USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 22. aprila 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 48/05
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 754/04, rješavajući apelacije B. K. i M. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
David Feldman, prof., sudija
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Constance Grewe, prof. dr., sutkinja
Usvajaju se apelacije B. K. i M. D.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se:
- -rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-350/04 od 19. jula 2004. godine i broj Gž-351/04 od 9. novembra 2004. godine;
- -rješenja Općinskog suda u Kaknju broj P-314/00 od 13. januara 2004. godine i broj P-341/00 od 13. januara 2004. godine.
Nalaže se Općinskom sudu u Kaknju da hitno nastavi postupak u predmetima br. P-314/00 i P-341/00.
Nalaže se Općinskom sudu u Kaknju da, u roku od 60 dana od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.B. K. i M. D. (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica) iz Zenice, koje zastupa R. A., advokat iz Zenice, podnijeli su, 25. augusta 2004. godine i 17. januara 2005. godine, odvojene apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelant u apelaciji broj AP 754/04 pobija rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-350/04 od 19. jula 2004. godine i Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-314/00 od 13. januara 2004. godine, dok apelantica u apelaciji broj AP 71/05 pobija rješenja Kantonalnog suda broj Gž-351/04 od 9. novembra 2004. godine i Općinskog suda broj P-341/00 od 13. januara 2004. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni sud je, u smislu člana 30. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, s obzirom da se apelacije odnose na isto pitanje, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP 754/04. Spojene su apelacije br. AP 754/04 i AP 71/05.
- 3.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku, Proizvodno-prometnog i uslužnog društva "Buco" d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: prvotuženi), DD u mješovitom vlasništvu za održavanje i zaštitu puteva "Doboj-putevi" (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Direkcije cesta Federacije BiH (u daljnjem tekstu: trećetuženi) zatraženo je, 19. januara 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
- 4.Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 2. februara 2005. godine, Općinski sud 10. februara 2005. godine, drugotuženi 8. februara 2005. godine, trećetuženi 14. februara 2005. godine, dok prvotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 5.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda, drugotuženog i trećetuženog dostavljeni su 14. marta 2005. godine apelantici, odnosno 30. marta 2005. godine apelantu.
III - Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 7.U saobraćajnoj nesreći, kao putnici u autobusu prvotuženog, apelant i apelantica su zadobili teške tjelesne povrede.
- 8.Kantonalni sud je Presudom broj K-63/00 od 20. oktobra 2000. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-46/01 od 14. novembra 2001. godine, osudio Đ. V. i Č. E., vlasnika i direktora prvotuženog, odnosno lice odgovorno za tehničke preglede (u daljnjem tekstu: odgovorna lica prvotuženog) na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, odnosno od osam godina, zbog krivičnog djela - teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja - iz člana 320. st. 2. i 4. u vezi sa članom 318. stav 3. Krivičnog zakona Federacije BiH. Odlučujući o zahtjevu odgovornih lica prvotuženog za ponavljanje krivičnog postupka Kantonalni sud je, Rješenjem broj Kv-156/03 od 6. oktobra 2004. godine, odbacio zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka. Protiv tog rješenja osuđeni su uložili žalbu Vrhovnom sudu, koji još nije donio odluku.
- 9.Apelant je, 7. decembra 2000. godine, podnio tužbu Općinskom sudu sa tužbenim zahtjevom da se prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi obavežu da mu solidarno naknade nematerijalnu štetu za pretrpljene duševne bolove, pretrpljene bolove i strah u ukupnom u iznosu od 14.000,00 KM, te materijalnu štetu koja se odnosi na troškove liječenja i uništenu odjeću u iznosu od 900,00 KM, sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka. Apelantica je, u svojoj tužbi koja je podnesena istog datuma protiv istih tuženih, tražila naknadu nematerijalne štete za pretrpljene bolove zbog umanjene životne aktivnosti, za pretrpljene bolove i strah u ukupnom iznosu od 12.000,00 KM, te materijalnu štetu koja se odnosi na troškove liječenja, uništenu odjeću, tuđu pomoć i njegu u ukupnom iznosu od 1.500,00 KM, sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka.
- 10.Na pripremnom ročištu za glavnu raspravu Općinski sud je rješenjima br. P-314/00 i P-341/00 od 13. januara 2004. godine, koja su potvrđena rješenjima Kantonalnog suda br. Gž-350/04 od 19. jula 2004. godine i Gž-351/04 od 9. novembra 2004. godine, prekinuo parnične postupke pokrenute po apelantovoj i apelanticinoj tužbi, do pravosnažnog okončanja krivičnog postupka koji se vodi po zahtjevu za ponavljanje krivičnog postupka osuđenih odgovornih lica prvotuženog ili do kada se utvrdi da više ne postoje razlozi zbog čega se čeka njegov završetak. U obrazloženju rješenja prvostepeni sud je naveo da su u krivičnom postupku, koji je pravosnažno okončan, osuđeni podnijeli zahtjev za ponavljanje postupka, te postoje opravdani razlozi za prekid parničnog postupka do okončanja postupka po zahtjevu osuđenog za ponavljanje krivičnog postupka u smislu člana 379. stav 2. Zakona o parničnom postupku.
IV - Relevantni propisi
- 11.U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 53/03) relevantne odredbe glase:
"Član 379. stav 2.
Sud može odrediti prekid postupka ako se odluka o tužbenom zahtjevu ne može donijeti prije nego što bude donesena odluka u postupku povodom privrednog prestupa ili u krivičnom postupku.
Član 381. stav 2.
Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članu 379. stav 1. tačka 1. i stav 2. ovog zakona, postupak će se nastaviti kada se pravosnažno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom ili kada sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak."
- 12.U Zakonu o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98 i 23/99) relevantna odredba glasi:
"Član 125. stav 1.
Presuda postaje pravosnažna kada se više ne može pobijati žalbom ili kada žalba nije dopuštena."
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 13.Apelant i apelantica se žale da su redovni sudovi pogrešnom primjenom materijalnog prava donijeli rješenja o prekidu parničnih postupaka, te im tako uskratili pravo na efikasan pristup sudu kao i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Nadalje, ističu da je krivični postupak protiv odgovornih osoba prvotuženog pravosnažno okončan, te smatraju da postupak po vanrednom pravnom lijeku, zahtjevu za ponavljanje krivičnog postupka, nije od uticaja na parnični postupak za naknade štete. Odgovornost prvotuženog se temelji na objektivnoj odgovornosti, koja je propisana Zakonom o obligacionim odnosima, prema kojem za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a drugotuženi i trećetuženi su odgovorni za štetu radi neadekvatnog održavanja magistralnog puta, zbog oštećenja na kolovozu, te smatraju da svi tuženi trebaju solidarno odgovarati za pričinjenu štetu.
b) Odgovor na apelaciju
- 14.U odgovoru na apelaciju, Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana i da rješenjem o prekidu postupka nije apelantima uskraćeno pravo na pristup sudu. Dalje, Kantonalni sud navodi da je u skladu sa Zakonom o parničnom postupku određeno da sud može prekinuti postupak ako se odluka o tužbenom zahtjevu ne može donijeti prije nego što bude donesena odluka u krivičnom postupku, te smatra da je rezultat postupka kojim je okrivljeni tražio ponavljanje krivičnog postupka neophodan kao dokaz za pravilno utvrđenje činjenica o odgovornosti tuženih.
- 15.Općinski sud je u navodima odgovora na apelaciju istakao da je rješenje o prekidu postupka doneseno prvenstveno iz razloga ekonomičnosti postupka jer je u krivičnom postupku provedeno veoma složeno vještačenje, a taj dokaz će se koristiti i u parničnom postupku. Prema tome, nisu povrijeđena prava apelanta i apelantice na pravičan postupak zagarantirana članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
- 16.Drugotuženi u odgovoru na apelaciju ističe da nije uzrokovao ni jednom procesnom radnjom povredu prava apelanta i apelantice na efikasan pristup sudu i pravično suđenje. Nadalje ističe da su redovni sudovi imali osnova za prekid postupka, ali po metodi restriktivnog tumačenja određenih procesnih normi, s obzirom da se radi o objektivnoj odgovornosti prvotuženog a ne o subjektivnoj odgovornosti okrivljenih lica koja su podnijela zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka.
- 17.Trećetuženi u odgovoru na apelaciju ističe da ničim nije doprinio da dođe do povrede apelanticinih prava, te da on konkretnom predmetu samo želi da dokaže da nije pasivno legitimisan i da u odnosu na njega tužbeni zahtjev treba odbiti.
VI - Dopustivost
- 18.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 19.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 20.U apelantovom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-350/04 od 19. jula 2004. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporeno rješenje je doneseno 19. jula 2004. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 27. augusta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. U apelanticinom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-351/04 od 9. novembra 2004. godine protiv kojeg, također, nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporeno rješenje apelantica je primila 19. novembra 2004. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 17. januara 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 21.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 22.Apelanti pobijaju navedena rješenja, tvrdeći da je tim rješenjima povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć".
- 23.Odgovor na pitanje je li član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv ili ne, nalazi se u zaključku "je li posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza" (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Taktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine, stav 41. i H. protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine, stav 47). Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenljivim, a ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra neprimjenljivim.
- 24.U konkretnom slučaju, parnični postupak se odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode. Nadalje, apelant i apelantica pobijaju rješenja kojima je prekinut parnični postupak i na taj način privremeno onemogućeno utvrđivanje građanskih prava i obaveza, te je ishod takvog postupka odlučujući za utvrđivanje građanskih prava apelanata. Dakle, u konkretnom slučaju je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv.
- 25.Pravo pristupa sudu, zajamčeno u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, nije apsolutno pravo i ono može biti predmet ograničenja. Međutim, ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima da "je sama suština prava umanjena" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998. godine, 1998-V). Nadalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos ravnomjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A, tom 333).
- 26.U konkretnom slučaju redovni sudovi donijeli su, na osnovu člana 379. stav 2. i člana 381. stav 2. Zakona o parničnom postupku, rješenja kojima se prekidaju parnični postupci do pravosnažnog okončanja krivičnog postupka koji se vodi po zahtjevu za ponavljanje postupka ili kada se utvrdi da više ne postoje razlozi zbog čega se čeka njegov završetak. Dakle, redovni sudovi smatraju da je za rješavanje o tužbi apelanta i apelantice potrebno sačekati pravosnažnu odluku u krivičnom postupku, povodom vanrednog pravnog lijeka - zahtjeva za ponavljanje postupka.
- 27.Međutim, predmetni krivični postupak je već pravosnažno okončan Presudom Vrhovnog suda broj Kž-46/01 od 14. novembra 2001. godine, kojom je potvrđena prvostepena presuda, tako da je ona postala pravosnažna u smislu člana 125. Zakona o krivičnom postupku. Dakle, rješenje o prekidu postupka je doneseno nakon što je već pravosnažno okončan krivični postupak. Okolnost da su osuđeni podnijeli zahtjev za ponavljanje pravosnažno okončanog krivičnog postupka i da postupak povodom tog zahtjeva još nije okončan ne može se smatrati razlogom za prekid postupka u smislu člana 379. stav 2. Zakona o parničnom postupku.
- 28.Prema navedenom, redovni sudovi su u osporenim rješenjima arbitrarno primijenili odredbe Zakona o parničnom postupku u pogledu uvjeta za prekid parničnog postupka, te su tako neosnovano onemogućili apelante u ostvarivanju prava na pristup sudu i pravu da o njihovim građanskim pravima bude odlučeno u efikasnom sudskom postupku.
- 29.Ustavni sud napominje da, u situacijama gdje postoji bar sumnja u kvalitet i obim ograničenja koja onemogućavaju pravo na pristup sudu, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, bez obzira na njihovo izričito postojanje u domaćem zakonu, Evropska konvencija ima prednost u primjeni. Stoga, redovni sudovi su bili u obavezi da, primjenom standarda sadržanih u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, razmotre zahtjeve apelanata čak i u slučaju da postoje "čvršća" ograničenja od postojećih iz člana 379. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Najzad, mogućnost da se podnese zahtjev radi odlučivanja o građanskim pravima ili obavezama i da, zatim, o tom zahtjevu ne bude efikasno odlučeno, ne zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 24/00 od 31. augusta 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 1/02).
- 30.Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima prekršeno pravo apelanta i apelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII - Zaključak
- 31.Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava apelanta i apelantice na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer je parnični postupak prekinut do okončanja krivičnog postupka koji je već ranije pravosnažno okončan.
- 32.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 33.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.