti nastavnika na neodređeno radno vrijeme. Prema Zakonu o radnim odnosima moglo se na neodređeno radno vrijeme, konkursom, popuniti upražnjeno radno mjesto. Ustavni sud nalazi da u postupcima Škole prilikom raspisivanja konkursa za predmete na kojima su već radili nastavnici i za koje je i dalje postojala potreba, nije bilo objektivnog opravdanja kada tim konkursom nije obuhvaćen i nastavni predmet Srpski jezik. Podatak o vremenu koji je apelantica provela na radu u Školi, tri godine i devet dana, daje apelantici pravo da se smatra radnikom na neodređeno radno vrijeme. U prilog tome ide i Zakon o radnim odnosima koji propisuje da se radni odnos na određeno vrijeme može zasnovati radi izvršenja poslova koji traju do šest mjeseci (član 4.).
- 40.Ustavni sud, također, smatra da bi ratne okolnosti koje je Škola isticala kao smetnju za raspisivanje konkursa u vrijeme prijema apelantice na rad mogle i biti prihvatljive dok su te okolnosti trajale, ali Ustavni sud to ne može prihvatiti kao opravdanje i poslije prestanka tih okolnosti. Prestankom ratnih okolnosti Škola je bila obavezna raspisati konkurs za sve nastavnike koji su pod takvim okolnostima primljeni na rad. Za ovakve postupke Škole prema apelantici, pored objektivnog, nije postojalo ni razumno opravdanje. U dokazima spisa kojima Ustavni sud raspolaže konstatira se da je apelanticin rad bio dobar i profesionalan. Takvu ocjenu dala je Sindikalna organizacije Škole na osnovu zapisnika Nastavničkog vijeća i Odjeljenskog vijeća Škole, zabilješki direktora i pedagoga Škole. Direktor Škole je takvu ocjenu isticao i u postupku pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci. To ukazuje da je apelantica kao nastavnik obrazovno-vaspitnim radom ostvarivala cilj i zadatke obrazovanja i vaspitanja (član 70. Zakona o osnovnoj školi), odnosno takvim apelanticinim radom Škola je, kao ustanova za obavljanje djelatnosti osnovnog obrazovanja i vaspitanja, realizirala dio svojih zadataka i ciljeva osnovnog obrazovanja i vaspitanja (član 1. stav 1. i član 2. Zakona).
- 41.Ustavni sud ukazuje da je Škola, aktom raspisivanja konkursa za grupu nastavnika za rad na neodređeno radno vrijeme, ne obuhvatajući konkursom i sve potrebe, tj. ne dajući istu mogućnost grupi nastavnika, napravila razliku tj. različit tretman između apelantice i drugih nastavnika, a da za to razlikovanje nije postojalo ni objektivno ni razumno opravdanje, učinila diskriminaciju prema apelantici. Ustavni sud smatra da je apelantica morala imati isti tretman kao i nastavnici koji su obuhvaćeni raspisanim konkursom. Učinjena razlika između apelantice i grupe nastavnika očigledno govori o povredi apelanticinih prava iz radnog odnosa. Očigledno, neraspisivanjem konkursa za predmet Srpski jezik, Škola je onemogućila apelantici da se javi na poslove za koje je i dalje postojala potreba.
- 42.Ustavni sud ponovo ističe da puna primjena čl. II/2., II/4. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine zahtijeva, inter alia, od svih sudova u Bosni i Hercegovini, njihovu primjenu kada odlučuju o zaštiti i ostvarivanju ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ustavni sud smatra da u postupku pred Vrhovnim sudom Republike Srpske, taj sud nije imao u vidu navedene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ističe da faktički radni odnos, kako ga je u konkretnom slučaju kvalificirao Vrhovni sud Republike Srpske, postoji u teoriji i praksi radnoga prava. Međutim, u slučaju apelantice i njenog pravnog utemeljenja radnog odnosa, svi drugi elementi (uredno i redovno izvršavanje radnih obaveza u Školi duže od tri godine, bez nasilne uzurpacije posla, a uz prešutnu saglasnost direktora Škole, to što je Škola prijavila apelanticu u fond zdravstvenog i penzijsko-invalidskog osiguranja), ukazuju da je apelantica primljena na rad u Školu na neodređeno vrijeme.
- 43.Za apelanticine navode da je diskriminirana i po osnovu svog političkog neopredjeljenja ili zbog svoje životne dobi, Ustavni sud nije imao dokaze da bi mogao utvrditi tu povredu.
2) Evropska konvencija
- 44.Ustavni sud smatra relevantnim za apelaciju član 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stava 1. Evropske konvencije. Proizilazi da se apelantica poziva na član 14. Evropske konvencije o pitanju njenog otpuštanja sa radnog mjesta nastavnika na osnovu njenog političkog neopredjeljenja ili na osnovu njene dobi.
Član 6. stav 1. u relevantnom dijelu glasi :
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava Š...Ć svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć".
Član 14. glasi:
"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."
- 45.Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, vidi presudu od 13. juna 1979., serija A, broj 31, str. 15-16, stav 32). U tom pogledu Ustavni sud smatra da određeni aspekti apelacije pokreću pitanja koja mogu potpasti pod okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije u pogledu pravičnosti postupka koji se odnosi na apelanticino otpuštanje.
- 46.Kao opće pravilo, član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva da postoji spor oko prava i da ovo pravo bude građanske prirode. U konkretnom predmetu, Ustavni sud podsjeća da su sporovi koji se odnose na zapošljavanje, karijeru i prestanak službe državnih službenika, kao opće pravilo, van okvira člana 6. stava 1. Evropske konvencije "samo ukoliko javni službenici imaju ulogu povjerenika javne vlasti odgovorne za zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Pellegrin protiv Francuske, aplikacija br. 28541/95, presuda od 8. decembra 1999. stav 66)".
Postupak se, u konkretnom slučaju, tiče apelanticinog prava da se zaposli kao nastavnica. Nastavnici, premda zaposleni u javnim ustanovama, nemaju ulogu povjerenika javne vlasti i (za razliku od oružanih snaga, policije i nekih drugih javnih službenika) nisu odgovorni za "zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti". Apelanticina prava se, stoga, mogu podvesti pod zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu zaključak koji je donio Ustavni sud u smislu zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ne smatra neophodnim da u konkretnom slučaju dalje uzme u razmatranje člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije.
VIII - Zaključak
- 47.S obzirom na izneseno, Ustavni sud je zaključio da je apelantica pretrpjela diskriminaciju na uživanje prava na prijem u javnu službu, pod općim i jednakim uvjetima, a samim tim i diskriminaciju u kontekstu uživanja individualnih prava na rad. Na taj način, Ustavni sud zaključuje da su povrijeđena apelanticina prava utvrđena odredbom člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 48.Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije prof. dr. David Feldman, Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, Tudor Pantiru, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović.
U 64/01
26. septembra 2003. godine
Sarajevo
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.