Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

na sjednici održanoj 20. decembra 2003. godine, donio je

ODLUKU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 3/04.
OBRAZLOŽENJE

Predmet broj U 12/02

Apelacija Croatia osiguranje DD Ljubuški, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-457/01 od 10. oktobra 2001. godine

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik,

Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika,

Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika,

Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika,

Hatidža Hadžiosmanović, sudija,

Jovo Rosić, sudija,

Didier Maus, prof., sudija i

Valerija Galić, sudija,

Odbija se kao neosnovana apelacija Croatia osiguranje DD Ljubuški, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-457/01 od 10. oktobra 2001. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    Croatia osiguranje DD (u daljem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, koje zastupa J. P., pravni zastupnik apelanta, podnijelo je 14. decembra 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-457/01 od 10. oktobra 2001. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je 18. februara 2002. godine, u skladu sa članom 16. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, dostavio apelaciju Kantonalnom sudu radi davanja odgovora. S obzirom da odgovor na apelaciju nije dostavljen u ostavljenom roku, 3. aprila 2002. godine je ponovno zatraženo dostavljanje odgovora.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju od Kantonalnog suda Ustavni sud je primio 5. aprila 2002. godine.
  • 4.
    Navedeni odgovor na apelaciju Ustavni sud je 17. aprila 2002. godine dostavio apelantu i njegovom punomoćniku, a u skladu sa članom 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 5.
    Apelant je 26. aprila 2002. godine dostavio Ustavnom sudu svoj komentar na odgovor Kantonalnog suda. Ustavni sud je apelantov komentar na odgovor Kantonalnog suda dostavio zakonskom zastupniku D. M., a koja je o tome dostavila svoje mišljenje Ustavnom sudu 8. maja 2002. godine.

III - Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način:

Općinski sud u Živinicama, pravosnažnom presudom broj K-236/98 od 6. novembra 1999. godine, proglasio je krivim Z. M., iz Donjih Dubrava, općina Živinice, zbog krivičnog djela - teško djelo protiv sigurnosti i imovine i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci, uvjetno na dvije godine.

  • 7.
    U navedenom krivičnom postupku, odnosno u presudi broj K-236/98 od 6. novembra 1999. godine, Općinski sud u Živinicama utvrdio je da je okrivljeni 27. novembra 1996. godine u dvorištu škole u Donjim Dubravama, upravljajući svojim automobilom, izazvao udes u kojem je teške tjelesne povrede zadobio D. M. Pošto je vozilo kojim je upravljao Z. M. bilo osigurano kod apelanta, (Croatia osiguranja DD Ljubuški), D. M. je, putem svog punomoćnika, pokrenuo parnični postupak protiv apelanta radi naknade štete.
  • 8.
    Presudom Općinskog suda u Živinicama, broj P-124/00 od 13. decembra 2000. godine, utvrđeno je da je tužitelj D. M., rođen 1989. godine, u udesu za koji je osiguranik apelanta proglašen krivim i kažnjen, zadobio prijelom lijeve butne kosti, da je operiran i da je izvršena fiksacija sa metalnom pločom i vijcima koji su u drugom operativnom zahvatu izvađeni. Nakon povrede i operacija, kod tužitelja je opća životna aktivnost umanjena za 10%. Bolovi su bili dugotrajni i vrlo intenzivni i to u početku jaki (tri do četiri dana) i pri prvoj operaciji istog intenziteta još dva dana, zatim srednji (jedan mjesec) i slabi (oko tri mjeseca). Strah je bio veoma intenzivan zbog životne ugroženosti, zatim srednjeg i slabijeg intenziteta, a kao posljedica povrede ostao je posttraumatski stresni poremećaj koji se manifestira u napetosti, slabom snu i košmarnim snovima. Na osnovu takvog utvrđenja, odlučeno je da se tužbenom zahtjevu udovolji u procentu od 83%, pa je apelant obavezan da tužiocu D. M., na ime naknade štete, isplati za duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti 4.200 KM, za pretrpljene fizičke bolove 3.300 KM i na ime pretrpljenog straha 3.200 KM, odnosno ukupno 10.700 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13. decembra 2000. godine do isplate. Istom presudom apelant je obavezan da D. M. naknadi parnične troškove u iznosu od 1.670 KM, dok je sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva odbijen.
  • 9.
    Kantonalni sud, presudom broj Gž-457/01 od 10. oktobra 2001. godine, odlučujući o žalbi apelanta protiv presude Općinskog suda u Živinicama, broj P- 124/00 od 13. decembra 2000. godine, žalbu je kao neosnovanu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

IV - Relevantni propisi

  • 10.
    Zakon o preuzimanju Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj 29/78, sa izmjenama i dopunama i "Službeni list R BiH" br. 2/92 i 13/93).

Član 158.

"Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom."

Član 200.

"(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode prava ili prava ličnosti, smrt bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom."

Član 940.

"(1) U slučaju osiguranja od odgovornosti, osiguravač odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem samo ako treće oštećeno lice zahtijeva njenu naknadu.

(2) Osiguravač snosi, u granicama svote osiguranja, troškove spora o osiguranikovoj odgovornosti."

  • 11.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99)

Član 12. stav 3.

"U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti izvršioca vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim".

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 12.
      Apelant navodi da su mu presudom Kantonalnog suda, broj Gž-457/01 od 10. oktobra 2001. godine na diskriminacijski način povrijeđena imovinska prava koja su zajamčena svakom licu čl. II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija).

Apelant predlaže da se apelacija usvoji i da Ustavni sud osporenu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak i odluku.

  • 13.
    U suštini, apelant se "ali na visinu dosuđene naknade nematerijalne štete i na nedostatak razloga u odluci za tu presudu, i da je naknada štete dosuđena izvan kriterija sudske prakse za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno da su osporenom presudom povrijeđena njegova prava na imovinu i nediskriminaciju koja su zajamčena Ustavom Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, apelant je predložio da Ustavni sud od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine zatraži mišljenje u cilju utemeljenja navoda apelacije, odnosno zakazivanje javne rasprave. U istom cilju apelant je dostavio Ustavnom sudu pravomoćne presude drugih sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine kao dokaz za svoje navode o kršenju njegovog prava na imovinu i zabrane diskriminacije u konkretnom slučaju.
    • b)
      Odgovor na apelaciju
  • 14.
    U odgovoru na apelaciju, Kantonalni sud smatra da nijedna od tvrdnji apelanta nije osnovana i da i prvostepena i drugostepena presuda sadrže potpune razloge za dosuđenu visinu naknade, kao i da je dosuđena naknada nematerijalne štete utvrđena u skladu sa članom 200. Zakona o obligacionim odnosima i usvojenim kriterijima sudske prakse. Naime, tužitelju, maloljetnom D. M., koji je bez svoje krivnje u školskom dvorištu zadobio tešku tjelesnu povredu zbog koje je operiran i liječen, dosuđena je naknada u utvrđenim novčanim iznosima, za tri vida nematerijalne štete i to za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti, za pretrpljene fizičke bolove i za pretrpljeni strah. Opis povreda i posljedice koje je povreda ostvarila, intenzitet i dužina trajanja bolova i straha kao i posljedica koju je strah ostavio, po mišljenju Kantonalnog suda, objektivno su navedeni u presudi.
  • 15.
    U odgovoru se, kao argument za navedeno, naglašava da je u sličnim slučajevima dosuđivana ista visina naknade o čemu se i u drugostepenom postupku vodilo računa, kao i da su, u svrhu ujednačavanja kriterija za dosuđenje ove vrste naknade štete, usvojeni "Orijentacioni kriteriji" (za internu upotrebu), vodeći pri tome računa o stepenu invalidnosti, posljedicama koje invalidnost ostavlja, godinama povrijeđene osobe, te stepenu intenziteta i dužine trajanja bolova i straha, tako da svaka osoba za povredu istog ili sličnog dobra dobije približnu naknadu, te da su kriteriji ovakve sudske prakse, bez izuzetka, prihvaćeni u postupcima revizije pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine.
  • 16.
    Lj. J., majka i zakonska zastupnica malodobnog tužitelja D. M., u odgovoru na apelaciju navela je da nikakav novčani iznos ne može biti adekvatna naknada za prouzrokovanu štetu njenom sinu i njoj.
  • 17.
    U kraćem osvrtu na odgovor Kantonalnog suda, apelant smatra praksu tog suda nerealnom i neobjektivnom, a apelaciju utemeljenom.

VI - Dopustivost

  • 18.
    Protiv presude Kantonalnog suda broj Gž-457/01 od 10. oktobra 2001. godine, koja se apelacijom pobija, iscrpljeni su svi pravni lijekovi mogući po zakonima Federacije BiH jer se apelacijom osporava pravosnažna sudska presuda protiv koje, radi niske vrijednosti predmeta spora, nije moguća revizija kao vanredan pravni lijek. Naime, članom 364. Zakona o parničnom postupku, propisano je da revizija nije dopuštena u imovinsko-pravnim sporovima u kojim se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 15.000 KM, kao ni u imovinsko-pravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, ako vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naveo ne prelazi 15.000 KM.
  • 19.
    Punomoćnik apelanta je osporenu presudu Kantonalnog suda broj Gž-457/01 od 10. oktobra 2001. godine primio 26. novembra 2001. godine. Apelacija je primljena u Ustavnom sudu 14. decembra 2001. godine. Slijedi da je apelacija podnesena unutar roka predviđenog članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 20.
    Apelacija sadrži sve elemente predviđene članom 14. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 21.
    Na osnovu iznesenog, Ustavni sud je ocijenio da je apelacija dopustiva.

VII - Meritum

  • 22.
    U ovom predmetu postavlja se pitanje da li je Kantonalni sud u Tuzli osporenom presudom povrijedio apelantovo pravo na imovinu, odlučujući o visini naknade nematerijalne štete, koju je kao osiguravajuće društvo obavezan nadoknaditi oštećenom. Također se postavlja pitanje da li je Kantonalni sud, na štetu apelanta, u konkretnom slučaju povrijedio pravo zabrane diskriminacije.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana po ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."

Član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima."

Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

k. Pravo na imovinu

(...)"

  • a)
    Pravo na mirno uživanje imovine (član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju)
    • 23.
      Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na mirno uživanje imovine. Ovo pravo je zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koji glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 24.
    U konkretnom predmetu, tužilac D. M. je pokrenuo parnični postupak protiv apelanta (osiguravajućeg društva) radi naknade štete. Presudom Općinskog suda u Živinicama, broj P-124/00 od 13. decembra 2000. godine, apelant je obavezan da D. M., na ime naknade štete, isplati za duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti 4.200 KM, za pretrpljene fizičke bolove 3.300 KM i na ime pretrpljenog straha 3.200 KM, odnosno ukupno 10.700 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13. decembra 2000. godine do isplate. Istom presudom apelant je obavezan da tužiocu D. M. naknadi parnične troškove u iznosu od 1.670 KM, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva odbijen. Ovu presuda je potvrdio Kantonalni sud, po žalbi apelanta.
  • 25.
    Ustavni sud ističe da član 200. Zakona o preuzimanju Zakona o obligacionim odnosima predviđa da će sud za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i o njenom odsustvu, te da će prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom. Član 940. istog zakona propisuje odgovornost osiguravača i navodi da, u slučaju osiguranja od odgovornosti, osiguravač odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem samo ako treće oštećeno lice zahtijeva da osiguravač snosi, u granicama svote osiguranja, njenu naknadu i troškove spora o osiguranikovoj odgovornosti. Iz navedenog proizilazi da je apelant još uvijek formalno vlasnik imovine koja je u pitanju, ali da je sudskom presudom uspostavljena njegova odgovornost za naknadu štete, u skladu sa navedenim zakonskim odredbama i pomenutim sudskim presudama.
  • 26.
    Ustavni sud smatra da se ovaj predmet tiče naknade štete s tim da se visina naknade mora "razumno odnositi" na zaštićenu vrijednost. Država ima široko polje ocjene u određivanju visine naknade.
  • 27.
    Apelant se "ali da su sudovi pri odlučivanju pogrešno primijenili domaće zakonske propise navedene u tački 12. ove odluke i na taj način povrijedili ustavno načelo prema kojem sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ista ljudska prava i temeljne slobode, odnosno da su povrijedili apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, i da su sudovi u konkretnom parničnom postupku neopravdano odbili njegove zahtjeve.
  • 28.
    U vezi sa navodima apelanta, Ustavni sud smatra nespornim činjenice da je Općinski sud u Živinicama, u skladu sa članom 158. Zakona o obligacionim odnosima, utvrdio u pravosnažnoj presudi (broj K-236/98 od 6. novembra 1999. godine) postojanje odgovornosti po osnovu krivice i da je štetnik - optuženi Z. M. iz Donjih Dubrava, prouzrokovao štetu D. M. na način utvrđen tom presudom. U smislu člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku, sud je, u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti izvršioca, vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim. Također, prema članu 940. Zakona obligacionim odnosima, nesporna je odgovornost apelanta - tuženog za štetu nastalu konkretnim osiguranim slučajem pa je oštećeni D. M. imao pravo tužbom u parničnom postupku zatražiti naknadu štete od apelanta kao osiguravača.
  • 29.
    U vezi sa navodima apelanta da su sudovi pogrešno primijenili domaće zakonske propise navedene u tač. 10. i 11. ove odluke, Ustavni sud je zaključio da ispunjenje ugovornih obaveza u skladu sa članom 940. Zakona o obligacionim odnosima ni u kom slučaju ne može značiti povredu prava vlasništva u smislu značenja člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 30.
    Ustavni sud, imajući u vidu naprijed navedeno, nije ustanovio bilo kakvu nepravilnost iz koje bi proizilazilo da su sudovi prilikom dosuđivanja naknade nematerijalne štete postupali suprotno suštini i ciljevima člana 200. Zakona o obligacionim odnosima i usvojene sudske prakse. Naprotiv, Ustavni sud smatra da su sudovi pri odlučivanju posebno vodili računa o stepenu invalidnosti oštećenog D. M., posljedicama koje invalidnost ostavlja, starosnoj dobi povrijeđenog, te stepenu intenziteta i dužini trajanja bolova i straha, tako da tužitelj za učinjene povrede dobije pravičnu naknadu.
  • 31.
    Ustavni sud, na osnovu svega navedenog, zaključuje da sudovi nisu povrijedili apelantovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
    • b)
      Nediskriminacija
  • 32.
    Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Nediskriminacija

Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."

Član 14. Evropske konvencije glasi:

"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."

  • 33.
    Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije obezbjeđuje zaštitu od diskriminacije po pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, vidi presudu od 13. juna 1979, serija A, broj 31, stav 32).
  • 34.
    Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant "ali na diskriminaciju u postupanju sudova koji su odlučivali o njegovim imovinskim pravima.
  • 35.
    Ustavni sud navodi da je zabrana diskriminacije centralni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao i Ustava Bosne i Hercegovine, čemu se mora pridavati osobita važnost. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuje da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, osigurano svim licima bez diskriminacije po bilo kojem osnovu.
  • 36.
    Ustavni sud podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi odluke u predmetima Doma za ljudska prava br. CH/97/67, Zahirović, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. januara 1999., tačka 120, Odluke januar-juli 1999.; CH/9750, Rajić, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 3. aprila 2000., tačka 53, Odluke januar-juni 2000.; CH/98/1309 i drugi, Kajtaz i drugi; Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. septembra 2001., tačka 154).
  • 37.
    Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio argumente na kojima zasniva svoje navode, osim nekoliko presuda sudova u Bosni i Hercegovini koji su odlučivali o sličnim slučajevima. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da je nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili način tumačenja i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, tj. to je slučaj ukoliko je redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.
  • 38.
    Imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te praksu Ustavnog suda izraženu u tački 37. ove odluke, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo povrede člana 14. u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII - Zaključak

  • 39.
    Ustavni sud je zaključio da nije došlo do povrede apelantovog prava na mirno uživanje imovine zajamčenog članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni povrede prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na mirno uživanje imovine utvrđenih članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije, u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 40.
    Polazeći od navedenog, u skladu sa članom 60. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 41.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.