Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 22. septembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 5/05
OBRAZLOŽENJE

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Tudor Pantiru, potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

David Feldman, prof., sudija

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija F. J., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gvl-2/03 od 14. maja 2003. godine, Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-210/02 od 9. decembra 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj PR-1209/01 od 28. septembra 2001. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    F. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je, 16. jula 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gvl-2/03 od 14. maja 2003. godine, Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-210/02 od 9. decembra 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR-1209/01 od 28. septembra 2001. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda je, 8. januara i 10. marta 2004. godine, zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju nije dostavljen.

III - Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 5.
    Apelant je, 28. februara 2001. godine, podnio mandatnu tužbu Općinskom sudu protiv tuženih Pedagoške akademije u Bihaću i Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) s prijedlogom za izdavanje platnog naloga, tražeći od tuženih isplatu iznosa od 4.678,20 KM i naknadu troškova izdavanja platnog naloga, a na ime neisplaćenih neto plaća za period od 1. jula 1994. do 31. decembra 1995. godine.
  • 6.
    Općinski sud je tužbu usvojio i izdao platni nalog broj Pl-13/01 od 9. aprila 2001. godine.
  • 7.
    Nakon što su tuženi uložili prigovor na platni nalog, nastavljen je parnični postupak i Općinski sud je presudom broj PR-1209/01 od 28. septembra 2001. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Rsž-210/02 od 9. decembra 2002. godine, ukinuo u cijelosti platni nalog broj Pl-13/01 od 9. aprila 2001. godine, apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog, Pedagošku akademiju u Bihaću, odbio zbog zastare potraživanja, a u odnosu na drugotuženog, Unsko-sanski kanton, zahtjev odbio zbog nedostatka pasivne legitimacije.
  • 8.
    Apelant je zatim, 14. januara 2003. godine, podnio Federalnom tužilaštvu prijedlog za ulaganje zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv presude Kantonalnog suda, broj Rsž-210/02 od 9. decembra 2002. godine.
  • 9.
    Vrhovni sud je presudom, broj Gvl-2/03 od 14. maja 2003. godine, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Federalnog tužilaštva protiv presude Kantonalnog suda, broj Rsž-210/02 od 9. decembra 2001. godine, zahtjev odbio kao neosnovan.

IV - Relevantni propisi

  • 10.
    U Zakonu o obligacionim odnosima "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", broj 29/03) relevantne odredbe glase:

"Član 262.

(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zakasni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.

(...)

Član 296.

(1) Obavezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treće lice.

(2) Povjerilac je dužan primiti ispunjenje od svakog lica koje ima neki pravni interes da obaveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.

(...)

Član 360.

(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

(3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Član 361.

(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

(...)

Član 362.

Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

Član 365.

Dužnik se ne može odreći zastarjelosti prije nego što protekne vrijeme određeno za zastarjelost.

Član 366.

(1) Pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti.

(2) Isto dejstvo ima davanje zaloga ili kog drugog obezbjeđenja za zastarjelo potraživanje.

Član 371.

Potraživanje zastarijeva za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Član 372.

(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijeva za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

(...)

Član 387.

(1) Zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug.

(2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjeriocu, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja.

Član 388.

Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.

Član 391.

Za prekid zastarijevanja nije dovoljno da povjerilac pozove dužnika pismeno ili usmeno da obavezu ispuni.

Član 392.

(1) Poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarijevanje.

(2) Zastarijevanje koje prekine dužnik počinje teći iznova od priznanja.

(...)".

  • 11.
    U Zakonu o osnovnim pravima iz radnih odnosa, koji je primjenjivan u vrijeme nastanka konkretnih potraživanja ("Službeni list SFRJ", br. 60/89 i 42/90 i "Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94), relevantne odredbe glase:

"Član 49.

(...)

Lični dohodak isplaćuje se najmanje jedanput mjesečno.

(...)

Član 79.

U ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa radnik ima pravo da zahtijeva zaštitu pred organima u organizaciji, pred nadležnim sudom, ... u skladu sa zakonom.

(...)".

  • 12.
    U Zakonu u radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:

"Član 13.

Na sva pitanja koja su u vezi sa ugovorom o radu, a koja nisu uređena ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se opći propisi obligacionog prava.

Član 106.

Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drukčije određeno".

  • 13.
    U Zakonu o ustanovama ("Službeni list RBiH", br. 6/92, 8/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:

"Član 1.

Ustanova ... osniva se za obavljanje djelatnosti ... zdravstva ... i drugih djelatnosti, ako cilj obavljanja djelatnosti nije stjecanje dobiti.

Ustanova ima svojstvo pravnog lica.

Član 39.

Ustanova stiče sredstva za rad iz sredstava osnivača, budžeta ..., sredstava fonda, od naknade za obavljanje .... zdravstvenih i drugih usluga, od ličnog učešća korisnika usluga ..., pod uvjetima određenim zakonom ili aktom o osnivanju ustanova.

Član 41.

Ustanova je odgovorna za svoje obaveze sredstvima sa kojima raspolaže.

Osnivač je supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drukčije određeno.

Kada je osnivač odgovoran za obaveze ustanove, dužan je da:

  • -
    pokrije višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna.

(...)".

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 14.
    Apelant se žali da su mu presudom Vrhovnog suda broj Gvl-2/03 od 14. maja 2003. godine, presudom Kantonalnog suda broj Rsž-210/02 od 9. decembra 2002. godine i presudom Općinskog suda broj PR-1209/01 od 28. septembra 2001. godine, povrijeđeni pravo na pravično suđenje u građanskim stvarima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 15.
    Apelant smatra da su navedene presude nezakonite jer su sudovi nižeg stepena povrijedili odredbe člana 387. Zakona o obligacionim odnosima, kao i da je, izdavanjem potvrde apelantu o vremenu i iznosu neisplaćenih plaća i sklapanjem ugovora drugotuženika - Unsko-sanskog kantona o kompenzaciji sa Društvenim fondom penzijskog i invalidskog osiguranja Bosne i Hercegovine, došlo do priznavanja duga i prekida zastare prema članu 387. Zakona o obligacionim odnosima, zbog čega njegov tužbeni zahtjev nije mogao biti odbijen.

b) Odgovor na apelaciju

  • 16.
    Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

VI - Dopustivost

  • 17.
    Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 18.
    Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".
  • 19.
    Prema članu 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio."
    • a)
      Nadležnost Ustavnog suda ratione materiae
  • 20.
    Iz navoda apelacija proizlazi da se apelant žali na povrede svojih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravično suđenje, povredu svojih prava na imovinu zaštićenih članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i na povredu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravičan postupak.
  • 21.
    Ustavni sud, stoga, ima nadležnost ratione materiae.
    • b)
      Nadležnost Ustavnog suda ratione temporis
  • 22.
    U pogledu nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis, Ustavni sud može odlučivati, u principu, samo o ustavnim pitanjima u presudama koje su donesene nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 14. decembra 1995. godine (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U 2/98 od 5. juna 1998. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 22/98).
  • 23.
    Ustavni sud nije nadležan da razmatra pitanja koja su se desila prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud ima nadležnost da razmotri činjenice u vezi sa događajima koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine u svrhu dobijanja dodatnih informacija.
  • 24.
    U predmetnom slučaju apelant tvrdi da mu nisu isplaćene "ratne" plaće. Iako se sporna potraživanja u navedenom slučaju odnose na period prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, o pravu apelanta na plaću je odlučivano sudskim presudama, koje su donesene nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis.
    • c)
      Iscrpljivanje pravnih lijekova i vremenski rok
  • 25.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Gvl-2/03 od 14. maja 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelant je osporenu presudu primio 19. maja 2003. godine, a apelacija je podnesena 16. jula 2003. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda
  • 26.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 27.
    Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na povrede ljudskih prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer smatra da prvotuženi, Pedagoška akademija Bihać (u daljnjem tekstu: poslodavac), i drugotuženi Unsko-sanski kanton, u postupku pred sudovima nisu solidarno obavezani na isplatu neisplaćenih plaća.

Pravo na pravičan postupak

  • 28.
    Pravo na pravičan postupak zaštićeno je članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.
  • 29.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
    • 30.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 31.
    Ustavni sud zaključuje da su sporovi oko isplate zarađenih a neisplaćenih plaća građansko-pravne prirode, pa i kada se kao poslodavac pojavljuje javna ustanova (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Darnell protiv Velike Britanije, od 26. oktobra 1993. godine, serija A, broj 272). Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Odluka Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine).
  • 32.
    Ustavni sud, nadalje, smatra da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem. Pravni sistem svake države mora biti efikasan i omogućiti svakome da iskoristi prednosti toga sistema prilikom utvrđivanja Šizmeđu ostalihĆ građanskih prava u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. To znači da pravo pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iskazanom u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
  • 33.
    Ipak, postoji opravdano ograničenje prava pristupa sudu, kao i ograničenje ostvarivanja građanskih prava u određenim slučajevima, koji su potrebni da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj od 9. februara 1967., serija A, broj 6, stav 5).
  • 34.
    U okviru tih ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spadaju i norme koje određuju subjekte koji su odgovorni za poštivanje građanskih prava apelanata. To pitanje treba da bude efikasno i jasno regulirano pravnim propisima, a tumačenje i primjena tih propisa je zadatak redovnih sudova u svakom konkretnom slučaju. Ovo ograničenje ima za cilj da se fokusira odgovornost kod određenih subjekata i da postupak za ostvarivanje građanskih prava bude olakšan. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nosilac građanskih prava ima obavezu da ostvaruje svoja prava isključivo u odnosu na odgovorne subjekte. Ustavni sud je, pri tome, ograničen na pitanja kontrole zloupotrebe toga prava i obaveze redovnih sudova. Ovo zbog toga što Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način primjene zakona redovnih sudova, osim u slučaju kada je to potrebno radi utvrđivanja činjenice da li je došlo do kršenja ustavnih prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 31/03).
  • 35.
    U vezi sa ograničenjima u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi aplikaciju bivšoj Evropskoj komisiji za ljudska prava broj 13674/88 od 14. aprila 1989., u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ono je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski period. Osim toga, institut zastare treba da pozitivno utiče protiv nemarnosti u ostvarivanju prava. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, a prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (presuda Evropskog suda za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, od 28. maja 1985., serija A, broj 93, stav 57). Zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
  • 36.
    Zadatak Ustavnog suda je da kontrolira ova ograničenja, kao i da provjeri da li je došlo do ograničenja samog građanskog prava u njegovoj suštini.
  • 37.
    U pogledu ostvarivanja građanskih prava apelanta u odnosu na Unsko-sanski kanton, sudovi su, s obzirom da kanton nije poslodavac i da apelanti nisu bili kod njega u radnom odnosu, zbog nedostatka pasivne legitimacije, odbili tužbeni zahtjev apelanta smatrajući da su javne ustanove pravna lica koja samostalno odgovaraju za svoje obaveze. Na ovaj zaključak ne utiče ni činjenica da kanton financira javne ustanove. Pri tome, sudovi su se pozvali na Zakon o ustanovama i Zakon o radu. S obzirom da su sudovi zauzeli stanovište da Unsko-sanski kanton ne može biti tužen, sam prigovor zastare i prekida zastare je bespredmetan.
  • 38.
    U pogledu prigovora zastare potraživanja koje je istakao poslodavac, sudovi su obrazložili da je ovaj prigovor propisan zakonom. Apsolutna zastara potraživanja za povremena potraživanja nastupa nakon proteka roka od tri godine nakon dospijeća potraživanja (član 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima i član 106. Zakona o radu). Potraživanja su nastala u 1994. i 1995. godini. Tužba je podnesena u toku 2001. godine pa, prema tome, podnesena je nakon proteka više od tri godine.
  • 39.
    Ustavni sud, prije svega, zaključuje da u konkretnom slučaju postoji efikasan sistem ostvarenja građanskih prava apelanta. Država je propisala odgovorne subjekte i način ostvarivanja tužbenog zahtjeva. Ipak, postoje određena zakonska ograničenja u ostvarivanju ovih prava, prije svega u pogledu odgovornih subjekata i vremenskih okvira za realizaciju potraživanja neisplaćenih, a zarađenih plaća. Ona su potrebna u konkretnim situacijama radi pravne sigurnosti i ispravnog funkcioniranja pravnog sistema. Ova ograničenja su opravdana i proporcionalna cilju koji se želi postići. Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nije došlo do zloupotrebe ovih prava.
  • 40.
    Osim toga, Ustavni sud smatra da je apelantu u predmetnom slučaju pružena mogućnost da iznese i brani svoje zahtjeve pred nadležnim sudovima tokom cjelokupnog sudskog postupka i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije i u postupku pred Vrhovnim sudom povodom vanrednog pravnog lijeka. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelant nije osporio ni jednu specifičnu procesnu radnju u postupku donošenja odluka. Nadalje, sudovi su uzeli u obzir sve navode apelanta i pri tome je određenim činjenicama dat veći, a nekim manji značaj. Međutim, sudovi su dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud ocjenjuje da nije došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.
  • 41.
    Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nisu povrijeđena prava apelanta na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

42. U svjetlu zaključka u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati kršenje prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII - Zaključak

  • 43.
    Na osnovu člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 44.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.