Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 15. juna 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 40/04.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 213/02, rješavajući apelaciju Elektroprivrede HZ HB u Mostaru, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Elektroprivrede HZ HB u Mostaru, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-255/02 i Gvl-8/02 od 16. oktobra 2002. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-102/02 od 22. marta 2002. godine, i presude Općinskog suda I u Mostaru broj P-95/97 od 25. septembra 2001. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    Elektroprivreda HZ HB u Mostaru (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa odvjetnički ured Puljić iz Čapljine, podnijela je, 3. decembra 2002. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-255/02 i Gvl-8/02 od 16. oktobra 2002., presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-102/02 od 22. marta 2002. godine, i presude Općinskog suda I u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-95/97 od 25. septembra 2001. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je, 6. aprila 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je, 9. juna 2004. godine, dostavio odgovor na apelaciju. Vrhovni sud i Općinski sud nisu dostavili odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od M. M., tužitelja u postupku protiv apelanta pred redovnim sudovima (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je, 6 aprila 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 5.
    Ustavni sud je, 5. maja 2004. godine, primio odgovor na apelaciju Z. J., punomoćnika tužitelja iz Širokog Brijega.
  • 6.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor punomoćnika tužitelja je, 28. maja 2004. godine, dostavljen apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 8.
    Općinski sud je, 25. septembra 2001. godine, donio presudu broj P-95/97 kojom je obavezao apelanta da, solidarno sa D. L. iz Širokog Brijega (u daljnjem tekstu: drugotuženi), tužitelju, za isporučenu električnu energiju u periodu od 1994. do 2000. godine, isplati novčane iznose utvrđene u presudi. Iz presude proizlazi da su tužitelj i drugotuženi, kao suvlasnici mini hidrocentrale "Buk", sa JP Elektroprivreda BiH - EP Elektrohercegovina Mostar, zaključili, 10. septembra 1990. godine, ugovor o isporuci električne energije. U ugovoru je utvrđena obaveza da se tužitelju i drugotuženom uplaćuju naknade za isporuku električne energije na jednake dijelove. Općinski sud je zaključio da je apelant pravni sljednik JP Elektroprivrede BiH - EP Elektrohercegovina Mostar. Međutim, drugotuženi i apelant su, 15. januara 1994. godine, zaključili drugi ugovor o isporuci električne energije, bez znanja tužitelja kao suvlasnika mini hidrocentrale, na osnovu kojeg je apelant uplaćivao naknadu za isporučenu električnu energiju samo drugotuženom u periodu od 1994. nadalje. Ugovor o isporuci električne energije iz 1990. godine nikada nije otkazan, niti je na drugi način stavljen van snage.
  • 9.
    Apelant je uložio žalbu na presudu Općinskog suda od 25. septembra 2001. godine, u kojoj je istakao da je taj sud nepravilno utvrdio činjenično stanje, jer apelant nije bio sa tužiteljem u poslovnom odnosu već samo sa drugotuženim na osnovu ugovora iz 1994. godine. Apelant je, dalje, naveo da neraščišćeni imovinski odnosi tužitelja i drugotuženog nemaju na apelanta utjecaj, te da eventualno potraživanje tužitelj može imati samo prema drugotuženom prema kojem je apelant izvršio svoju obavezu isplate duga.
  • 10.
    Kantonalni sud je, 22. marta 2002. godine, donio presudu broj Gž-102/02 kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda od 25. septembra 2001. godine. Kantonalni sud je ukazao na činjenicu da je apelant nesporno pravni sljednik JP Elektroprivreda BiH - EP Elektrohercegovina Mostar, koja je kao pravni subjekt potpisnica ugovora o isporuci električne energije od 10. septembra 1990. godine, iz kojeg tužitelj crpi svoja prava Prema mišljenju tog suda, apelant je postupao nesavjesno jer je morao znati za postojanje ugovora iz 1990. godine, odnosno za činjenicu da je tužitelj suvlasnik mini hidrocentrale "Buk" i ugovorna strana iz tog ugovora. Taj sud je zaključio da je žalba neosnovana jer je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i iz utvrđenih činjenica izveo pravilne zaključke i donio na zakonu utemeljenu odluku za koju je dao valjane razloga, koje u cijelosti prihvata i Kantonalni sud. Apelant je Vrhovnom sudu uložio reviziju i zahtjev za zaštitu zakonitosti.
  • 11.
    Vrhovni sud je, 16. oktobra 2002. godine, donio presudu broj Rev-255/02 i Gvl-8/02, kojom je odbio reviziju i zahtjev za zaštitu zakonitosti apelanta kao neosnovane. Taj sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su obavezali apelanta solidarno na isplatu duga, a također nije bilo ni povreda parničnog postupka jer nižestepene presude sadrže potpune i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama.

IV - Relevantni propisi

  • 12.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89 i "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94) koji se, u skladu sa članom IX.5.1) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, primjenjuje kao federalni zakon.

Član 414. stav 1.:

"Svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu, a povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena.

Š...Ć"

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer se osporenim presudama za njega stvara "nova" obaveza, s obzirom na to da se obavezuje na isplatu već isplaćenog duga, te se na taj način otuđuje nepravedno njegova imovina.

b) Odgovor na apelaciju

  • 14.
    U odgovoru na apelaciju punomoćnik tužitelja je istakao da je tužitelj umro i da se vodi ostavinski postupak iza umrlog. Punomoćnik tužitelja predlaže, u suštini, da Ustavni sud odbije apelaciju kao neutemeljenu jer su sudovi na svim instancama donijeli odluke u korist tužitelja. Punomoćnik tužitelja navodi i to da je apelant pred Općinskim sudom pokrenuo regresni postupak kako bi od drugotuženog naplatio iznos duga na čiju isplatu je obavezan presudama koje se pobijaju ovom apelacijom.
  • 15.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je, u svojoj presudi broj Gž-102/02 od 22. marta 2002. godine, taj sud obrazložio razloge zbog kojih je odbio žalbu apelanta i drugotuženog kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu. Taj sud ne nalazi da je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu ili pravni interes apelanta, pa predlaže da se apelacija odbije.

VI - Dopustivost

  • 16.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 18.
    U konkretnom slučaju, odluka o posljednjem pravnom lijeku koja je predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj Rev-255/02 i Gvl-8/02 od 16. oktobra 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporena presuda je donesena 16. oktobra 2002. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 3. decembra 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 20.
    Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • k)
    Pravo na imovinu".
    • 21.
      Ove ustavne odredbe odgovaraju članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 22.
    Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
  • 23.
    Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obavezali apelanta na isplatu novčane naknade tužitelju, što nesporno predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 24.
    Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom Ustavnog suda, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na "pitanja sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan ocjenjivati utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način kako su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučaju kada odlukama redovnih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. Ustavni sud zapaža da se apelant, u suštini, žali na povredu prava na imovinu kao rezultat pogrešno utvrđenih činjenica u postupku pred redovnim sudovima. Apelant svoju žalbu ne potkrepljuje nekim konkretnim dokazima, na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da su postojali neki propusti u postupku ocjene činjeničnog stanja koji su eventualno mogli utjecati na drukčiju odluku sudova. Apelant, u stvari, samo ponavlja argumente koje je već iznio u postupku pred redovnim sudovima i to posebno činjenicu da je on već isplatio svoj dug drugotuženom, te da eventualno tužitelj može potraživati svoj novac od drugotuženog.
  • 25.
    Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud proveo temeljit dokazni postupak kako bi utvrdio činjenično stanje, a presuda tog suda je potvrđena i u višim instancama - presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda. Kantonalni i Vrhovni sud su prihvatili činjenično stanje koje je utvrdio Općinski sud i zaključili da je taj sud na tako utvrđeno (pravilno i potpuno) činjenično stanje pravilno primijenio Zakon o obligacionim odnosima, kada je obavezao apelanta da solidarno isplati dug. Pored toga, nižestepene presude sadrže potpune i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama.
  • 26.
    Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII - Zaključak

  • 27.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 28.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.