USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 30. novembra 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 15/05>
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 239/03, rješavajući apelaciju M. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija M. D., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-439/02 od 3. juna 2003. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-551/02 od 16. maja 2002. godine i presude Općinskog suda I u Sarajevu broj Pr-725/00 od 14. decembra 2001. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.M. D. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 27. augusta 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-439/02 od 3. juna 2003. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-551/02 od 16. maja 2002. godine i presude Općinskog suda I Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-725/00 od 14. decembra 2001. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 12. maja 2004. godine da dostavi odgovor na apelaciju, dok je od učesnika u postupku - Osnovne škole "Alija Nametak" u Sarajevu (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo, 24. maja 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju.
- 3.Odgovori na apelaciju nisu dostavljeni.
III - Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 5.Apelant je, 27. novembra 2000. godine, Općinskom sudu podnio tužbu protiv tužene radi naknade materijalne i nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 30.000,00 KM, nastale zbog toga što ga je tužena nezakonito otpustila sa posla.
- 6.Općinski sud je donio presudu broj Pr-725/00 od 14. decembra 2001. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-551/02 od 16. maja 2002. godine, kojom je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog zastarjelosti podnošenja.
- 7.Vrhovni sud je presudom broj Rev-439/02 od 3. juna 2003. godine odbio apelantovu reviziju podnesenu protiv navedene drugostepene presude.
IV - Relevantni propisi
- 8.U Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ" br. 60/89 i 42/90 i "Službeni list Republike BiH" br. 2/92 i 13/94), relevantne odredbe glase:
"Član 80. st. 1. i 2.
Radnik ima pravo da nadležnim organima u organizaciji, odnosno poslodavcu podnosi zahtjeve radi ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa, kao i pravo na prigovor protiv odluka koje ti organi donose o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima.
Prigovor iz stava 1. ovog člana radnik podnosi organu utvrđenom općim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kada je saznao za povredu prava.
Član 83. st. 1. i 2.
Radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom.
Zaštitu prava pred nadležnim sudom ne može tražiti ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji, osim prava na novčano potraživanje".
- 9.U Zakonu o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99 i 32/00), relevantne odredbe glase:
"Član 103. stav 3.
Zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa, u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa.
Član 106.
Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 145.
Postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika, započeti prije stupanja na snagu ovog zakona, završit će se po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona, ako je to za zaposlenika povoljnije."
- 10.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78 i 39/85 te "Službeni list Republike BiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantna odredba glasi:
"Član 376. stav 1.
Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila."
V - Apelacija
Navodi iz apelacije
- 11.Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, koje se tiče nezakonitog otkaza dobijenog od tužene.. Nezakoniti otkaz je, prema apelantovim navodima, uzrok materijalne i nematerijalne štete koju je pretrpio, a čiju je naknadu tražio u postavljenom tužbenom zahtjevu. Naime, apelant ističe da se, u periodu od 25. novembra 1994. godine do 25. oktobra 1995. godine, nalazio na radnoj obavezi, pri Armiji Republike BiH, te da je o toj činjenici bila upoznata i tužena, gdje je apelant radio kao nastavnik geografije. Međutim, dok je bio na radnoj obavezi tuženi je donio rješenje da apelantu prestaje radni odnos sa 1. decembrom 1994. godine. Navedenu činjenicu nezakonitog prestanka radnog odnosa redovni sudovi nisu utvrđivali, već su konstatirali da je apelantov tužbeni zahtjev zastario, te su ga odbili u cijelosti, u čemu apelant vidi povredu prava na imovinu.
VI - Dopustivost
- 12.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 13.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 14.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj Rev-439/02 od 3. juna 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 30. juna 2003. godine, a apelacija je podnesena 27. augusta 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 15.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 16.Apelant pobija navedene presude redovnih sudova, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 17.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu."
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju:
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 18.Ustavni sud naglašava da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode, i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita", u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
- 19.U konkretnom slučaju, apelant smatra da su redovni sudovi svojim presudama povrijedili njegovo pravo na imovinu, s obzirom da nisu utvrđivali činjenicu da je nezakonito otpušten s posla, a nezakonito otpuštanje s posla je uzrok pretrpljene materijalne i nematerijalne štete, koju je apelant potraživao tužbenim zahtjevom.
- 20.Ustavni sud naglašava da pravo apelanta da zahtijeva novčanu naknadu materijalne i nematerijalne štete spada u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom da je apelant imao zakonski opravdano očekivanje da će mu šteta biti nadoknađena. U konkretnom slučaju, redovni sudovi nisu utvrđivali da li je apelant nezakonito otpušten s posla, te da li je u vezi s tim pretrpio materijalnu i nematerijalnu štetu, već su utvrdili da je njegov tužbeni zahtjev zastario, pa su ga odbili u cijelosti.
- 21.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoj stav zauzet u Odluci broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine ("Službeni glasnik BiH", broj 6/04 tačka 43) prema kojem "u vezi sa ograničenjima u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi aplikaciju bivšoj Evropskoj komisiji za ljudska prava broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ono je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski period. Osim toga, institut zastare treba da pozitivno utiče protiv nemarnosti u ostvarivanju prava. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, a prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (presuda Evropskog suda za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). Zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava".
- 22.Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u ovom slučaju, gdje je apelant lišen prava na imovinu, s obzirom da je citiranim zakonima koji propisuju vremensko ograničenje ostvarivanja tog prava onemogućeno da redovni sudovi meritorno raspravljaju o apelantovom tužbenom zahtjevu, kojim je tražena naknada materijalne i nematerijalne štete zbog nezakonitog otpuštanja s posla.
- 23.Naime, iz analize pobijanih presuda, te apelantovih navoda i dokumenata priloženih uz apelaciju, vidljivo je da je apelantu prestao radni odnos na osnovu Rješenja tužene broj 01-98-1/95 od 30. aprila 1995. godine. Navedeno rješenje apelantu nije lično dostavljeno, već je objavljeno na oglasnoj ploči tužene. Na apelantov zahtjev, tužena ga je dopisom, 23. jula 1996. godine, obavijestila da mu je rješenjem od 30. aprila 1995. godine prestao radni odnos. Nakon prijema navedene obavijesti, apelant nije na bilo koji način pobijao rješenje o prestanku radnog odnosa, već je otišao u invalidsku penziju, što je vidljivo iz Rješenja nadležnog organa za penzijsko i invalidsko osiguranje broj 1076174334 od 30. januara 1997. godine. Tužbu radi naknade materijalne i nematerijalne štete, zbog nezakonitog otpuštanja s posla, apelant je podnio tek 27. novembra 2000. godine.
- 24.Imajući u vidu navedene činjenice, Općinski i Vrhovni sud su rok zastare za pobijanje rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu računali od 23. jula 1996. godine, kada je apelant saznao da je otpušten, te su primijenili rokove iz člana 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, s obzirom da je on važio u vrijeme nastanka spornog odnosa. Osim toga, Općinski i Vrhovni sud su rok zastare za naknadu materijalne i nematerijalne štete računali, također, od 23. jula 1996. godine, te konstatirali da je zastara nastupila u smislu člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. S druge strane, Kantonalni sud je primijenio za apelanta povoljniji način računanja rokova, te rokove zastare računao od 30. januara 1997. godine, kada je apelant otišao u invalidsku penziju, od kada su mu, bez svake sumnje, morale biti poznate okolnosti otkaza i štete koja je zbog toga nastupila. Počevši od tog datuma, Kantonalni sud je, u smislu odredbe člana 145. Zakona o radu (koja omogućava primjenu povoljnijeg zakona), računao rokove zastare u smislu čl. 103. i 106. Zakona o radu, te konstatirao da je nastupila zastara od jedne godine u odnosu na osporavanje odluke kojom je došlo do povrede prava iz radnog odnosa, odnosno da je nastupila apsolutna zastara od tri godine u odnosu na potraživanja iz radnog odnosa. Navode apelanta, iz žalbe od 11. januara 2002. godine, da je navodno "tek 1998. godine saznao za naknadu štete", Kantonalni i Vrhovni sud nisu uzeli u obzir u svojim odlukama.
- 25.Ustavni sud konstatira da, i kada se uzme u obzir povoljnije računanje rokova i povoljnija primjena zakona za apelanta, koju je primijenio Kantonalni sud, proizlazi da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu mogli raspravljati o zakonitosti otkaza koji je dobio apelant, kao i o njegovom zahtjevu za naknadu materijalne i nematerijalne štete koju je pretrpio, usljed toga što su bili onemogućeni rokovima koji propisuju zastarjelost za preduzimanje određenih pravnih radnji u ovakvim slučajevima, te su, stoga, morali odbiti apelantov tužbeni zahtjev.
- 26.Što se tiče ograničenja koja, u konkretnom slučaju, propisuju zastarjelost za poduzimanje određenih pravnih radnji, Ustavni sud primjećuje da su ta ograničenja predviđena zakonom. Nadalje, Ustavni sud naglašava da postoji javni interes u pogledu ograničenja navedenih prava propisivanjem određenih rokova, koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti. Ustavni sud smatra da su zakonom propisana ograničenja proporcionalna ciljevima koji se žele postići (vidi mutatis mutandis Odluku broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 6/04 tačka 74).
- 27.U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da osporene presude nisu povrijedile apelantova prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 28.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su rokovi kojima se propisuju ograničenja za preduzimanje određenih pravnih radnji iz čl. 103. i 106. Zakona o radu sasvim dovoljni da se ostvare prava iz navedenih članova, kao i da za propisivanje ograničenja te vrste postoji javni interes koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti.
- 29.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 30.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.