Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 30. novembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 19/05>
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 289/04, rješavajući apelaciju Dž. O., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Dž. O., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-12/02 od 2. decembra 2003. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    Dž. O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina podnio je, 6. marta 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-12/02 od 2. decembra 2003. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je, 1. oktobra 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud i Općinski sud su, 1. novembra 2004. godine, dostavili odgovore na apelaciju. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od "Rasadnika" d.o.o. Cazin, tuženog u parničnom postupku po apelantovoj tužbi (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je, 15. oktobra 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 5.
    Tuženi je, 4. novembra 2004. godine, dostavio odgovor na apelaciju u kojem je, između ostalog, obavijestio Ustavni sud da je pravni slijednik tuženog ŠPD "Unsko-sanske šume" d.o.o. Bosanska Krupa.
  • 6.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 8. novembra 2004. godine, dostavljeni apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 8.
    Općinski sud je presudom broj Ps-61/00 od 3. januara 2001. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj PŽ-51/01 od 7. maja 2001. godine, obavezao tuženog da apelantu isplati, na ime duga za pružene advokatske usluge, iznos od 12.319,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi od 18% obračunatom na dosuđeni iznos, počevši od 1. augusta 2000. godine pa do isplate. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen kao neosnovan. Apelant je u svom tužbenom zahtjevu, u parničnom postupku broj Ps-61/00 (u daljnjem tekstu: predmetni parnični postupak), prvobitno potraživao iznos od 4.446,20 KM po računu broj 4/00 od 29. maja 2000. godine, za advokatske usluge u sudskim postupcima br. Ps-5/99 i IP-219/00. Općinski sud je, na ročištu 4. oktobra 2000. godine, donio rješenje o spajanju postupka tog suda u predmetnom parničnom postupku i postupka broj Ps-62/00 koji je vođen povodom duga tuženog po osnovu računa broj 1/00, koji se također odnosio na apelantove advokatske usluge. Apelant je, zatim, na ročištu 23. novembra 2000. godine precizirao tužbeni zahtjev tako da je potraživao ukupan iznos od 41.526,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da je tuženi apelantu platio iznos od 10.000 KM po osnovu računa broj 1/00. Općinski sud je zaključio da je tužiočevo potraživanje iznosa od 12.319,00 KM osnovano, a odbio je apelantov višak tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, primjenom člana 43. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Advokatska tarifa). Naime, u postupku je utvrđeno da apelant za troškove koji nisu obuhvaćeni pravosnažnom presudom u postupcima br. Ps-5/99 i IP-219/00 nije pružio sudu adekvatne dokaze koji bi upućivali na njegove stvarne neophodne troškove za pružene advokatske usluge. U presudi je, također, navedeno da je "Općinski sud odbio apelantov prijedlog za spajanje spisa Ps-60/00 s predmetnim spisom s obzirom da se potraživanje tužioca u predmetu Ps-60/00 odnosi na posebno ugovorenu nagradu za rad tužitelja kao advokata u navedenim predmetima ŠPs-5/99 i IP-219/00Ć Općinskog suda, a koji je tuženi osporio, te bi spajanjem tih postupaka došlo do neopravdanog odugovlačenja postupka". Apelant je Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine izjavio reviziju protiv presude Kantonalnog suda od 7. maja 2001. godine.
  • 9.
    Vrhovni sud je presudom broj Rev-12/02 od 2. decembra 2003. godine odbio apelantovu reviziju. U obrazloženju presude je navedeno da nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, "tuženom je sud u parničnim postupcima, u kojima ga je zastupao tužilac (apelant) kao advokat, dosudio troškove prema advokatskoj tarifi za sve preduzete radnje koje su bile potrebne za vođenje i okončanje tuženikove parnice, odnosno u toku izvršenja, te tuženik nije bio u obavezi platiti tužiocu (apelantu) naknadu iznad prema toj osnovi dosuđenog iznosa, za radnje koje nisu bile potrebne za vođenje parnice ili su ih eventualno nepotrebno opterećivale ili odugovlačile, osim ako iz sporazuma o zastupanju ili određivanju naknade ne proističe nešto drugo, s obzirom da je tužilac (apelant) kao punomoćnik dužan voditi računa da se postupak ne samo za njegovu već i za protivnu stranku završi sa što manje troškova. Sudovi nižeg stepena nalaze da takav sporazum među strankama nije zaključen, pa tužiočevo (apelantovo) pozivanje na njega ostaje kao činjenično pitanje koje se ne može rješavati u revizijskom postupku." Vrhovni sud je zaključio da nižestepeni sudovi nisu postupili protivno odredbi člana 43. Advokatske tarife kada su odbili tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa, s obzirom da se ta odredba odnosi samo na obračun troškova a ne i drugih naknada, kako to propisuje u svom članu 43. stav 1. kasnija (važeća) Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Federaciji BiH.

IV - Relevantni propisi

  • 10.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99)

"Član 204.

Dokazivanje obuhvata sve činjenice koje su važne za donošenje odluke.

Koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica rješava sud.

Član 367. stav 3.

Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja Š...Ć"

  • 11.
    Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata ("Službeni list SRBiH", broj 34/90, 18/91, 34/91, 7/92, 10/92, 9/93, 21/93 i 5/94) - propis koji je primjenjivan u apelantovom slučaju

"Član 43. stav 1.

Odmjeravanja troškova na teret protivne strane ne utječe na obračun troškova između advokata i stranke za izvršeni rad i zadatke u vezi s izvršenim radom.

Član 44.

Advokatu pripada naknada troškova za stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu poslova.

U troškove koji se imaju nadoknaditi po odredbama ove tarife, spadaju i izdaci za poštanske, telefonske i bankarske usluge."

  • 12.
    Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 67/02)

"Član 39. stav 1.

Advokat i stranka mogu, bez obzira na odredbe prethodnih članova ove tarife, posebno dogovoriti iznos nagrade za pojedine slučajeve kada, po njihovom mišljenju, zbog kompliciranosti predmeta, obima potrebnog rada ili drugih okolnosti nagrada predviđena ovom tarifom ne bi bila odgovarajuća.

Član 43. stav 1.

Dosuđena naknada i troškovi u korist stranke ne utiču na račun naknada i troškova između advokata i stranke te izvršene usluge i ostvarene izdatke u vezi sa izvršenjem tih usluga."

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelant je u svojoj apelaciji naveo da mu u postupku pred prvostepenim i drugostepenih sudom, a i pred revizijskim sudom, nije omogućeno pravično saslušanje naročito zbog toga što mu nije omogućeno izvođenje dokaza radi dokazivanja njegovih navoda iz tužbe, kao i navoda iz žalbe i revizije. Apelant je naveo da je "revizijski sud pogrešno našao da sporazum (ugovor) između njega i tuženog o ugovorenoj nagradi nije zaključen pa se pozivanje tuženog i apelanta na njega ne može rješavati u revizijskom postupku." Apelant je naveo da je takav ugovor zaključen i da je prvostepeni sud pogriješio kada nije dozvolio spajanje spisa broj Ps-60/00 sa predmetnim parničnim postupkom, jer "da su svi spisi spojeni i da mu je omogućeno da izvede potrebne dokaze (odnosno da nije onemogućen nezakonitim postupanjem prvostepenog suda) bilo bi na osnovu dokaza lako utvrditi da postoji takav ugovor zaključen između advokata-punomoćnika i tuženog". On je naveo da je Vrhovni sud pogrešno primijenio čl. 43. i 44. Advokatske tarife. Na kraju je naveo da je revizija odbijena presudom u kojoj nisu navedene procesne odredbe Zakona o parničnom postupku za postupanje revizijskog suda i donošenje te presude. Prema apelantu, redovni sudovi su takvim postupanjima povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

b) Odgovor na apelaciju

  • 14.
    Kantonalni sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da je prvostepenu presudu ispitao u granicama žalbenih navoda, kao i po službenoj dužnosti, i odlučio da odbije žalbe stranaka u postupku, a prvostepena presuda je bila zakonita. Prema mišljenju Kantonalnog suda, apelantova je apelacija neosnovana, "a to što apelant nije zadovoljan odlukama nižih sudova, pa ni revizijskog suda, ne znači da su mu uskraćena prava i slobode iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije." Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 15.
    Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je taj sud donio pravilnu i zakonitu odluku, te da nije bilo kršenja apelantovog prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 16.
    Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da su navodi apelanta apsolutno neutemeljeni, te da nije došlo do narušavanja njegovih ustavnih prava. Tuženi je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana

VI - Dopustivost

  • 17.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 19.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Rev-12/02 od 2. decembra 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 6. januara 2004. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 6. marta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 20.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 21.
    Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje uz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 22.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 23.
    U skladu sa dosadašnjom praksom Ustavnog suda, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena je samo na "pitanja sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučaju kada odlukama redovnih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. To će biti slučaj kada se odlukom redovnog suda ustavna prava pojedinca zanemare ili pogrešno primijene, kada je zakon očito proizvoljno primijenjen, kada je primijenjeni zakon sam po sebi neustavan ili kada dođe do povrede osnovnih principa pravičnog postupka (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i u drugim slučajevima). (Vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03.)
  • 24.
    Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi presudu Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19., objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
  • 25.
    U vezi sa apelantovim navodima da mu nije bilo omogućeno u predmetnom parničnom postupku pred redovnim sudovima izvođenje dokaza radi dokazivanja tužbenih navoda, Ustavni sud je utvrdio da je Općinski sud prihvatio apelantove prijedloge za saslušanje određenih svjedoka. Ti su svjedoci u postupku saslušani i potvrdili su navode tužbe, kako to i sam apelant navodi u žalbi Kantonalnom sudu. Općinski sud je usvojio i apelantov prijedlog za pribavljanje i uvid u relevantne spise tog suda. Općinski sud je odbio apelantov prijedlog za provođenje finansijskog vještačenja, obrazloživši da je to nepotrebno s obzirom na provedene dokaze, koristeći na taj način svoje ovlaštenje iz člana 220. Zakona o parničnom postupku. Taj sud je proveo sve relevantne dokaze u cilju utvrđivanja odlučnih činjenica. Također su primijenjene određene zakonske odredbe u predmetu, a presuda navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu zaključivši da je stav prvostepenog suda u cijelosti osnovan, te da je prvostepeni sud za svoju odluku u pogledu odbijenog tužbenog zahtjeva dao valjane razloge i pravilno primijenio materijalni propis koje je u cijelosti prihvatio i taj sud. Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu, zaključivši da nije bilo pogrešne primjene materijalnog zakona a da nije bilo ni drugih povreda zakona na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti. Vrhovni sud nije naveo procesne odredbe Zakona o parničnom postupku na temelju kojih je donio svoju odluku, što je svakako bio dužan da učini, ali u konkretnom slučaju takav propust nije od značaja jer time nije došlo do povrede nekog od apelantovih ustavnih prava.
  • 26.
    U vezi sa apelantovim navodima da je Općinski sud nezakonito odbio da spoji predmetni parnični postupak i postupak br. Ps-60/00, čime je apelantu onemogućeno da dokaže postojanje sporazuma (ugovora) o ugovorenoj nagradi za njegov rad, Ustavni sud je utvrdio da se predmetni parnični postupak vodio u vezi sa naknadom za stvarne troškove koji su bili apelantu potrebni za izvršenje povjerenih poslova za tuženog u smislu člana 44. Advokatske tarife. Apelant i tuženi su zaključili ugovor o posebno ugovorenoj nagradi za apelantov rad u sudskim postupcima, br. Ps-5/99 i IP-219/00, u kojima je apelant zastupao tuženog. Taj je ugovor predmet spora Ps-60/00 koji se također vodi pred Općinskim sudom i sud je odbio da spoji taj parnični postupak sa predmetnim parničnim postupkom kako ne bi došlo do odugovlačenja postupka. Takvom odlukom Općinskog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, s obzirom da se radi o procesnoj odluci parničnog suda za koju taj sud crpi ovlaštenje iz Zakona o parničnom postupku. Također nije ni Vrhovni sud pogriješio što se nije upustio u pitanje postojanja ugovora odnosno sporazuma o nagradi za apelantove advokatske usluge, jer se radi o činjeničnom pitanju povodom kojeg se ne može izjaviti revizija u smislu člana 367. stav 3. Zakona o parničnom postupku.
  • 27.
    Ustavni sud zaključuje da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivnopravne odredbe na kojima se zasniva odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantirana prava.
  • 28.
    Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 29.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 30.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.