Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

ODLUKU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 41/03.
OBRAZLOŽENJE

Odbija se, kao neosnovana, apelacija F. Ć., iz Zenice, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kvl-z.9/01 od 16. maja 2001. godine, presude broj Kž-390/00 od 7. novembra 2000. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici broj K-41/00 od 24. jula 2000. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    F. Ć. (u daljem tekstu: apelant), iz Zenice, koga zastupa M. M., advokat iz Sarajeva, podnio je Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud), 12. juna 2001. godine, apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud), broj Kvl-z.9/01 od 16. maja 2001. godine, presude Vrhovnog suda broj Kž-390/00 od 7. novembra 2000. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljem tekstu: Kantonalni sud), broj K-41/00 od 24. jula 2000. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je, u skladu sa članom 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, apelaciju dostavio 9. jula 2001. godine Vrhovnom sudu radi davanja odgovora na apelaciju. Vrhovni sud je dostavio odgovor 24. jula 2001. godine. Na osnovu člana 20. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor na apelaciju Vrhovnog suda dostavljen je apelantu preko njegovog branioca.

III - Činjenično stanje

  • 3.
    Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 4.
    Kantonalni sud je, presudom broj K-41/00 od 24. jula 2000. godine, proglasio krivim i osudio apelanta za krivično djelo ubistva na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina.
  • 5.
    Odlučujući po žalbi protiv navedene presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je, presudom broj Kž-390/00 od 7. novembra 2000. godine, preinačio odluku o kazni Kantonalnog suda i apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina.
  • 6.
    Protiv navedenih presuda apelant je podnio Kantonalnom sudu u Zenici, 30. januara 2001. godine, zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog bitnih povreda krivičnog postupka sa prijedlogom da se te presude preinače i da se on oslobodi od optužbe ili da se presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Navedeni zahtjev primljen je u Vrhovnom sudu 5. februara 2001. godine. U zahtjevu za zaštitu zakonitosti apelant, između ostalog, ističe "da je dana 24. jula 2000. godine održan pretres u Kantonalnom sudu bez njegovog izabranog branioca kao i da se nikada nije mogao sastati nasamo sa svojim braniocem pošto je uvijek bio prisutan policajac i drugi zatvorenici pa nije mogao dogovoriti odbranu i braniocu iznijeti istinu."
  • 7.
    Federalni tužilac je Vrhovnom sudu, u dopisu broj Ktž-14/01 od 8. februara 2001. godine, predložio da se zahtjev apelanta za zaštitu zakonitosti odbije.
  • 8.
    Vrhovni sud je, presudom broj Kvl-z.9/01 od 16. maja 2001. godine, odbio zahtjev za zaštitu zakonitosti apelanta izjavljen protiv presude Kantonalnog suda broj K-41/00 od 24. jula 2000. i presude Vrhovnog suda, broj Kž-390/00 od 7. novembra 2000. godine.
  • 9.
    U obrazloženju presude Vrhovnog suda broj Kvl-z.9/01 od 16. maja 2001. godine je navedeno: "Kada optuženi ima branioca kojeg je izabrao na početku vođenja krivičnog postupka (A. M. i M. H., advokati iz Zenice) pa u toku postupka izabere još jednog branioca (M. M., advokat iz Sarajeva) i pritom, ne otkazujući punomoćja ranijim braniocima, na glavnom pretresu ne prisustvuje bilo koji od izabranih branilaca (neovisno da li je opravdano ili neopravdano odsutan), odbrana je osigurana kada u postupku sudjeluje jedan od branilaca (član 64. stav 2.), a iz pobijane prvostepene presude se vidi da je na glavnom pretresu 24. jula 2000. godine, kada je objavljena presuda, prisustvovao branilac optuženog Ć., advokat iz Zenice M. H. Prema tome, nisu nižestepene presude učinile bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 358. stav 1. tačka 3. ZKP, na koju povredu se zahtjevom neosnovano ukazuje, a o kojoj navodnoj povredi postupka drugostepena presuda sadrži uvjerljive razloge. Ukoliko braniocu optuženog nije omogućeno da sa optuženim Ć. koji se nalazi u pritvoru, obavlja razgovor bez prisustva službenih lica u smislu člana 70. stav 1. ZKP, to po ocjeni Suda ne predstavlja ni bitnu ni relativnu povredu odredaba krivičnog postupka, jer ih nije učinio sud, pa se takvo ponašanje zatvorskih vlasti otklanja pritužbama predsjedniku suda u postupku koju propisuje član 194. ZKP."

IV - Relevantni propisi

  • 10.
    Zakon o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98, 23/99, 50/01 i 27/02):

Član 64. stav 2.

"Jedan okrivljeni može imati više branilaca, a smatra se da je odbrana osigurana kad u postupku sudjeluje jedan od branilaca."

Član 70.

"Ako se okrivljeni nalazi u pritvoru, branilac se može s njim dopisivati i razgovarati bez nadzora. Tokom razgovora, okrivljeni i branilac se mogu promatrati, ali se ne može slušati njihov razgovor izravno ili neizravno od strane ovlaštene službene osobe."

Član 365.

"Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprječava održavanje sjednice vijeća".

Član 370. stav 1.

(1) "Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, ali mora uvijek po službenoj dužnosti ispitati:

  • 1.
    postoji li povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 358. stav 1. tač. 1., 2., 5., 6., 8. do 11. ovog zakona i je li glavni pretres protivno odredbama ovog zakona održan u odsustvu optuženog ili u odsustvu branioca optuženog;
  • 2.
    je li na štetu optuženog povrijeđen Krivični zakon (član 359)".

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na fer saslušanje u krivičnom postupku pred Kantonalnim sudom i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom garantirana članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 12.
    Apelant navodi da je osporenom presudom povrijeđen Zakon o krivičnom postupku i učinjena bitna povreda postupka. Konkretizirajući navedeno, apelant ističe da je 24. jula 2000. godine održan pretres u Kantonalnom sudu bez njegovog izabranog branioca M. M., advokata iz Sarajeva, koji nije mogao pristupiti na zakazani pretres jer je tog dana imao napad dijabetisa visokog stepena te nije mogao putovati u Zenicu jer je bio pod stalnom kontrolom ljekara. Smatra da je pretres proveden samo formalno i da je na njemu konstatirano da je spis pročitan, a radi se o teškom predmetu gdje je trebalo saslušati 20 svjedoka te provesti psihijatrijsko vještačenje. Apelant se posebno žali da se nije nikada mogao sastati nasamo sa svojim braniocem jer je uvijek bio prisutan policajac i drugi zatvorenici pa nije mogao dogovoriti odbranu i braniocu iznijeti istinu.

Predlaže da se apelacija usvoji, ukinu osporene sudske odluke i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    Vrhovni sud, aktom broj Kvl-z.29/01 od 21. februara 2002. godine, smatra apelaciju neosnovanom i predlaže Ustavnom sudu da je odbije. Vrhovni sud ovakav stav zasniva na ocjeni da je u konkretnom slučaju činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno na temelju potpune ocjene izvedenih dokaza i da je na takvo činjenično stanje pravilno primijenjen krivični zakon. Također smatra da nisu učinjene bitne povrede krivičnog postupka na koje apelant ukazuje i da su u vezi s tim u osporenim sudskim odlukama dati potpuni, pravno valjani, razlozi. U vezi sa odlukom o kazni i prigovorima apelanta, Vrhovni sud smatra da su žalbe branilaca apelanta djelimično osnovane kad je u pitanju odluka prvostepenog suda u pogledu izrečene kazne apelantu i da će se ublaženom kaznom, koju je sud izrekao, ostvariti svrha kažnjavanja.

U vezi sa ostalim prigovorima apelacije, Vrhovni sud ističe da ostaje kod stavova datih u svojoj presudi broj Kvl-z.9/01 od 16. maja 2001. godine. U pogledu prava razgovora branioca sa osuđenim bez prisustva službenih lica, Vrhovni sud ističe da je u vrijeme aktivnosti branioca kao podnosioca apelacije apelant bio na izdržavanja kazne.

VI - Dopustivost

Razmatrajući pitanje dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 54. i člana 60. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."

Član 54. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

"Sud donosi odluke i rješenja.

Sud donosi odluke po sporovima iz člana VI/3.b) Ustava, kada odlučuje o sporu u meritumu, i u slučaju iz člana IV/3.f) Ustava.

Sud rješenjem odlučuje o svim drugim pitanjima."

Član 60. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

"Sud donosi odluku kojom odbija apelaciju kao neosnovanu kad utvrdi da se ne radi o pitanju iz Ustava, odnosno da podnosiocu apelacije nije povrijeđeno neko ustavno pravo zbog kojeg se presuda osporava."

  • 14.
    Protiv presude Vrhovnog suda, broj Kvl-z.9/01 od 16. maja 2001. godine i protiv osporenih presuda koje se apelacijom pobijaju, iscrpljeni su svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta.
  • 15.
    Odluka o posljednjem pravnom lijeku koji je apelant koristio u skladu sa zakonom donesena je 16. maja 2001. godine. S obzirom da je apelacija u Ustavnom sudu primljena 12. juna 2001. godine, očigledno je da je podnesena unutar roka od 60 dana predviđenog članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 16.
    Iz navedenog slijedi da je apelacija dopustiva.

VI - Ustavni sud je odlučio

  • 17.
    Apelant smatra da su presudama Vrhovnog suda, donesenim u drugostepenom postupku, i povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti federalnog tužioca, te prvostepenom presudom Kantonalnog suda, povrijeđena njegova prava sadržana u članu II tač. 2. i 3.e) Ustava BiH, odnosno člana 6. st. 1. i 3. c) i d) Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija).

Član II tačka 2. i 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"1. Š...Ć

  • 2.
    Prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju proritet nad svim ostalim zakonima.
  • 3.
    Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

"Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Š...Ć.".

Član 6. Evropske konvencije u svom relevantnom dijelu glasi:

"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć".

  • 18.
    Jedan od važnih principa člana 6. jeste stav 3.d) - "ravnopravnost stranaka" - to jest princip da svaka strana u postupku treba imati iste mogućnosti da izloži svoje argumente (Neumeister protiv Austrije (1968)) i da nijedna od njih ne smije imati nikakvu važniju prednost u odnosu na suprotnu stranu. Ono što je sadržano u principu ravnopravnosti stranaka je da sudovi moraju obezbijediti da se prava garantirana članom 6. djelotvorno poštuju.
  • 19.
    Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak tiče apelantovih prava koja proizilaze iz krivičnog postupka, odnosno krivične optužbe protiv njega, kako to predviđa član 6. stav 3. Evropske konvencije, te zaključuje da je član 6. stav 3. Evropske konvencije primjenjiv u postupcima pred kantonalnim i pred Vrhovnim sudom.
  • 20.
    Apelant se žali da je u konkretnom slučaju učinjena bitna povreda krivičnog postupka koja se ogleda u kršenju prava da ga izabrani branilac zastupa i izvodi dokaze saslušanjem svjedoka odbrane i vještaka, kao i onemogućavanjem razgovora s advokatom bez nadzora.
  • 21.
    Ustavni sud zapaža da se, prema članu 64. stav 2. Zakona o krivičnom postupku, smatra da je odbrana osigurana kad u postupku sudjeluje jedan od apelantovih branilaca. U konkretnom slučaju, na glavnom pretresu je bio prisutan apelantov branilac M. H., advokat iz Zenice, koji je i izjavio žalbu protiv te presude. Ustavni sud uzima u obzir i činjenicu da je apelantov branilac advokat, dakle stručno lice koje je dužno da poznaje propise i da se stara o pravima svog klijenta u okviru predmeta u kome je određen za branioca. Ako se ima u vidu i činjenica da je odbrana bila i formalno i faktički osigurana jer je u postupku sudjelovao jedan od branilaca apelanta iz reda advokata, kojeg je on opunomoćio u ovom predmetu, ne može se smatrati da je neučestvovanje u postupku i drugog apelantovog branioca takve prirode da bi dovelo u pitanje princip prava na odbranu, odnosno povrijedilo član 6. stav 3.c) Evropske konvencije.
  • 22.
    Nadalje, Ustavni sud smatra da je, u skladu sa članom 6. stav 3.c) Evropske konvencije, na domaćem pravu da obezbijedi osiguranje odbrane optuženom tokom čitavog postupka. Međutim, pitanje povrede člana 6. stav 3.c) Evropske konvencije može se postaviti samo u posebnim situacijama u kojima optuženom nije bilo osigurano učešće barem jednog od njegovih branilaca.
  • 23.
    Ustavni sud zaključuje da su Kantonalni sud, odlučujući u prvom stepenu, odnosno Vrhovni sud, odlučujući u drugom stepenu i povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti, postupili u skladu sa zakonom, odnosno u skladu sa zahtjevima iz člana 6. stav 3.c) Evropske konvencije, te da nisu u svojim postupcima povrijedili apelantovo ustavno pravo. Polazeći od toga, Ustavni sud je odlučio da ovaj dio apelantove žalbe odbije kao neosnovan.
  • 24.
    U vezi sa apelantovim navodima da je u postupku učinjena bitna povreda krivičnog postupka i Krivičnog zakona u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja, Ustavni sud podsjeća na stanovište izraženo u Odluci Ustavnog suda broj U 62/01 u stavu 17. ("Službeni glasnik BiH", broj 43/02), prema kojem je nadležnost Ustavnog suda, u apelacionim postupcima, ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavno pravo, tj. to je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminatorna, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni lijekovi i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.
  • 25.
    U slučaju navedenih povreda (materijalnog ili procesnog) zakona, Ustavni sud treba da provjeri da li je postupak bio pravičan u smislu člana 6. Evropske konvencije. U tom pogledu Ustavni sud smatra da načelo materijalne istine prilikom utvrđivanja činjenica, kao jedno od osnovnih načela krivičnog postupka, nije povrijeđeno time što je sud odbio da se izvede supervještačenje timskim vještačenjem neuropsihijatara i saslušanjem velikog broja novih svjedoka, s obzirom da je prvostepeni sud u presudi koja se žalbom osporava izložio detaljno nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra koje smatra stručnim i uvjerljivim, što je prihvatio i drugostepeni sud utvrdivši da je prvostepeni sud pravilno ocijenio i usvojio nalaz i mišljenje tog vještaka.
  • 26.
    Ustavni sud smatra da same tvrdnje apelanta, kojim on osporava metode kojima je sud izvodio dokaze bez valjanih argumenata, nisu dovoljne da Ustavni sud zaključi da je odbijanje da se izvedu ti dokazi, takvog značaja i prirode koja bi značila povredu člana 6. stav 3.c) Evropske konvencije.
  • 27.
    Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđen Ustav i da u okolnostima konkretnog slučaja neizvođenje određenih dokaza, koje je optuženi predlagao, nije takve prirode da bi dovelo do povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3.c) Evropske konvencije. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da nije bilo povrede člana 6. stav 3.c) Evropske konvencije u odnosu na ovaj dio apelantove žalbe.
  • 28.
    Konačno, apelant navodi da mu nije bilo omogućeno da obavi razgovor sa svojim braniocem bez prisustva službenog lica u smislu člana 70. stav 1. Zakona o krivičnom postupku, koji propisuje da se, ako se okrivljeni nalazi u pritvoru, branilac može s njim dopisivati i razgovarati bez nadzora, a da se tokom razgovora okrivljeni i branilac mogu promatrati, ali njihov razgovor ne može slušati izravno ili neizravno ovlaštena službena osoba.

Očigledno, jedna od najvažnijih mogućnosti za pripremu odbrane jeste prilika za razgovor sa braniocem. U načelu dogovor između optuženog i branioca treba obaviti nasamo da bi se sačuvala povjerljivost njihovih odnosa i obaveza branioca da čuva profesionalnu tajnu. Nesporna je činjenica da, iako je u datom slučaju službeno lice promatralo, to nije moglo predstavljati slušanje razgovora okrivljenog i njegovog branioca, jer je službeno lice u Kazneno-popravnom zavodu u Zenici u takvim prilikama odvojeno staklenom pregradom i ne nalazi se u istoj prostoriji.

  • 29.
    Ustavni sud stoga zaključuje da sam boravak službenog lica u susjednim prostorijama odvojenim staklom, kako je bilo predviđeno tada važećim zakonom, nije poželjan, ali ne čini povredu Ustavom zaštićenih prava u smislu člana 6. Evropske konvencije. U suprotnom pravo na odbranu moglo bi biti smatrano "iluzornim", "teoretskim" i neostvarivim u praksi.
  • 30.
    U skladu sa navedenim, Ustavni sud je odlučio da i ovaj dio apelantovih navoda odbije kao neosnovan.

VIII - Zaključak

  • 31.
    Ustavni sud je odlučio da apelaciju odbije kao neosnovanu.
  • 32.
    Prema članu VI/4. Ustava BiH, odluke Ustavnog suda BiH su konačne i obavezujuće.

Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije prof. dr. Ćazim Sadiković, Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, Tudor Pantiru i prof. dr. Miodrag Simović.

U 2/02

26. juna 2003. godine
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.