Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 15. juna 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 38/04.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 236/03, rješavajući apelaciju Mesne industrije "Lijanovići" d.o.o. Široki Brijeg, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2., člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik,

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Usvajaju se apelacije Mesne industrije "Lijanovići" d.o.o. Široki Brijeg.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, br. U-383/03 od 12. juna 2003., U-570/03, U-2222/03, U-628/03, U-592/03, U-590/03, U-591/03, U-2312/03, U-2302/03 od 20. novembra 2003. godine. Predmeti se vraćaju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, na hitan ponovni postupak, u skladu sa članom 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od šest mjeseci od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    Mesna industrija "Lijanovići" d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, podnijela je apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercego' vine br. U-383/03 od 12. juna 2003., U-570/03, U-2222/03, U-628/03, U-592/03, U-590/03. U-591/03, U-2312/03 i U-2302/03 od 20. novembra 2003. godine, sa prijedlogom da se obustavi izvršenje rješenja Federalnog ministarstva finansija - Carinske uprave, Carinarnice Mostar, navedenih u odluci, do donošenja odluka o apelacijama (privremena mjera).

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je 19. augusta 2003., te 8. i 9. januara 2004. godine primio 9 apelacija, koje je apelant podnio pozivajući se na član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 3.
    Ustavni sud je, u predmetu AP-314/03 koji se odnosi na isto pitanje, 23. februara 2004. godine, u skladu sa članom 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva finansija i Carinarnice Mostar zatražio odgovore na navode iz apelacija.
  • 4.
    Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je dostavio odgovor Ustavnom sudu 8. marta 2004. godine. U odgovoru se navodi da, imajući u vidu da je Ustavni sud o apelaciji iste stranke u istovjetnom predmetu već donio svoju odluku broj AP-148/03 od 28. decembra 2003. godine, prepušta ovom sudu da donese odgovarajuću odluku o izjavljenoj apelaciji.
  • 5.
    Federalno ministarstvo finansija dostavilo je Ustavnom sudu odgovor 5. marta 2004. godine. U odgovoru je navedeno da u cijelosti ostaju kod razloga navedenih u presudi Vrhovnog suda broj U-420/03 od 27. augusta 2003. godine i smatraju da presudom nisu povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te predlažu da Ustavni sud odbije podnesenu apelaciju.
  • 6.
    Carinarnica Mostar dostavila je Ustavnom sudu odgovor 11. marta 2004. godine. U svom odgovoru Carinarnica ističe da je postupak naknadne naplate carina i posebne pristojbe proveden u skladu sa zakonom i u zakonom predviđenim rokovima, te da su u tom pogledu netačni apelantovi navodi. Carinarnica navodi da nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu s obzirom na to da je postupak naknadne naplate carina i posebne pristojbe proveden u javnom interesu kako to predviđa stav 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje se navodi da su neosnovani navodi apelanta da su povrijeđena prava koja mu pripadaju kao stranci u toku upravnog postupka i u upravnom sporu, jer je apelant imao mogućnost da štiti svoja prava, što je i učinio podnošenjem žalbe na prvostepeno rješenje, kao i podnošenjem tužbe u upravnom sporu. Carinarnica navodi da očito nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u smislu člana 6. Evropske konvencije, niti da je izvršena bilo kakva diskriminacija iz člana 14. Evropske konvencije.
  • 7.
    Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu u skladu sa članom 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 8.
    Ustavni sud je, u smislu člana 30. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, s obzirom na to da se apelacije AP 236/03, AP 43/04, AP 44/04, AP 51/04, AP 54/04, AP 58/04, AP 61/04, AP 64/04 i AP 68/04 odnose na isto pitanje, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP 236/03.
  • 9.
    Ustavni sud je u apelaciji AP 236/03, 26. augusta 2003. godine, odbacio kao neutemeljen zahtjev za donošenje privremene mjere. Ustavni sud nije posebno rješavao zahtjeve za donošenje privremenih mjera u ostalim apelacijama koje su obuhvaćene ovom odlukom.

III - Činjenično stanje

  • 10.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta, a odnose se na 9 slučajeva carinjenja istovjetne robe i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
    • a)
      Činjenice koje se odnose na postupak carinjenja robe
  • 11.
    Apelant je firma koja se bavi preradom mesnih proizvoda. Poslovanje apelanta se uglavnom zasniva na uvozu mesa i njegovoj preradi u Bosni i Hercegovini u gotove prehrambene proizvode. Apelant, prema ugovorima o dugoročnoj poslovnoj saradnji sa partnerima iz drugih zemalja, vrši i dostavu sirovina partnerima koji za apelanta proizvode gotove proizvode koje apelant zatim plasira na tržište.
  • 12.
    Apelant je u periodu od 5. februara 2001. do 22. novembra 2001. godine, na graničnim prijelazima Doljani, Osoje i Gorica, prijavio robu - "mesne prerađevine" koju je uvezao u Bosnu i Hercegovinu. Nakon obavljenih postupaka na graničnim prijelazima apelant je robu prevezao do Carinske ispostave Mostar i prijavio (u svakom od carinjenja) u dvije odvojene Jedinstvene carinske isprave, i to jednu po kojoj je carinio sirovine i drugu po kojoj je carinjena vrijednost rada. Carinska ispostava Mostar je, nakon obavljenog postupka pregleda robe, ovjerila Jedinstvene carinske isprave koje su na taj način, ovjerom, postale rješenja. S obzirom na to da nije bilo prigovora na carinske postupke, obaveza plaćanja carinskog duga, nametnuta rješenjima, ispunjena je, plaćena je carina, dok posebna pristojba (taksa, prelevman) nije obračunata niti plaćena.
  • 13.
    Nakon što je proveden carinski postupak i apelant uplatio carinski dug, Carinarnica Mostar je, po službenoj dužnosti, primjenom instituta izmjene carinske prijave nakon stavljanja robe u promet iz člana 96. st. 1. i 3. Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 21/98 i 10/02), pokrenula postupak naknadne naplate manje plaćene carine i carinskih pristojbi za robu uvezenu u periodu od 5. februara 2001. do 22. novembra 2001. godine.
  • 14.
    Federalno ministarstvo finansija - Carinska uprava, Carinar- nica Mostar, nakon okončanja navedenih postupaka, u periodu od 11. novembra 2002. do 26. marta 2003. godine, donijela je rješenja i obavezala apelanta da na ime razlike manje plaćenih carina i posebnih pristojbi (prelevmana) za robu iz tarifne oznake 1601.009900 - posebna kobasica (odnosno druge vrste mesnih prerađevina koje spadaju u ovu tarifnu oznaku) - uvezeno u Bosnu i Hercegovinu, uplati novčane iznose navedene u odlukama.
  • 15.
    Carinarnica Mostar je u svojim rješenjima navela da je postupak carinjenja proveden protivno odredbama Zakona o carinskoj politici BiH jer je izvršeno carinjenje sirovina koje je apelant kupio u inozemstvu i direktno isporučio inozemnom proizvođaču, a ne gotovog proizvoda koji je stvarno i uvezen. Na ovaj način je, kako je istaknuto u rješenjima, došlo do neplaćanja posebne takse - prelevmana suprotno Odluci o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu plaća posebna pristojba i o visini te pristojbe ("Službeni glasnik BiH", br. 2/99, 10/99, 15/99, 17/00, 15/01, 33/01, 17/02), odnosno plaćena je carina u manjem iznosu od onoga koji je trebalo uplatiti. U rješenjima se dalje navodi da carinjenje robe tako da se mogu uvoziti gotovi proizvodi, a carina i carinske pristojbe platiti na sirovine i vrijednost rada za njihovu izradu, nije propisano u članu 4. Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine kojim su propisane sve carinske procedure. Također je navedeno u rješenjima da Zakon o vanjskotrgovinskoj politici ("Službeni glasnik BiH", broj 7/98) prema odredbama čl. 18. do 20., kojima je regulirana dugoročna proizvodna saradnja, ne podrazumijeva redovno carinjenje sirovina, poluproizvoda i vrijednosti rada umjesto gotovog proizvoda.
  • 16.
    Protiv rješenja Carinarnice Mostar apelant je izjavio žalbe Federalnom ministarstvu finansija, osporavajući njihovu zakonitost i predložio da se ta rješenja ponište.
  • 17.
    Federalni ministar finansija, odnosno zamjenik, rješavajući žalbe apelanta, izjavljene protiv osporenih 9 rješenja prvostepenog organa, donio je u periodu od 16. decembra 2002. do 21. jula 2003. godine rješenja kojima je odbio žalbe apelanta kao neosnovane. U obrazloženjima rješenja se navodi da je Carinarnica Mostar donijela pravilne i zakonite odluke kada je obavezala apelanta na naplatu uvećanog iznosa carine i posebne pristojbe koja u momentu carinjenja predmetne robe nije obračunata i naplaćena. U obrazloženjima se, dalje, navodi da carinjenje uvezenog gotovog proizvoda nije moglo biti izvršeno kao carinjenje sirovina i vrijednosti uloženog rada po ugovorima o dugoročnoj poslovnoj saradnji, a u skladu sa pribavljenim mišljenjem Federalnog ministarstva finansija, broj 01-16-2631/00 od 23. juna 2000. godine i Carinske uprave broj 6108 od istog datuma. Također se u rješenjima ističe kako zakon ne poznaje, kao carinsku proceduru, carinjenje robe po osnovu ugovora o dugoročnoj poslovnoj saradnji, te da mišljenje Federalnog ministarstva finansija nema karakter propisa koji bi obavezivao upravne organe, u ovom slučaju carinske organe.
  • 18.
    Protiv rješenja Federalnog ministarstva finansija apelant je podnio tužbe Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, u upravnom sporu po tužbama apelanta protiv rješenja drugostepenog organa, donio je presude (pobliže navedene u dispozitivu ove odluke), kojim se tužbe odbijaju, uz obrazloženje da su osporena rješenja pravilno donesena i na zakonu zasnovana.
    • b)
      Činjenice koje se odnose na postupak pribavljanja mišljenja Federalnog ministarstva finansija o načinu carinjenja robe po ugovorima o dugoročnoj poslovnoj saradnji
  • 19.
    Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da se apelant 20. marta 2000. godine obratio Federalnom ministarstvu finansija - Carinskoj upravi pismom u kojem navodi da je radi kontinuirane proizvodnje, a zbog remonta vlastitih proizvođačkih kapaciteta i njihovog obnavljanja, angažirao proizvođačke kapacitete u inozemstvu po osnovu ugovora o dugoročnoj poslovnoj saradnji, koji su registrirani u Federalnom ministarstvu trgovine. Na ovaj se način kod inozemnog proizvođača priprema gotov proizvod koji se onda plasira na tržište. U vezi sa navedenim, apelant je tražio od Federalnog ministarstva finansija potvrdu mogućnosti da se sirovine za gotov proizvod, koje apelant nabavlja u zemljama Evropske unije, ispostave direktno proizvođaču, bez njihovog uvoženja u Bosnu i Hercegovinu, a da se carinski postupak prilikom uvoza provede tako što će se cariniti odvojeno sirovine, a odvojeno rad i eventualni dodaci na izradi gotovog proizvoda.
  • 20.
    Aktom Carinske uprave Federalnog ministarstva finansija (broj D-223/2 od 28. marta 2000. godine) apelant je obaviješten da će Carinska uprava, odnosno carinarnice postupiti tako da će cariniti robu bez prelaska carinske linije, nakon što apelant dobije odobrenje nadležnog ministarstva entiteta za izvozno-uvozno carinjenje robe bez prelaska carinske linije.
  • 21.
    Federalno ministarstvo trgovine je, aktom broj 06-05-1152/00 od 13. aprila 2000. godine, obavijestilo apelanta da Odluka o uvjetima za registriranje ugovora u dugoročnoj proizvodnoj saradnji ("Službeni glasnik BiH", broj 22/98) predviđa mogućnost da jedan partner isporuči sirovine a da drugi partner isporuči gotove proizvode u koje su ove sirovine ugrađene, pri čemu nije ograničeno porijeklo ovih sirovina.
  • 22.
    Aktom 0901 broj D-6084, od 23. juna 2000. godine, Carinska uprava je tražila od Federalnog ministra finansija mišljenje u vezi sa mogućnosti provedbe carinskog postupka, na osnovu Ugovora o dugoročnoj poslovnoj saradnji, tako da se prilikom dopreme proizvoda u BiH, a na osnovu ispostavljenih računa i utvrđenih normativa, posebno naplaćuje carina za sirovinu, a posebno za usluge.
  • 23.
    Federalni ministar finansija je, svojim aktom broj 01-16.2631 od 23. juna 2000. godine, u vezi sa aktom Carinske uprave broj D-6084, obavijestio Carinsku upravu da se može provesti carinski postupak na osnovu ugovora o dugoročnoj poslovnoj saradnji, na način na koji je to navedeno u aktu Carinske uprave broj D-6084.
  • 24.
    Carinska uprava je aktom 0901 broj 16-7-3653/02 od 8. aprila 2002. godine (kao predmet akta se navodi Instrukcija Ministarstva finansija, broj 01-16-2631/00 od 23. juna 2000. godine i akti carinske uprave br. 6084/00 i 6018/00 od 23. juna 2000. godine) obavijestila Carinarnicu Grude da je na nivou Carinske uprave oformljena Stručna grupa za ocjenu načina uvoza i carinjenja robe za apelanta po ugovoru o dugoročnoj saradnji sa firmom "Weise-Suhne" (Beč, Austrija). Zadatak ove grupe je da zauzme stav i donese mišljenje o utemeljenosti načina uvoza i carinjenja robe po predmetnom ugovoru. Dalje se u aktu navodi da, kako još uvijek nije dobiveno izjašnjenje i konačan stav Federalnog ministarstva finansija u pogledu date instrukcije, carinarnica nastavi postupati u skladu sa navedenom instrukcijom.

IV - Relevantni propisi

  • 25.
    Zakon o vanjskotrgovinskoj politici ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 7/98)

"Član 9.

Izvoz i uvoz robe smatra se završenim kad su robe prešle carinu i prešle carinsku crtu. Kao datum izvoza i uvoza smatrat će se datum prihvaćanja deklaracije za robe od strane nadležne carinske administracije.

Smisleno ovom zakonu, pod "prihvaćanjem" se smatra prihvaćanje carinske deklaracije u carinskom uredu nadležne carinske deklaracije.

Izuzetno od odredbi stava 1. ovog člana resorna ministarstva entiteta, uz saglasnost Ministarstva vanjske trgovine BiH, mogu izdati odobrenje da se izvrši izvozno-uvozno carinjenje robe bez prelaska carinske crte, ako je zaključen ugovor sa stranim licem i ako se smanjuju troškovi transporta robe. Pri izvozno-uvoznom carinjenju ove robe primjenjuju se propisi koji se primjenjuju na izvoz i uvoz robe koja prelazi carinsku crtu.

Član 19.

1. Ako u vrijeme kada su ugovori i aneksi zaključeni, a odnose se na robe koje se izvoze ili uvoze na osnovu ugovora o dugoročnoj proizvodnoj saradnji koje su bile klasificirane kao robe koje trebaju biti izvezene ili uvezene slobodno, onda će one biti izvožene u režimu slobodno do kraja ispunjenja ugovora.

  • 2.
    Ako je izvoz ili uvoz roba preduzet na osnovu ugovora o dugoročnoj proizvodnoj saradnji podložan kvoti ili dozvoli, preduzeće će izvesti ili uvesti takve robe na osnovu odobrenja Ministarstva vanjske trgovine BiH i resornih ministarstava entiteta, koji moraju odlučiti o zahtjevu za odobrenje. Takvo odobrenje će predstavljati pravo na izvoz ili uvoz po tom osnovu, i važit će onoliko dugo koliko je ugovor na snazi."

Član 33. u relevantnom dijelu glasi:

"Vijeće ministara BiH može propisati primjenu zaštitnih mjera u ograničenom periodu budući da može biti potrebno da spriječi ili otkloni ozbiljnu štetu, te da olakša podešavanje".

  • 26.
    Odluka o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna taksa i o visini te takse ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 2/99. 10/99, 15/99, 17/00, 36/00 i 15/01)

Odluka u relevantnom dijelu glasi:

"Ovom odlukom, radi zaštite domaće proizvodnje, određuju se proizvodi za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna taksa i visina te takse."

II

"Utvrđuje se posebna taksa po mjernoj jedinici na uvezene proizvode, i to:

Š...Ć

Tarifna oznaka

Naziv

Mjerna jedinica

Visina posebne takse po mjernoj jedinici u KM

...."

1601.00 99 00

- ostalo

1 kg

3 KM

Š...Ć.".

  • 27.
    Odluka o primjeni Odluke o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna taksa i o visini te takse u 2002. godini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 33/01) u relevantnom dijelu glasi:

I

"Odluka o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna taksa i o visini te takse ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 2/99, 10/99, 15/99, 17/00, 36/00 i 15/01), primjenjivat će se u istovjetnom tekstu do 30. juna 2002. godine.

II

Ova odluka stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH", a primjenjivat će se od 1. januara 2002. godine".

  • 28.
    Odluka o uvjetima za registriranje ugovora o dugoročnoj proizvodnoj saradnji ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 22/98) u relevantnom dijelu glasi:
  • 1.
    Tačka II stav 1/2.

"U smislu ove odluke "dugoročnom proizvodnom saradnjom" smatra se svaki ugovorni odnos, u trajanju od najmanje tri godine između domaćeg pravnog lica koje obavlja proizvodne aktivnosti u Bosni i Hercegovini i stranog pravnog lica koje se tiče razvoja, uvođenja proizvodnje, proizvodnje i uzajamnog snabdijevanja proizvodima i njihovim sastavnim dijelovima, i to:

Š...Ć

isporuka komponenti od strane jednog partnera i isporuka (gotovih) proizvoda u koje su ugrađene ove komponente i komponente vlastite proizvodnje, od strane drugog partnera.

Š...Ć"

  • 29.
    Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/98 i 8/00):

"Član 30.

O upravnim sporovima sud rješava u nejavnoj sjednici.

Zbog složenosti sporne stvari, ili ako inače nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava (u daljnjem tekstu: rasprava).

Iz razloga navedenih u stavu 2. ovog člana i stranka može predložiti da se održi rasprava".

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 30.
      Apelant pobija presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, rješenja Carinarnice Mostar i rješenja Federalnog ministarstva finansija, jer smatra da su pobijanim odlukama povrijeđena njegova ustavna prava, i to:
      • -
        pravo na pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine;
      • -
        pravo na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine);
      • -
        zabrana diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije (član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine).
    • 31.
      Apelant traži od Ustavnog suda da na osnovu člana 78. Poslovnika Ustavnog suda donese privremenu mjeru, kojom bi se obustavilo izvršenje pobijanih odluka do donošenja odluke Ustavnog suda jer bi njihovim izvršenjem mogle nastupiti nesagledive i nenadoknadive štetne posljedice za apelanta.
    • 32.
      Apelant navodi da se pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine vodi još upravnih postupaka u sporu radi poništenja velikog broja osporenih rješenja, zasnovanih na istom činjeničnom i pravnom osnovu čije je izvršenje u toku. Apelant ističe da bi izvršenje osporenih odluka, budući da nemaju sredstava na žiroračunu, prouzrokovalo blokadu žiroračuna što bi dovelo do pokretanja stečajnog postupka, te aplantovog prestanka rada i djelovanja na tržištu.
    • 33.
      Apelant smatra da su postupanjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva finansija i Carinarnice Mostar, povrijeđena njegova prava na pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije, jer prije donošenja prvostepenog rješenja nije proveden postupak i nije mu data mogućnost izjašnjenja na činjenice i dokaze koji prethode donošenju rješenja. Također ističe da navodi njegove žalbe nisu razmatrani ni cijenjeni u drugostepenom postupku, niti su navodi tužbe cijenjeni u postupku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, a obrazloženja donesenih odluka su nepotpuna i ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama.
    • 34.
      Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i predmet vrati Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine na ponovni hitan postupak i donošenje presude.
  • c)
    Odgovor na apelaciju
    • 35.
      U odgovoru na apelaciju Federalno ministarstvo finansija je istaklo da u cijelosti potvrđuje sve razloge navedene u osporenim presudama Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i smatra da tim presudama nisu povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni odredbe Evropske konvencije i predlaže da Ustavni sud podnesene apelacije odbije.
    • 36.
      U odgovoru na apelaciju, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine se nije osvrnuo na pitanje osnovanosti apelacije, nego je samo naveo da prepušta Ustavnom sudu da donese odgovarajuću odluku o apelaciji.
    • 37.
      Odgovor na apelaciju Carinarnice Mostar je pobliže naveden u tački 6. ove odluke.

VI - Dopustivost

  • 38.
    Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".

  • 39.
    Pitanja koja proizlaze iz apelacije odnose se na povredu apelantovih prava zaštićenih Evropskom konvencijom. Iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine slijedi da se prava i slobode predviđena u Evropskoj konvenciji i u njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i da imaju prioritet nad ostalim zakonima.
  • 40.
    Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

"Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu, i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio".

  • 41.
    U ovom predmetu osporene su presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine protiv kojih nema daljnjih redovnih pravnih lijekova.
  • 42.
    Apelant je presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. U-383/03 od 12. juna 2003., primio 20. juna 2003. godine, a apelacija protiv navedene presude je podnesena Ustavnom sudu 19. augusta 2003. godine, dakle u roku od 60 dana u skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 43.
    Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, br. U-570/03, U-2222/03, U-628/03, U-592/03, U-590/03. U-591/03, U-2312/03 i U-2302/03, su donesene 20. novembra 2003. godine, a apelacije protiv navedenih presuda su podnesene Ustavnom sudu 8. i 9. januara 2004. godine, odnosno u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 44.
    Prema tome, apelacije su dopustive.

VII - Meritum

  • 45.
    Apelant pobija presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, jer smatra da su pobijanim presudama i rješenjima povrijeđena njegova ustavna prava (pravo na pravičan postupak - član 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu - član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nediskriminaciju - član 14. Evropske konvencije, što odgovara čl. II/3.e), II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine).
  • 46.
    Ustavni sud prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, mora ispitati da li su u postupku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine povrijeđena apelantova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
    • a)
      Član II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije
  • 47.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
    • 48.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u prvoj rečenici, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 1.
    Postojanje "spora" u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije
  • 49.
    U vezi sa postojanjem "spora" o pravu, Ustavni sud upućuje na principe iznijete u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i sažete u njegovoj presudi Benthem od 23. oktobra 1985. godine (serija A, broj 97. stav 32.).
  • 50.
    U ovom predmetu jasno proizlazi da je spor nastao pokretanjem postupka carinskih organa radi naknadne naplate carine i posebne pristojbe za robu uvezenu u periodu 5. februara 2001. do 22. novembra 2001. godine, koju je uvezao apelant po Jedinstvenim carinskim ispravama. Spor pred carinskim organima je okončan rješenjem zamjenika federalnog ministra finansija da odbije žalbe apelanta kao neosnovane. Postupak pred carinskim organima je vođen i okončan bez pozivanja apelanta ili njegovog zastupnika. Spor je nastavljen podnošenjem tužbe Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je u upravnom sporu po tužbi apelanta protiv rješenja drugostepenog organa donio presude kojim se tužbe odbijaju, uz obrazloženje da su osporena rješenja pravilno donesena i na zakonu zasnovana.
  • 51.
    Nadalje, Ustavni sud zapaža da predmet osporavanja pred Ustavnim sudom nije prosto posljednja odluka Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine već i ono što je prethodilo takvoj odluci Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno postupak koji je vođen pred carinskim (upravnim) organima.
  • 52.
    U skladu sa iznesenim, Ustavni sud smatra da postupak pred carinskim organima, sam po sebi, ne predstavlja "spor", a da se postupak u upravnom sporu pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, vođen u konkretnom slučaju, može smatrati "sporom" u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je cilj vođenja upravnog spora bio utvrđivanje postojanja ili nepostojanja neke činjenice ili prava od kojih mogu ovisiti odluke u upravnom postupku pred carinskim organima. Konačno, Ustavni sud smatra da, ukoliko rješenje upravnog spora pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine može imati za posljedicu poništavanje odluka donesenih u upravnom postupku, onda se taj postupak mora smatrati cjelinom i kao takav biti predmet razmatranja pred Ustavnim sudom pod uvjetom da je i taj postupak obuhvaćen apelantovom žalbom (vidi Odluku Ustavnog suda u predmetu broj U 65/02 od 26. septembra 2003. godine).
  • 2.
    "Građanska prava i obaveze"
  • 53.
    Član 6. stav 1. Evropske konvencije utvrđuje proceduralne garancije za presuđivanje u određenim sporovima. Upotreba izraza "građanska prava i obaveze" je za tvorce Evropske konvencije trebala utvrđivati granica primjene člana 6. stav 1. Izraz se ne može primjenjivati na sve sporove u vezi sa "građanskim pravima i obavezama" iz domaćeg prava; ovo pravo ili obaveza mora biti kvalificirano kao "građansko". Ovaj pojam, međutim, može imati nekoliko značenja.
  • 54.
    U ovom predmetu potrebno je riješiti preliminarno pitanje da li je konkretni upravni spor, "spor" o "građanskim pravima i obavezama".
  • 55.
    Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, početna tačka u svakom predmetu je karakter koji se daje ovim pravima i obavezama, a prema pravnom sistemu tužene strane. Međutim, ovo ne propisuje više nego početnu naznaku kako je pojam "građanskih prava i obaveza" "nezavisan" u smislu Evropske konvencije i "ne može se tumačiti samo prema domaćem zakonu tužene strane"; "da li se pravo treba smatrati građanskim, u smislu značenja tog izraza u Evropskoj konvenciji, mora biti utvrđeno u odnosu na suštinski sadržaj i efekte tog prava - a ne njegovom pravnom klasifikacijom - prema domaćem pravu relevantne države" (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava u presudi Konig od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 27. stavovi 88.-89.).
  • 56.
    U ovu svrhu treba, također, uzeti u obzir pravne sisteme drugih država, ustvari da bi se vidjelo da li postoji bilo kakav jednoobrazan koncept "građanskih prava i obaveza" koji bi ili obuhvatio ili isključio činjenice ovog predmeta (vidi navedenu presudu Konig, serija A, broj 27. stav 89).
  • 57.
    Evropski sud za ljudska prava smatra da izraz "sporovi" o "građanskim pravima i obavezama" uključuje sve postupke čiji je rezultat odlučujući za privatna prava i obaveze, čak i ako se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje nezavisno i bez obzira da li pripadaju, prema domaćem pravnom sistemu tužene države, u sferu privatnog ili javnog prava ili su zaista mješovitog karaktera (vidi presudu Ringeisen od 16. jula 1971. godine, serija A, broj 13. stav 94.; navedenu presudu Konig, serija A, broj 27. stavovi 90. i 94.). Štaviše, nije dovoljno da spor ili postupak imaju slabu vezu ili neznatne posljedice koje utiču na građanska prava ili obaveze; "građanska prava ili obaveze moraju biti predmet - ili jedan od predmeta spora; rezultat postupka mora biti direktno odlučujući za to pravo" (La Compte, Van Leuven i De Meyere presuda od 23. juna 1981. godine, serija A, broj 43. stav 47.).
  • 58.
    U konkretnom predmetu, predmet postupaka je bila naknadna naplata manje plaćene carine i posebne pristojbe na uvezenu robu. Da bi se utvrdio karakter ove posebne pristojbe, neophodno je definisati karakter zakonske odredbe koja regulira naplatu ove pristojbe i prirodu obaveze koja proističe iz ove zakonske odredbe.
  • 59.
    Obaveza plaćanja posebne pristojbe - prelevmana proističe iz člana I Odluke o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna taksa i o visini te takse. Tom odlukom je propisano da se radi zaštite domaće proizvodnje, određuju proizvodi za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna pristojba i visina te pristojbe. U suštini, pristojba-prelevman ne predstavlja carinsku, odnosno poresku obavezu, u tipičnom značenju tih pojmova, već taksu kojom se regulira domaće tržište, odnosno dodatna obaveza za uvoznika robe. Samim tim, obaveza koja proističe iz navedene odluke, u suštini bi predstavljala obavezu iz sfere javnog prava, koju propisuje država s ciljem da zaštiti domaće proizvođače. Iz navedenog proizlazi da bi spor o obavezi plaćanja posebne pristojbe - prelevmana mogao predstavljati materiju koja je izvan djelokruga zaštite člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da, iako priroda obaveze ne potpada u djelokrug zaštite člana 6. stav 1. Evropske konvencije, nacionalni pravni sistem mora biti organiziran tako da garantira minimum procesne zaštite u nacionalnim okvirima koju pruža ovaj član u tim slučajevima. Ovo iz razloga što obaveze u sferi plaćanja obaveza prema državi najčešće imaju veliki utjecaj na imovinska prava privatnih lica. Pravo na imovinu i angažiranost u trgovinske aktivnosti dijele materijalni karakter. U tom smislu praksa Evropskog suda za ljudska prava jasno prepoznaje, kao građansko pravo, pravo na kompenzaciju za materijalni gubitak nastao nezakonitim djelovanjem države.
  • 60.
    U konkretnom slučaju je van svake sumnje postojanje propisa koji reguliraju oblast carinskog postupka i naplate carina, odnosno posebnih pristojbi za robu koja se uvozi u Bosnu i Hercegovinu, ali je isto tako nesporno da su određeni organi uprave Federacije Bosne i Hercegovine donijeli niz akata kojima su na drukčiji način regulirali obavljanje carinskog postupka na osnovu ugovora o dugoročnoj saradnji. Upravo je takav postupak proveden u slučaju apelanta čija "posljedica" je bilo neplaćanje posebne pristojbe, odnosno plaćanje carine u manjem iznosu. Carinski organi su u naknadno provedenom postupku, bez učešća apelanta, izmijenili podatke u carinskim ispravama, a zatim su na osnovu takve izmjene naložili plaćanje carine u većem iznosu, te plaćanje posebne pristojbe (prelevmana). S obzirom na postojanje navedenih akata na osnovu kojih je odobreno carinjenje na osnovu govora o dugoročnoj saradnji na način na koji je to prvobitno urađeno, postavlja se pitanje postojanja obaveze apelanta da plati uvećani iznos carine i posebnu pristojbu.
  • 61.
    Ustavni sud zapaža da ni carinski organi uprave, a ni Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine nisu posvetili dužnu pažnju ovom pitanju koje je pokrenuo apelant pred svim instancama koje su odlučivale o njegovom predmetu. Ustavni sud smatra da se ovo pitanje pojavljuje kao prethodno pitanje od kojeg ovisi ishod postupka i postojanje obaveze apelanta u odnosu na plaćanje posebnih pristojbi-prelevmana i carine u uvećanom iznosu.
  • 62.
    Nadalje, u predmetima u kojima su odluku donijeli upravni organi, mora postojati mogućnost osporavanja pred sudom koji funkcionira u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu da je upravni spor, u konkretnom slučaju, jednostepen, ta mogućnost zaista postoji, ali s obzirom na to da se postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine vodi, u pravilu, bez prisustvovanja stranaka, to, prema mišljenju Ustavnog suda, ne osigurava minimum procesnih garancija propisanih članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 63.
    Ustavni sud smatra da on ne predstavlja "četvrtu instancu" u pogledu primjene domaćeg zakona već da je njegov osnovni zadatak zaštita Ustava Bosne i Hercegovine i prava koja su sadržana u njemu. Ustavni sud može da ispituje način na koji redovni sudovi tumače i primjenjuju domaće pravo ukoliko su domaći zakoni primijenjeni i tumačeni tako da krše Ustavom zaštićena prava. U odnosu na pitanje da li neko pravo ili obaveza treba da budu u skladu sa Evropskom konvencijom i tako sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da, prema Ustavu Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija ima prioritet nad domaćim zakonima, te samim tim i pravo i zakoni koje primjenjuju redovni sudovi moraju biti u saglasnosti sa Evropskom konvencijom, bez obzira na doslovno značenje pojedinih odredbi zakona koji se primjenjuju u pravnom sistemu.
  • 64.
    U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da čak i kada bi se neko pravo moglo jasno svrstati u domen javnog prava, koje je izvan djelokruga člana 6. stav 1. Evropske konvencije, neophodno je, u nacionalnim okvirima, osigurati minimum procesnih pretpostavki u svrhu vođenja postupka u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome najveća obaveza leži upravo na pravosudnim organima koji imaju ustavnu obavezu, bez obzira na karakter spora, da osiguraju puno poštivanje zahtjeva člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 65.
    Međutim, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju, djelovanjem organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, nastala potpuno nova pravna situacija, čiji opseg isključuje primjenu javno-pravnog odnosa između apelanta i države. Nadalje, takvoj pravnoj situaciji nisu organi koji su vodili postupak radi utvrđivanja apelantove obaveze, posvetili neophodnu pažnju, pa je kao rezultat takvog djelovanja tih organa nastala finansijska obaveza za apelanta, koja nesumnjivo utiče na njegova imovinska, tj. "građanska prava i obaveze", u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, Ustavni sud smatra da pojedinac mora biti zaštićen od proizvoljnog djelovanja države i da svaki propust u tom smislu, može imati za posljedicu direktnu primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije čija svrha i jeste, kao uostalom i cijele Evropske konvencije, upravo zaštita pojedinaca od proizvoljnog djelovanja države.
  • 66.
    U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u predmetnom slučaju.
  • 3.
    Poštivanje člana 6. stav 1. Evropske konvencije
  • 67.
    Potrebno je utvrditi da li je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, u okviru svoje nadležnosti, ispoštovao zahtjeve člana 6. stav 1., odnosno da li je postupak pred tim sudom sadržavao proceduralne garancije kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 68.
    Ustavni sud zapaža da je postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine vođen bez prisustvovanja stranaka, iako je apelant konstantno ukazivao na praksu carinskih organa da odlučuju bez njegovog prisustvovanja i bez pružanja mogućnosti da lično ospori navode iz prijava. Apelant nije izričito tražio prisustvovanje na raspravi pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, ali je to bila njegova osnovna zamjerka praksi carinskih organa koju je on izrazio u svojoj tužbi tom sudu. I pored toga, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine nije smatrao neophodnim da ni apelanta niti predstavnika carinskih organa pozove na sjednicu na kojoj se odlučivalo o apelantovoj tužbi.
  • 4.
    Prisustvovanje sjednici Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i javna rasprava
  • 69.
    Ustavni sud podsjeća da stranke moraju imati mogućnost da lično prisustvuju sjednici suda. Ovo se odnosi, prvenstveno, na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje, također, podrazumijeva pravo da se prisustvuje pred sudovima više instance koji odlučuju o žalbama, osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada lično prisustvovanje optuženog (ili druge stranke) nije od značaja.
  • 70.
    Ustavni sud, nadalje, primjećuje da član 6. stav 1. Evropske konvencije govori o javnoj raspravi, dok Zakon o upravnim sporovima govori o nejavnoj sjednici vijeća suda. S obzirom na to da Evropska konvencija, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, ima supremaciju nad svim ostalim zakonima, a sve domaće institucije su obavezne da je direktno primjenjuju, ovaj pojam se mora tumačiti u duhu pojma javne rasprave iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 71.
    Ustavni sud nalazi da je upravni spor, u konkretnom slučaju, jednostepen i da jedino postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ima karakter redovnog sudskog postupka, pa samim tim, taj postupak mora biti vođen tako da zadovolji zahtjeve "javnog suđenja" i zahtjeve prava javnosti na kontrolu pravosuđa.
  • 72.
    U konkretnom slučaju, članom 30. Zakona o upravnim sporovima je propisano da se u upravnim sporovima rješava u nejavnoj sjednici, dakle u sjednici koja isključuje javnost. Međutim, st. 2. i 3. ovog člana daju mogućnost da se održi usmena rasprava, pa čak i da jedna od stranaka podnese takav prijedlog. Ustavni sud smatra da konstantna praksa Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ukazuje da se sjednice Vrhovnog suda, u pravilu, održavaju bez prisustvovanja javnosti i bez pozivanja stranaka u postupku. Nadalje, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji niz krupnih pravnih pitanja od značaja za pravilno rješavanje predmetnih sporova (na koja je Ustavni sud ukazao u ovoj odluci), a da je, i pored toga, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučio da održi nejavnu sjednicu, zanemarivši navode apelanta koji se odnose na neučestvovanje u postupku koji je vođen pred carinskim organima. Iz svega navedenog proizlazi da apelantu ni u postupku koji je vođen pred carinskim organima, a ni u postupku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, nije osigurana javnost postupka i nije mu dana mogućnost da lično ispita navode prijava protiv njega niti da lično obrazloži razloge podnošenja tužbe u upravnom sporu.
  • 73.
    Ustavni sud zaključuje da, u konkretnom slučaju, pravo na javno suđenje nije ispoštovano.
    • b)
      Pravo na imovinu u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije - član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije.
  • 74.
    U odnosu na navode apelanta koji se odnose na povredu njegovih imovinskih prava i povredu zabrane diskriminacije koji su regulirani čl. II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članom 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju i članom 14. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra, da u svjetlu svojih zaključaka u odnosu na član 6. stav 1. Evropske konvencije, nije neophodno razmatrati ove navode apelanta.

VIII - Zaključak

  • 75.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 76.
    S obzirom na odluku Ustavnog suda, u ovom predmetu nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
  • 77.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.