Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 30. novembra 2004 godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 15/05>
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 167/03, rješavajući apelacije M. P. i Č. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. stavovi 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

Valerija Galić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija M. P. i Č. M., podnesena zbog nerazumno dugog trajanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Doboju broj P 64/92.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    M. P. i Č. M. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Doboja, koje zastupa M. M., advokatica iz Petrova, podnijeli su 2. juna 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) kojom se žale na nerazumnu dužinu postupka u predmetu Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P 64/92.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je, 27. februara 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju i predmetni spis na uvid.
  • 3.
    Osnovni sud je, 30. marta 2004. godine, Ustavnom sudu dostavio odgovor na apelaciju i predmetni spis na uvid.
  • 4.
    Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od "Sarajevo osiguranja" d.d. iz Sarajeva, kao druge strane u postupku, je također, 8. jula 2004. godine, zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 5.
    Druga stranka u postupku je, 21. jula 2004. godine, dostavila Ustavnom sudu odgovor na apelaciju.
  • 6.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, apelantima su dostavljeni odgovori na apelaciju 25. augusta 2004. godine.

III - Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način:
  • 8.
    Apelanti su, 15. januara 1992. godine, podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv tuženih Organizacije za osiguranje "Sarajevo osiguranje" d.d. Sarajevo - Filijala Doboj i DP Šumarstvo iz Teslića, radi naknade štete. Predmet po ovoj tužbi je u Osnovnom sudu zaveden pod brojem P 64/92. Tužbom su apelanti tražili da im tuženi solidarno naknade materijalnu i nematerijalnu štetu, uzrokovanu saobraćajnom nezgodom koju je skrivila S. L., koja je zbog nje osuđena na novčanu kaznu od 4.000 dinara, presudom Osnovnog suda u Tešnju broj K 72/91, od 4. septembra 1991. godine.
  • 9.
    Apelanti su, 8. oktobra 2002. godine, precizirali tužbeni zahtjev navodeći traženi iznos naknade u konvertibilnim markama. Apelanti su, također, usaglasili i nazive tuženih, u skladu sa promjenama u registraciji koje su izvršene u nadležnim sudovima.
  • 10.
    Do dana podnošenja apelacije, postupak još nije okončan.

IV - Relevantni propisi

  • 11.
    U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 58/03) relevantne odredbe glase:

"Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 12. stav 3.

U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim".

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 12.
    Apelanti ističu da postupak u ovoj pravnoj stvari traje nerazumno dugo, preko 12 godina, pa smatraju da je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
  • 13.
    Saglasno navedenom, apelanti predlažu da Ustavni sud apelaciju uvaži i donese odluku kojom će naložiti Osnovnom sudu da po hitnom postupku donese meritornu odluku u predmetu broj P 64/92.

b) Odgovori na apelaciju

  • 14.
    U odgovoru na apelaciju koji je dostavio Osnovni sud ističe se da je, u periodu od 3. februara 1992. godine do 25. decembra 2002. godine, održano ukupno devet ročišta. Tokom postupka sve procesne radnje su preduzimane u pravcu dokazivanja ko je pravni nasljednik ranijeg "Sarajevo osiguranja" d.d. Sarajevo - Filijala Doboj. Na prijedlog strana, sud je po službenoj dužnosti tražio podatke od Ureda osiguranja Bosne i Hercegovine, koji je svojim dopisom od 25. novembra 2002. godine obavijestio sud da nema saznanja o pravnom nasljedniku navedenog pravnog lica.
  • 15.
    Ovaj sud dalje navodi da je odredbama Zakona o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 58/03) propisano da su stranke u svojim podnescima dužne navesti, odnosno označiti sve neophodne podatke za postupanje po predmetnom podnesku, te sud nije obavezan da po službenoj dužnosti traži podatke radi pravilnog označavanja tuženog, iz kog razloga je tužba i vraćena tužiteljima na ispravku.
  • 16.
    U odgovoru na apelaciju, koji je dostavio "Sarajevo osiguranje" d.d. iz Sarajeva, predlaže se da se apelacija odbije kao neosnovana.

VI - Dopustivost

  • 17.
    Ustavni sud, u principu, nije nadležan da odlučuje da li su događaji koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, 14. decembra 1995. godine, povrijedili ljudska prava. Međutim, dokazi koji se odnose na ovakve događaje mogu biti relevantni kao pozadina događaja koji su se desili nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu. Pored toga, ako neki podnosilac zahtjeva navede kontinuiranu povredu prava nakon 14. decembra 1995. godine, predmet može biti u nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis. Prema tome, Ustavni sud je nadležan ratione temporis da ispita navedene povrede ljudskih prava ako su se pojavile ili nastavile nakon 14. decembra 1995. godine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00, od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 10/01). U tom smislu, Ustavni sud, također, može uzeti u obzir, kao pozadinu, događaje koji su se desili prije navedenog datuma (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 2/98, od 5. juna 1998. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 22/98).
  • 18.
    U predmetnom slučaju se tužbeni zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete odnosi na događaj iz perioda prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, o tužbenom zahtjevu još nije odlučeno. To, dalje, znači da apelanti osnovano očekuju da je njihova pravna pozicija zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine. S obzirom da o predmetu nije meritorno odlučeno, posljedice pokrenutog slučaja se protežu i nakon usvajanja Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis.
  • 19.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 20.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako je podnijeta u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 21.
    U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz presuda se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke, kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00, od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 10/01).
  • 22.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je dužina trajanja krivičnog postupka koji je još u toku. Apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer nije u mogućnosti da dođe do odluke u postupku. Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog predugog trajanja postupka (vidi, mutatis mutandis, Tome Mata v. Portugal, broj 32082/98, ECHR 1999-IX).
  • 23.
    Imajući u vidu navedeno i konkretne okolnosti predmeta, Ustavni sud zaključuje da je apelacija dopustiva.

VII - Meritum

  • 24.
    Apelanti ističu da postupak u ovoj pravnoj stvari traje nerazumno dugo, preko 12 godina, pa smatraju da je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje u "razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 25.
    Ustavni sud naglašava da se predmetni postupak odnosi na prava apelanata na naknadu prouzrokovane štete. Dakle, radi se o zahtjevu da se u sporu o građanskom pravu dobije konačna odluka u razumnom roku. Stoga, slijedi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

Period koji se uzima u obzir

  • 26.
    Ustavni sud podsjeća na konstantnu praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka, gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir, u svrhu žalbe u pogledu dužine trajanja postupka, počinje sa danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti. Dakle, u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je premašilo taj rok mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; nazočn protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII).
  • 27.
    U konkretnom slučaju postupak je započeo 15. januara 1992. godine, kada su apelanti pokrenuli parnični postupak. Međutim, period koji spada u nadležnost Ustavnog suda nije počeo tog datuma, već 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Dakle, konstatira se da postupak ukupno traje 12 godina i devet mjeseci, od kojih šest godina i dva mjeseca spadaju u period koji Ustavni sud treba ispitati.
  • 28.
    Stadij postupka, u kojem se nalazio predmet apelanata 14. decembra 1995. godine, bio je takav da je vođen postupak pred Osnovnim sudom u kome je, 4. decembra 1995. godine, bezuspješno bila pokušana dostava poziva za raspravu apelantima. Iz spisa se vidi da poziv nije uručen jer su stranke u međuvremenu promijenile adrese stanovanja, pa ih službeno lice nije moglo naći na adresama koje su naveli u tužbi. Postupak je nastavljen zakazivanjem ročišta tek za 11. februara 2002. godine. Prema zapisniku sa ovog ročišta, rasprava nije održana jer nisu bile ispunjene procesne pretpostavke, zbog nedostavljanja punomoći za drugotuženog. Slijedeće ročište, zakazano za 20. mart 2002. godine, je odloženo jer raspravi nije pristupio prvotuženi. Rasprava zakazana za 13. maj 2002. godine je također odložena jer nije pristupio član vijeća - sudija porotnik. Tokom rasprave 1. jula 2002. Godine, punomoćnik apelanata je izjavio da ostaje kod tužbenih navoda iz tužbe, a da će za slijedeće ročište precizirati tužbeni zahtjev. Apelanti su precizirali tužbu 10. augusta 2002. godine. Na raspravi 13. novembra 2002. godine, prvotuženi je osporio navode tužbe zbog nedostatka pasivne legitimacije. Za trajanja rasprave održane 25. decembra 2002. godine, apelanti su odbacili prigovor pasivne legitimacije, a tuženi su predložili prekid postupka. Istovremeno je ovo ročište odloženo na neodređeno vrijeme, s tim da se novo zakaže naknadno, po prijedlogu apelanata. U toku 2003. godine nije bilo zakazano nijedno ročište, s obzirom da apelanti nisu, očigledno, pokazali volju da pokrenu nastavak postupka. Tek je Osnovni sud, Rješenjem broj 64/92, od 19. marta 2004. godine, vratio apelantima tužbu, radi ispravke i dopune. Prema punomoći, dostavljenoj sudu 31. marta 2004. godine, apelante je počela da zastupa M. M., advokatica iz Petrova. Apelanti su, preko advokatice, sudu dostavili ispravku i dopunu tužbe 7. aprila 2004. godine. Također, apelanti su podneskom od 19. aprila 2004. godine precizirali pun naziv prvotuženog koji je pravilno označen kao pravni nasljednik bivše Organizacije za osiguranje "Sarajevo osiguranje" d. d. - Filijala Doboj. Osnovni sud je za 18. juni 2004. godine zakazao pripremno ročište. Ovo pripremno ročište je održano, a rezultat je da su apelanti ostali kod tužbenih navoda, prvotuženi je osporio visinu naknade štete, a drugotuženi i osnovu i visinu. Nastavak pripremnog ročišta je održan 12. jula 2004. godine. Rješenjem Osnovnog suda broj P 64/92 od 27. jula 2004. godine, određena su vještačenja vještaka medicinske i finansijske struke, kao i vještaka - procjenitelja pokretnih stvari. Ročište zakazano za 2. septembar 2004. godine je odloženo zbog procesnih pretpostavki, a glavna rasprava zakazana je za 14. oktobar 2004. godine.
  • 29.
    Iz svega iznijetog, vidljiva je aktivna uloga suda od 11. februara 2002. godine, kao i potpuna pasivnost apelanata u 2003. godine. Dokazni postupak nije mogao biti završen djelimično i zbog nedostavljanja nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, a najviše zbog pasivnosti apelanata.
  • 30.
    Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta. Posebno se uzima u obzir složenost predmeta, te ponašanje strana u postupku s jedne strane, suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u predmetnom sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, predmet Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13 jula 1983. godine, stav 24).
    • a)
      Složenost predmeta
  • 31.
    Ustavni sud podsjeća da je već odlučeno o krivici kao osnovi za nadoknadu štete, presudom Osnovnog suda u Tešnju broj K 72/91, od 4. septembra 1991. godine.
  • 32.
    Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta konkretnog spora, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti i pravnih pitanja koja treba riješiti.
  • 33.
    Ustavni sud primjećuje da je u ovom slučaju trebalo utvrditi da li apelanti ispunjavaju uvjete da im se odredi naknada materijalne i nematerijalne štete koju su pretrpjeli u saobraćajnoj nesreći. Također, Ustavni sud naglašava da su u predmetnom postupku bile uključene samo dvije strane, te ne smatra da se slučaj apelanata može opisati kao naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stanja tako i u pogledu pravnih pitanja.
    • b)
      Ponašanje podnosioca apelacije
  • 34.
    Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, No. 11541/85, od 12. aprila 1989. godine, D. R. 70).
  • 35.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se sporna dužina trajanja postupka, naročito od 4. decembra 1995. godine do 11. februara 2002. godine, može pripisati apelantima, jer nijednim podneskom sudu nisu pokazali da su zainteresirani za rezultat spora. Nakon što je sud pokušao da im uruči poziv za raspravu, oni tokom cijelog spornog perioda nisu našli za potrebno da dostave podatke o novim adresama, kako bi im sud mogao uručiti pismena. Polazeći od osnovnih postulata parničnog postupka koji se zasniva na principu dispozitivnosti stranaka, dakle aktivnog učešća stranaka u postupku (tu spada i dostava podatka o promjeni adrese stanovanja, između ostalog), apelanti su dopustili da punih pet godina i dva mjeseca ostanu pasivni i da ne pokažu interes za okončanje spora. Također je vidljivo da je i period koji obuhvata 2003. godinu period potpune neaktivnosti apelanata.
    • c)
      Ponašanje suda
  • 36.
    Nakon pokušaja dostave poziva za glavnu raspravu 4. decembra 1995., koja nije uspjela zbog promjene adresa apelanata, od 11. februara 2002. godine sud aktivno upravlja postupkom, zakazujući rasprave i određujući vještačenja, sve u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja kao osnova za presuđivanje sporne stvari.
  • 37.
    U konkretnom slučaju, očigledno je da je nadležni sud preduzeo konkretne mjere na rješavanju problema koji se tiču rješavanja spornog predmeta. Imajući u vidu sve pojedinosti konkretnog slučaja, kao i teškoće sa kojima se susreću redovni sudovi, naročito u pogledu velikog broja predmeta i objektivnih ratnih okolnosti u kojima je sud radio, Ustavni sud zaključuje da eventualni propusti u radu suda nisu bili takve prirode da su mogli lišiti apelante prava na sudsko odlučivanje u razumnom roku. U pogledu dužine trajanja postupka u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud imao razumne i objektivne razloge zbog kojih se predmetni spor nije mogao ranije završiti.
  • 38.
    Prema navedenom, Ustavni sud utvrđuje da nije došlo do povrede prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u pogledu odlučivanja u razumnom roku.

VIII - Zaključak

  • 39.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 40.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.