USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 27. oktobra 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 23/05
OBRAZLOŽENJE
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
Jovo Rosić, sudija
Usvaja se apelacija I. D. iz Cazina.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova odluka dostavlja se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da bi se osigurala ustavna prava u skladu sa ovom odlukom.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.I - D. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina podnijela je, 25. jula 2002. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vijeća za prekršaje Federacije Bosne i Hercegovine broj Pž. 541/02 od 9. aprila 2002. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Federalnog vijeća za prekršaje zatraženo je 30. septembra 2003. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
- 3.Federalno vijeća za prekršaje je 8. decembra 2003. godine dostavilo odgovor.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Federalnog vijeća za prekršaje je upućen apelantici 4. juna 2004. godine, ali joj nije dostavljen. Apelantica nije bila na navedenoj adresi.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Rješenjem 09.I402.16-4 br. P-103/01-MI/VJ, od 14. marta 2002. godine, Ministarstvo finansija Federacije Bosne i Hercegovine, Carinska uprava Sarajevo, Carinarnica Bihać (u daljnjem tekstu: prvostepeni prekršajni organ), na osnovu člana 50. stav 2. Zakona o prekršajima kojima se povrjeđuju federalni propisi ("Službene novine Federacije BiH", br. 9/96 i 29/00), je proglasilo apelanticu krivom za prekršaj iz člana 20. u vezi sa članom 5. stav 1. tačka 3. Zakona o carinskim prekršajima ("Službene novine Federacije BiH", broj 46/00). Član 5. stav 1. tačka 3. ovog zakona predviđa izricanje novčane kazne za lica koja ne prijave robu prilikom prelaska granice. Na osnovu člana 20. istog Zakona, kazna za prekršioca iz prethodne odredbe će se izreći svakom licu koje je bilo ili trebalo biti upoznato da je prekršaj, između ostalog, počinjen onom robom koja je primljena kao poklon.
- 7.Prvostepeni prekršajni organ je utvrdio da je apelantica 1999. godine od M. B. primila na poklon automobil ZASTAVA YUGO 45 A, godina proizvodnje 1986., za koji je znala da nije prijavljen na carini i za koji carina nije plaćena. Apelantica je zadržala automobil i registrirala ga na svoje ime u odjelu za registraciju automobila pri PU Cazin. Apelantici je izrečena novčana kazna od 90 KM i bila je obavezana da uplati iznos od 556 KM na osnovu vrijednosti vozila.
- 8.Apelantica je protiv prvostepenog rješenja podnijela žalbu Federalnom vijeću za prekršaje sa sjedištem u Sarajevu. U svojoj žalbi apelantica je navela da je prvostepeno rješenje nepotpuno i da je proturječno samom sebi, te da ne sadrži obrazloženje o odlučnim činjenicama. Apelantica je tvrdila da se Zakon o carinskim prekršajima nije mogao primijeniti s obzirom da je prekršaj, kako je to ustanovio prvostepeni prekršajni organ, počinjen 1999. godine, dok je taj Zakon usvojen tek u novembru 2000. godine. Osim toga, apelantica je smatrala da su pogrešno primijenjene relevantne odredbe Zakona u odnosu na predmetnu materiju, s obzirom da rješenje nije sadržalo činjenice na osnovu kojih bi se te odredbe mogle primijeniti. Apelantica se u svojoj žalbi pozvala i na Ustav Bosne i Hercegovine.
- 9.Vijeće je donijelo Rješenje broj Pž.541/02 od 9. aprila 2002. godine, kojim je odbilo apelantičinu žalbu i potvrdilo prvostepeno rješenje. Ovaj organ došao je do zaključka da je prvostepeni prekršajni organ pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i okrivljenu pravilno proglasio odgovornom i kaznio za učinjeni prekršaj, te pravilno odlučio o primjeni propisa o visini kazne.
IV - Relevantni propisi
- 10.Zakon o carinskim prekršajima ("Službene novine Federacije BiH", broj 46/00)
"Član 3.
Za prekršaj se ne odgovara ako prije nego što je učinjen nije bio predviđen federalnim propisom kao prekršaj, niti se može izreći kazna ili druga sankcija koja nije bila unaprijed propisana.
Ako je poslije učinjenog prekršaja izmijenjen federalni propis o prekršaju, primijenit će se propis koji je blaži za učinioca.
Član 5. stav 1. tačka 3.
Novčanom kaznom od jednostrukog do osmerostrukog iznosa uskraćene carine ili do dvostrukog iznosa vrijednosti robe, ako roba ne podliježe plaćanju carine ili se na robu ne plaća carina, kaznit će se za prekršaj pravno lice:Š...Ć
- 3.ako carinarnici ne prijavi robu koju prenosi preko carinske linije (član 33. Zakona).
Član 20., u relevantnom dijelu, glasi:
Pravno lice ili Š...Ć i fizičko lice koje robu kupi, proda, proturi, primi na poklon, prikrije, primi na čuvanje, upotrijebi ili primi na držanje po ma kojoj osnovi, za koju zna ili je moglo znati da je njome izvršen prekršaj iz Š...Ć člana 5. stav 1. tač. 1., 2., 3 Š...Ć, kaznit će se istom kaznom propisanom za izvršioca.
Član 22. stav 3.
Ako se roba ne pronađe, od učinioca prekršaja naplatit će se njena vrijednost, koja prema odredbama Zakona predstavlja carinsku osnovicu i provest će se postupak naplate carine i drugih uvoznih dažbina u smislu tog zakona."
- 11.Zakon o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi ("Službene novine Federacije BiH", br. 9/96 i 29/00)
Član 59. stav 1., u relevantnom dijelu, glasi:
"Za vođenje prekršajnog postupka u prvom stepenu nadležni su federalni organi uprave Š...Ć".
Član 60. stav 1., u relevantnom dijelu, glasi:
"O žalbi na rješenje o prekršaju koje je donio federalni organ u prvom stepenu rješava u drugom stepenu Federalno vijeće za prekršaje Š...Ć".
Član 68. stav 1., u relevantnom dijelu, glasi:
"U federalnom organu prekršajni postupak za prelaženje državne granice, carinske, devizne, vanjskotrgovinske prekršaje Š...Ć u prvom stepenu vodi i rješenje donosi Komisija za prekršaje Š...Ć".
Član 69. stav 1. glasi:
"Predsjednika i članove Komisije, kao i njihove zamjenike, imenuje funkcioner koji rukovodi federalnim organom koji vodi postupak u prvom stepenu iz reda radnika u federalnom organu uz prethodno pribavljenu saglasnost Vlade."
Član 72. stav 2. glasi:
"Predsjednika i članove Federalnog vijeća imenuje i razriješava dužnosti Vlada, na prijedlog ministra pravde."
Zahtjev za sudsku zaštitu
Član 152. glasi:
"Zahtjev za sudsku zaštitu dozvoljen je protiv rješenja o prekršaju koje je donijelo Federalno vijeće.
Zahtjev za sudsku zaštitu može podnijeti kažnjeni, zakonski zastupnik kažnjenog, odnosno njegov branilac.
Ako je izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta čiji vlasnik nije kažnjen, vlasnik predmeta može podnijeti zahtjev za sudsku zaštitu samo u pogledu odluke o toj mjeri.
O zahtjevu za sudsku zaštitu rješava Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).
Zahtjev za sudsku zaštitu ne odgađa izvršenje rješenja, ali na zahtjev kažnjenog Vrhovni sud može narediti nadležnom federalnom organu da odgodi, odnosno prekine izvršenje rješenja dok ne odluči o zahtjevu, ako ima osnova iz kojih se može zaključiti da će udovoljiti zahtjevu."
Član 153. glasi:
"Zahtjev za sudsku zaštitu može se izjaviti protiv rješenja Federalnog vijeća donesenog u drugom stepenu kojim je pravnom licu ili imaocu radnje izrečena novčana kazna preko 1.000 KM, a odgovornom licu ili drugom pojedincu - preko 500 KM ili ako je izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta čija vrijednost prelazi 3.000 KM ili je oduzeta imovinska korist u vrijednosti preko 3.000 KM, u sljedećim slučajevima:
- 1)ako je rješenjem o prekršaju povrijeđen materijalni propis;
- 2)ako je u prekršajnom postupku učinjena povreda odredaba postupka koja je uticala i mogla uticati na zakonito i pravilno donošenje rješenja o prekršaju (bitna povreda postupka);
- 3)ako je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno ili ako je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja."
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelantica tvrdi da su rješenja prvostepenog i drugostepenog prekršajnog organa prekršila njezina prava iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 13.Apelantica tvrdi da je prvostepeni prekršajni organ proizvoljno donio svoje rješenje. Apelantica, nadalje, tvrdi da je stekla vlasništvo nad autom u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ona navodi u apelaciji da je automobil proizveden u bivšoj SFRJ. Međutim, automobil nikad nije bio registriran izvan Bosne i Hercegovine. Prema tome, automobil nije uvezen u Bosnu i Hercegovinu, te stoga ne može biti predmetom carinjenja. Nadalje, apelantica tvrdi da država ima mogućnost kontroliranja vlasništva u skladu sa članom 1. stav 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kako bi nadzirala plaćanje poreza i ostalih izdataka. Usprkos tome, apelantičin automobil ne može biti predmetom takve kontrole, jer njezin automobil nije uvezen u Bosnu i Hercegovinu.
b) Odgovor na apelaciju
- 14.Federalno vijeće za prekršaje, u svom odgovoru od 8. decembra 2003. godine, potvrdilo je u suštini navode iz drugostepenog prekršajnog rješenja.
VI - Dopustivost
- 15.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".
- 16.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, "Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio".
- 17.Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelantica dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelantica odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelantica nije ispoštovala formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).
- 18.Zakon o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi predviđa u članu 153. uvjete pod kojima se može podnijeti zahtjev za sudsku zaštitu. Prema ovom članu, vanredni pravni lijek može se koristiti protiv drugostepenog rješenja, kojim je pravnom licu ili imaocu radnje izrečena novčana kazna preko 1.000 KM, a odgovornom licu ili drugom pojedincu - preko 500 KM ili ako je izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta čija vrijednost prelazi 3.000 KM ili je oduzeta imovinska korist u vrijednosti preko 3.000 KM. Ovaj član propisuje da takva rješenja mogu biti preispitana na temelju povrede materijalnog propisa, bitne povrede postupka ili nepravilno izvedenog zaključka u pogledu činjeničnog stanja.
- 19.Iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno je da apelantičin slučaj ne spada unutar propisanih pravnih uvjeta potrebnih za podnošenje zahtjeva za sudsku zaštitu iz člana 153. Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi, jer je visina novčane kazne ispod minimalnog iznosa od 1.000 KM. S obzirom da Ustavni sud ne sumnja u ovako utvrđeno stanje, to znači da je konačna odluka u ovom postupku Rješenje Federalnog vijeća za prekršaje, broj Pž. 541/02 od 9. aprila 2002. godine.
- 20.Apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv ovog rješenja u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
- 21.U okviru apelacione nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je nadležan da ocjenjuje da li je presudom bilo kojeg suda došlo do povrede prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine, uključujući prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom i međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine. Apelantica tvrdi da je pobijanim rješenjima povrijeđeno njezino ustavno pravo na pristup sudu iz čl. 6. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je, stoga, nadležan da preispita da li je u konkretnom slučaju došlo do povrede navedenih ustavnih prava.
- 22.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.
- 23.Slijedi da je predmetna apelacija dopustiva.
VII - Meritum
Pravo na pravičan postupak
- 24.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 25.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu, glasi:
- 25.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 26.Prema odredbama Zakona o carinskim prekršajima, uvoz robe bez plaćanja carine predstavlja prekršaj, a ne krivično djelo. Međutim, formalna priroda djela, tj. njegovo određivanje kao prekršaj ili krivično djelo, ne određuje primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Evropski sud za ljudska prava smatra da je "krivična optužba" autonomni koncept - to jest, neko djelo koje je u domaćem zakonu klasificirano kao prekršaj može ipak pokrenuti pitanje krivične optužbe u smislu člana 6. stav 1. ako je suštinski karakter legislativne sheme po svojoj prirodi prije krivični, nego građanski - da bi se osiguralo da država ne može izbjeći obavezu obezbjeđivanja pravičnog saslušanja jednostavnim klasificiranjem nekog djela prekršajnim u svom zakonodavstvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Engel protiv Nizozemske (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A, broj 22; Oztürk presuda od 27. maja 1984. godine, serija A, broj 73, st. 46-50; AP., M.P. i T.P. protiv Švicarske, presuda od 19. augusta 1997. godine, Izvještaji 1997-V; Lauko protiv Slovačke, presuda od 23. septembra 1998. godine, Izvještaji 1998 -VI, str. 2492, stav 56; Janosevic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine, Izvještaji 2002-VII, stav 65). Da bi se odredilo da li je suštinski karakter legislativne sheme krivični, sudovi moraju razmotriti čitav niz faktora, uključujući posebno: (a) da li je cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; (b) ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, da li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno implicira krivicu (pitanje vinosti) i (c) koja visina kazne se može nametnuti za prekršaj. Evropski sud za ljudska prava smatra da se postupkom nametanja kazni ili dodatnih poreza i oduzimanja imovine u vezi sa neplaćanjem taksi pokreće pitanje krivične optužbe iz člana 6. stav 1. ako je suštinski karakter legislativne sheme krivični u pogledu tih faktora (vidi Vastberga Taxi Aktiebolaget i Vulic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine; ibid., Lauko protiv Slovačke; ibid., Janosevic protiv Švedske, st. 66-70). Ustavni sud je zauzeo isti stav u svojoj odluci U 58/03 (odluka od 26. marta 2004. godine, st. 28. i dalje, objavljena u "Službenom glasniku BiH, broj 19/04).
- 27.Gledano sa stanovišta sudske prakse člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet u pogledu nametanja novčane kazne u suštini krivična po svojoj prirodi. Njen jasan cilj je sprečavanje ljudi da unose robu u zemlju a da ne plaćaju carinu na nju i kažnjavanje ljudi koji čine takva djela. Ustanovljavanje krivice u ovom slučaju je zasnovano na odluci da je apelantica znala da carina nije plaćena na vozilo u vrijeme kada je uvezeno, a koje je primila na poklon. Novčana kazna nametnuta apelantici je relativno veliki novčani iznos. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da prema Ustavu Bosne i Hercegovine apelantica ima prava na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju ljudima u utvrđivanju krivične optužbe iz člana 6. Evropske konvencije.
- 28.Ni prvostepeni prekršajni organ koji je rješavao predmet ni drugostepeni prekršajni organ ne ispunjavaju zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije vezane za "nezavisan i nepristran zakonom uspostavljeni sud" radi utvrđivanja krivične optužbe protiv apelantice. Prvostepeni prekršajni organ, koji je odredio novčanu kaznu Rješenjem 09.I402.16-4 br. P-103/01-MI/VJ od 14. marta 2002. godine, je dio Carinske uprave Federalnog ministarstva finansija i, na osnovu člana 69. stav 1. Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi, imenuje ŠgaĆ funkcioner koji rukovodi federalnim organom. Dakle, ovaj organ nije nezavisan od upravnog organa, što se traži članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Isti zaključak se može donijeti i za Federalno vijeće za prekršaje (član 72. stav 2. Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi). U takvim okolnostima, povreda člana 6. stava 1. može se izbjeći ako odluke koje donesu organi koji nisu nezavisni i nepristrani budu preispitane ili ako se izjavi žalba nezavisnom i nepristranom sudu pune jurisdikcije (u smislu da može ukinuti ili ispraviti odluku gdje je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava ili koje su donesene bez valjanih dokaza). Međutim, relevantni propisi ne predviđaju takav nezavisan i nepristran sud u konkretnom slučaju. Na kraju, Ustavni sud, iako je nezavisan i nepristran sud, nije u poziciji da utvrđuje krivičnu optužbu nakon javnog i pravičnog saslušanja: osim činjenice da nije predviđeno da njegovi postupci ispunjavaju uvjete saslušanja krivične optužbe, njegova jurisdikcija je ograničena na pitanja koja proizlaze iz Ustava Bosne i Hercegovine.
- 29.Slijedi da zakonodavna regulativa za utvrđivanje odgovornosti za kazne po Zakonu o carinskim prekršajima i aranžmane za traženje sudske zaštite iz člana 153. Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi ostavlja prazninu u pravnoj zaštiti kada su u pitanju lica optužena za carinske prekršaje kada je visina novčane kazne ispod finansijskog minimuma iz člana 153. Zakona. Ustavni sud smatra da praznina ovakve vrste, koja ostavlja lice da se suočava sa krivičnom optužbom bez normalnih garancija koje predviđa vladavina zakona, garantirana članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i odgovarajućim proceduralnim pravima, lišava pravne propise osnovnog kvaliteta prava. Dom za ljudska prava je došao do sličnog zaključka u pogledu zakonskih propisa koji nisu u skladu sa vladavinom zakona jer su dodijelili neograničenu diskreciju izvršnim vlastima (vidi odluku bivšeg Doma za ljudska prava, predmet broj CH/02/8202, Brdar protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 4. aprila 2003. godine, st. 144. i 145). Ustavni sud, također, smatra da zakonodavnoj regulativi u ovom predmetu nedostaje potreban zakonski kvalitet u onoj mjeri u kojoj se ne poštuju ustavni zahtjevi člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je Ustav Bosne i Hercegovine najviši oblik općeg akta države i ima prednost u odnosu na svaki drugi zakon koji nije u skladu s njim. Ustavni sud zaključuje da je, u cilju podržavanja Ustava Bosne i Hercegovine, Vrhovni sud obavezan da apelantici omogući pravično saslušanje, kao nezavisan i nepristran sud, i da odredi meritum apelantičinog zahtjeva tako što će odlučiti o činjeničnim i pravnim pitanjima, ako to bude neophodno.
- 30."Ako bude neophodno" znači da apelantica mora, ako želi ostvariti sudsku zaštitu u svom predmetu, pokrenuti postupak pred Vrhovnim sudom od dana dostave ove odluke, u skladu sa procesnim odredbama Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi, a prije svega onih koji propisuju rokove za pokretanje zahtjeva za sudsku zaštitu. U tom postupku apelantica bi mogla iznijeti svoje žalbene navode u pogledu Rješenja broj Pž. 541/02 od 9. aprila 2002. godine. S druge strane, Vrhovni sud je obavezan pružiti apelantici pravičan postupak u skladu sa standardima člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije, kako je to navedeno u ovoj odluci.
- 31.Ustavni sud ističe da je njegov zaključak iz prethodne tačke konzistentan sa prethodnom odlukom u citiranom predmetu broj U 19/00 (od 4. maja 2001. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 27/01), gdje je u sličnim okolnostima Ustavni sud vratio predmet Vrhovnom sudu Republike Srpske radi saslušanja u kontradiktornom postupku koji treba da ispunjava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije (ibid., stav 47). U konkretnom predmetu, međutim, Ustavni sud neće direktno naložiti Vrhovnom sudu održavanje rasprave, već će prepustiti apelantici da pokrene postupak pred tim Sudom. Ovakvo odstupanje od dosadašnje prakse u sličnim predmetima je potrebno iz više razloga. S jedne strane, Vrhovni sud nije imao prilike odgovoriti na apelantičin zahtjev, jer apelantica nije ni pokušala uložiti zahtjev za sudsku zaštitu. Zbog toga, nije ni bilo potrebe da Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, bude stranka u postupku pred Ustavnim sudom. S druge strane, ovakvo rješenje je opravdano u smislu principa dispozicije stranaka u pogledu ulaganja pravnih lijekova.
- 32.Konačno, Ustavni sud napominje, kako je to prethodno objašnjeno u ovoj odluci, da problemi ove vrste proizlaze iz situacije kada su pobijane odluke zakonite, a protuustavne (U 19/00, loc. cit, stav 34) ili kada apelantima zakonski nije omogućena sudska zaštita u predmetima u kojima zakonodavac propusti da predvidi sudsku zaštitu pune jurisdikcije barem u jednom stepenu, jer to nalažu ustavni standardi (U 58/03, op. cit), a on je to propustio da uradi. In conclusio, radi se primarno o problemu kvaliteta zakona.
- 33.Da bi se riješio ovaj konflikt, nadležni sudovi, kada se suoče sa takvim problemom, imaju obavezu da pokreću postupke konkretne kontrole ustavnosti, pri čemu oni uživaju dispoziciju u pogledu ocjene pitanja da li se radi o protuustavnom zakonu, ali ne i slobodu inicijative pokretanja postupka pred Ustavnim sudom u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine. Drugim riječima, sudovi su dužni da primjenjuju Ustav Bosne i Hercegovine u svakom konkretnom slučaju, pazeći na konzistentnost općih pravnih akata sa najvišim pravnim aktom države, Ustavom Bosne i Hercegovine. Time sudovi kontroliraju zakonitost u državi, što je jedna od osnovnih funkcija i obaveza koja proizlazi iz principa pravne države, kao njegovog inherentnog elementa (član I/2. Ustava Bosne i Hercegovine).
- 34.Ako sudovi propuste da to urade, na Ustavnom sudu, kao čuvaru Ustava Bosne i Hercegovine (prva rečenica člana VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine) leži zadatak da ispita to pitanje, ako se pojavi potreba za tim u postupku iz apelacione jurisdikcije. Pri tome, Ustavni sud ima punu nadležnost kao onu u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, jer se samo na taj način može u potpunosti zaštititi princip pravne države, koji podrazumijeva, inter alia, da zakoni budu u hijerarhijskoj harmoniji. U suprotnom, Ustavni sud bi bio zavisan od volje ostalih sudova i zakonodavca u ispunjavanju njihove pozitivne obaveze u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, a to bi bilo protivno prvoj rečenici člana VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine. Osim toga, Ustavni sud je jedan od "sudova" u Bosni i Hercegovini. U članu VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine je propisano da "Š...Ć bilo koji sud u Bosni i Hercegovini" (ima nadležnost da u svakom pojedinačnom slučaju pokrene postupak konkretne kontrole ustavnosti) u pogledu toga da li je zakon, od čijeg važenja njegova odluka zavisi Š...Ć kompatibilan sa Š...Ć Ustavom". Dovodeći u vezu prethodne dvije rečenice, u cilju tumačenja člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, dolazi se do zaključka da Ustavni sud ima nadležnost da u postupku iz apelacione jurisdikcije izvrši i konkretnu ocjenu ustavnosti u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, ako je to potrebno. U suprotnom, Ustavni sud bi se lišio svoje funkcije "suda". Na ovakav zaključak ne utiče činjenica da Ustavni sud istovremeno vrši obje funkcije, u jednom postupku (rješavanje konkretnog slučaja u okviru svoje apelacione nadležnosti iz člana VI/3.b) i incidentalna kontrola ustavnosti zakona, od čijeg važenja zavisi njegova odluka u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine), dok se kod drugih sudova radi o dva postupka: meritorno rješavanje slučaja i pokretanje postupka iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine pred Ustavnim sudom.
- 35.Vraćajući se na konkretan problem, Ustavni sud je još 2001. godine ukazivao na identičan problem i propust zakonodavca u Republici Srpskoj (U 19/00, op. cit, stav 34), što je trebao biti signal zakonodavnoj vlasti za preduzimanje pozitivne akcije i izmjenu relevantnog zakona, kako bi se uspostavilo ustavno-konformno stanje. Od 2001. godine, problem je ostao neriješen. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra neophodnim da Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, preko Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine preduzme odgovarajuće korake u tom smislu i dovede zakon u sklad sa Ustavom Bosne i Hercegovine, pri čemu bi trebalo uzeti u obzir obrazloženje iz ove odluke.
Pravo na imovinu
- 36.Apelantica se žali da joj je nametnuta novčana kazna povrijedila pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 37.Ustavni sud, prije svega, napominje da pravni režim za nametanje kazni, propisan Zakonom o carinskim prekršajima, da bi djelovao na način koji ne bi kršio član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, mora predvidjeti mogućnost procjene visine svake novčane kazne, uzimajući u obzir sve relevantne faktore. S obzirom na zaključke u vezi sa članom 6. Evropske konvencije i član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u tački 29. ove odluke, Ustavni sud ne smatra da je potrebno da u ovoj fazi postupka ispituje eventualnu povredu apelantičinog prava na imovinu. U postupku pred Vrhovnim sudom apelantica će imati puna procesna prava, u skladu sa članom 6. Evropske konvencije, da iznese i brani svoje navode u vezi sa svojim pravom na imovinu.
- 38.Ustavni sud zaključuje da je apelantici povrijeđeno pravo pristupu sudu iz člana 6. Evropske konvencije, jer domaći pravni sistem, u slučaju koji se ticao apelantičinih prava iz člana 6. Evropske konvencije, nije omogućio sudsku zaštitu pune jurisdikcije protiv carinskih prekršajnih organa barem u jednom stepenu. U pogledu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud nije našao razlog da u ovoj fazi postupka ispituje navode iz apelacije.
VIII - Zaključak
- 39.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 40.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.