Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 23. marta 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 32/05
OBRAZLOŽENJE

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija H. M., podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1053/03 od 31. marta 2004. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama broj Su-64/03-1 od 12. marta 2003. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I- Uvod

  • 1.
    H. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica podnio je, 7. maja 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1053/03 od 31. marta 2004. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Su-64/03-1 od 12. marta 2003. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda zatraženo je, 14. januara 2005. godine, da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud dostavio je odgovor na apelaciju 4. marta 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda je, 9. marta 2005. godine, dostavljen apelantu.

III- Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Rješenjem Općinskog suda broj Su-64/03-1 od 12. marta 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-1053/03 od 31. marta 2004. godine, apelant je u izvršnom predmetu tog suda, broj I-1039/00 kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 250,00 KM zbog toga što je predsjednika Suda, u zahtjevu za njegovo izuzeće kao izvršnog sudije, uvrijedio izrazom "korumpirani sudija".

IV- Relevantni propisi

  • 7.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 42/98)

"Član 99. stav 1.

Novčanom kaznom do 300,00 KM sud će kazniti osobu koja u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugog sudionika u postupku."

V- Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 8.
    Apelant u apelaciji, između ostalog, ističe da je pred Općinskim sudom vođen izvršni postupak radi izvršenja sudske nagodbe zaključene između apelanta i njegove bivše supruge u parnici radi utvrđenja i diobe bračne tekovine. Prema apelantovim navodima, sudija u tom predmetu je postupao jednostrano i pristrano zbog čega je tražio njegovo izuzeće.
  • 9.
    Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Odgovor na apelaciju

  • 10.
    Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju navodi, u suštini, da je odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja utvrdio da je prvostepeno rješenje o apelantovom kažnjavanju zasnovao na odredbi člana 99. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Pored toga, apelant je prema navodima Kantonalnog suda i u samoj žalbi ponovio tvrdnju da je izvršni sudija "korumpirani sudija", a da za takvu tvrdnju nije pružio nikakve dokaze.
  • 11.
    S obzirom na navedeno, Kantonalni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi navedenih prava iz Evropske konvencije neosnovani i predlaže da se apelacija kao takva odbije.

VI- Dopustivost

  • 12.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 13.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 14.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-1053/03 od 31. marta 2004. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 7. maja 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 15.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII- Meritum

  • 16.
    Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 5.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 17.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije, relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 18.
    Prema odredbama Zakona o parničnom postupku, vrijeđanje suda, stranke ili drugog sudionika u postupku kvalificirano je kao kažnjivo djelo za koje je predviđena novčana kazna do 300,00 KM. Dakle, konkretno djelo nije krivično djelo, odnosno ne postoji "krivična optužba" u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije, već se radi o djelu i kazni koji imaju disciplinski karakter. Međutim, ovo ne određuje primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Evropski sud za ljudska prava smatra da je "krivična optužba" autonomni koncept, pa stoga neko djelo koje je u domaćem zakonu kvalificirano kao prekršaj (ili neko drugo djelo) može, ipak, pokrenuti pitanje krivične optužbe u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislativne sheme po svojoj prirodi krivični, a ne građanski. Ovim se želi osigurati da država ne može izbjeći obavezu osiguravanja pravičnog saslušanja jednostavnim kvalificiranjem nekog djela nekrivičnim u svom zakonodavstvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel protiv Nizozemske (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A broj 22; Oztürk, presuda od 27. maja 1984. godine, serija A broj 73, st. 46-50; A. P., M. P. i T. P. protiv Švicarske, presuda od 19. augusta 1997. godine, Izvještaji 1997-V; Lauko protiv Slovačke, presuda od 23. septembra 1998. godine, Izvještaji 1998 -VI, str. 2492. stav 56; Janosevic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine, stav 65). Da bi se odredilo je li suštinski karakter legislativne sheme krivični, sudovi moraju razmotriti čitav niz faktora, uključujući posebno: a) je li cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; b) ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, implicira li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno krivicu (na primjer nepoštenje ili nebriga); i c) koja visina kazne se može nametnuti za sankcionirano djelo.
  • 19.
    Gledano sa stanovišta sudske prakse u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet, u suštini, krivična po svojoj prirodi. Njezin jasan cilj je sprečavanje vrijeđanja, klevetanja i narušavanja ugleda i digniteta suda kao institucije i nosilaca sudačke funkcije, te ličnosti učesnika u sudskom postupku, kao i kažnjavanje onih koji učine takvo djelo. Ustanovljavanje krivice u ovom slučaju je zasnovano na činjenici da je apelant u pismenom podnesku sudu izrekao tvrdnje koje vrijeđaju ličnost sudije, za šta mu je izrečena novčana kazna. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da apelant ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju pri utvrđivanju "krivične optužbe" iz člana 6. Evropske konvencije.
  • 20.
    Apelant je u apelaciji naveo kako je u izvršnom predmetu, u kojem mu je osporenim rješenjima izrečena novčana kazna, izvršni sudija postupao jednostrano i pristrano, na njegovu štetu, te da su stoga pobijana rješenja nezakonita i suprotna principu pravičnog suđenja iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, kako to navodi i Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju, apelant je ponovio svoje tvrdnje o navodnoj korumpiranosti sudije i u žalbi protiv osporenog prvostepenog rješenja. Apelant za iznesene tvrdnje nije ponudio bilo kakve dokaze. Pored toga, apelant ni sam ne spori činjenicu da je izrekao tvrdnje i kvalifikacije zbog kojih mu je izrečena novčana kazna, ali je svoj postupak nastojao opravdati navodno pristranim vođenjem izvršnog i, prethodno, parničnog postupka.
  • 21.
    U pogledu apelantovih navoda i dokumentacije koju je dostavio uz apelaciju, a koji, navodno, potkrepljuju njegove tvrdnje o nezakonitom postupanju redovnih sudova u parničnom i izvršnom postupku i na osnovu kojih traži da Ustavni sud utvrdi postojanje kršenja njegovih prava, Ustavni sud naglašava da takve povrede ne mogu biti predmet razmatranja pred Ustavnim sudom u ovom apelacionom postupku u kojem se osporavaju rješenja kojima je apelantu izrečena kazna, jer ovo pitanje predstavlja zasebnu pravnu cjelinu.
  • 22.
    U pogledu osporenih rješenja, apelant je imao pristup sudovima na dvije instance, odnosno data mu je prilika da u svoju odbranu predloži relevantne dokaze, kako usmeno na zapisnik, tako i pismeno preko podnesaka, a sudovi su ispitali njegove tvrdnje u skladu sa zakonom. Ustavni sud ne smatra da postoji osnova za zaključak da je ovaj postupak vođen na nepravičan način.
  • 23.
    Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 24.
    U pogledu ostalih apelantovih navoda iz apelacije da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se radi o paušalnim navodima. Apelant, naime, nije istakao u čemu se očituju navedene povrede, niti je dao obrazloženje i ponudio dokaze koji bi potkrijepili takve navode. Stoga, a u skladu sa svojom jurisprudencijom u sličnim situacijama (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 45/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02), Ustavni sud zaključuje da u predmetnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek i prava na imovinu iz člana 13. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII- Zaključak

  • 25.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 26.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.