USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 30. novembra 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 20/05
OBRAZLOŽENJE
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
Valerija Galić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija V. Đ. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-126/03 od 10. novembra 2003. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V. Đ. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-126/03 od 10. novembra 2003. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer je preuranjena.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.V. Đ. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa G. N., advokat iz Doboja, podnio je 15. decembra 2003. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-126/03 od 10. novembra 2003. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kv-34/03 od 24. oktobra 2003. godine. Apelant je 19. januara 2004. godine dopunio apelaciju. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo pritvor određen protiv njega.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda od Vrhovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 18. oktobra 2004. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud i Okružno tužilaštvo dostavili su 19. oktobra 2004. godine odgovore na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda odgovori na apelaciju su 20. oktobra 2004. godine dostavljeni apelantu.
- 5.Ustavni sud donio je Odluku broj AP 641/03 od 11. februara 2004. godine, kojom je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere odbio kao neosnovan.
III - Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 7.Apelant je, zajedno sa još dvojicom saučesnika, presudom Okružnog suda broj K- 4/03 od 21. marta 2003. godine osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina zbog krivičnog djela teškog ubistva iz člana 128. stav 1. tačka 3. Krivičnog zakonika Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 22/00, 33/00 i 37/01, u daljnjem tekstu: Krivični zakonik). Navedena presuda ukinuta je Rješenjem Vrhovnog suda broj Kž- 70/03 od 26. augusta 2003. godine, i predmet vraćen Okružnom sudu na ponovno suđenje.
- 8.Apelantu je određen pritvor Rješenjem istražnog sudije Okružnog suda broj Ki-11/02 od 14. decembra 2002. godine, a na osnovu člana 191. stav 1. tačka 4. Zakona o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01), uz obrazloženje da bi njegovim boravkom na slobodi moglo doći do uznemirenja građana. Apelantu je pritvor produžen Rješenjem Okružnog suda broj K-4/03 od 21. marta 2003 godine do pravosnažnosti presude, a na osnovu člana 353. stav 1. Zakona o krivičnom postupku. Okružni sud je, također, Rješenjem broj Kv-34/03 od 24. oktobra 2003. godine produžio pritvor apelantu, nalazeći da i dalje postoje zakonski razlozi za to. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv ovog rješenja, Vrhovni sud je Rješenjem broj 126/03 od 10. novembra 2003. godine žalbu odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je ocijenio da bi, uzimajući u obzir okolnosti pod kojima je krivično djelo izvršeno, način izvršenja i težinu posljedica, moglo doći do takvog uznemirenja građana da je radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka i sigurnosti ljudi potrebno pritvor produžiti. S tim u vezi Vrhovni sud je Rješenjem broj Kž-70/30 od 26. augusta 2003. godine ukinuo presudu Okružnog suda broj K-4/03 od 21. marta 2003. godine i predmet vratio na ponovno suđenje.
IV - Relevantni propisi
- 9.U Krivičnom zakoniku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 22/00, 33/00 i 37/01), relevantna odredba glasi:
"Teško ubistvo
Član 128.
Zatvorom najmanje deset godina ili doživotnim zatvorom kaznit će se:
Š...Ć
- 3)ko drugog liši života pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju
Š...Ć
(2) Kazna iz stava 1. ovog člana će se primijeniti i kada je lišenje života izvršeno organizirano ili po narudžbi."
- 10.U Zakonu o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01), relevantne odredbe glase:
"Pritvor
Član 190.
(1) Pritvor se može odrediti samo pod uvjetima predviđenima u ovom zakonu.
(2) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć postupati sa naročitom hitnošću ako se okrivljeni nalazi u pritvoru.
(3) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je bio određen.
Član 191.
Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinilo krivično djelo, a ne postoje uvjeti za obavezan pritvor, pritvor se protiv te osobe može odrediti:
- 1)ako se krije ili ako se ne može utvrditi njen identitet, ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva;
- 2)ako postoji osnovana bojazan da će uništiti tragove krivičnog djela ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati istragu uticanjem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače;
- 3)ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti;
- 4)ako je u pitanju krivično djelo za koje se po zakonu može izreći kazna deset godina zatvora ili teža kazna, a uslijed načina izvršenja, posljedica ili drugih okolnosti djela došlo je ili bi moglo doći do takvog uznemirenja građana da je radi neometanog vođenja krivičnog postupka ili sigurnosti ljudi neophodno određivanje pritvora;
(3) U slučaju iz tačke 1. stav 2. ovog člana, pritvor koji je određen samo zbog toga što se ne može utvrditi identitet osobe traje dok se taj identitet ne utvrdi. U slučaju iz tačke 2. stav 2. ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.
(4) Osobu zatečenu na izvršenju krivičnog djela, za koje se goni po službenoj dužnosti, može svako lišiti slobode. Osoba lišena slobode mora se odmah predati istražnom sudiji ili organu unutrašnjih poslova, a ako se to ne može učiniti, mora se odmah obavijestiti jedno od tih organa. Organ unutrašnjih poslova će postupiti po članu 195. ovog zakona.
Član 192.
(1) Pritvor određuje istražni sudija nadležnog suda.
(2) Pritvor se određuje pismenim rješenjem koje sadrži: ime i prezime osobe koja se lišava slobode, krivično djelo za koje se ona okrivljuje, zakonska osnova za pritvor, pouku o pravu na žalbu, kratko obrazloženje, s tim što će se osnova za određivanje pritvora posebno obrazložiti, službeni pečat i potpis sudije koji određuje pritvor.
(3) Rješenje o pritvoru predaje se osobi na koju se odnosi u trenutku lišenja slobode, a najkasnije u roku od 24 sata od trenutka lišenja slobode. U spisima se mora naznačiti sat lišenja slobode i sat predaje rješenja.
(4) Protiv rješenja o pritvoru pritvorena osoba može se žaliti vijeću (član 23. stav 6.) u roku od 24 sata od trenutka prijema rješenja. Ako se pritvorena osoba prvi put ispituje po isteku ovog roka, može izjaviti žalbu prilikom tog ispitivanja. Žalba sa prijepisom zapisnika o ispitivanju, ako je pritvorena osoba ispitana, i rješenje o pritvoru dostavljaju se odmah vijeću. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
(5) Ako se istražni sudija ne složi sa prijedlogom javnog tužioca o određivanju pritvora, zatražit će da o tome odluči vijeće (član 21. stav 6.). Protiv rješenja vijeća, kojim se određuje pritvor, pritvorena osoba može izjaviti žalbu koja ne zadržava izvršenje rješenja. U pogledu predaje rješenja i izjave žalbe primjenjuju se odredbe st. 3. i 4. ovog člana.
(6) U slučajevima iz st. 4. i 5. ovog člana, vijeće koje odlučuje o žalbi dužno je donijeti odluku u roku od 48 sati."
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 11.Apelant se žali da mu je mjera pritvora nezakonito produžena jer je donesen novi Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 50/03) koji ne sadrži odredbu "moguće uznemirenje građana" kao razlog za određivanje pritvora. Umjesto tog termina uveden je pojam "sigurnosti građana" kao razlog za određivanje pritvora. Apelant navodi da je novi Zakon o krivičnom postupku povoljniji za njega pa smatra da je Vrhovni sud trebao ukinuti mjeru pritvora, jer razlog za njegovo određivanje više ne postoji. On navodi da mu je na taj način povrijeđeno njegovo pravo na ličnu sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
- 12.U odgovoru na apelaciju, koji je Ustavnom sudu dostavio Vrhovni sud, ističe se da je ovaj sud uvažio apelantovu žalbu na prvostepenu presudu koju je ukinuo i predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje. Isto tako, Vrhovni sud je, u smislu člana 385. stav 4. Zakona o krivičnom postupku, ispitao postojanje razloga za produženje pritvora, pa je Rješenjem broj Kž-70-1/03 od 26. augusta 2003. godine produžio pritvor iz razloga utvrđenih u članu 191. stav 1. tačka 4. Zakona o krivičnom postupku. S obzirom da krivični postupak nije okončan, nisu ispunjeni uvjeti u pogledu dopustivosti apelacije iz člana 16. stav 2. tačka 14. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, zaključuje se u odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda.
- 13.U odgovoru na apelaciju, koji je dostavilo Okružno javno tužilaštvo, konstatira se da ne stoje apelantovi navodi da je prema njemu primijenjen zakon koji se ne može primijeniti. Naime, prijelaznim odredbama Zakona o krivičnom postupku predviđeno je da će se postupci u predmetima u kojima je optužnica stala na pravnu snagu prije donošenja novog zakona, nastaviti po dosadašnjim propisima, čega se sud pridržavao prilikom donošenja rješenja o produženju pritvora, i to kako Okružni tako i Vrhovni sud, kao drugostepeni.
VI - Dopustivost
- 14.Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini.
- 15.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 16.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj KŽ-126/03 od 10. novembra 2003. godine. Ovo rješenje apelant osporava zbog kršenja prava iz člana II/3.e) i d) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. st. 3. i 4. i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 17.U pogledu apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravičan postupak pred sudom odgovor ne može dati dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje je li poštovan princip pravičnog postupka treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci, koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Slijedom toga, u principu, nije moguće utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146., stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18., objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
- 18.Ustavni sud zaključuje da je u odnosu na ove apelantove žalbene navode, koji se tiču prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, predmetna apelacija preuranjena, u smislu člana 16. stav 2. tačka 14. Poslovnika Ustavnog suda, s obzirom da rješenje Vrhovnog suda, koje se pobija apelacijom, nije odluka koja bi predstavljala rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta koji je trenutno u prethodnoj fazi i koji nije okončan.
- 19.Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 14. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 20.U pogledu apelantovih prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj Kž-126/03 od 10. novembra 2003. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelacija je podnesena 15. decembra 2003. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 21.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 22.Apelant se žali na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.
- 23.Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"3. Katalog prava
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
d)Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
(...)".
- 24.Član 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije glasi:
"3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
- 4.Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje."
- 25.Pravo na slobodu osnovno je ljudsko pravo. Prema članu II/1. Ustava Bosne i Hercegovine "Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih prava i osnovnih sloboda".
- 26.Polazeći od navedenih principa, pri odlučivanju u konkretnom postupku, Ustavni sud uvažava činjenicu da, sa aspekta zaštite ljudskih prava, pritvor predstavlja posebno osjetljivu mjeru oduzimanja čovjekove lične slobode. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji visok stepen vjerovatnosti utvrđenja krivice i izricanja kazne, tj. u kojem postoji osnovana sumnja da je osoba počinila krivično djelo te, principijelno, samo u svrhu osiguranja pokretanja i vođenja krivičnog postupka.
- 27.Evropski sud za ljudska prava u tom je smislu, u presudi W. v. Switzerland od 26. novembra 1992. godine, izrazio pravno stanovište prema kojem je opravdanost produženja pritvora zavisna od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos prezumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
- 28.Ustavni sud podsjeća da u svrhu zaštite prava na slobodu ličnosti i prava na slobodu od proizvoljnog hapšenja i pritvaranja, a u svrhu sprečavanja kršenja osnovnih ljudskih prava, svi oblici pritvaranja moraju biti podložni efikasnoj kontroli sudskih ili drugih organa vlasti.
- 29.Uvažavajući prethodne navode Ustavni sud nalazi da su pritvor protiv apelanta odredili i produžavali organi sudske vlasti, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije "da svako ko je lišen slobode mora biti izveden pred sudiju ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast".
- 30.Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud ispitao opravdanost produženja pritvora, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, i detaljno obrazložio razloge zbog kojih smatra da postoje legitimni ciljevi koji opravdavaju produženje pritvora.
- 31.Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud, ispitujući zakonitost produženja pritvora, dao ocjenu o neophodnosti ove mjere i dao razloge u pogledu apelantovih žalbenih navoda u odnosu na produženje pritvora koji se zasniva na osnovanoj sumnji da postoji realna opasnost da bi apelant boravkom na slobodi uticao na svjedoke, te mogao uništiti ili spriječiti pribavljanje dokaza.
- 32.Ustavni sud zapaža da je apelantu ranije određeni pritvor produžen osporenim rješenjem. Međutim, imajući u vidu da se radi o veoma složenom slučaju u pogledu prirode krivičnog djela, te postojanje okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi nastavio sa vršenjem nedozvoljenih i nezakonitih radnja, kako ocjenjuje Vrhovni sud, Ustavni sud ne smatra ovaj period nerazumnim u pogledu držanja apelanta u pritvoru.
- 33.Ustavni sud podsjeća na zaključak Evropskog suda za ljudska prava prema kojem osobe koje se nalaze u pritvoru imaju pravo na "posebnu ažurnost" nadležnih organa u vođenju sudskoga postupka (vidi presudu Evropskog suda, Tomasi v. France od 27. augusta 1992. godine, 241-A, stav 84. i Abdoella v. Netherlands od 25. novembra 1992. godine). Ustavni sud nalazi da se s obzirom na prirodu krivičnog djela, kao i složenost i obimnost istrage, ne može zaključiti da organi odugovlače postupak. Stoga, Ustavni sud smatra da se produženje pritvora apelantu osporenim rješenjem, u okolnostima ovog slučaja, ne može pripisati neažurnosti sudskih organa.
- 34.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi niti jedan razlog koji bi potvrdio osnovanost apelantovih navoda kojima ukazuje na povredu prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, pa se ovi apelantovi žalbeni navodi moraju odbiti kao neosnovani.
- 35.Apelant se žali na povredu prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
- 36.S obzirom na apelantove navode koji se odnose na povredu prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da je apelant na Rješenje Okružnog suda broj Kv-34/03 od 24. oktobra 2003. godine uložio žalbu Vrhovnom sudu koji je, Rješenjem broj Kž-126/03 od 10. novembra 2003. godine, odbio žalbu kao neosnovanu i dao razloge na kojima zasniva svoju odluku.
- 37.Ustavni sud podsjeća da svaka osoba koja je lišena slobode ima pravo pokrenuti postupak kod suda za osporavanje zakonitosti držanja u pritvoru. Sudovi koji ispituju zakonitost određivanjem pritvora moraju odlučiti "hitno" ili "bez odlaganja" i moraju narediti puštanje osobe iz pritvora ako njeno pritvaranje nije u skladu sa zakonom. Zahtjev da takva odluka mora biti donesena po hitnom postupku odnosi se na odluku u prvoj instanci koja se izjašnjava o tome je li hapšenje zakonito, kao i na svaku žalbu na tu odluku predviđenu domaćim pravom i postupkom (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Navara v. France, od 23. novembra 1993. godine).
- 38.Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odlučio o apelantovoj žalbi u roku od osam dana od dana donošenja rješenja na koje je apelant uložio žalbu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelantu nije uskraćeno pravo na žalbu sudu radi razmatranja zakonitosti lišavanja slobode i da je ispunjen zahtjev hitnog ispitivanja zakonitosti postupka, kako je to predviđeno članom 5. stav 4. Evropske konvencije, pa se i ovi apelantovi žalbeni navodi moraju odbiti kao neosnovani.
- 39.Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.
VIII - Zaključak
- 40.U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 41.U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.