Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 30. novembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 15/05>
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 230/03, rješavajući apelaciju D. M., na osnovu člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2., člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija,

Valerija Galić, sudija,

Usvaja se apelacija D. M.

Utvrđuje se povreda člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev 433/02 od 10. juna 2003. godine.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u roku od 90 dana od dostavljanja ove presude, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    D. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa N. N., advokatica iz Dervente, podnio je 11. augusta 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev 433/02, od 10. juna 2003. godine; presude Višeg suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj Gž 1002/91, od 3. novembra 1992. godine, i presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P 490/87, od 28. maja 1991. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda od Vrhovnog suda je zatraženo, 21. juna 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je Ustavnom sudu dostavio odgovor na apelaciju 19. jula 2004. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od N. M. i drugih, kao učesnika u postupku (u daljnjem tekstu tuženi), 25. juna 2004. godine, zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
  • 5.
    Tuženi su Ustavnom sudu dostavili odgovor na apelaciju 12. juna 2004. godine.
  • 6.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tuženih su, 26. augusta 2004. godine, dostavljeni apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način:
  • 8.
    Apelant je, 10. februara 1988. godine, podnio tužbu protiv tuženih, radi utvrđivanja prava vlasništva na dijelu kuće u ulici Boška Hadžića, broj 23., u Derventi.
  • 9.
    Osnovni sud je presudom broj P 490/87 od 28. maja 1991. godine, utvrdio da je apelant vlasnik - dijela kuće u Derventi, u ul. Boška Hadžića 23, koja je sagrađena na k. č. broj 1678, od čega kuća pov. 62 m" i dvorište pov. 197 m", upisane u KO Derventa I, koja se sastoji od: podruma, prizemlja, sprata i potkrovlja, te su tuženi dužni priznati pravo vlasništva na stan, na spratu koji se sastoji od kuhinje, dvije sobe, kupatila, hodnika, sobe u potkrovlju, jedne garaže u prizemlju i - dijela podruma i tužiocu predati ispravu podobnu za zemljišno-knjižni prijenos, a u protivnom će je za zemljišno-knjižni prijenos zamijeniti ova presuda. Istom presudom tuženi N. M. obavezan je iseliti iz stana na spratu i sobe u potkrovlju, zatim garaže i - podruma te ih, slobodne od ljudi i stvari, predati tužiocu kao i platiti mu na ime zakupnine stana dinarsku protuvrijednost od 50,00 DM, počevši od 1. juna 1986. godine, pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom i nadoknaditi mu troškove spora u iznosu od 12.650,10 dinara, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
  • 10.
    Osnovni sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev apelanta da mu se prizna pravo vlasništva na dio sporne kuće opravdan, zbog činjenice da je svojim sredstvima i radom učestvovao i doprinosio gradnji kuće, da je pozajmljivao novac da bi mogao kupiti građevinski materijal, da je angažirao i druga lica da pomažu oko gradnje kuće, da je, prema izjavama svjedoka, pozajmio novac kojim je njegov brat stekao zemljište, te da je učešće u gradnji kuće apelanta bilo znatnije, s obzirom da je njegov brat bio slabijeg zdravlja.
  • 11.
    Viši sud je presudom broj Gž 1002/91 od 3. novembra 1992. godine, žalbu tuženih djelimično uvažio, ukinuo prvostepenu presudu u dijelu kojim je tuženi N. M. obavezan platiti apelantu na ime mjesečne zakupnine dinarsku protuvrijednost od 50,00 DM i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje u ukinutom dijelu, dok je u preostalom dijelu žalba tuženih odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
  • 12.
    Viši sud je također utvrdio da je našao dovoljno uporišta za zaključak da je apelant vlasnik jedne polovine sporne kuće, jer ti dokazi, posebno svjedoci saslušani povodom tih okolnosti, u svojim iskazima jasno potvrđuju nalaze da je apelant svojim radom učestvovao u gradnji kuće, da su i svjedoci dolazili da mu u tome pomognu, bilo radom na kući, bilo da su ga kao kolege u školi mijenjali na radnim zadacima dok se bavio izgradnjom kuće. Time dokazuju da je postojao dogovor apelanta i njegovog brata, a prednika tuženih, da zajednički izgrade kuću za obojicu. Da je takav dogovor postojao i da apelantu po tom osnovu, kao vlasniku, pripada jedna polovina kuće, dokazuje i posjedovni list, prema kojem je apelant upisan kao posjednik jedne polovine kuće, što ni tuženi nisu osporili.
  • 13.
    Vrhovni sud je presudom broj Rev 433/02, od 10. juna 2003. godine, reviziju tuženih uvažio, te su obje nižestepene presude, u dijelu kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu, preinačene tako što je tužbeni zahtjev apelanta odbijen, uz obrazloženje da su prvostepeni i drugostepeni sudovi pogrešno primijenili zakon, konkretno Zakon o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera ("Službeni list SFRJ", broj 5/68), koji je bio na snazi u vrijeme izgradnje predmetne porodične stambene zgrade. U članu 7. navedenog zakona propisano je da lice kojem je dato na korištenje neizgrađeno građevinsko zemljište ne može pravo korištenja tog zemljišta prenositi na drugo lice, osim ako se prijenos tog prava vrši zajedno sa zgradom ili drugim objektom izgrađenim na tom zemljištu. Vrhovni sud je, u obrazloženju presude, objasnio da to ne znači da apelant eventualno ne može, po nekom drugom pravnom osnovu, zahtijevati utvrđenje da je stekao pravo vlasništva na predmetnoj stambenoj zgradi.

IV - Relevantni propisi

  • 14.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:

"Član 7.

Sud je dužan da potpuno i istinito utvrdi sporne činjenice od kojih zavisi osnovanost zahtjeva.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima ostvaruju svoje zahtjeve i da predlože dokaze kojim se utvrđuju te činjenice.

Sud je ovlašten da izvede i dokaze koje stranke nisu predložile ako su ti dokazi od značaja za odlučivanje.

Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 3)".

  • 15.
    U Zakonu o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 6/80, 36/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske", broj 38/03), relevantna odredba glasi:

"Član 22.

Lice koje od svog materijala svojim radom izradi novu stvar stiče pravo svojine na tu stvar"

Š...Ć

  • 16.
    U Zakonu o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera ("Službeni list SFRJ", broj 5/68), relevantna odredba glasi:

"Član 7.

Lice kome je dato na korištenje neizgrađeno građevinsko zemljište ne može pravo korištenja na to zemljište prenositi na drugo lice, osim ako se prijenos tog prava vrši zajedno sa zgradom ili drugim objektom izgrađenim na tom zemljištu".

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 17.
    Apelant pobija presudu Vrhovnog suda broj Rev 433/02, od 10. juna 2003. godine, navodeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da se ne može prihvatiti stav Vrhovnog suda da nije stekao pravo vlasništva nad dijelom kuće u čijoj je izgradnji učestvovao, samo zbog činjenice da je u zemljišnim knjigama upisano pravo na građevinskom zemljištu na ime njegovog brata i njegovih nasljednika. Osnovni i Viši sud su ispravno zaključili, na osnovu detaljno provedenog dokaznog postupka, da je postojao zajednički plan i dogovor oko gradnje kuće apelanta i njegovog brata, da su obojica zajednički, svojim sredstvima i radom, učestvovali u gradnji kuće, pa smatra da mu pripada pravo vlasništva na predmetnoj kući, bez obzira na činjenicu što zakonski propisi nalažu da samo lice kome je dato građevinsko zemljište može to zemljište prenositi na drugo lice, dakle zgradu ili njen dio, zajedno sa zemljištem na kojem je zgrada izgrađena.

b) Odgovor na apelaciju

  • 18.
    U odgovoru koji je Vrhovni sud dostavio Ustavnom sudu, se ističe da sud u svemu ostaje kod navoda i razloga koje je dao u navedenoj presudi, uz napomenu da iz provedenih dokaza kao i utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da stranke u sporu, s obzirom da su braća, nisu živjele u zajedničkom domaćinstvu, jer su imale zasnovane svoje porodice.
  • 19.
    Tuženi su, u odgovoru na apelaciju, iznijeli da je Vrhovni sud svojom presudom pravilno utvrdio da nije moguće prenijeti vlasništvo na neizgrađenom gradskom građevinskom zemljištu te primijenio odgovarajuće materijalne propise na osnovu kojih je donio svoju odluku. Predlažu da se apelacija odbije, s obzirom da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu.

VI - Dopustivost

  • 20.
    Ustavni sud ističe da je, u skladu sa općeprihvaćenim principima međunarodnog prava, izvan nadležnosti Suda ratione temporis odlučivanje da li su događaji prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, 14. decembra 1995. godine, povrijedili ljudska prava. Međutim, dokazi koji se odnose na te događaje mogu biti relevantni kao pozadina događaja nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu. Pored toga, ako neki podnosilac zahtjeva navede kontinuiranu povredu prava nakon 14. decembra 1995. godine, predmet može biti u nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis. Prema tome, Ustavni sud je nadležan ratione temporis da ispita navedene povrede ljudskih prava ako su se pojavile ili trajale nakon 14. decembra 1995. godine (vidi odluku Ustavnog suda U 23/00, od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 10/01). U tom smislu, Ustavni sud također može uzeti u obzir, kao pozadinu, događaje prije navedenog datuma (vidi odluku Ustavnog suda broj U 2/98, od 5. juna 1998. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 22/98).
  • 21.
    U predmetnom slučaju se tužbeni zahtjev radi utvrđivanja prava vlasništva odnosi na period prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Ipak, konačna sudska odluka o apelantovom pravu je donesena nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis.
  • 22.
    Dalje, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
  • 23.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 24.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Rev 433/02, od 10. juna 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 3. jula 2003. godine, a apelacija je podnesena 11. augusta 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 25.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 26.
    Apelant osporava presudu Vrhovnog suda broj Rev 433/02, od 10. juna 2003. godine, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 27.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu.

(...)"

  • 28.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 29.
    Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede navedenog prava apelanta, Ustavni sud prvo je morao utvrditi da li je apelant titular prava koja potpadaju pod obim zaštite člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 30.
    Riječ "imovina" uključuje širok obim imovinskih interesa koja predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00, od 4. aprila 2001. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 33/01). Dalje, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, "posjed" koji se štiti može biti samo "postojeći posjed" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983., serija A, br. 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995., serija A, br. 332, tačka 31). Ustavni sud u konkretnom slučaju smatra da pravo za koje apelant tvrdi da mu je uskraćeno, predstavlja "posjed" koji uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 31.
    Ustavni sud podsjeća na svoje ranije odluke i jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, kojim je utvrđeno da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, je opće prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo odnose se na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51).
  • 32.
    U odnosnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da osporena presuda Vrhovnog suda, kojom se onemogućava apelantu pravo suvlasništva i posjeda dijela spornih nekretnina, nesumnjivo predstavlja miješanje u imovinu i lišavanje prava apelanta na mirno uživanje imovine. S obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud nalazi da je primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje regulira uvjete pod kojima se pojedinac može lišiti imovine.
  • 33.
    Ustavni sud je morao, kao sljedeće, ispitati da li je lišavanje apelanta imovine bilo opravdano. To se može dogoditi samo ako je lišavanje imovine: (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu, i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.
  • 34.
    Prema prvom stavu člana 1. Protokola broj 1, niko ne može biti lišen imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Čak i ako su ispunjeni navedeni uvjeti, lišavanje imovine je u skladu sa ovom odredbom samo ako postoji pravedna ravnoteža između javnog interesa i interesa pojedinca koji je lišen imovine. To znači, sa izvjesnim izuzecima, da pojedinac ima pravo na razumnu nadoknadu svog gubitka (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, predmet James i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine). Dalje, u slučaju Bramelid and Malmstrom protiv Švedske (odluka od 12. oktobra 1982. godine) Komisija za ljudska prava je istakla da su "podjela naslijeđenog dobra, posebno poljoprivrednog, podjela bračne imovine, a posebno konfiskacija i prodaja imovine u izvršnom postupku" primjeri propisa koji mogu primorati lice da preda imovinu nekom drugom licu. Međutim, pri tom je također naglašeno da se Komisija ipak mora uvjeriti da u, određivanju posljedica pravnih odnosa, između lica, na imovinu, zakon ne stvori takvu nejednakost između lica da jedno od njih bude samovoljno i neopravdano lišeno imovine u korist drugog.
  • 35.
    U konkretnom slučaju nižestepeni redovni sudovi su na utvrđeno činjenično stanje primijenili odgovarajuće odredbe Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima i u tom dijelu prihvatili tužbeni zahtjev apelanta. Međutim, Vrhovni sud je u osporenoj presudi, ne sporeći činjenično stanje koje su utvrdili niži sudovi, primijenio odredbu člana 7. Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera, te apelanta odbio, skupa sa tužbenim zahtjevom. Prema članu 7. navedenog zakona, koji je primijenio Vrhovni sud, "lice kome je dato na korištenje neizgrađeno građevinsko zemljište ne može pravo korištenja na to zemljište prenositi na drugo lice, osim ako se prijenos tog prava vrši zajedno sa zgradom ili drugim objektom izgrađenim na tom zemljištu". Ustavni sud konstatira da zemljište na kojem je izgrađena kuća dijeli pravnu sudbinu već izgrađenog objekta. Također, u konkretnoj apelaciji se radi ne o prijenosu prava raspolaganja na zemljištu, nego o razvrgnuću zajedničke imovine među suvlasnicima graditeljima, što su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno utvrdili i donijeli presude kojim su apelantu priznali pravo na raspolaganje dijelom imovine, razmjerno njegovom doprinosu i udjelu u gradnji kuće. Iz dokumentacije je vidljivo da se radi o zajedničkoj gradnji kuće o čemu je postojao i plan i dogovor apelanta i njegovog brata.
  • 36.
    Slijedeće pitanje koje se nameće u vezi sa ovim ustavnopravnim sporom jeste da li citirana zakonska odredba, kao takva, predstavlja izraz javnog interesa. Neosporno je da javni interes postoji u potrebi da se zakonski regulira oblast od velike važnosti za ekonomska, razvojna i socijalna pitanja, u određivanju koja zemljišta mogu biti građevinska, u načinu njihovog korištenja, te u stjecanju i prijenosu prava na njima.
  • 37.
    Na kraju, Ustavni sud morao je razmotriti pitanje da li je zakonsko rješenje proporcionalno cilju koji se želi postići. Sa jedne strane postoji javni interes da se pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta, koje je dato nekom licu radi izgradnje stambenog objekta, ne može prenositi na drugo lice. Međutim, sa druge strane apelant je ulagao znatna sredstva i rad u izgradnju sporne kuće. Između njega i njegovog brata, koji je bio nosilac prava korištenja građevinskog zemljišta na kojem je kuća izgrađena, je postojao plan i dogovor o zajedničkoj gradnji, jer samostalno to nije mogao uraditi ni jedan od njih. Čak je apelant više doprinosio gradnji, jer je bio boljeg zdravstvenog stanja. Prema tom dogovoru apelantu je pripadao udio u vlasništvu kuće.
  • 38.
    Ustavni sud smatra da Vrhovni sud, prilikom donošenja osporene presude, nije vodio dovoljno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Mora postojati "pravičan odnos" između interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a to nije slučaj ako apelant mora nositi "lični i neumjeren teret" (vidi, na primjer, Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986., sup. cit. paragraf 46&50). Ustavni sud, stoga, mora konstatirati da je u ovoj situaciji, s obzirom i na postojanje javnog interesa, na apelanta prenesen neprimjereno obiman teret u odnosu na drugog učesnika u postupku. Nije ispunjen uvjet proporcionalnosti kad apelant snosi ovako obiman teret u vidu potpunog gubitka imovinskih prava, i to poslije njegovog višegodišnjeg rada i ulaganja u gradnju kuće.
  • 39.
    Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII - Zaključak

  • 40.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 41.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.