Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 23. marta 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 32/05
OBRAZLOŽENJE

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija "Čivčija Turs" d.o.o. i A. Č., podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj Pž-1110/03 od 18. februara 2004. godine, broj Pž-4835/03 od 5. januara 2004. godine i broj Pž-4791/03 od 18. decembra 2003. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I- Uvod

  • 1.
    "Čivčija Turs" d.o.o. i A. Č. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke podnijeli su, 29. maja 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-1110/03 od 18. februara 2004. godine, broj Pž-4835/03 od 5. januara 2004. godine i broj Pž-4791/03 od 18. decembra 2003. godine.

II- Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda i Suda za prekršaje Kneževo zatraženo je, 18. novembra 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud dostavio je odgovor na apelaciju 3. decembra 2004. godine, a Sud za prekršaje Kneževo 29. novembra 2004. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantima 2. marta 2005. godine.

III- Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Sud za prekršaje Kneževo donio je Rješenje broj P-136/02 od 25. februara 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Pž-1110/03 od 18. februara 2004. godine, kojim su apelanti proglašeni krivim zbog prekršaja iz člana 16. Zakona o prijevozu u drumskom saobraćaju, te su kažnjeni novčanim kaznama i to "Čivčija Turs" d.o.o u iznosu od 1.000 KM, a A. Č., kao odgovorno lice, u iznosu od 200 KM uz obavezu naknade troškova postupka od 40 KM.
  • 7.
    Sud za prekršaje Banja Luka donio je Rješenje broj XI-11884/02 SUR-11238/02, 11886/021141/02, 11867/02 i 11900/02 od 20. novembra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Pž-4835/03 od 5. januara 2004. godine, kojim su apelanti proglašeni krivim zbog prekršaja iz člana 3. stav 1. tačka 4, člana 9. stav 2. tačka 1, člana 16. stav 1, člana 33. stav 1. i člana 62. stav 1. tačka 4. Zakona o prijevozu u drumskom saobraćaju, te su kažnjeni novčanim kaznama i to "Čivčija Turs" d.o.o. kao pravno lice u iznosu od 7.400 KM, a A. Č. kao odgovorno lice u iznosu od 600 KM, uz obavezu naknade troškova postupka od 40 KM.
  • 8.
    Sud za prekršaje Laktaši donio je Rješenje broj P-II-3905/02 i 3907/02 od 6. novembra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Pž-4791/03 od 18. decembra 2003. godine, kojim su apelant "Čivčija Turs" d.o.o. i B. K., kao odgovorno lice, proglašeni krivim zbog prekršaja iz člana 3. stav 1. i člana 16. stav 1. Zakona o prijevozu u drumskom saobraćaju, te su kažnjeni novčanim kaznama i to "Čivčija Turs" d.o.o. kao odgovorno lice u iznosu od 1.500 KM, a B. K. kao pravno lice u iznosu od 400 KM, uz obavezu naknade troškova postupka po 50 KM.

IV- Relevantni propisi

  • 9.
    Zakon o prijevozu u drumskom saobraćaju ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 4/00)

"Član 3. stav 1.

Javni prijevoz i prijevoz za vlastite potrebe može se vršiti vozilom koje ispunjava uvjete utvrđene propisima o sigurnosti saobraćaja na putovima i drugim propisima i ako ispunjava propisane tehničko-eksploatacione uvjete i ima svojstva predviđena standardima.

Član 9. stav 2. tačka 1.

Prije otpočinjanja djelatnosti prijevoznik je dužan da pribavi posebno rješenje (u daljem tekstu: licencu) o ispunjavanju uvjeta i to:

  • -
    licencu A za međunarodni, međuentitetski i republički prijevoz.

Član 16. stav 1.

Prijevoz lica u linijskom drumskom saobraćaju može se vršiti samo na osnovu registriranog reda vožnje.

Član 33. stav 1.

Ulazak i izlazak putnika vrši se na autobuskim stanicama, odnosno autobuskim stajalištima upisanim u registrirani red vožnje.

Član 61. stav 1.

Novčanom kaznom od 1.000 KM do 8.000 KM, kaznit će se za prekršaj preduzeće, drugo pravno lice i fizičko lice koje obavlja prijevoz na osnovu odobrenja nadležnog organa ako:

(5) vrši linijski prijevoz lica na liniji za koju ne posjeduje registrirani red vožnje, ne otpočne da vrši prijevoz na liniji po registriranom redu vožnje ili obustavi vršenje prijevoza, odnosno postupa suprotno odredbama 16. i 31. ovog zakona.

(7) ne koristi usluge autobuske stanice, u skladu s članom 33. ovog zakona.

Član 62. stav 1. tačka 4.

Novčanom kaznom od 400 do 1.000 KM kaznit će se za prekršaj preduzeće i drugo pravno lice, fizičko lice koje obavlja prijevoz na osnovu odobrenja nadležnog organa i građanin

(4) ako putni nalog ne izda ili ne vodi uredno i na propisan način."

V- Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelanti se žale da je osporenim rješenjima Okružnog suda, koja su donijeta "šablonski, nezakonitim radnjama i nesavjesnim postupanjem, te izricanjem enormnih novčanih kazni", povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Pored toga, apelanti ističu da takve presude dovode u pitanje djelatnost kojom se bave. Apelanti navode da su sudovi i drugi organi kontrole i inspekcije također povrijedili i član 8. Evropske konvencije i član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    Sud za prekršaje Kneževo ističe da su navodi apelacije neosnovani te da nisu povrijeđena ustavna prava, a kao dokaz da apelanti nisu postupali u skladu s članom 16. stav 1. Zakona o prijevozu u drumskom saobraćaju uz odgovor dostavlja i spisak redova vožnje republičkih i međunarodnih linija koje su brisane iz registra redova vožnje za 2001/2002. godinu od 21. januara 2002. godine.
  • 12.
    Okružni sud ističe da su prekršajni postupci vođeni u skladu sa zakonom i da ni u jednom slučaju nisu povrijeđena ustavna prava apelanata, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

VI- Dopustivost

  • 13.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".
  • 14.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, "Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio".
  • 15.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom su rješenja Okružnog suda broj Pž 1110/03 od 18. februara 2004. godine, broj Pž 4791/03 od 18. decembra 2003. godine i broj Pž 4835/03 od 5. januara 2004. godine, protiv kojih nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Apelanti su primili osporena rješenja 7. aprila 2004. godine, 17. aprila 2004. godine i 10. aprila 2004. godine, a apelacija Ustavnom sudu je podnijeta 29. maja 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 16.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII- Meritum

  • 17.
    Apelanti se žale da je osporenim rješenjima Okružnog suda došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 18.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu."
    • 19.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 20.
    Prvo pitanje, na koje Ustavni sud mora odgovoriti i koje se javlja u konkretnom predmetu je predstavljaju li kazne izrečene apelantima imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 21.
    U skladu s odredbom stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, država ima pravo da "primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da Š...Ć bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni". Ova odredba predstavlja izuzetak od prvog stava tog člana, koji garantira mirno uživanje imovine, jer 1. stav "ni na koji način ne utiče na pravo države da primjenjuje takve zakone" kojim osigurava naplatu kazni. Prilikom primjene takvih zakona, zakonodavstvo uživa široko polje procjene i odlučivanja i Ustavni sud će poštivati procjenu zakonodavnog organa, osim ako ne postoji razumna osnova za to (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Gasus Dosier- und Fördertechnik GmbH protiv Nizozemske od 23. februara 1995. godine, serija A, broj 306-B, stav 60). Drugim riječima, čak i ako su novčane kazne izuzetak u skladu s drugim stavom, Ustavni sud će procijeniti ispunjavaju li izrečene novčane kazne, u odnosu na imovinu, uvjete principa zakonitosti i proporcionalnosti i je li nadležni organ zloupotrijebio svoje zakonom predviđene nadležnosti.
  • 22.
    Prema tome, izrečene novčane kazne mogu se smatrati imovinom u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S druge strane, izricanje novčanih kazni se može definirati kao "lišavanje" imovine u smislu druge rečenice 1. stava 1. člana Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te, prema tome, ono mora ispunjavati uvjete iz navedenog člana.
  • 23.
    Da bi lišavanje imovine bilo u skladu sa drugom rečenicom 1. stava 1. člana Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ono mora biti (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa općim principima međunarodnog prava. U pogledu zakonitosti, miješanje u imovinu je zakonito samo ako je zakon koji je osnova za takvo miješanje (a) pristupačan građanima, (b) formuliran sa odgovarajućom tačnošću i preciznošću da bi se građanima omogućilo da prilagode svoje postupke i (c) kompatibilan sa vladavinom prava, što znači da pravna sloboda odlučivanja koju uživaju izvršni organi ne smije biti neograničena, odnosno zakon mora građanima osigurati odgovarajuću zaštitu od proizvoljnog miješanja (vidi Odluku Doma za ljudska prava broj CH/02/8202 od 4. aprila 2003. godine, stav 144). U pogledu javnog interesa mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se teži. Drugim riječima, nadležni organ mora utvrditi je li uspostavljena pravična ravnoteža između potreba javnog interesa i interesa pojedinca (vidi Odluku Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sporrong i Lönnroth od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, st. 69. i 73). Prilikom utvrđivanja postojanja pravične ravnoteže, država ima široku slobodu odlučivanja u pogledu odabira sredstava primjene i utvrđivanja opravdanosti posljedica takve primjene u javnom interesu radi ostvarivanja svrhe predmetnog zakona.
  • 24.
    U konkretnom slučaju, novčane kazne su izrečene na osnovu člana 61. stav 1. tač. 5. i 7. i člana 62. stav 1. tačka 4. Zakona o prijevozu u drumskom saobraćaju. Ove odredbe su primjenjive i na pravna i na fizička lica. Navedeni zakon je objavljen u "Službenom glasniku Republike Srpske". Tekst odredbe na koju se poziva Okružni sud je jezički jasan. Prema tome, apelanti su mogli predvidjeti prirodu i iznos novčanih kazni u slučaju da "vrši linijski prijevoz lica na liniji za koju ne posjeduje registrirani red vožnje", odnosno "ako ne koristi usluge autobuske stanice" ili "ako putni nalog ne izda ili ne vodi na propisan način".
  • 25.
    S druge strane, Ustavni sud smatra da je zakonsko uređenje javnog prijevoza u drumskom saobraćaju nesumnjivo u javnom interesu. Država ima određenu slobodu odlučivanja prilikom stvaranja okvira i organizacije javnog prijevoza- kao što je pravo na izricanje kazni- da bi se osiguralo poštivanje zakonom propisanih uvjeta i načina obavljanja javnog prijevoza. U tom slučaju, Ustavni sud prihvata da je sprječavanje kršenja zakonom propisanih uvjeta i načina obavljanja prijevoza lica i stvari u javnom prijevozu legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, Presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hentrich protiv Francuske, od 3. jula 1995. godine, serija A, br. 296-A, stav 39. i dalje).
  • 26.
    Konačno, izricanje novčanih kazni za nepoštivanje propisanih uvjeta i načina obavljanja prijevoza lica i stvari u javnom prijevozu je prikladan način koji stoji na raspolaganju organima vlasti da destimuliraju takve aktivnosti. U konkretnom predmetu, nadležni organi su koristili diskreciono pravo i pružili apelantima neophodne informacije o mjerama koje su preduzete protiv njih i oni su imali mogućnost da i u prekršajnom postupku i u postupku pred redovnim sudom iznesu svoju odbranu. Izuzev navoda da su novčane kazne izrečene na nezakonit način, apelanti nisu naveli nikakav drugi razlog koji bi govorio u prilog proizvoljnosti osporenih rješenja.
  • 27.
    Nadležni organi su činjenično stanje utvrdili kako na osnovu navoda apelanata, tako i na osnovu navoda saslušanih inspektora za drumski saobraćaj i na osnovu izvršenog uvida u zapisnik o izvršenim inspekcijskim kontrolama, te su uzeli u obzir i način na koji su apelanti počinili prekršaje za koje su proglašeni krivim. Izrečene kazne su u zakonskim okvirima.
  • 28.
    Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva općeg interesa. Slijedi da novčane kazne nisu proizvoljne i da nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Ostali navodi

  • 29.
    U pogledu ostalih navoda iz apelacije o povredi prava iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su paušalni i dati bez navođenja bilo kakvih činjenica i dokaza u prilog te tvrdnje. Također, iz apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu ništa ne upućuje na kršenje navedenih prava, pa je Ustavni sud ove navode odbio kao neosnovane.

VIII- Zaključak

  • 30.
    Izrečene novčane kazne predstavljaju imovinu apelanata. Međutim, Ustavni sud zaključuje da njihovim izricanjem nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu, jer izrečene novčane kazne imaju zakonsku osnovu, propisane su i izrečene u javnom interesu i nije narušen princip proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se teži.
  • 31.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 32.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.