Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 30. novembra 2004. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 21/05
OBRAZLOŽENJE

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija A. K., podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj KV-344/04 od 23. septembra 2004. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. c), i član 5. st. 2. i 3. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. K., podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj KV-344/04, od 23. septembra 2004. godine, u odnosu na član II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    A. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Z. P., advokat iz Sarajeva, podnio je 13. septembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj KV-319/04, od 30. augusta 2004. godine. Apelant je, 25. oktobra 2004. godine, dostavio dopunu apelacije u kojoj pobija Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj KŽ-414/04 od 5. oktobra 2004. godine i Rješenje Kantonalnog suda broj KV-344/04 od 23. septembra 2004. godine i zatražio od Ustavnog suda donošenje privremene mjere, kojim bi bio ukinut njegov pritvor do okončanja krivičnog postupka.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je, 3. novembra 2004. godine, a od Kantonalnog suda 13. oktobra 2004. godine, dostavljanje odgovora na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 2. novembra 2004. godine, a Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. novembra 2004. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je, 13. oktobra 2004. godine, dostavljanje odgovora na apelaciju.
  • 5.
    Kantonalno tužilaštvo je, 26. oktobra 2004. godine, dostavilo odgovor na apelaciju.
  • 6.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva su, 5. novembra 2004. godine, dostavljeni apelantu, dok je odgovor Vrhovnog suda, 17. novembra 2004. godine, dostavljen apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 7.
    Predmetne činjenice, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, moguće je sumirati na slijedeći način:
  • 8.
    Vrhovni sud je Rješenjem broj Kž-414/04, od 5. oktobra 2004. godine odbacio kao nedopuštenu apelantovu žalbu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj Kv-344/04, od 23. septembra 2004. godine, kojim je kao neosnovan odbijen apelantov prijedlog za ukidanje pritvora. U krivičnom postupku koji se vodi protiv njega zbog osnovane sumnje da je počinio krivična djela u stjecaju i to: ubistvo u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28., teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 3., izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav 3. u vezi stava 1. i nedopušteno držanje oružja ili eksplozivnih tvari iz člana 371. stav 1., a sve u vezi sa članom 54. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Apelantu je prvobitno određen pritvor, Rješenjem Kantonalnog suda broj Kpp-76/04, od 30. maja 2004. godine, na prijedlog Kantonalnog tužilaštva, iz razloga predviđenih članom 146. stav 1. tačka d. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP Federacije BiH). U tom je rješenju navedeno da iz izvještaja o počinjenom krivičnom djelu I. policijske uprave od 30. maja 2004. godine, službenih zabilješki I. policijske uprave od 29. maja 2004. godine, izjava svjedoka-očevidaca, kao i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od 29. maja 2004. godine, proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio navedena krivična djela. Dalje je navedeno da su ta krivična djela počinjena 29. maja 2004. godine u 19:30 sati, kada je apelant došao ispred Kluba gluhih i nagluhih lica Kantona Sarajevo, kada se u Klubu i ispred njega nalazio veliki broj pripadnika Kluba, te je noseći u ruci dvije bombe "kašikare", od kojih je jednu aktivirao i bacio u hodnik Kluba, uslijed čega je 17 lica dobilo teške i lake povrede, od kojih jedno lice teške povrede opasne po život. Kantonalni sud je s obzirom na navedeno, a pošto je apelantu stavljeno na teret više kaznenih djela u stjecaju, za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina i teža kazna, a s obzirom na način i posljedice izvršenja djela, zaključio da je apelantu neophodno odrediti pritvor zbog sigurnosti građana. Apelantu je rješenjima Kantonalnog suda broj Kv-235/04, od 25. juna 2004. godine, Kv-269/04, od 26. jula 2004. godine i Kps-45/04, od 23. augusta 2004. godine, pritvor produžen iz navedenog zakonskog razloga.

IV - Relevantni propisi

  • 9.
    Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/03) propisuje:

"Član 146. stav 1. tačka d)

  • 1)
    Ako postoji osnovana sumnja da su određena lica učinila krivično djelo pritvor im se može odrediti:

Š...Ć

  • d)
    ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a usljed načina učinjenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora neophodno je za sigurnost građana ili imovine. U slučaju kada se radi o krivičnom djelu terorizma, smatra se da postoji pretpostavka, koja se može pobijati, da je ugrožena sigurnost građana i imovine!
    • 10.
      Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 36/03) propisuje:

"Član 166. stav 1.

Ko drugog usmrti kaznit će se kaznom zatvora od najmanje pet godina

Član 172. stav 3.

Ko drugog tjelesno ozlijedi ili mu zdravlje naruši tako teško da je zbog toga doveden u opasnost život ozlijeđenog ili je uništen trajno i u znatnoj mjeri oslabljen koji važan dio njegova tijela ili koji važan organ, ili je prouzrokovana trajna nesposobnost za rad ozlijeđenog ili trajno i teško narušenje njegova zdravlja ili unakaženost

Kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina

Član 323. st. 1. i 3.

  • 1)
    Ko požarom, poplavom, eksplozijom....izazove opasnost za život ljudi ili imovinu većeg opsega
  • 3)
    Ko krivično djelo iz st. 1. i 2. ovog člana učini na mjestu gdje je okupljen veći broj ljudi

kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina

Član 371. stav 1.

  • 1)
    Ko neovlašteno izradi, prepravi, proda, nabavi...ili ko neovlašteno drži vatreno oružje, municiju ili eksplozivni materijal čija nabavka građanima uopće nije dozvoljena kaznit će se kaznom zatvora do tri godine

Član 28.

Ko s umišljajem započne činjenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši kaznit će se za pokušaj krivičnog djela ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, ..."

Član 54. stav 1.

Ako je učinitelj jednom radnjom ili s više radnji učinio više kaznenih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će najprije utvrditi kazne za svako od tih kaznenih djela pa će za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu zatvora.Š...Ć".

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant je u apelaciji naveo povredu člana 6. stav 3. e) i b) Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog povrede njegovog prava na "adekvatne uvjete odbrane" u smislu navedenog člana. U apelaciji je dalje navedeno da je apelantu određen pritvor saglasno članu 146. stav 1. tačka d) ZKP Federacije BiH, koji je protivan članu 5. stav 1.c) Evropske konvencije, jer taj član Evropske konvencije ne predviđa mogućnost određivanja pritvora iz razloga predviđenih članom 146. stav 1.d) ZKP Federacije BiH. Dalje, apelant je naveo da je povrijeđen član 5. stav 2. Evropske konvencije, jer mu nije, prilikom prvog ispitivanja osiguran tumač "pa je upitno kako je sudski tumač protumačio tužilaštvu iskaz osumnjičenog (apelanta), ako isti tvrdi da sudskog tumača nije razumio ni 50%". Apelant, također, navodi da je povrijeđen član 14. Evropske konvencije jer je on diskriminiran u postupku po jezičkom osnovu, pošto je on gluhonijemo lice.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da se taj sud prilikom donošenja rješenja od 5. oktobra 2004. godine bavio samo formalnim razlozima koji se odnose na nemogućnost podnošenja žalbe, pa kako ona nije bila dopuštena, samim tim nije ni bio u situaciji da se bavi mogućim kršenjima apelantovih ustavnih prava. Oni su, također, naveli da ni sam apelant nije u svojoj apelaciji doveo u pitanje takvu odluku Vrhovnog suda odnosno nije naveo nemogućnost izjavljivanja žalbe protiv nižestepenog rješenja kojim je odbijen njegov prijedlog za ukidanje pritvora.
  • 13.
    Kantonalni sud, u odgovoru na apelaciju, naveo je da je pritvor apelantu određen i produžavan iz razloga sadržanih u odredbi člana 146. stav 1. tačka d) ZKP Federacije BiH. Prilikom određivanja i produžavanja pritvora taj je sud imao na umu kako osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti optužnicom, proizlazi iz dokaza i dokumentacije u spisu, a radi se o krivičnom djelu ubistva u pokušaju za koje je predviđena kazna zatvora u najkraćem trajanju od pet godina, pa s obzirom na način izvršenja krivičnog djela ukazuje se osnovanim određivanje i produženje pritvora iz navedenih razloga. Dalje se u odgovoru navodi da je prilikom određivanja i produžavanja pritvora sud postupao upravo saglasno članu 146. stav 1. tačka d) ZKP Federacije BiH, koja je odredba u potpunosti usklađena sa članom 5. Evropske konvencije, s obzirom da i član 5. Evropske konvencije propisuje da neko lice može biti lišeno slobode ako postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo. Član 146. stav 1. tačka d) ZKP Federacije BiH razrađuje dalje taj uvjet, pa je u konkretnom slučaju postupljeno iz navedenog zakonskog razloga. Kantonalni sud je naveo da nije došlo do povrede apelantovog prava na adekvatne uvjete odbrane iz člana 6. st. 3. b) i e) Evropske konvencije.
  • 14.
    Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je tokom istrage pred kantonalnim tužiocem apelant ispitan u svojstvu osumnjičenog u prisustvu advokata i sudskog tumača za gestovni govor koji je na listi ovlaštenih sudskih tumača za gestovni govor. Taj se tumač ne može smatrati ni tumačem optužbe niti tumačem odbrane, kako se navodi u apelaciji, već ovlaštenim sudskim tumačem, koji je neophodan zbog uspostavljanja komunikacije, a s obzirom da je apelant gluhonijemo lice. U odgovoru se dalje navodi da je s obzirom na navedeno postupljeno saglasno odredbama Zakona o krivičnom postupku koje se odnose na ispitivanje osumnjičenog u istrazi.

VI - Dopustivost

  • 15.
    Saglasno članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacijsko ovlaštenje u pitanjima sadržanim u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    Saglasno članu 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni, zakonski mogući pravni lijekovi i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem korištenom pravnom lijeku.
  • 17.
    U pogledu prava apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravičan postupak pred redovnim sudom odgovor ne može dati dok postupak traje. Saglasno praksi Ustavnog suda i praksi Evropskog suda za ljudska prava, pitanje je li poštovan princip pravičnog postupka treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj narednoj fazi tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi je li kazneni postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68., i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18,. objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
  • 18.
    Ustavni sud zaključuje da je u odnosu na žalbene navode apelanta, koji se tiču prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, predmetna apelacija preuranjena, u smislu člana 16. stav 2. tačka 14. Poslovnika Ustavnog suda, s obzirom da osporeno rješenje nije odluka koja je rezultat cijelog krivičnog postupka, koji je trenutno u prethodnoj fazi i nije okončan.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 14. Poslovnika Ustavnog suda, po kojima se apelacija odbacuje kao nedopuštena ako je preuranjena, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke u odnosu na žalbene navode apelanta u vezi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
  • 20.
    U pogledu apelantovih prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.(c) i 2. Evropske konvencije, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-414/04 od 5. oktobra 2004. godine, kojim je kao nedopuštena odbačena apelantova žalba na Rješenje Kantonalnog suda broj Kv-344/04 od 23. septembra 2004. godine.
  • 21.
    Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka je odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana, propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).
  • 22.
    S obzirom da je apelantova žalba odbačena iz formalnih razloga, posljednji efektivni pravni lijek u apelantovom slučaju je bio zahtjev za ukidanje pritvora, a konačna odluka Rješenje Kantonalnog suda broj Kv-344/04, od 23. septembra 2004. godine, protiv koga nema drugih efektivnih, po zakonu mogućih pravnih lijekova. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 13. septembra 2004. godine, a osporeno rješenje Kantonalnog suda, od 23. septembra 2004. godine, dostavio je naknadno kao prilog dopuni apelacije, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 23.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 24.
    Apelant pobija navedeno rješenje tvrdeći da je tim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
  • 25.
    Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine propisuje:

"3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

d.) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

(...)"

  • 26.
    Član 5. stav 1. c) i član 5. st. 2. i 3. Evropske konvencije propisuju:
  • 1.
    Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u slijedećim slučajevima saglasno zakonom propisanim postupkom

Š...Ć

c). Zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da su ta lica izvršila krivično djelo ili kada se osnovano smatra potrebnim da se ta lica spriječe da izvrše krivično djelo ili da nakon izvršenja krivičnog djela pobjegnu

Š...Ć

2 Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega.

  • 3.
    Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju".
  • 27.
    Ustavni sud će, u konkretnom slučaju, utvrditi je li apelantovo lišavanje slobode i zadržavanje u pritvoru bilo saglasno članu 5. Evropske konvencije.
  • 28.
    Član 5. Evropske konvencije štiti pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, i detaljno navodi okolnosti pod kojima neko može biti lišen slobode i također navodi da svako lišavanje slobode mora biti saglasno zakonu, pri čemu zakon mora biti usklađen sa evropskim standardima i, posebno, sa Evropskom konvencijom.
  • 29.
    Saglasno članu II/1. Ustava Bosne i Hercegovine "Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih prava i osnovnih sloboda". Pravo na ličnu slobodu je osnovno ljudsko pravo i kao takvo je inkorporirano u Ustav Bosne i Hercegovine. Ograničenja tog prava su predviđena relevantnim zakonima u Bosni i Hercegovini kojima je regulirano lišavanje slobode. U konkretnom slučaju se radi o lišavanju slobode i određivanju pritvora u krivičnom postupku protiv apelanta saglasno ZKP Federacije BiH.
  • 30.
    Kada se postavi pitanje "zakonitosti" pritvora, uključujući i pitanje je li ispoštovan "postupak reguliran zakonom", u smislu Evropske konvencije se, u osnovu, misli na nacionalne zakone i podrazumijeva obaveza poštovanja materijalnih i procesnih odredbi nacionalnih zakona, ali se zahtijeva i da bilo koje lišavanje slobode bude saglasno svrsi člana 5. Evropske konvencije, a to je zaštita pojedinca od proizvoljnog tumačenja (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Kemmache protiv Francuske, od 24. novembra 1994. godine, serija A, broj 296-C, str. 19-20, stav 42).
  • 31.
    Član 5. stav 1.c) Evropske konvencije navodi tri osnova za hapšenje i lišavanje slobode nekog lica, u vezi sa procesuiranjem za izvršeno krivično djelo, pri čemu je dovoljno da jedan od osnova bude ispunjen kako bi bio zadovoljen kriterij zakonitog lišavanja slobode. Pa je tako "zakonito lišavanje slobode" u smislu člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije "zakonito hapšenje ili lišavanje slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo...Š..Ć"
  • 32.
    Apelant nije osporio činjenicu da je lišen slobode zakonito, u vezi sa izvršenim krivičnim djelom, a da mu je zatim, nakon što je izveden pred ovlaštenog tužioca, određen pritvor na osnovu člana 146. stav 1. tačka d) ZKP Federacije BiH, zbog osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret i zbog opasnosti po sigurnost građana Rješenja o produženju njegovog pritvora u daljnjim fazama postupka se pozivaju na istu osnovu iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP Federacije BiH. Apelant nije nikada osporio činjenicu da je postojala osnovana sumnja da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, kao i da je osnovana sumnja postojala tokom cijelog perioda njegovog boravka u pritvoru. U suštini, apelant smatra da samo postojanje osnovane sumnje nije dovoljna osnova za njegovo zadržavanju u pritvoru. On naime smatra da odredba člana 146. stav 1. tačka d) ZKP Federacije BiH nije zakonita osnova za njegovo zadržavanje u pritvoru, odnosno da nije u skladu sa članom 5. Evropske konvencije, jer ta osnova nije navedena u članu 5. stav 1.c) Evropske konvencije.
  • 33.
    Kako je već navedeno u ovoj odluci, član 5. stav 1.c) Evropske konvencije sadrži tri alternativna uvjeta pod kojima se neko lice može uhapsiti, odnosno lišiti slobode, s ciljem privođenja nadležnom organu vlasti, među kojima je i uvjet da postoji osnovana sumnja da je neko lice počinilo krivično djelo. Osnova za određivanje pritvora koja je predviđena članom 146. stav 1. tačka d) ZKP Federacije BiH je dodatni uvjet, pod kojim se licu lišenom slobode može odrediti i produžiti pritvor, pod uvjetom da postoji osnovana sumnja da je to lice počinilo krivično djelo. Saglasno praksi Evropskog suda za ljudska prava, pitanje je li samo postojanje osnovane sumnje dovoljno da bi se nekom licu, kojem je zakonito određen pritvor, taj pritvor produžio, nije pitanje koje ulazi u okvir člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije. To pitanje je, u suštini, obuhvaćeno članom 5. stav 3. Evropske konvencije, koji predstavlja cjelinu sa stavom 1.c) tog člana, koji sadrži zahtjev puštanja na slobodu onog trenutka kada daljnje zadržavanje u pritvoru prestane biti osnovano (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Schiesser protiv Švajcarske, od 4. decembra 1979. godine, serija A, broj 34., strana 12, stav 29).
  • 34.
    O pitanju osnovanosti produženja pritvora, u smislu člana 5. stav 3. Evropske konvencije, stalno postojanje osnovane sumnje da je lice koje je uhapšeno izvršilo krivično djelo conditio sine qua non za zakonitost produženja pritvora, ali nakon isteka određenog vremenskog perioda to nije dovoljno. Sud mora utvrditi postoje li druge osnove, koji opravdavaju daljnje lišavanje slobode. Ukoliko su te osnove "relevantne" i "dovoljne", sud mora dalje utvrditi jesu li nadležni "domaći organi" postupili s "posebnom ažurnošću" u vođenju postupka (vidi presudu Evropskog suda, Tomasi protiv Francuske, od 27. augusta 1992. godine, serija A, broj 241-A, strana 35. stav 84).
  • 35.
    U apelantovom slučaju pritvor je određen rješenjem Kantonalnog suda od 30. maja 2004. godine, u kojem je navedeno da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, kao i da je s obzirom na način i posljedice izvršenja djela, a s obzirom da se radi od krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina i teža kazna, određivanje pritvora neophodno zbog sigurnosti građana. Ista zakonska osnova je korištena i u ostalim rješenjima, kao osnova za produženje apelantovog pritvora, pa tako i u osporenom rješenju Kantonalnog suda od 23. septembra 2004. godine, kojim je odbačen posljednji apelantov zahtjev za ukidanje pritvora. Kantonalno tužilaštvo je protiv apelanta podiglo optužnicu 20. augusta 2004. godine. Kantonalni sud je, 22. oktobra 2004. godine, u apelantovom predmetu održao glavni pretres, na kojem je odbijen prijedlog za ukidanje mjere pritvora protiv apelanta, jer su razlozi, zbog kojih je ranijim rješenjem pritvor određen, još postojali.
  • 36.
    Ustavni sud smatra da je, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, Kantonalni sud opravdano produžio apelantu pritvor, dajući za to relevantne i dovoljne razloge koji opravdavaju produženje pritvora. Ustavni sud, također, smatra da je Kantonalni sud postupio s dovoljnom ažurnošću u konkretnom krivičnom postupku s obzirom da se apelant nalazi u pritvoru.
  • 37.
    Apelant je naveo da je došlo do povrede njegovog prava iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije, da "bude obaviješten o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega na jeziku koji razumije, jer nije bio obezbijeđen tumač za gestovni govor pri prvom ispitivanju, pa je upitno kako je sudski tumač protumačio tužilaštvu iskaz osumnjičenog, ako osumnjičeni tvrdi da nije razumio tumača ni 50 %". Ustavni sud je uvidom u zapisnik o ispitivanju osumnjičenog broj KT-1812/04, od 30. maja 2004. godine, utvrdio da je apelant 30. maja 2004. godine ispitan u svojstvu osumnjičenog pred kantonalnim tužiocem i da je ispitivanju, među ostalim, prisustvovao njegov branilac kao i tumač za gestovni jezik gluhih. Apelantu je saopćeno koja mu se krivična djela stavljaju na teret, preko tumača za gestovni jezik gluhih. Apelant je, zatim, poučen o svojim pravima iz člana 92. stav 1. i 2. ZKP Fedracije BIH, izjavio da razumije pravnu pouku i da će svoju odbranu dati u prisustvu advokata koji mu je određen po službenoj dužnosti. Nakon toga je apelant dao svoju odbranu, uručen mu je primjerak zapisnika i ispitivanje je zaključeno. Apelant i njegov advokat su potpisali zapisnik o ispitivanju. Ni apelant, ni njegov branilac nisu prigovorili tumačenju sudskog tumača, niti je apelant izjavio da ne razumije tumačenje njegovog iskaza tužilaštvu. Također, ne proizlazi iz zapisnika o saslušanju da je na bilo koji način povrijeđeno apelantovo pravo da o razlozima hapšenja bude obaviješten na jeziku koji razumije.
  • 38.
    Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđen član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te član 5. stav 1.c) i član 5. stavovi 2. i 3. Evropske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 39.
    Na osnovu člana 16. stav 2. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 40.
    S obzirom na odluku Ustavnog suda, u ovom predmetu nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
  • 41.
    Saglasno članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.