Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O MERITUMU

na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 22/06.
OBRAZLOŽENJE

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Delića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj Kž-91/03 od 30. novembra 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Goran Delić (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 14. decembra 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-91/03 od 30. novembra 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda, Okružnog tužilaštva Istočno Sarajevo i Osnovnog javnog tužilaštva Vlasenica zatraženo je 10. februara 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud je odgovor dostavio 4. marta 2005. godine, a Okružno tužilaštvo Istočno Sarajevo 21. februara 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 27. septembra 2005. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Osnovnog suda u Vlasenici broj K-284/98 od 21. januara 2003. godine utvrđeno je da je apelant izvršio krivično djelo razbojništva iz člana 223. stav 2. u vezi sa stavom 1. a u vezi sa članom 23. Krivičnog zakonika Republike Srpske i osuđen je na kaznu zatvora od dvije godine. Protiv ove presude apelant je uložio žalbu Okružnom sudu zbog bitne povrede odredaba Zakona o krivičnom postupku iz člana 364. stav 1. tačka 11. i odluke o kazni. U žalbi nije izričito zahtijevao da sud na sjednicu Vijeća pozove njega i branioca. Predložio je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje, ili da se uvažavanjem žalbe u dijelu odluke o kazni ona značajno umanji.
  • 7.
    Okružni sud je Presudom broj KŽ-91/03 od 30. novembra 2004. godine, na nejavnoj sjednici Vijeća, bez prisustva apelanta i tužioca, odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio presudu. Okružni sud je utvrdio da su navodi žalbe neosnovani, da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, da je pravilno primijenio zakonske propise na konkretan slučaj i da u prvostepenom postupku nisu učinjene bitne povrede krivičnog postupka.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 8.
    Apelant smatra da mu je navedenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, tako što mu je povrijeđeno pravo na odbranu iz člana 6. stav 1. i stav 3. tačka c. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
  • 9.
    U apelaciji apelant je naveo da je Okružni sud sjednicu Vijeća održao u odsutnosti apelanta i njegovog branioca, a da je o sjednici obaviješten i da je njoj prisustvovao zamjenik okružnog javnog tužioca, koji je predložio da se žalba odbije. Apelant dalje navodi da je time tužiocu bila data mogućnost da se izjašnjava o navodima žalbe, a apelantu i njegovom braniocu nije bilo omogućeno da sjednici prisustvuju, izjasne se i, prema potrebi, dopune svoju žalbu i iznesu odgovarajuće prijedloge, što je obaveza Žalbenog vijeća prema Zakonu o krivičnom postupku. Time što on i njegov branilac nisu obaviješteni o sjednici Vijeća, smatra apelant, sud ih je doveo u neravnopravan položaj u odnosu na javnog tužioca, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. Apelant, također, smatra da je žalbeni sud bio dužan da ga pozove na sjednicu Vijeća bez obzira na to da li je on to izričito tražio.

b) Odgovor na apelaciju

  • 10.
    U odgovoru na apelaciju Okružni sud ističe da navodi iz apelacije nisu osnovani zbog toga što je u konkretnom slučaju postupak vođen prema odredbama ranijeg Zakona o krivičnom postupku. Dalje ističe da ni apelant, a ni njegov branilac nisu izričito zahtijevali da budu obaviješteni o sjednici Vijeća tog suda, niti je sud ocijenio da bi njihovo prisustvo bilo korisno za razrješenje konkretne pravne stvari. Istakao je da je sjednica drugostepenog vijeća održana u odsutnosti okružnog javnog tužioca, apelanta i njegovog branioca, te da su razmatrani pismeni navodi iz žalbe i odgovora na žalbu. Prema ocjeni navedenog suda, apelantovo pravo na odbranu nije povrijeđeno, niti je on stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na javnog tužioca, jer ni on nije prisustvovao sjednici Vijeća, što je u odluci evidentno. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 11.
    Okružno tužilaštvo Istočno Sarajevo ocjenjuje da je Okružni sud postupio u skladu sa članom 310. Zakona o krivičnom postupku, pa s tim u vezi smatra da nije bilo kršenja navedenih ustavnih prava na koje se poziva apelant.

V. Relevantni propisi

  • 12.
    Zakon o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90)

Član 371. st. 1. i 2. u relevantnom dijelu glasi:

"(1) O sjednici vijeća obavijestit će se onaj optuženi i njegov branilac, oštećeni kao tužilac ili privatni tužilac koji je u roku predviđenom za žalbu ili za odgovor na žalbu zahtijevao da bude obaviješten o sjednici Š...Ć. Predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da se o sjednici vijeća obavijeste stranke i kad nisu to zahtijevale Š...Ć.

(2) Ako je optuženi u pritvoru ili na izdržavanju kazne a ima branioca, osigurat će se prisustvo optuženog samo ako predsjednik vijeća ili vijeće smatra da je to svrsishodno Š...Ć."

  • 13.
    Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 26/93)

Član 5.

"Neće se primjenjivati rečenica prva u stavu 1., stav 4. i stav 7. člana 371."

  • 14.
    Zakon o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 50/03) stupio je na snagu 1. jula 2003. godine.

Član 442. u relevantnom dijelu glasi:

"(1) Postupci u krivičnim predmetima primljenim u rad kod sudova prije stupanja na snagu ovog zakona nastavit će se prema odredbama ovog zakona osim ako odredbama ovog člana nije drukčije određeno.

(3) Postupci u predmetima iz stava 1. ovog člana u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu nastavit će se prema dosadašnjim propisima osim ako odredbama ovog poglavlja nije drukčije određeno."

VI. Dopustivost

  • 15.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 17.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž- 91/03 od 30. novembra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. decembra 2004. godine a apelacija je podnesena 14. decembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1., 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 19.
    Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. st. 1. i 3.c. Evropske konvencije.
  • 20.
    Ove odredbe Evropske konvencije odgovaraju članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. st. 1. i 3.c. Evropske konvencije glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

  • 3.
    Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

c. da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde."

  • 21.
    Postupak pred redovnim sudom u konkretnom slučaju odnosi se na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudom bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
  • 22.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68., i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
  • 23.
    U konkretnom slučaju apelant se žali na činjenicu da je Okružni sud donio presudu kojom je odbio njegovu žalbu bez mogućnosti da on lično učestvuje u postupku, a istovremeno javnom tužiocu ta mogućnost je data, pa je, kako smatra apelant, i presuda donijeta na prijedlog i u prisustvu javnog tužioca. Ta okolnost dovela je do toga da mu nije bila data mogućnost da pred drugostepenim krivičnim vijećem iznese svoju odbranu i prezentira navode žalbe koji se tiču povrede odredaba Zakona o krivičnom postupku i odluke o kazni zbog čega je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na javnog tužioca.
  • 24.
    U žalbi izjavljenoj Okružnom sudu apelant je tražio da se prvostepena presuda ispita u pogledu bitne povrede odredaba Zakona o krivičnom postupku i odluke o kazni. Rješavajući apelantovu žalbu Okružni sud je potvrdio prvostepenu presudu, smatrajući da je utvrđeno da žalbom nije dovedeno u pitanje da je apelant počinio krivično djelo. Iz toga proizlazi da utvrđeno činjenično stanje nije sporno, a povreda postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti nije bilo. U svojoj odluci Okružni sud navodi da kazna zatvora od dvije godine izrečena apelantu za izvršeno krivično djelo sasvim odgovara stepenu opasnosti i težini djela, kao i stepenu krivične odgovornosti, pri čemu je prvostepeni sud na jasan i iscrpan način ocijenio sve okolnosti značajne za odmjeravanje vrste i visine kazne.
  • 25.
    Ustavni sud uzima u obzir da je apelant osuđen na kaznu zatvora od dvije godine, te smatra da je ishod suđenja pred Okružnim sudom za njega bio veoma značajan (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava, Ekbatani protiv Švedske, od 26. maja 1988., serija A, broj 134, i Kremzov protiv Austrije, od 21. septembra 1993., serija A, broj 268-B).
  • 26.
    U vezi s općim zahtjevom člana 6. stav 1. Evropske konvencije za primjenu principa pravičnosti, Ustavni sud ističe da je jedan od najvažnijih principa ravnopravnost stranaka, tj. da svaka strana u postupku treba imati iste mogućnosti da izloži svoje argumente i da nijedna od njih ne smije imati nikakvu prednost u odnosu na svog protivnika. Načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da obje stranke u postupku imaju pravo na informacije o činjenicama i navodima suprotne stranke i da svaka stranka ima jednake mogućnosti da odgovori drugoj.
  • 27.
    Pravo na pravično suđenje, također, podrazumijeva pravo prisustvovanja sudovima više instance koji odlučuju o žalbama osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada prisustvo optuženog nije značajno.
  • 28.
    Ustavni sud, dalje, primjećuje da član 6. stav 1. Evropske konvencije govori o javnoj raspravi, a Zakon o krivičnom postupku navodi sjednicu vijeća suda. S obzirom na to da je Evropska konvencija, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjiva, ovaj pojam se mora tumačiti u duhu pojma javne rasprave iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 29.
    Praksa Evropskog suda za ljudska prava, kada je riječ o prisustvovanju podnosioca žalbe pred drugostepenim sudom, pokazuje da se mora primjenjivati domaće zakonodavstvo: "Da li okrivljeni ima pravo da prisustvuje javnom saslušanju i brani svoj slučaj pred žalbenim sudom, Š....Ć zavisi od posebnih odredaba domaćeg zakonodavstva posmatranog kao cjelina" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ekbatani protiv Švedske, presuda od 26. maja 1988. godine, tačka 25).
  • 30.
    Član 6. st. 1. i 3.c. Evropske konvencije uvijek je povrijeđen kad apelant nije bio pozvan na sjednicu žalbenog vijeća, ako je to propisano domaćim zakonom, a odluka se ticala činjenica i navoda krivičnog djela, okolnosti pod kojim je djelo učinjeno, kakvo je počiniteljevo lično viđenje tih činjenica, a on je zahtijevao da bude prisutan radu žalbenog vijeća (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. januara 1970. godine, A.11, strane 14. i 15. i Monnell i Morris protiv Velike Britanije, presuda od 2. marta 1987. godine, A.115, strana 25).
  • 31.
    U tom kontekstu su i navodi iz tačke 57. presude Evropskog suda za ljudska prava Monnell i Morris protiv Velike Britanije, koja glasi: "U vezi sa aplikacijom kojom se traži dopuštenje za prisustvovanje žalbenom vijeću, žalbeni sud nije ponovo razmatrao činjenice slučaja, niti pozivao svjedoke iako osnovi žalbe sadrže pitanja utvrđivanja činjenica nasuprot tumačenju samog zakona. Ali, za odlučivanje u ovakvim postupcima suštinsko je da li je apelant pokazao postojanje osnova koje bi opravdale saslušanje o žalbi. Ako su razlozi koji se navode zasnovani na zakonu i zaslužuju daljnju argumentaciju ili razmatranje, prisustvo žalioca će biti dopušteno."
  • 32.
    Ustavni sud smatra da je u konkretnom predmetu Zakon o krivičnom postupku ostavio dispoziciju predsjedniku Vijeća ili Vijeću drugostepenog suda da odluči o tome da li će o sjednici Vijeća obavijestiti stranke ili će odluku donijeti na nejavnoj sjednici. Ustavni sud napominje da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 26/93) stavljena van primjene ranija zakonska odredba prema kojoj se o sjednici vijeća obavještavao onaj optuženi i njegov branilac, oštećeni kao tužilac ili privatni tužilac koji je u roku predviđenom za žalbu ili za odgovor na žalbu zahtijevao da bude obaviješten o sjednici.
  • 33.
    Ustavni sud, u vezi sa ovim apelantovim navodima, zaključuje da time što drugostepeni sud, nakon ocjene navoda žalbe, na sjednicu Vijeća nije pozvao apelanta, njegovog branioca niti javnog tužioca, već je ocijenio pismene navode žalbe i pismene navode odgovora na žalbu, nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
  • 34.
    Ustavni sud, dalje, zapaža da se navodi žalbe odnose na način na koji je prvostepeni sud ocijenio izvedene dokaze, te da žalba ne nudi nikakve nove činjenice niti dokaze koji nisu bili već prezentirani prvostepenom sudu.
  • 35.
    U vezi sa navedenim Ustavni sud naglašava da u njegovoj nadležnosti nije da preispituje način na koji su sudovi utvrdili činjenice predmeta, kao i dokaze koje su izveli ili koje nisu izveli, ukoliko takav postupak nije sadržavao povredu ustavnih prava. Također, Ustavni sud napominje da nije nadležan da preispituje tumačenje ili način na koji su redovni sudovi primijenili važeće zakone osim u slučaju ako to tumačenje, odnosno primjena, krši ustavna prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 33/00 od 23. juna 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 2/02). U konkretnom slučaju Ustavni sud nije našao osnova za zaključak da je postupanje redovnih sudova bilo proizvoljno i da je dovelo do kršenja apelantovih ustavnih prava.
  • 36.
    Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.c. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 37.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. i stav 3.c. Evropske konvencije nisu povrijeđeni u slučaju kad apelant nije bio pozvan na sjednicu žalbenog vijeća, kojoj nije prisustvovao ni ovlašteni tužilac, ako je takva mogućnost propisana zakonom, a odluka se nije ticala činjenica i navoda krivičnog djela.
  • 38.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 39.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.