Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 15. juna 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 40/04.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 32/03, rješavajući apelaciji M. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2., člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Usvaja se apelacija M. Š.

Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-2/01 od 17. maja 2001. godine, i rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Gž-1021/00 od 12. oktobra 2000. godine.

Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da osigura izvršenje presude tog suda, broj P-8852/99 od 17. aprila 2000. godine.

Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da, u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    M. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa punomoćnik S. Đ.-Š., advokat iz Banje Luke, podnio je 27. septembra 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-2/01 od 17. maja 2001. godine, i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Gž-1021/00 od 12. oktobra 2000. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i punomoćnika D. Š., advokata K. S., kao učesnika u postupku, zatraženo je 27. aprila 2004. godine da dostave odgovor na apelaciju. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju, a odgovor punomoćnika K. S. dostavljen je Ustavnom sudu 18. maja 2004. godine.
  • 3.
    Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor punomoćnika K. S. je 19. maja 2004. godine dostavljen apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 5.
    Apelant je sa svojim bratom D. Š., na osnovu usmenog dogovora, zajednički gradio, uz zajedničko ulaganje sredstava i rada, individualni stambeni objekt u Banjoj Luci, na zemljištu koje je u zemljišnim knjigama upisano na imenu D. Š. sa dijelom 1/1. Nakon izgradnje objekt je, zajedno sa garažom, upisan u zemljišne knjige na ime D. Š.. Apelant se, u skladu sa navedenim dogovorom, uselio u prizemlje izgrađenog objekta 1977. godine, a njegov brat D. Š. na sprat tog objekta 1976. godine.
  • 6.
    Nakon što je D. Š. podnio tužnu protiv apelanta, radi predaje u posjed prizemlja spornog objekta, presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj P-2732/97 od 2. aprila 1998. godine, naloženo je apelantu, kao tuženom, da preda D. Š., tužitelju u toj parnici, prizemlje predmetnog stambenog objekta i garažu, slobodno od lica i stvari, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelant je, nakon toga, kako proizlazi iz sadržaja spisa predmeta, u izvršnom postupku iseljen iz spornog objekta krajem 2001. godine.
  • 7.
    Nakon donošenja navedene presude od 2. aprila 1998. godine, apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu u Banjoj Luci, radi utvrđenja prava vlasništva na dijelu porodične stambene zgrade, koji je nakon provedenog postupka donio presudu broj P-8852/99 od 17. aprila 2000. godine. Tom presudom utvrđeno je da je apelant, na osnovu građenja u porodičnoj zajednici, suvlasnik sa dijelom - garaže i porodičnog stambenog objekta, odnosno dvosobnog stana u njegovom prizemlju sa pravom korištenja zemljišta na kojem su objekti izgrađeni. Slijedom toga, istom presudom naloženo je tuženom u toj parnici, D. Š., da apelantu, kao tužitelju, preda u posjed predmetne nekretnine i dozvoli mu njihovo nesmetano korištenje. Ujedno, određena je i privremena mjera kojom je zabranjeno D. Š. da preduzima bilo kakve radnje na prizemlju predmetnog objekta i na ogradi dvorišta ili da promijeni postojeće stanje na nekretninama.
  • 8.
    Protiv navedene presude Osnovnog suda u Banjoj Luci tuženi u toj parnici, D. Š., izjavio je žalbu Okružnom sudu u Banjoj Luci koji je, odlučujući o žalbi, donio rješenje broj Gž-1021/00 od 12. oktobra 2000. godine i tim rješenjem žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu broj P-8852/99, i tužbu odbacio. Obrazlažući ovo rješenje, Okružni sud u Banjoj Luci je naveo da je tužba u ovoj pravnoj stvari nedopuštena jer "pitanje svojine odnosno susvojine na spornim nepokretnostima riješeno je u ranijoj parnici i u ranijem izvršnom predmetu". Prema stanovištu tog suda, to je razlog što tužitelj, odnosno apelant, nema pravni interes da u ovoj parnici postavlja zahtjeve koji su tretirani u ranijim postupcima. Pošto su navedene odluke pravosnažne, misli se na presudu broj P-8852/99 i odluku u izvršnom postupku, čije dejstvo je dovoljno da se zadovolji pravni interes stranaka u pogledu vlasničkih prava na spornim nekretninama, ne može biti novog spora.
  • 9.
    Protiv navedenog rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je u tom postupku donio rješenje broj Rev-2/01 od 17. maja 2001. godine i tim rješenjem reviziju odbio. U razlozima svog rješenja Vrhovni sud navodi da je Okružni sud pravilno odlučio kada je ukinuo prvostepenu presudu i tužbu odbacio. Međutim, Vrhovni sud smatra da je tako trebalo odlučiti, ne zbog nepostojanja pravnog interesa na strani apelanta, kako je zaključio Okružni sud, već zbog postojanja pravosnažno presuđene stvari. Vrhovni sud, naime, smatra da u predmetnoj parnici i onoj koja je okončana presudom od 2. aprila 1998. godine, postoje sadržajno identični tužbeni zahtjevi, te da je zbog pravila zabrane ponovnog suđenja u istoj stvari (ne bis in idem) revizija odbijena i pobijano rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci ostalo je na snazi.

IV - Relevantni propisi

  • 10.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93, 14/94 i 32/94).

Član 12. st. 1. i 2. glasi:

"Kad odluka suda zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drukčije određeno.

Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravno djelovanje samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno".

Član 187. stav 2., u relevantnom dijelu, glasi:

"Ovakva tužba može se podići Š...Ć kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, Š...Ć ili kad tužilac ima neki drugi pravni interes za podizanje ovakve tužbe".

Član 288. st. 2. i 3., u relevantnom dijelu, glasi:

"Š...Ć predsjednik vijeća donosi i rješenje o odbacivanju tužbe Š...Ć ili da ne postoji pravni interes tužioca za podnošenje tužbe za utvrđenje.

Š...Ć, a odluku o prigovoru donijet će vijeće posebno ili zajedno sa odlukom o glavnoj stvari".

Član 333. st. 1., 2. i 3. glasi:

"Presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravosnažna ukoliko je njome odlučeno o zahtjevu tužbe ili protivtužbe.

Sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li je stvar pravosnažno presuđena, i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kojem je već pravosnažno odlučeno, odbacit će tužbu.

Ako je u presudi odlučeno o potraživanju koje je tuženi istakao prigovorom radi prebijanja, odluka o postojanju ili nepostojanju ovog potraživanja postaje pravosnažna".

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 11.
      U apelaciji Ustavnom sudu apelant pobija rješenja Vrhovnog suda i Okružnog suda u Banjoj Luci, navodeći da je njima povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, naime, smatra da se ne može prihvatiti stav Vrhovnog suda kako se radi o presuđenoj stvari, jer je u ranijoj parnici raspravljano i odlučeno o predaji u posjed spornih nekretnina, dok je o pitanju vlasništva na tim nekretninama rješavano kroz prethodno pitanje. Prema tome, navodi apelant, s obzirom na to da odluka o prethodnom pitanju djeluje samo u toj parnici i ne može postati "pravosnažna", o istom pitanju se može na pravosnažan način riješiti u drugoj parnici. Nadalje, apelant smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o sadržajno istim tužbenim zahtjevima jer ne postoji njihov objektivni identitet.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    U odgovoru na apelaciju zastupnik D. Š., kao učesnika u postupku, navodi da su osporene odluke zasnovane na zakonu. Zastupnik nije dao detaljne i relevantne osvrte na apelantove navode o navodnoj povredi njegovog ustavnog prava na imovinu, davši prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.

VI - Dopustivost

  • 13.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 14.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 15.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda, broj Rev-2/01 od 17. maja 2001. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporeno rješenje apelant je primio 11. septembra 2001. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena je 27. septembra 2001. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 16.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 17.
    Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ove ustavne odredbe odgovaraju članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu;

(...)."

  • 18.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 19.
    Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvo se mora utvrditi da li je apelant titular prava koja potpadaju pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 20.
    Riječ "imovina" uključuje širok obim imovinskih interesa koja predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01). Nadalje, Ustavni sud podsjeća da, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, "posjed" koji se štiti može biti samo "postojeći posjed" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983., serija A br. 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995., serija A br. 332, tačka 31). Stoga, Ustavni sud u konkretnom slučaju smatra, s obzirom na stanje spisa i utvrđene činjenice u pogledu apelantovog ulaganja sredstava i rada u izgradnji spornog objekta, da pravo za koje apelant tvrdi da mu je uskraćeno, predstavlja "posjed", odnosno imovinu.
  • 21.
    Ustavni sud podsjeća na svoje ranije odluke i jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava kojim je utvrđeno da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, je opće prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo odnose se na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51).
  • 22.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da osporena rješenja Vrhovnog suda i Okružnog suda u Banjoj Luci, kojim se onemogućava apelantu pravo suvlasništva i posjeda dijela spornih nekretnina, nesumnjivo predstavlja miješanje u imovinu i lišavanje prava apelanta na mirno uživanje posjeda. S obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud nalazi da je primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje regulira uvjete pod kojima se pojedinac može lišiti imovine.
  • 23.
    Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati da li je navedeni sud opravdano konačno lišio posjeda apelanta na predmetnim nekretninama i onemogućio mu prava suvlasništva na nekretninama. To može biti slučaj samo ako je lišavanje posjeda (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.
  • 24.
    Razmatrajući pitanje da li su osporena rješenja navedenih sudova zasnovana na zakonu, Ustavni sud primjećuje da su ovi sudovi, ne razmatrajući i ne sporeći činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud, primijenili odredbu člana 333. st. 1. i 3., odnosno člana 288. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku. U suštini, i jedan i drugi sud smatraju, kako je navedeno u obrazloženjima osporenih rješenja, da apelant ne može tražiti utvrđivanje svoga suvlasničkog dijela na spornim nekretninama jer je o istom pitanju, navodno, pravosnažno odlučeno u ranijoj parnici vođenoj pred istim sudom. Naime, navedeni sudovi zaključuju kako je o glavnom pitanju iz kasnije parnice (utvrđivanje apelantovog suvlasničkog dijela na spornim nekretninama) riješeno u ranijoj parnici, okončanoj presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci od 2. aprila 1998. godine i da se o tom zahtjevu apelanta, radi toga, ne može ponovo raspravljati, kao i zbog nepostojanja njegovog pravnog interesa.
  • 25.
    Međutim, Ustavni sud nalazi da ovakvi stavovi nižestepenih sudova i, slijedom toga, takva odlučenja, nemaju svoje utemeljenje u odredbama tada važećeg i primijenjenog Zakona o parničnom postupku. Naime, Ustavni sud primjećuje da je izrekom presude Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj P-2732/97 od 2. aprila 1998. godine, naloženo apelantu, kao tuženom u toj parnici, da suprotnoj strani, D. Š., preda u posjed sporne nekretnine koje je do tada koristio. Dakle, tom izrekom nije na pravosnažan način riješeno pitanje vlasništva na tim nekretninama, nego je isto pitanje sud rješavao kao prethodno pitanje u skladu sa članom 12. tada važećeg Zakona o parničnom postupku. Štoviše, u obrazloženju ove presude konstatirano je da je ova činjenica nesporna s obzirom na to da je stanje upisa u zemljišnim knjigama nesumnjivo upućivalo da je D. Š. vlasnik predmetnih nekretnina. Stoga, konstatacija suda u toj parnici da apelant nije njihov vlasnik predstavlja samo utvrđenu činjenicu i jedan element cjelokupne činjenične podloge odluke tog suda. Nadalje, tačno je da u predmetnim parnicama postoji subjektivni koneksitet i identična činjenična osnova, ali pravni osnov tužbenih zahtjeva je različit jer se prvim traži predaja spornih nekretnina u posjed, a drugim zahtjevom se traži utvrđivanje dijela prava svojine na istim nekretninama i njihova predaja u posjed po tom osnovu.
  • 26.
    Radi svega navedenog, Ustavni sud smatra da ne postoji identitet tužbenih zahtjeva iz prethodne sa zahtjevom iz posljednje parnice, te da je apelant svakako imao interesa da se pitanje njegovog vlasničkog dijela u predmetnim nekretninama po osnovu ulaganja rada i sredstava definitivno rasvijetli i na pravosnažan način utvrdi.
  • 27.
    Pored navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi nisu vodili dovoljno računa niti o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a to neće biti slučaj ako apelant mora nositi "lični i neumjeren teret" (vidi, naprimjer, Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986., sup. cit. paragraf 46&50). Ustavni sud, stoga, mora konstatirati da je u ovoj situaciji, s obzirom i na nepostojanje javnog interesa, na apelanta prenesen neprimjereno obiman teret u odnosu na drugog učesnika u postupku. Sasvim neosnovano i potpuno nepravično bi bilo očekivati da apelant snosi ovako obiman teret u vidu potpunog razvlaštenja imovinskih prava, nakon njenog višegodišnjeg korištenja i ulaganja u nju, čak i kad bi osporene odluke nižestepenih sudova imale svoje zakonsko utemeljenje.
  • 28.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatira da u konkretnom slučaju ne postoji niti jedan element koji bi mogao opravdati odlučenja izražena u osporenim odlukama nižestepenih sudova, te je, slijedom toga, odlučio da je njima povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 29.
    Proizlazi da su u konkretnom slučaju, rješenjima Vrhovnog suda broj Rev-2/01 od 17. maja 2001. godine i Okružnog suda broj Gž-1021/00 od 12. decembra 2000. godine, povrijeđena apelantova prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa je Ustavni sude odlučio da ih ukine, te naloži Osnovnom sudu u Banjoj Luci da osigura izvršenje presude tog suda broj P-8852/99 od 17. aprila 2000. godine, a u cilju osiguranja ustavnih prava apelanta.

VIII - Zaključak

  • 30.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 31.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.