Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 30. novembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 15/05>
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 95/04, rješavajući apelaciju A. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

Valerija Galić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija A. P., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-441/01 od 10. decembra 2003. godine, Rješenja Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne poslove, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske broj 01-372-138/01 od 14. marta 2001. godine i Rješenja Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Općine Doboj broj 08-372-1/01 od 26. januara 2001. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    A. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja podnio je, 26. januara 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-441/01 od 10. decembra 2003. godine, Rješenja Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne poslove, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske broj 01-372-138/01 od 14. marta 2001. godine i Rješenja Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Općine Doboj broj 08-372-1/01 od 26. januara 2001. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne poslove, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske zatraženo je, 9. septembra 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud i Ministarstvo za urbanizam, stambeno-komunalne poslove, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III - Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 5.
    Rješenjem Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Općine Doboj, broj 08-372-1/01 od 26. januara 2001. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne poslove, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, broj 01-372-138/01 od 14. marta 2001. godine, odbijen je apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Predmetnim zahtjevom apelant je tražio donošenje navedenog rješenja jer je njegova majka, kao nosilac stanarskog prava, napustila stan u Doboju u ulici vojvode Stepe broj 15/33, koji je koristio i apelant, i preselila u drugi stan koji je dat na korištenje njoj i članovima njenog domaćinstva.
  • 6.
    Vrhovni sud je presudom, broj U-441/01 od 10. decembra 2003. godine, odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu podnesenu protiv navedenog drugostepenog rješenja. Među razlozima za navedenu odluku Vrhovni sud navodi kako smatra, kao i upravni organi, da je i apelantu, kao članu porodičnog domaćinstva njegove majke, dat na korištenje novi stan u ulici Nikole Pašića u Doboju. Zbog toga mu ne pripada pravo da nastavi korištenje spornog stana.

IV - Relevantni propisi

  • 7.
    U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 12/87, 36/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99), relevantne odredbe glase:

"Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva, a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca, (rođena u braku ili van braka, usvojena ili pastorčad), roditelji bračnih drugova, bračni drugovi djece, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava, a koja sa njim trajno žive i stanuju.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava, imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.

Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona."

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 8.
    Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). To pravo je, kako navodi apelant, zaštićeno Zakonom o stambenim odnosima, prema kojem članovi porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava imaju pravo da nastave sa korištenjem stana i nakon što nosilac stanarskog prava prestane da koristi stan, izuzev razloga utvrđenih u članu 21. stav 2. ovog zakona. Apelant nije sudjelovao, navodi se, između ostalog, u apelaciji, u rješavanju stambenih potreba svoje majke i proizvoljan je zaključak Vrhovnog suda da je novi stan dodijeljen na korištenje i njemu. Ne postoji nijedan akt, smatra apelant, iz kojeg je vidljivo da je novi stan dodijeljen na korištenje i njemu, kao članu porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. S obzirom na to, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i naloži Republici Srpskoj da apelanta vrati u posjed stana u ulici vojvode Stepe broj 15/33 u Doboju i da donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana.

VI - Dopustivost

  • 9.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 10.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 11.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj U-441/01 od 10. decembra 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 26. januara 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 12.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 13.
    Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 14.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu."
    • 15.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 16.
    Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01). U pogledu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da ovaj član štiti samo pravo svakog lica na "njegovu imovinu", te da se u skladu s tim primjenjuje samo na postojeću imovinu. Ovaj član ne garantira pravo na sticanje imovine, inter alia, preko nasljeđa ili dobrovoljnih raspolaganja (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda, od 13. juna 1979. godine, serija A broj 31, stav 50). Pravo na imovinu na koje se poziva apelant bi se moglo primijeniti na njegov slučaj, pod uvjetom da se sporni stan iz predmetnog slučaja može smatrati imovinom u skladu sa kriterijima Evropske konvencije.
  • 17.
    U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda, U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99). Stanarsko pravo podrazumijeva mogućnost članova porodičnog domaćinstva da dobiju stanarsko pravo nakon smrti nosioca stanarskog prava ili nakon prestanka njegovog stanarskog prava iz drugih razloga (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 20/99).
  • 18.
    U konkretnom slučaju spor se odnosio na pitanje da li apelant ispunjava uvjete za sticanje stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Doboju u ulici vojvode Stepe broj 15/33. Ustavni sud konstatira da u upravnom i sudskom postupku pred Vrhovnim sudom apelant nije uspio dokazati da ispunjava uvjete za sticanje stanarskog prava na predmetnom stanu. Dakle, u ovom slučaju apelant se ne pojavljuje kao titular stanarskog prava. Prema tome, sporni stan na kojem je apelant tražio konstituiranje stanarskog prava na svoje ime ne predstavlja imovinu koja bi bila zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 19.
    Ustavni sud primjećuje da je apelant, pored navedenog, osporavao pojedine činjenice utvrđene u prethodnim postupcima i primjenu materijalnog prava na utvrđeni činjenični supstrat. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i sl. (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). Ustavni sud nije našao da je u konkretnom slučaju u prethodnim postupcima postojao jedan od navedenih propusta u primjeni ustavnih prava.
  • 20.
    Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII - Zaključak

  • 21.
    U skladu sa navedenim, kada apelant u redovnom postupku nije stekao stanarsko pravo donošenjem rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 22.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 23.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.