Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O MERITUMU

na sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 25/06.
OBRAZLOŽENJE

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Usvaja se apelacija Arsenija Arsenića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se:

  • -
    Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-513/02 od 15. juna 2004. godine,
  • -
    Presuda Okružnog suda u Trebinju broj Gž-187/02 od 29. aprila 2002. godine,
  • -
    Presuda Osnovnog suda u Foči broj P-328/01 od 25. januara 2002. godine.

Predmet se vraća Osnovnom sudu u Foči, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Osnovnom sudu u Foči da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Arsenije Arsenić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 21. decembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-513/02 od 15. juna 2004. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-187/02 od 29. aprila 2002. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-328/01 od 25. januara 2002. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i SOD "Jahorina", Filijala Foča, sada akcionarsko društvo "Jahorina-osiguranje", Filijala Foča (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 22. marta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je 5. augusta 2005. godine zatraženo da dostavi spis broj P-328/01.
  • 3.
    Odgovore na apelaciju Osnovni sud, Okružni sud i Vrhovni sud su dostavili 6., 7. i 8. aprila 2005. godine. Tuženi je dostavio odgovor na apelaciju 11. aprila 2005. godine.
  • 4.
    Osnovni sud je 11. augusta 2005. godine dostavio spis broj P-328/01.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog su 26. oktobra 2005. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Apelant je vlasnik putničkog vozila, registarske oznake GŽ 476-36, marke "fijat", tip "berlina super 45", godina proizvodnje 1990, koje je na osnovu kasko-osiguranja bilo osigurano kod DD "Sarajevo-osiguranje", Filijala Goražde, Poslovnica Foča. Upravljajući navedenim vozilom apelant je 19. februara 1992. godine pretrpio materijalnu štetu koju je navedeno osiguravajuće društvo prihvatilo da isplati u iznosu od 113.863,50 dinara, ali zbog ratnih djelovanja, do isplate nije došlo.
  • 8.
    Vlada Republike Srpske 2. oktobra 1992. godine donijela je Odluku o pripajanju Srpskom osiguravajućem društvu dijelova osiguravajućih društava broj 05-262/92 ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/92, 6/93 i 8/93). Navedenom odlukom određeno je da se svi dijelovi osiguravajućih društava, između ostalih i "Sarajevo-osiguranje", d.d. Sarajevo, koji posluju na teritoriji Republike Srpske pripajaju Srpskom osiguravajućem društvu "Jahorina", d.d. Sokolac. Istom odlukom je određeno da će Institut za ekonomiku i razvoj Republike Srpske izvršiti procjenu vrijednosti kapitala koji se na taj način unosi u Srpsko osiguravajuće društvo "Jahorina", d.d. Sokolac.
  • 9.
    Apelant je 14. novembra 1996. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi naknade štete. U tužbi apelant je, između ostalog, naveo da mu šteta za njegovo vozilo nije nikada isplaćena i to u početku zbog ratnih djelovanja, a kasnije zbog toga što je tuženi apelantu tvrdio da mu štetu ne može isplatiti prije diobnog bilansa između SOD "Jahorina" i ZOIL-a "Sarajevo".
  • 10.
    Odlukom Vlade Republike Srpske broj 02-1755/97 od 15. decembra 1997. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 34/97) prekinuti su svi postupci za naknadu štete protiv svih pravnih sljedbenika, između ostalog i ZO "Sarajevo-osiguranje" d.d. Sarajevo, u sporovima koji se vode pred redovnim sudovima u Republici Srpskoj, a na osnovu zaključenih polica osiguranja do 4. aprila 1992. godine. Navedenom odlukom je određeno da će prekid postupka trajati do donošenja diobnog bilansa u vezi sa razgraničenjem imovine, prava i obaveza prednika i pravnih sljedbenika.
  • 11.
    Osnovni sud je Rješenjem broj P-121/96 od 29. maja 1998. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Gž-148/98 od 24. decembra 1998. godine, utvrdio prekid postupka u predmetnoj pravnoj stvari i odredio da će se postupak nastaviti na prijedlog jedne od parničnih stranaka, a nakon donošenja diobnog bilansa u vezi sa razgraničenjem imovine, prava i obaveza tuženog i njegovog pravnog prethodnika Zajednice osiguranja "Sarajevo-osiguranje" d.d. Sarajevo.
  • 12.
    Apelant je 19. februara 2001. godine zatražio od Osnovnog suda da se nastavi postupak, te je Osnovni sud Rješenjem broj P-121/96 od 16. novembra 2001. godine odredio da se prekinuti postupak u predmetnoj pravnoj stvari nastavlja i da se glavna rasprava zakazuje za 17. decembar 2001. godine. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je neizvjesno kada bi mogao da bude izrađen diobni bilans, te da odluka Vlade Republike Srpske o prekidanju postupka u suštini zadire u nezavisnost rada sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja svakom licu daje pravo na sudsku odluku o njegovim građanskim pravima u razumnom roku. Stoga je sud odlučio da uvaži apelantov zahtjev i nastavi postupak radi donošenja odluke u meritumu i da sam, u smislu člana 215. stav 2. Zakona o parničnom postupku, riješi prethodno pitanje o tome da li je tuženi pravni sljedbenik bivšeg Osiguravajućeg društva "Sarajevo-osiguranje" d.d. Sarajevo.
  • 13.
    Osnovni sud je Presudom broj P-328/01 od 25. januara 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-187/02 od 29. aprila 2002. godine, odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude sud je naveo da su tuženom nakon njegove registracije, Odlukom Vlade Republike Srpske broj 05-262/92 od 2. oktobra 1992. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/92, 6/93 i 8/93), pripojeni dijelovi više osiguravajućih društava koja su u momentu izbijanja rata 1992. godine poslovala na području Republike Srpske s tim da Institut za ekonomiku i razvoj Republike Srpske izvrši procjenu vrijednosti kapitala koji se na ovaj način unosi u SOD "Jahorina" d.d. Sokolac, ali da navedena procjena nije nikada izvršena. Dalje se navodi da odluka Vlade Republike Srpske, a ni drugi propisi Republike Srpske ništa ne govore o odgovornosti novoosnovanih preduzeća, koja su organizirana od dijelova preduzeća čije je sjedište bilo na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine ili drugih republika bivše Jugoslavije, prema postojećim obavezama tih dijelova preduzeća. U vrijeme donošenja navedene odluke Vlade Republike Srpske na snazi je bio Zakon o preduzećima ("Službeni list SFRJ" br. 77/88 i 61/90) koji je primjenjivan na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Prema članu 187. Zakona o preduzećima, kao statusna promjena preduzeća smatraju se podjela, spajanje ili pripajanje preduzeća, a te promjene se vrše na osnovu odluke organa upravljanja preduzeća s tim da novonastala preduzeća svoje odnose međusobno uređuju ugovorom. Nesporno je da takvog ugovora između bivšeg DD "Sarajevo-osiguranje" Sarajevo i tuženog nema, niti ima bilo kakve odluke organa upravljanja DD "Sarajevo-osiguranje" o podjeli društva. Stoga, činjenica da je tuženi kao novoosnovano osiguravajuće društvo, između ostalog, organiziran i od dijela imovine bivšeg DD "Sarajevo-osiguranje" Sarajevo, Poslovnica Foča, čiji je osiguranik bio apelant, ne može biti razlog da se zaključi da je to novoosnovano osiguravajuće društvo odgovorno za prijašnje obaveze Poslovnice Foča, a niti da je pravni sljedbenik te poslovnice, odnosno DD "Sarajevo-osiguranje". To pogotovo što Poslovnica Foča nije imala status pravnog lica, već je status pravnog lica imalo matično osiguravajuće društvo DD "Sarajevo-osiguranje", koje je odgovaralo za sve obaveze svoje poslovnice u Foči. DD "Sarajevo-osiguranje" je nastavilo svoj pravni subjektivitet i nakon izbijanja ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini, odnosno nikada nije ni prestajalo pravno da postoji, te apelantu, prema mišljenju suda, ostaje mogućnost da svoje potraživanje ostvari podnošenjem tužbe protiv matičnog DD "Sarajevo-osiguranje", Filijala Goražde, u čijem sastavu je bila poslovnica u Foči kod koje je apelant kasko-osigurao svoje vozilo. Stoga je sud zaključio da tuženi nije pravni sljedbenik DD "Sarajevo-osiguranje" Sarajevo kod koga je apelant imao zaključenu policu kasko-osiguranja, te, prema tome, ne postoji ni njegova odgovornost za ranije nastale obaveze dijelova ovog društva koji su, na osnovu odluke Vlade Republike Srpske, pripojeni tuženom, jer tuženi na osnovu spomenute odluke na pripojenoj imovini nije mogao steći pravo vlasništva bez obzira na činjenicu što je ta imovina i sada u njegovom posjedu.
  • 14.
    Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju, koju je Vrhovni sud Presudom broj 513/02 od 15. juna 2004. godine odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da tuženi nije pasivno legitimiran u predmetnom sporu. Vrhovni sud je, također, naveo da tuženi jeste matična zajednica osiguranja u pogledu obaveza nastalih od njegovog osnivanja pa dalje, a s obzirom na to da je apelantovo potraživanje nastalo prije osnivanja tuženog, 19. februara 1992. godine, prema ocjeni suda, nema smetnji da apelant svoje potraživanje ostvari kod ZOIL-a "Sarajevo" DD "Sarajevo-osiguranje", koji je nastavio pravni subjektivitet, a koji je 2. aprila 1992. godine i prihvatio obavezu da naknadi štetu apelantu u procijenjenom iznosu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 15.
    Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da je svojom odlukom od 2. oktobra 1992. godine Vlada Republike Srpske odredila pravnog nasljednika, odnosno pasivno legitimirano lice koje apelant može tužiti za naknadu štete, ali da je 15. decembra 1997. godine donijela novu odluku kojom je naredila da se prekinu svi parnični postupci koji su pokrenuti protiv tih pravnih nasljednika. Na osnovu navedenog apelant smatra da je Vlada Republike Srpske u cijelosti kontrolirala njegovu imovinu i njegov pristup imovini, tako što je donosila odluke kojim je pozicionirala apelantov položaj u odnosu na tu imovinu. Apelant smatra da ne može snositi štetne posljedice ako su Vladine odluke bile nezakonite ili ako nisu mogle biti validan temelj da se na osnovu njih registriraju navedene statusne promjene u nadležnom sudu. Također, smatra da se njemu ne može stavljati pretjeran teret za iznalaženje najefikasnijeg puta i pravnog sredstva za zaštitu njegovih prava. Apelant navodi da nikada ne bi podnio tužbu za naknadu štete protiv tuženog da Vlada Republike Srpske nije donijela odluku kojom je odredila tuženog kao pravnog nasljednika DD "Sarajevo-osiguranje" i na taj način pozicionirala apelantov položaj u odnosu na subjekta preko kojeg može pristupiti svojoj imovini. U vezi sa stavom sudova da apelant svojoj imovini može pristupiti isključivo preko ZOIL-a "Sarajevo" DD "Sarajevo-osiguranje", apelant navodi da su sudovi zanemarili činjenicu da se štetni događaj desio prije više od 14 godina, te da bi se on u slučaju da sada podnese tužbu protiv DD "Sarajevo-osiguranje" izložio realnoj opasnosti da ta osiguravajuća kuća iznese prigovor o zastarjelosti potraživanja, jer sva potraživanja na osnovu naknade štete zastarijevaju u roku od tri godine računajući od dana nastanka štete. Apelant, također, smatra da je navedeni proces trajao veoma dugo, i to u periodu od 14. novembra 1996. godine do 11. novembra 2004. godine, te da je Osnovni sud Rješenjem broj P-121/96 od 29. maja 1998. godine prekinuo predmetni postupak i da je njegov prekid trajao od 29. maja 1998. godine do 16. novembra 2001. godine, iako je on u svojoj žalbi na rješenje o prekidu postupka isticao da je to suprotno članu 6. Evropske konvencije. Apelant navodi da nijednim postupkom nije utjecao na duljinu postupka, nego, naprotiv, više puta je urgirao da se proces što prije okonča. Apelant ističe da se postavlja pitanje da li se odgovornost SOD "Jahorina" Sokolac, Filijala Foča, može temeljiti i na "faktičkim statusnim promjenama" koje se ogledaju u tome da je ta osiguravajuća kuća prisvojila svu pokretnu i nepokretnu imovinu koju je prije rata koristilo DD "Sarajevo-osiguranje" Sarajevo, te da je preuzela sve predratne radnike koji su radili u njenoj poslovnoj jedinici u Foči. Apelant, također, navodi da nije imao na raspolaganju djelotvorno pravno sredstvo kojim bi zaštitio svoje pravo na imovinu. Ističe da Republika Srpska nije nikada donijela odgovarajuće zakone kojim bi regulirala odgovorna lica za naknadu štete u onim slučajevima u kojim osiguranici nisu uspjeli naplatiti nastalu štetu prije otpočinjanja ratnih sukoba. Apelant predlaže da Ustavni sud utvrdi kršenje navedenih prava, ukine osporene presude i naloži Osnovnom sudu da odmah zakaže i održi novo ročište povodom apelantove tužbe i donese novu presudu.

b) Odgovor na apelaciju

  • 16.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude. Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje i na njega pravilno primijenili materijalno pravo, te stoga sud smatra da apelantu nije uskraćeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek.
  • 17.
    U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da presudom suda nije narušeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek.
  • 18.
    Osnovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da donošenjem osporenih presuda nije narušeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek, te da se u obrazloženjima navedenih presuda jasno vidi kojim propisima su se sudovi rukovodili prilikom njihovog donošenja.
  • 19.
    Tuženi je istakao da, prema njegovom mišljenju, apelant svoj zahtjev nije uputio prema izdavaču police za njegovo vozilo, a to je ZOIL "Sarajevo", koji i sada postoji i posluje transformiran u "Sarajevo-osiguranje" Sarajevo sa istim sjedištem u Sarajevu, a što se može zaključiti iz navoda u Rješenju Osnovnog suda udruženog rada u Sarajevu broj U/I 2182/90 od 1. oktobra 1990. godine o registraciji "Sarajevo-osiguranja" Sarajevo, uvjerenja Historijskog arhiva Grada Sarajeva broj 05-827-1/02 od 20. juna 2002. godine, te akta Osnovnog suda Sokolac broj SU-262/04 od 7. oktobra 2004. godine, koje je tuženi dostavio u prilogu svog odgovora. Tuženi dalje navodi da su sudovi u ovom događaju pravilno postupili donoseći zaključak o odlučnim činjenicama, jer apelant nije sudu pružio dokaze da je SOD "Jahorina" osnovano na imovini izdavača police, odnosno na imovini ZOIL-a "Sarajevo", da je imovina ušla u osnivački kapital SOD "Jahorina", a niti postoji zapisnik o visini preuzete imovine. Također, prema Zakonu o preduzećima i drugim materijalnim propisima, nije ispunjen uvjet za eventualno postojanje odluke organa upravljanja matičnog društva o pripajanju, diobi i sl., te nema zaključenog akta o međusobnom reguliranju prava i obaveza pravnih prednika i sljednika. Tuženi ističe da je tadašnji ZOIL "Sarajevo" bio organiziran prema centralističkom sistemu, te da je sjedište bilo i ostalo u Sarajevu, kao i fondovi osiguranja, odnosno fondovi sigurnosti iz kojih bi trebalo da bude isplaćena šteta. Dalje navodi da tadašnje filijale nisu imale status pravnog lica u pravnom prometu, nego su nastupale u ime i za račun matičnog pravnog lica, te se, prema pozitivnim propisima, ne mogu pojaviti kao prednik novoosnovanog društva ili samog društva. Obrada i likvidacija navedene štete Poslovnice Foča, odnosno Filijale Goražde, koja je nastavila kontinuirani rad u matičnom društvu "ZOIL" Sarajevo, koje se transformiralo u "Sarajevo-osiguranje" Sarajevo, ukazuju da je oštećeni sve vrijeme mogao osnovano potraživati štetu od izdavača police-kasko, ali da je to propustio. Tuženi ukazuje da svojom odlukom o pripajanju dijelova osiguravajućih društava Vlada Republike Srpske nije mogla odrediti pravnog sljednika ZOIL-a "Sarajevo", kako apelant pogrešno tumači, jer SOD "Jahorina" nije osnovana tom odlukom, nego odlukom svojih osnivača. Tuženi navodi da imovina ZOIL-ovih filijala nije ušla u osnivački kapital novoosnovanog društva, pa se nije mogla ni privatizirati, te da su svi sudovi apelanta upućivali da pravo na štetu ostvari kod izdavača kasko-police, koji i sada postoji, te da se apelant neosnovano poziva na eventualno zastarijevanje prema ZOIL-u "Sarajevo", jer bi prema tome nastupilo zastarijevanje tužbe i protiv SOD "Jahorina". Tuženi navodi da je apelant svoj zahtjev usmjerio prema nelegitimnom pravnom licu, te time utjecao na dužinu sudskih postupaka. Stoga, tuženi smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, te da je u toku spomenutih postupaka imao pravnih instrumenata da zahtjev usmjeri prema izdavaču police, što je, prema mišljenju tuženog, propustio. Tuženi predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 20.
    Zakon o preduzećima ("Službeni list SFRJ" br. 77/78, 40/89, 46/90 i 61/90) u relevantnom dijelu glasi:

"Član 187.a)

Odluku o statusnoj promjeni preduzeća (podjeli, spajanju ili pripajanju) donosi organ upravljanja.

Preduzeća nastala podjelom, spajanjem s drugim preduzećima ili pripajanjem drugom preduzeću solidarno odgovaraju za obaveze preduzeća koja su prestala da postoje.

Međusobni odnosi preduzeća koji su nastali statusnim promjenama uređuju se ugovorom."

VI. Dopustivost

  • 21.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 22.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 23.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-513/02 od 15. juna 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 11. novembra 2004. godine, a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 21. decembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 24.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1., 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 25.
    Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu."

Član 1. Protokola broj 1 glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 26.
    Prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo je općeg karaktera i izražava princip mirnog uživanja posjeda. Drugo pravilo je sadržano u drugoj rečenici prvog stava i obuhvata lišavanje posjeda i ograničava ga određenim uvjetima. Treće pravilo, koje je sadržano u drugom stavu, dopušta ugovornim stranama da nadziru korištenje imovine, u skladu sa općim interesom, provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu. Međutim, ova tri pravila nisu nezavisna u smislu da su nepovezana; drugo i treće pravilo se bave konkretnim slučajevima miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva i ova dva pravila trebalo bi da se tumače u okviru općeg principa izraženog u prvom pravilu.
  • 27.
    Riječ "imovina" uključuje širok opseg imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 33/01). Međutim, riječ imovina uključuje samo stečena prava na određenu ekonomsku vrijednost. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne štiti pravo na stjecanje imovine. Dalje, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju garantira u suštini (in substance) pravo na imovinu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, serija A, broj 31, stav 63. (1979.)).
  • 28.
    Ustavni sud posebno naglašava da ideja o zaštiti ljudskih prava obuhvata samo pravne odnose između države i privatnih pravnih i fizičkih lica. Prema tome, nema zaštite ljudskih prava u pogledu odnosa između privatnih lica. Međutim, postoji obaveza države da odredi pravnu poziciju privatnih pravnih i fizičkih lica, a u isto vrijeme zaštiti djelotvorno uživanje prava koja iz toga proizlaze. To je tako zbog prirode ljudskih prava koja treba smatrati ne samo vrijednostima koje stvaraju barijere državi u miješanju sa ovim pravima nego i obavezama države da djeluje pozitivnom akcijom kako bi se zaštitilo djelotovorno uživanje ovih prava. Ovu obavezu država ispunjava usvajanjem potrebnih zakona i njihovom interpretacijom, između ostalog, u skladu sa relevantnim ljudskim pravima (teorija indirektnog Drittwirkunga).
  • 29.
    U ovom slučaju apelant je imao uvjetni zahtjev čije je ostvarenje zavisilo od nastupanja osiguranog slučaja. Nije sporno da je apelant imao zaključen ugovor o kasko-osiguranju vozila sa ZOIL-om "Sarajevo" DD "Sarajevo-osiguranje", Filijala Goražde, Poslovnica Foča, i da je ovaj ugovor obuhvatao događaj koji se desio 19. februara 1992. godine. Dakle, za Ustavni sud je nesporno da se ovaj slučaj tiče građanske tužbe za plaćanje novčanih potraživanja na koja apelant ima pravo nakon što se osigurani događaj desio. Potraživanja koja apelant navodi kao stečena mogu se smatrati imovinom (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Mario de Napoles Pacheco protiv Belgije, presuda od 5. oktobra 1978. godine, D.R.15, broj 7775/77, str. 143.).
  • 30.
    Apelant navodi da su sudovi povrijedili njegovo pravo na imovinu osporenim presudama kojima je utvrđeno da tuženi nije obavezan da apelantu plati novčanu štetu s obzirom na to da nije pravni sljednik DD "Sarajevo-osiguranje", nego su apelanta uputili da svoje potraživanje može ostvariti kod ZOIL-a "Sarajevo" DD "Sarajevo-osiguranje".
  • 31.
    Iz navedenog bi se moglo zaključiti da apelant smatra da je žrtva nadziranja korištenja imovine suprotno članu 1. stav 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da, prema osporenim presudama, nema pravo da traži od tuženog da ispuni obavezu u vezi sa osiguranim događajem (uprkos činjenici da je apelant zaključio ugovor o osiguranju sa Poslovnicom Foča), nego to treba da traži od ZOIL-a "Sarajevo" DD "Sarajevo-osiguranje". Ustavni sud smatra da se cjelokupna pravna situacija u kojoj se apelant nalazi može podvesti pod pojam nadziranja korištenja, u smislu člana 1. stav 2. Protokola broj 1, a ne lišavanja njegove imovine, u smislu člana 1. stav 1. druge rečenice Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, prema osporenim presudama sudova, apelant se treba obratiti DD "Sarajevo-osiguranje", dakle, nije imao pristup svojoj imovini preko Poslovnice Foča. Utvrdivši da se u konkretnom slučaju radi o nadziranju korištenja apelantove imovine, Ustavnom sudu se postavlja pitanje da li je negiranje odgovornosti Poslovnice Foča, usljed faktičkih statusnih promjena, opravdano u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 32.
    Kao što je navedeno, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju je pravo na "mirno uživanje" imovine: pravo na posjedovanje, korištenje, raspolaganje i druge vidove uživanja, pa čak i pravo da se uništi vlastita imovina. Prema tome, Ustavni sud ističe da ovaj član u suštini (in substance) garantira pravo na imovinu. To, dalje, znači da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju uključuje i pravo na pristup imovini, u suprotnom bi pravo na imovinu bilo iluzorno. Ako je nečiji pristup imovini ograničen u smislu da on nema pravo da podnese imovinski zahtjev poslovnici sa kojom je zaključio ugovor o osiguranju, nego se mora, kako ga sudovi upućuju, obratiti ZOIL-u "Sarajevo" DD "Sarajevo-osiguranje", što uključuje dodatne poteškoće (kao što je očekivani pravni postupak u smislu negiranja odgovornosti ZOIL-a "Sarajevo" DD "Sarajevo-osiguranje"), onda je takav slučaj u vezi sa problemom nadziranja korištenja imovine.
  • 33.
    U kontekstu Evropske konvencije, u principu, opravdana kontrola mirnog uživanja imovine postoji samo tamo gdje se apelantova imovina kontrolira na osnovu zakona, koji treba biti dostupan i dovoljno jasan s pravnog gledišta. Dalje, kontroliranje korištenja mora biti izraz općeg interesa.
  • 34.
    Osporenim presudama sudovi su utvrdili da Odlukom Vlade Republike Srpske od 2. oktobra 1992. godine nije uređen sistem odgovornosti novoosnovanog osiguravajućeg društva, odnosno tuženog, prema obavezama prijašnjih matičnih zajednica osiguranja, niti je to regulirano nekim drugim normativnim aktom iz oblasti zakonodavstva Republike Srpske. Sudovi su, također, utvrdili da Poslovnica Foča, kao sastavni dio matične zajednice osiguranja ZOIL-a "Sarajevo" DD "Sarajevo-osiguranje", Filijala Goražde, nije imala status pravnog lica, te je za sve obaveze odgovarala zajednica osiguranja-ZOIL "Sarajevo" DD "Sarajevo-osiguranje". Zatim su utvrdili da u konkretnom slučaju nema odluke organa upravljanja ZOIL-a "Sarajevo" DD "Sarajevo-osiguranje" o bilo kakvoj statusnoj promjeni u smislu odredbe člana 187. a) Zakona o preduzećima, niti ugovora o reguliranju međusobnih obaveza zajednice osiguranja i tuženog kao novoosnovanog preduzeća, te su, stoga, sudovi zaključili da tuženi nije pravni sljednik ZOIL-a "Sarajevo" DD "Sarajevo-osiguranje". Sudovi su, dalje, apelanta uputili da svoje potraživanje može ostvariti u ZOIL-u "Sarajevo" DD "Sarajevo-osiguranje", koji je nastavio svoj pravni subjektivitet i koji je 2. aprila 1992. godine prihvatio obavezu da nadoknadi štetu apelantu u procijenjenom iznosu.
  • 35.
    Ustavni sud ističe da je faktičko pripajanje ova dva osiguravajuća društva utjecalo na apelantovu pravnu poziciju, budući da poslovnica kod koje je apelant osigurao svoje vozilo neće da ispuni obavezu, što je potvrđeno sudskim presudama.
  • 36.
    Kao što je Ustavni sud već naveo u ovoj odluci, kontroliranje korištenja prava na mirno uživanje imovine mora, prije svega, biti predviđeno zakonom ili bilo kojim drugim pojedinačnim pravnim aktom donesenim u skladu sa zakonom, što državi omogućava da regulira pravno relevantnu poziciju privatnih pravnih ili fizičkih lica kojih se tiče takav pravni akt. U konkretnom slučaju jasno je da je apelant podnio osnovan zahtjev protiv Poslovnice Foča. Uprkos navedenim faktičkim statusnim promjenama, apelantov pravni odnos prema poslovnici nije se promijenio, budući da faktičke promjene vezane za Poslovnicu Foča nisu popraćene adekvatnim pravnim postupcima. Prema shvatanju Ustavnog suda, formalno-pravni odnos između apelanta i Poslovnice Foča je još uvijek isti.
  • 37.
    Uz to, faktičke promjene nisu relevantne u smislu Evropske konvencije, budući da je prvi uvjet za kontrolu korištenja prava na mirno uživanje imovine i da ono mora biti predviđeno zakonom. Konkretno, očigledno je da faktičko spajanje ova dva društva u jedno nije zajednički ugovorni izraz njihove volje a, osim toga, činjenica nije pravno pokrivena u skladu sa relevantnim Zakonom o preduzećima Republike Srpske ("Službeni list SFRJ" br. 77/88, 40/89, 46/90 i 61/90), koji se tada primjenjivao.
  • 38.
    Iz svega navedenog Ustavni sud zaključuje da se Poslovnica Foča, zbog činjenice da faktičke statusne promjene nisu popraćene adekvatnim pravnim postupcima u skladu sa važećim zakonom kojim se uređuje ta materija, ne može osloboditi obaveze da plati osiguravajući iznos apelantu. Ustavni sud zaključuje da takav zakon mora biti u skladu sa standardima člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Drugim riječima, niko se ne može osloboditi svojih obaveza samo zbog toga što faktičke promjene za koje je odgovoran nisu pravno regulirane, a što je bilo obavezno, između ostalog, radi sigurnosti zainteresiranih trećih lica. Takvo stanje, strogo formalnim tumačenjem i primjenom prava, kako su u konkretnom slučaju postupili sudovi u Republici Srpskoj, dovelo bi do izbjegavanja zakonskih obaveza, a što nije u skladu sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 35/00 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 31/03).
  • 39.
    Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

  • 40.
    U okviru zaključka o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

  • 41.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se niko ne može osloboditi svojih obaveza samo zbog toga što faktičke promjene za koje je odgovoran nisu pravno regulirane, a što je bilo obavezno, između ostalog, radi sigurnosti zainteresiranih trećih lica.
  • 42.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 43.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.