Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 23. marta 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 32/05
OBRAZLOŽENJE

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija M. B., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Kž-131/03 od 21. juna 2004. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj K-2/02 od 4. marta 2003. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnio je, 15. jula 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-131/03 od 21. juna 2004. godine i Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-2/02 od 4. marta 2003. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

II- Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je, 23. novembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 1. decembra 2004. godine, a Općinski sud 29. novembra 2004. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 14. decembra 2004. godine, dostavljeni apelantu.
  • 5.
    Ustavni sud je donio Odluku broj AP 635/04 od 26. augusta 2004. godine, kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

III - Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 7.
    Presudom Općinskog suda broj K-2/02 od 4. marta 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Kž-131/03 od 21. juna 2004. godine, apelant je zajedno sa optuženim P. D. proglašen krivim zbog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 252. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH, a zajedno sa optuženim P. D. i D. E. zbog krivičnog djela prevare iz člana 282. stav 1. u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona Federacije BiH, pa mu je primjenom člana 46. stav 2. tačka 2. tog zakona izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca.
  • 8.
    Općinski sud je u toku postupka proveo predložene dokaze, uključujući i saslušanje okrivljenih i kriminalističkog inspektora koji je izvršio kontrolu i pregled vozila, te uvid u Potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta broj 05-10/03-82/01 od 21. septembra 2001. godine, pa je analizom svih izvedenih dokaza došao do zaključka da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret i izrekao mu je navedenu sankciju. Apelant je u žalbi protiv prvostepene presude isticao, između ostalog, da su dokazi na kojima je presuda zasnovana prikupljeni na nezakonit način, te da prvostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio navode odbrane. Međutim, Kantonalni sud je odbio ove žalbene navode i zaključio da u prvostepenom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, te da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Također, Kantonalni sud je zaključio da su svi dokazi koji su pribavljeni u pretkrivičnom i krivičnom postupku pravilno prikupljeni, te da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve izvedene dokaze, uključujući i apelantovu odbranu. Stoga je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

IV - Relevantni propisi

  • 9.
    U Krivičnom zakonu Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/98) relevantne odredbe glase:

"Član 40.

(1) Sud će učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a osobito: stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove osobne prilike i njegovo držanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.

Član 252.

>Š...Ć>

(4) Opojne droge i sredstva za njihovo spravljanje oduzet će se."

  • 10.
    U Zakonu o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98 i 23/99) relevantne odredbe glase:

"Član 8.

>Š...Ć>

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima, niti dokazima koji su pribavljeni povredama ovog zakona.

Član 200.

>Š...Ć>

(5) Prilikom oduzimanja predmeta naznačit će se gdje su predmeti pronađeni i opisat će se, a po potrebi će se i na drugi način osigurati utvrđivanje njihove identičnosti. Za oduzete predmete izdat će se potvrda.

Član 342.

(1) Sud zasniva odluku samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 358.

(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

>Š...Ć>

(8) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, osim ako je s obzirom na druge dokaze, očigledno da bi i bez tog dokaza bila donesena ista presuda".

V- Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na nediskriminaciju, te predlaže da se apelacija usvoji, a pobijane odluke ukinu. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što je presuda u odnosu na njega zasnovana samo na iskazima suokrivljenih, te da je potpuno nedokazano da je on učestvovao u krivičnom djelu prevare rasturanja lažnih novčanica. Apelant smatra da, ako je i postojalo izvršenje ovog krivičnog djela, za njega mogu biti odgovorni samo radnici banke koji nisu oduzeli lažnu novčanicu, čime su omogućili izvršenje krivičnog djela. Osim toga, smatra da su dokazi, koji se tiču krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga, prikupljeni na nezakonit način, a naročito da je nezakonito izvršen pretres vozila jer on nije prisustvovao tom pretresu, te da je jedini dokaz koji ga tereti iskaz suokrivljenog P. D. Također, apelant smatra da je diskriminiran zato što protiv drugih osoba koje su "učestvovale u radnjama kao i okrivljeni nije ni pokrenut postupak", kao što je, na primjer, vozač automobila u kojem je droga pronađena, te zato što je u odnosu na okrivljenog P. D. strože kažnjen. Apelant smatra da je prekršena i zabrana zloupotrebe prava na njegovu štetu. Na osnovu toga, apelant predlaže da Ustavni sud primjenom principa in dubio pro reo ukine obje pobijane odluke.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    Kantonalni sud pobija navode iz apelacije i smatra da su u apelaciji iznesene samo pretpostavke i konstrukcije koje nemaju značaja za ocjenu osnovanosti apelacije, te da apelant samo ponavlja žalbene navode. Kantonalni sud navodi da je krivični postupak u cijelosti proveden u skladu sa zakonom, te da je odlučujući o žalbi vodio računa o svim žalbenim razlozima, kako onima koje je apelant istakao u žalbi, tako i onima na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti. Budući da je utvrdio da su neosnovani svi žalbeni razlozi, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu. Budući da smatra da ni u prvostepenom ni u drugostepenom postupku nisu povrijeđena apelantova prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine ili Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), Kantonalni sud predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
  • 13.
    Općinski sud pobija navode apelacije i smatra da je krivični postupak proveden na način koji nije prekršio odredbe Evropske konvencije, budući da je sud u svemu postupio u skladu sa tada važećim procesnim i materijalnim propisima. Stoga, Općinski sud predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.

VI- Dopustivost

  • 14.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 16.
    Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu.
  • 17.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Kž-131/03 od 21. juna 2004. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Apelant je podnio apelaciju 15. jula 2004. godine, pa Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII- Meritum

  • 19.
    Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju i zabrana zloupotrebe prava iz čl. 14. i 17. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 20.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 21.
    Ustavni sud primjećuje da se apelant žali protiv presuda donesenih u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 22.
    Ustavni sud napominje da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
  • 23.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
  • 24.
    Apelant smatra da je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što dokazi koji su izvedeni na glavnom pretresu nisu zakonito prikupljeni, budući da on nije, kako navodi, bio prisutan pretresu vozila u kojem je pronađena droga, kao i time što redovni sudovi nisu ispravno ocijenili navode odbrane, već su do zaključka o apelantovoj krivici došli samo na osnovu iskaza suokrivljenih. Dakle, osnovni apelantov prigovor je da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenice u konkretnom predmetu, te da je odluku zasnovao na nezakonito prikupljenim dokazima. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. S druge strane, zadatak Ustavnog suda je da ocijeni zadovoljava li postupak u cjelini, uključujući i način na koji su prikupljeni dokazi i optužbe i odbrane, zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. U krivičnim predmetima, poštovanje prava na odbranu zahtijeva da svi dokazi, u principu, moraju biti izvedeni u prisustvu optuženog, na javnoj raspravi gdje ih optuženi može osporiti i dovesti u pitanje (vidi Evropski sud za ljudska prava, već citirana presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, st. 68. i 78). U tom cilju, Ustavni sud zapaža da je u vezi sa kontrolom i pregledom vozila, na glavnom pretresu, u prisustvu apelanta i njegovog branioca, izvršen uvid u potvrdu o predmetima koji su privremeno izuzeti prilikom kontrole i pregleda, a saslušan je i svjedok- kriminalistički inspektor- koji je izvršio pregled vozila. Ovaj svjedok je potvrdio da je od apelanta i suokrivljenog P. D., prilikom kontrole i pregleda vozila, oduzet paket sa drogom pronađen u autu, te da su tom prilikom oni potpisali potvrdu o privremeno izuzetim predmetima. Apelant je, dakle, bio prisutan pregledu vozila kada je droga pronađena, a zajedno sa braniocem je bio prisutan i na ročištu kada su dokazi na tu okolnost izvedeni. Osim toga, apelant je imao priliku ispitati navedene dokaze i osporiti ih lično i preko branioca na javnoj raspravi. Stoga, Ustavni sud nije našao elemente koji ukazuju da je ovaj dokaz prikupljen ili izveden na način koji bi kršio zakonske odredbe i principe pravičnog suđenja. Također, pitanje zakonitosti prikupljenih dokaza već je bilo predmetom, u prvom redu, apelantovog prigovora na optužnicu, a zatim i predmetom apelantove žalbe na prvostepenu odluku. U oba slučaja, sud je ove prigovore ocijenio neosnovanim, a za takav zaključak su dati jasni razlozi i obrazloženja. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti različiti od onih koje je apelant već isticao tokom krivičnog postupka i u žalbi na prvostepenu odluku. Također, pobijane presude nisu zasnovane isključivo na dokazu, čiju zakonitost apelant osporava, već i na drugim provedenim dokazima.
  • 25.
    U vezi sa apelantovim prigovorom da sudovi nisu pravilno procijenili njegovu odbranu, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Stoga su i apelantovi prigovori o tome da sudovi nisu pravilno ocijenili dokaze odbrane neosnovani i nepotkrijepljeni, jer Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da su redovni sudovi u konkretnom slučaju procijenili dokaze proizvoljno, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak. Naprotiv, Ustavni sud smatra da su sudovi dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženjima pobijanih presuda, te da je prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
  • 26.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Zabrana diskriminacije

  • 27.
    Apelant se, također, žali da je diskriminiran zato što protiv drugih lica nije pokrenut krivični postupak, te zato što je sankcija koja mu je izrečena teža od sankcije izrečene suokrivljenom P. D., pa smatra da je povrijeđen član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije.
  • 28.
    Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."

  • 29.
    Član 14. Evropske konvencije glasi:

"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."

  • 30.
    Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju prema ovom članu može pozvati samo u vezi sa "uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom". Iako apelant to eksplicitno ne navodi, iz apelacije proizlazi da se apelant žali da je diskriminiran u vezi sa pravom na pravičan postupak.
  • 31.
    Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se osoba ili grupa osoba u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968, serija A, broj 6).
  • 32.
    Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi je li se prema apelantu postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići.
  • 33.
    Apelant diskriminaciju vidi u tome što je, navodno, različito tretiran u odnosu na osobe koje su bile prisutne pretresu vozila, ali protiv tih osoba nije pokrenut krivični postupak (npr. vozač vozila u kojem je droga pronađena). Također, apelant diskriminacijom smatra i to što je suokrivljenom P. D., u konkretnom krivičnom postupku, izrečena blaža sankcija nego njemu. Međutim, Ustavni sud je već zaključio da je u konkretnom slučaju protiv apelanata pokrenut i okončan krivični postupak u skladu sa zakonskim propisima i nadležnostima ovlaštenih organa i da nije bilo kršenja apelantovih prava na pravičan postupak. Činjenica da postupak nije pokrenut i protiv drugog lica, za koje apelant smatra da je također odgovorno, ne daje osnovu za zaključak o njegovoj diskriminaciji. Također, odluka o kazni je donesena i obrazložena za svakog suokrivljenog, a različita visina kazne ne predstavlja, sama po sebi, različit tretman u smislu člana 14. Evropske konvencije, već je rezultat sveukupne sudijske ocjene dokaza, kao i ponašanja i ličnih okolnosti okrivljenih, te drugih okolnosti propisanih zakonom.
  • 34.
    Kako apelant, u vezi sa navodnom diskriminacijom, ne nudi nikakve druge argumente i dokaze, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 35.
    U svjetlu zaključaka o kršenju člana II/3.e) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije, koji se odnose na navodno kršenje prava iz člana 17. Evropske konvencije.

VIII- Zaključak

  • 36.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ukoliko ne postoje elementi koji ukazuju da su dokazi protiv apelanta prikupljeni na način koji bi kršio zakonske odredbe i principe pravičnog suđenja, te kada su svi dokazi na kojima je presuda zasnovana bili izvedeni na javnoj raspravi u prisustvu apelanta i kada je imao priliku ispitati te dokaze i osporiti ih lično i preko branioca. Također, ne postoji kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije kada se navodi apelanta zasnivaju isključivo na činjenici da protiv drugih lica nije pokrenut krivični postupak i da su drugi okrivljeni u istom predmetu blaže kažnjeni.
  • 37.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 38.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.