Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 30. novembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 19/05>
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 300/04, rješavajući apelaciju Z. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Z. P., podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-244/01 od 19. novembra 2003. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    Z. P. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle podnijela je, 15. marta 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-244/01 od 19. novembra 2003. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je, 2. septembra 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Općine Tuzla i Rudnika uglja "Kreka-Đurđević" d.o.o. Tuzla, tuženih u predmetnom parničnom postupku (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotuženi), zatraženo je 2. septembra 2004. godine da dostave odgovor na apelaciju
  • 5.
    Odgovor na apelaciju prvotužena je dostavila 24. septembra 2004. godine, a drugotuženi 17. septembra 2004. godine.
  • 6.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori prvotužene i drugotuženog su, 18. oktobra 2004. godine, dostavljeni apelantici.

III - Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 8.
    Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je presudom broj P-357/97 od 28. augusta 2000. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-75/01 od 29. marta 2001. godine, usvojio tužbeni zahtjev apelantičinog muža i obavezao prvotuženu i drugotuženog da mu solidarno isplate na ime naknade štete iznos od 34.741,20 KM sa zakonskom kamatom, počevši od 12. oktobra 1996. godine pa do isplate. U obrazloženju presude je navedeno da je presudom Osnovnog suda u Tuzli, broj P-489/90 od 5. februara 1991. godine, koja je potvrđena presudom Višeg suda u Tuzli, broj GŽ-2224/91 od 28. decembra 1991. godine, apelantičinom mužu dosuđena naknada štete za stambene i pomoćne objekte u iznosu od 912.602,00 BH dinara sa kamatom u visini eskontne stope koju mjesečno utvrđuje Narodna banka Jugoslavije, uvećane za 20% počevši od 4. januara 1991. godine do konačne isplate. Apelantičin muž je u izvršnom postupku naplatio dosuđeni iznos koji je, zbog kašnjenja prvotužene i drugotuženog i denominacije dinara, u vrijeme isplate sa dosuđenom kamatom iznosio 957.173,10 BH dinara. Apelantičin muž je, zbog nemogućnosti da sa naplaćenim iznosom izgradi objekte kakvi su bili prije nastale štete, tj. kako mu nije isplaćena potpuna naknada štete, novom tužbom tražio od Općinskog suda da donese presudu kojom će obavezati prvotuženu i drugotuženog da mu solidarno isplate iznos od 34.741,20 KM. Općinski sud je odbio prigovor prvotužene i drugotuženog da se radilo o presuđenoj stvari s obzirom da činjenična osnova novog tužbenog zahtjeva, u odnosu na njegov tužbeni zahtjev u predmetu tog suda broj P-489/90, nije bila ista. Naime, naknadom štete uspostavlja se stanje kakvo bi bilo da nije bilo štetne radnje (u smislu odredbe čl. 185. stav 1. i 190. Zakona o obligacionim odnosima), a apelantičin muž sa naplaćenom naknadom, prema mišljenju vještaka građevinske struke, nije mogao izgraditi ni približno isti stambeni objekt kakav je imao prije nastale štete. Taj sud je zaključio da apelantičin muž nije bio u cijelosti obeštećen, te je imao pravo zahtijevati razliku do potpune naknade, u smislu člana 278. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.
  • 9.
    Vrhovni sud je, Rješenjem broj Rev-244/01 od 19. novembra 2003. godine, uvažio revizije prvotužene i drugotuženog, ukinuo nižestepene presude i odbacio tužbu apelantičinog muža. U obrazloženju rješenja je navedeno da su stajališta nižestepenih sudova iz pobijanih presuda u očitoj suprotnosti sa odredbom iz člana 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, koja propisuje da se visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kada zakon naređuje što drugo. Taj je sud smatrao da se ne može u novoj parnici izmijeniti broj novčanih jedinica, iako je došlo do promjene vrijednosti novca, jer se gubitak vrijednosti novca nadoknađuje revalorizacijskom kamatom koja teče od nastanka štete i pokriva tu razliku koja nastaje protekom vremena od provođenja do izvršenja. Vrhovni sud je zaključio da "ponovno utvrđivanje stvarne vrijednosti štete nakon presuđenja, po istom štetnom događaju, jeste istovjetnost činjenične i pravne osnove, pa podnijeta tužba po svim elementima predstavlja presuđenu stvar jer postoji identitet zahtjeva stranaka i činjenične osnove, u smislu člana 269. stav 2. Zakona o parničnom postupku."
  • 10.
    Apelantičin muž je umro 25. juna 2002. godine. Općinski sud je rješenjem o nasljeđivanju, broj O-443/02 od 4. decembra 2003. godine, proglasio apelanticu za njegovog zakonskog nasljednika.

IV - Relevantni propisi

  • 11.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99) - zakon koji je primjenjivan u apelantičinom slučaju u postupcima pred Općinskim i Kantonalnim sudom - relevantna odredba glasi:

"Član 269. stav 2.

Osim rješenja, koje je ovlašten da donosi nakon prethodnog ispitivanja tužbe na pripremnom ročištu, predsjednik vijeća donosi i rješenje o odbacivanju tužbe ako utvrdi da o tužbenom zahtjevu već teče parnica, da je stvar pravomoćno presuđena, da je o predmetu spora sklopljena sudska nagodba, da se tužitelj u ranijoj parnici odrekao tužbenog zahtjeva, ili da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe za utvrđenje.

  • 12.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 53/03) relevantna odredba glasi:

"Član 249. tačka 2.

Ako je u postupku pred prvostepenim ili drugostepenim sudom odlučeno o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti ili o kojem je već prije pravomoćno presuđeno Š...Ć, revizijski sud će ukinuti rješenjem donesene odluke i odbaciti tužbu."

  • 13.
    U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 57/89 i "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94) - zakon koji je primjenjivan u apelantičinom slučaju - relevantne odredbe glase:

"Član 185. stav 1.

Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego je nastala šteta.

Član 189. stav 2.

Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kada zakon naređuje što drugo.

Član 190.

Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

Član 278. stav 2.

Ako je šteta koju je povjerilac pretrpio zbog dužnikovog kašnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete."

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 14.
    Apelantica je, u svojoj apelaciji, navela povrede čl. 6., 8. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ona je navela da je do navedenih povreda došlo jer je Vrhovni sud propustio, odnosno proizvoljno odbio da u svojoj presudi primijeni član 278. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, kako su to učinili nižestepeni sudovi u svojim presudama. Apelantica je, također, navela "da je usljed tog propusta revizijski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kao i procesne odredbe kada je zaključio da se radi o presuđenoj stvari". Nadalje je istakla da joj je odbacivanjem tužbe spriječen pristup sudu, te da joj je povrijeđeno pravo na imovinu ukidanjem pravične naknade za pretrpljenu štetu. Apelantica se pozvala i na član 14. Evropske konvencije jer je, prema njenom mišljenju, diskriminirana, s obzirom da je njena tužba odbačena, a Kantonalni sud je u istim predmetima odlučio identično, odnosno primijenio član 278. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima tako da je usvojio tužbene zahtjeve.

b) Odgovor na apelaciju

  • 15.
    Prvotužena je, u odgovoru na apelaciju, iscrpno prezentirala činjenice predmeta i zaključila da je Vrhovni sud pravilno odlučio da odbaci tužbu apelantičinog prednika, jer se radilo o presuđenoj stvari. Nadalje je navedeno da nije povrijeđeno apelantičino pravo iz člana 14. Evropske konvencije, jer je Kantonalni sud u drugim predmetima također odlučio da odbaci tužbu temeljem iste pravne osnove. Predložila je da se apelacija odbije kao neosnovana, jer nije povrijeđeno nijedno od apelantičinih prava navedenih u apelaciji.
  • 16.
    Drugotuženi je, u odgovoru na apelaciju, naveo da nije u situaciji da se izjašnjava da li su narušena apelantičina ustavna prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer su svoje mišljenje dali u podnesenoj reviziji na presudu Kantonalnog suda.

VI - Dopustivost

  • 17.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 19.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-244/01 od 19. novembra 2003. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporeno rješenje apelantica je primila 23. februara 2004. godine, a apelacija je Ustavnom sud podnesena 15. marta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 20.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 21.
    Apelantica pobija navedeno rješenje tvrdeći da su tim rješenjem povrijeđena njena prava iz čl. 6., 8., i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

  • 22.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 23.
    S obzirom da se predmetnom apelacijom pobija rješenje doneseno u parničnom postupku po tužbi apelantičinog muža, postavlja se pitanje da li je apelantica lice koje se može pozivati na povrede ustavnih prava, uključujući i pravo na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud je utvrdio da je nižestepenim presudama apelantičinom mužu dosuđena naknada štete koja je nastala na stambenim i pomoćnim objektima koji su bili njegovo vlasništvo. Apelantičin muž je naplatio dosuđeni iznos štete u izvršnom postupku. Apelantičin muž je umro 2002. godine. U postupku revizije Vrhovni sud je rješenjem od 19. novembra 2003. godine preinačio nižestepene presude i odbacio tužbeni zahtjev apelantičinog muža. Rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda od 4. decembra 2003. godine, sva imovina je nakon smrti apelantičinog muža prešla u apelantičino vlasništvo. S obzirom da su osporenim rješenjem nižestepene presude preinačene, u postupku izvršenja tog rješenja apelantica ima obavezu vraćanja novčanog iznosa koji je naplatio njen muž na ime naknade štete. Dakle, nesumnjivo se u ovom slučaju radi o apelantičinim imovinskim pravima, pa se predmetni postupak odnosi na njena građanska prava, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 24.
    U skladu sa dosadašnjom praksom Ustavnog suda, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena je samo na "pitanja sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučaju kada odlukama redovnih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. To će biti slučaj kada se odlukom redovnog suda ustavna prava pojedinca zanemare ili pogrešno primijene, kada se zakon očito proizvoljno primijeni, kada je primijenjeni zakon sam po sebi neustavan ili kada dođe do povrede osnovnih principa pravičnog postupka (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i u drugim slučajevima).
  • 25.
    Apelantičini navodi o povredi prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije se, u suštini, tiču načina na koji je primijenio materijalne i procesne zakone Vrhovni sud. Ona smatra da je Vrhovni sud trebao, jednako kao i nižestepeni sudovi, primijeniti član 278. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, jer se u konkretnom slučaju radilo o šteti koja je nastupila zbog kašnjenja tuženih. Nadalje je navela da se nije radilo o presuđenoj stvari, jer se raniji postupak vodio u vezi sa štetom koja je nastala zbog opasnih djelatnosti tuženih, tako da se radilo o različitim štetnim događajima.
  • 26.
    Ustavni sud je utvrdio da su Općinski i Kantonalni sud prihvatili tužbeni zahtjev apelantičinog muža primjenom člana 278. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. Ti su sudovi odbili prigovor prvotužene i drugotuženog da se radilo o presuđenoj stvari. Suprotno zaključku nižestepenih sudova, Vrhovni sud je, rješavajući reviziju provotužene i drugotuženog, zaključio da se u predmetnoj stvari radilo o res iudicata, odnosno presuđenoj stvari u smislu člana 269. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Taj sud je u svojoj odluci naveo razloge na kojima se zasniva i dovoljno ih obrazložio, tako što se pozvao na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o parničnom postupku. Kako je već navedeno u ovoj odluci, Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje tumačenje ili način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim ako je došlo do povrede ustavnih prava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da Vrhovni sud u osporenom rješenju nije proizvoljno primijenio zakon, niti je njegovo tumačenje Zakona o obligacionim odnosima, odnosno Zakona o parničnom postupku, povrijedilo neko od apelantičinih ustavnih prava. Apelantica nije navela neke druge aspekte povrede prava na pravičan postupak, pa se Ustavni sud neće dalje upuštati u analizu konkretnog slučaja.
  • 27.
    Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

c) Ostali navodi

  • 28.
    S obzirom na zaključak u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati ostale apelantičine navode.

VIII - Zaključak

  • 29.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 30.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.