USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 15. juna 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 40/04.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 142/02, rješavajući apelaciju Z. Ć., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Z. Ć., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1184/00 od 14. maja 2002. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.Z. Ć. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, kojeg zastupa M. P., advokat iz Banje Luke, podnio je 15. jula 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1184/00 od 14. maja 2002. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od učesnika u postupku, Vrhovnog suda Republike Srpske i Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, zatraženo je 26. februara 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Odgovore na apelaciju dostavili su Vrhovni sud Republike Srpske 19. marta 2004. godine, a Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju (ranije: Ministarstvo za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinar- stvo i ekologiju) Republike Srpske, 1. aprila 2004. godine.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori učesnika u postupku su, 3. maja 2004. godine, dostavljeni apelantu.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 6.Sekretarijat za stambene poslove Grada Banja Luka je, rješenjem broj 02-372-577/99 od 25. jula 2000. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske broj 01-372-498/00 od 30. oktobra 2000. godine, utvrdio da apelantu, nakon smrti njegove majke, ne pripada pravo da nastavi korištenje stana na kojem je ona imala stanarsko pravo. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno, da je u upravnom postupku, koji je prethodio donošenju rješenja, utvrđeno da je nositeljica stanarskog prava umrla 23. oktobra 1998. godine, da je davalac stana na korištenje Komanda garnizona Banja Luka, da je apelant na privremenom radu u inozemstvu od 1969. godine sa povremenim prekidima kada je dolazio i boravio u spornom stanu, da je prijavljen na adresi toga stana, da je utrošak vode u ovom stanu plaćan samo za jednog člana. Dalje se navodi da iz izjava saslušanih svjedoka, stanara zgrade u kojoj se stan nalazi, proizlazi da apelant u vrijeme smrti svoje majke nije bio član njenog porodičnog domaćinstva.
- 7.Vrhovni sud Republike Srpske je, presudom broj U-1184/00 od 14. maja 2002. godine, odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu, izjavljenu protiv rješenja Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske broj 01-372-498/00 od 30. oktobra 2000. godine. U obrazloženju ove presude je navedeno da je tužena strana pravilno postupila kada je odbila apelantovu žalbu, izjavljenu protiv prvostepenog rješenja, te da je za svoju odluku dala jasne i potpune razloge i pri tome se pravilno pozvala na odgovarajuće zakonske propise, na osnovu kojih je odluka donesena. Dalje se navodi da je pravilan zaključak tužene strane, da apelant nije trajno živio i stanovao sa nositeljicom stanarskog prava u predmetnom stanu, pa mu ne pripada pravo da ga koristi nakon smrti svoje majke, nositeljice stanarskog prava. Činjenica da je apelant bio prijavljen na adresi spornog stana, nije sama po sebi dokaz da je on trajno živio i stanovao sa nositeljicom stanarskog prava. Prema ocjeni tog suda, na sve prigovore istaknute u tužbi, tužena strana je dala valjane odgovore.
IV - Relevantni propisi
- 8.U Zakonu o stambenim odnosima ("Službene novine SRBiH", br. 14/84, 12/87 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase:
"Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva, a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca, (rođena u braku ili van braka, usvojena ili pastorčad), roditelji bračnih drugova, bračni drugovi djece, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava, a koja sa njim trajno žive i stanuju.
Član 21.
Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava, imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.
Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona."
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 9.Apelant navodi da je za sve vrijeme njegovog privremenog rada u inozemstvu postojala trajna ekonomska i porodična zajednica njegove majke i njega kao jedinog sina. Sve vrijeme on je povremeno dolazio, nije zanemarivao obaveze prema majci u pogledu izdržavanja i nikada nije odjavio prebivalište u stanu u kojem je neprekidno živjela njegova majka. Međutim, sud je presudu zasnovao samo na izjavama svjedoka koje je predložila suprotna strana, dok uopće nije dao ocjenu izjava svjedoka koje je on predložio. Smatra, da sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalni zakon. Navodi da je na taj način prekršeno njegovo pravo, zaštićeno članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu, zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- b)Odgovor na apelaciju
- b)
- 10.Vrhovni sud Republike Srpske, u odgovoru na apelaciju, navodi da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova ljudska prava, pa je apelacija neosnovana.
- 11.Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, u odgovoru na apelaciju, navodi da je u upravnom postupku utvrđeno da apelant, u momentu smrti nositeljice stanarskog prava, nije bio član njenog porodičnog domaćinstva. U postupku nije povrijeđen materijalni propis niti su povrijeđena pravila upravnog postupka, te nema kršenja apelantovih ljudskih prava.
VI - Dopustivost
- 12.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 13.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 14.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1184/00 od 14. maja 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporenu presudu, apelant je primio 4. jula 2002. godine, a apelaciju je podnio 15. jula 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 15.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 16.Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".
- 17.Član 8. Evropske konvencije glasi:
- 17.
"Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 18.Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C).
- 19.Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li je sporni stan predstavljao apelantov "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li se mjere na koje se apelant poziva odnose na "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).
- 20.U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da nije "neophodno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i, što je ovdje slučaj, da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidjeti, npr., Evropski sud za ljudska prava, presuda Niemietz protiv Njemačke od 16. decembra 1992. godine, serija A, br. 251).
- 21.Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi odluku Ustavnog suda, U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99).
- 22.Ustavni sud prvo mora da utvrdi da li je u konkretnom slučaju sporni stan apelantu predstavljao dom, u skladu sa značenjem člana 8. Evropske konvencije.
- 23.Na osnovu dokaza, izvedenih u upravnom postupku, koje je cijenio i Vrhovni sud Republike Srpske u osporenoj presudi, utvrđeno je da je apelant izgubio svojstvo člana majčinog porodičnog domaćinstva. Postojanje trajnosti življenja i stanovanja djece sa nosiocem stanarskog prava u zajedničkom domaćinstvu u vrijeme smrti roditelja, uvjet je za sticanje svojstva člana porodičnog domaćinstva (vidi odluke Ustavnog suda, U 1/02 od 26. septembra 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04, U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02, U 140/03 od 21. januara 2004. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 6/04).
- 24.Ustavni sud primjećuje da je apelant, odlaskom na rad u inozemstvo, prekinuo faktičku zajednicu života sa svojom majkom. Apelant više nije niti živio niti obavljao svoje uobičajene aktivnosti i zanimanje u ovom stanu. Ustavni sud također smatra da apelant, u postupku pred ovim sudom, nije dostavio dokaze koji na nesumnjiv način dokazuju da je apelant tokom cijelog svog boravka u inozemstvu ostvario dovoljno jaku vezu sa stanom svoje majke, kako bi se taj stan mogao smatrati njegovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Konačno, činjenica da apelant od 1969. godine živi i radi u inozemstvu i da je tokom perioda od preko 30 godina samo povremeno boravio u stanu, a da je tokom cijelog tog vremena majka izmirivala sve komunalne obaveze za samo jednu osobu, ukazuje da apelant predmetni stan nije smatrao svojim domom. I pored toga što apelant navodi da je sve vrijeme bio prijavljen na adresi spornog stana i da je vodio brigu o majci i izdržavao je, ne prekidajući na taj način ekonomsku zajednicu života, Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, ovaj stan ne može smatrati apelantovim domom, u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije. Ostali aspekti člana 8. Evropske konvencije nisu relevantni u konkretnom slučaju, te ih Ustavni sud nije razmatrao. Ustavni sud podsjeća da član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 8. Evropske konvencije, pa slijedi da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine niti člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu".
(...)
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 25.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
- 26.Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01). Pravo na imovinu na koje se poziva apelant bi se moglo primijeniti na njegov slučaj, ako bi se apelantova imovina mogla smatrati imovinom u skladu sa kriterijima Evropske konvencije.
- 27.U skladu sa svojom sudskom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99). Stanarsko pravo obuhvata pravo članova porodičnog domaćinstva na sticanje stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava (vidi odluku Ustavnog suda, U 6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 20/99), te pravo na kupovinu stana u skladu sa relevantnim propisima.
- 28.Međutim, u konkretnom slučaju, apelant nema konstituirano stanarsko pravo na spornom stanu, niti je u vrijeme smrti svoje majke nosioca stanarskog prava, imao pravno priznatu poziciju člana njenog porodičnog domaćinstva, koja bi eventualno mogla predstavljati dio prava na korištenje stana.
- 29.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na sticanje imovine u budućnosti npr. kroz nasljedstvo (vidi odluku Ustavnog suda, U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02). Slijedi, da odbijanje apelantovog zahtjeva da mu se prizna status nosioca stanarskog prava nakon smrti njegove majke ne predstavlja lišavanje apelanta postojeće imovine.
- 30.Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII - Zaključak
- 31.Na osnovu člana 63. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 32.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.