USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o meritumu
na sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 27/06.
OBRAZLOŽENJE
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Jovana Stojkića i Željka Lovrića, podnesene protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Kž-49/04 od 27. maja 2004. godine i K-25/03 od 29. januara 2004. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Jovan Stojkić i Željko Lovrić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zvornika i Fojnice, koje zastupa Rifat Konjić, advokat iz Tuzle, podnijeli su apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Kž-49/04 od 27. maja 2004. godine i K-25/03 od 29. januara 2004. godine, i to Jovan Stojkić 28. juna i 6. jula 2004. godine, a Željko Lovrić 6. jula 2004. godine,
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu tada važećeg člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 14. februara 2005. godine da dostave odgovore na apelacije.
- 3.Sud BiH je odgovor na apelacije dostavio 16. marta 2005. godine, dok Tužilaštvo nije dostavilo odgovor.
- 4.Na osnovu tada važećeg člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor na apelacije je 16. juna 2005. godine dostavljen apelantima.
- 5.Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da se apelacije br. AP 549/04 i AP 605/04 odnose na isto pitanje, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP 549/04.
- 6.Na traženje Ustavnog suda, Sud BiH je 24. juna 2005. godine dostavio kompletne krivične spise br. K-25/03 i Kž-49/04.
III. Činjenično stanje
- 7.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 8.Presudom Krivičnog vijeća Suda BiH broj K-25/03 od 29. januara 2004. godine, po optužnici Tužilaštva nakon održanog glavnog, usmenog i javnog pretresa u prisustvu optuženih apelanata i njihovog branioca, apelanti su proglašeni krivim za krivično djelo krivotvorenja novca iz člana 205. stav 1. u vezi sa članom 29. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH).
- 9.Apelanti su osuđeni na kazne zatvora, i to Jovan Stojkić u trajanju od sedam godina a Željko Lovrić u trajanju od četiri godine, u šta im je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, počevši od 24. maja 2003. godine pa dalje, s tim što su obavezani na solidarnu naknadu troškova krivičnog postupka o kojim će se odlučiti posebnim rješenjem. Na osnovu člana 205. stav 5. KZ BiH, 268 krivotvorenih novčanica u apoenima od po 500 eura, ukupne nominalne vrijednosti od 134.000,00 eura, serijskih brojeva i slova označenih u pobijanoj presudi, oduzete su kao predmet u izvršenju krivično-pravne radnje.
- 10.Sud BiH je u toku dokaznog postupka izveo dokaze koje su predložili optužba i odbrana, uključujući, između ostalog: saslušanje vještaka grafologa na okolnost njegovog pismenog nalaza, saslušanje vještaka daktiloskopske struke uz pismeni nalaz i mišljenje, uvid u fotodokumentaciju daktiloskopskog vještačenja kojeg je sačinilo Ministarstvo unutrašnjih poslova Tuzla (u daljnjem tekstu: MUP Tuzla), čitanje zapisnika o saslušanju zaštićenog svjedoka X-15 od 3. septembra 2003. godine, dopune iskaza zaštićenog svjedoka X-15 sa zapisnika od 18. decembra 2003. godine i 23. januara 2004. godine, čitanje izvještaja Ureda za suzbijanje kriminaliteta pokrajine Bavarske SR Njemačka od 25. juna 2003. godine, potvrde o privremeno oduzetim predmetima (krivotvorene novčanice) koje je izdao MUP Tuzla od 24. maja 2003. godine, listing poziva - izvještaj za konkretan telefonski broj (Telekomunikacije Republike Srpske Banja Luka), čitanje izvještaja Bavarskog pokrajinskog Ureda za poslove kriminaliteta od 23. maja 2003. godine, čitanje izvještaja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine - Interpol Sarajevo od 29. augusta 2003. godine, izvršen uvid u dokumentaciju spisa Državnog tužilaštva Minhena (originalna dokumentacija Državnog tužilaštva Minhen) SR Njemačka, izvršena objektivna reprodukcija snimljenih telefonskih razgovora između apelanata i drugih optuženih (telefonske razgovore snimili policijski organi SR Njemačke pod brojevima CD 1347 i 1348), izvršen uvid u izvode iz kaznene evidencije za apelante i medicinsku dokumentaciju na ime apelanta Jovana Stojkića. Na osnovu svih provedenih dokaza, Sud BiH je zaključio da su apelanti kao saizvršioci počinili krivično-pravnu radnju krivotvorenja novca iz člana 205. stav 1. KZ BiH u vezi sa članom 29. KZ BiH, pobliže opisanu u izreci presude.
- 11.Apelacioni odjel Suda BiH je na sjednici, održanoj u prisustvu apelanata i njihovog branioca, donio Presudu broj Kž-49/04 od 27. maja 2004. godine kojom je žalbu Tužilaštva protiv Presude broj K-25/03 od 19. januara 2004. godine odbio kao neosnovanu. Ispitujući odluku o kaznama Sud BiH je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve činjenice i okolnosti potrebne za odmjeravanje kazni, ali da olakšavajućim okolnostima, posebno zdravstvenom stanju apelanata, nije dao adekvatan značaj. Žalbe apelanata djelimično su uvažene i prvostepena Presuda ovog suda broj K-25/03 od 19. januara 2004. godine u odluci o kazni je preinačena, tako da je apelantu Jovanu Stojkiću za krivično djelo za koje je proglašen krivim izrečena kazna zatvora u trajanju od šest godina, a apelantu Željku Lovriću u trajanju od tri godine i šest mjeseci u šta im se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, počevši od 24. maja 2003. godine pa dalje. U ostalom dijelu prvostepena presuda ostala je neizmijenjena.
- 12.U obrazloženju navedene presude je, između ostalog, istaknuto da je žalba apelanta Jovana Stojkića ukazivala da on nije saslušan prije podizanja optužnice, dakle u istrazi, te ni na glavnom pretresu. Međutim, prema spisu predmeta broj K-25/03 Sud BiH je zaključio suprotno. Utvrđeno je da je 24. maja 2003. godine, uz postavljenog branioca, započeto ispitivanje osumnjičenog apelanta koji je tada upoznat o svim pravima. Izjavio je da nije spreman da iznese svoju odbranu, predloživši odgodu što je i usvojeno. Apelant Jovan Stojkić je 10. juna 2003. godine pred tužiocem istakao da je razumio šta mu se stavlja na teret. Predložio je da tužiocu da određene informacije, naglašavajući da je njegova saradnja sa drugim apelantom i još jednim osumnjičenim licem manje važna u odnosu na druga lica koja bi mogao otkriti, a koja su na slobodi, iz čega proizlazi da nije osporio činjenice osnova sumnje na osnovu kojih je tužilac ušao u istragu. Apelacioni odjel Suda BiH je ocijenio da su neosnovani žalbeni navodi o navodnoj povredi prava na odbranu, jer je apelant Jovan Stojkić sa svojim braniocem aktivno učestvovao u fazi raspravljanja na glavnom pretresu, ukazujući i na član 260. stav 3. ZKP-a BiH kojim je predviđeno da, nakon čitanja optužnice i tužiočevog iznošenja dokaza na kojim se temelji optužnica, optuženi ili njegov branilac mogu izložiti odbranu i ukratko iznijeti dokaze koje će ponuditi u svojoj odbrani. Sud BiH smatra da od koncepcije odbrane zavisi na koji način će se izložiti odbrana, što se svakako veže za dokazni postupak da bi se suštinski odbrana iznijela na kraju pretresa u završnoj riječi.
- 13.Također, Sud BiH je zaključio da se neosnovano u žalbama apelanata ukazuje da je pobijana presuda zasnovana isključivo na iskazu zaštićenog svjedoka, jer Rješenje ovog suda broj ZSS-03/03 od 27. augusta 2003. godine nije dostavljeno apelantima i njihovom braniocu, pa kao takvo nije postalo pravosnažno, te se nije moglo čitati na glavnom pretresu. Sud BiH je utvrdio da je tačno da primjerak navedenog rješenja o prihvatanju saslušanja zaštićenog svjedoka X-15, po prijedlogu tužioca BiH, nije dostavljen apelantima i njihovim braniocima. Prema ocjeni Suda BiH ovakav propust Vijeća za saslušanje zaštićenog svjedoka predstavlja povredu člana 297. stav 2. ZKP BiH, tj. relativno bitnu povredu koju je sud učinio za vrijeme pripremanja glavnog pretresa. Sud BiH je istakao da bi ovakve povrede mogle uticati na zakonito i pravilno donošenje presude u slučaju da je apelantima ili njihovim braniocima bilo onemogućeno da se izjasne o činjenicama i dokazima koji terete apelante, ili bi onemogućile osiguranje objektivnosti tog dokaznog postupka, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Naime, iskaz zaštićenog svjedoka nije pribavljen tako da apelantima kao optuženim onemogući pravo na odbranu, odnosno da se izjasne na sve okolnosti iskaza zaštićenog svjedoka. U tom smislu Sud BiH je utvrdio da su apelanti u toku cijelog postupka imali branioca, koji je u fazi prigovora na optužnicu reagirao na navedeni propust u dostavljanju rješenja o saslušanju zaštićenog svjedoka, što se u toj fazi postupka smatralo relativnom povredom odredbi krivičnog postupka, jer su u daljnjem toku postupka apelanti i njihov branilac imali mogućnost da koriste i koristili su mogućnost reagiranja na iskaz zaštićenog svjedoka. Prema ocjeni Apelacionog vijeća Suda BiH, činjenica da nije dostavljeno navedeno rješenje apelantima nije uticala na zakonito i pravilno donošenje pobijane presude, posebno zbog toga što ta činjenica nije imala nikakvog uticaja na njihovo pravo na odbranu, jer su odredbe Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka specijalne odredbe koje, prema članu 21. ovog zakona, predviđaju čitanje iskaza zaštićenog svjedoka, a stranke u smislu člana 22. istog zakona imaju mogućnost prigovora i razjašnjenja ranije datog iskaza, kao i pribavljanje podataka koji ranije nisu bili obuhvaćeni iskazom. Sud BiH je naglasio da se u smislu člana 23. navedenog zakona presuda ne može temeljiti isključivo na iskazu zaštićenog svjedoka, te da je navedena relativna povreda otklonjena na glavnom pretresu čitanjem iskaza zaštićenog svjedoka, kada su apelanti i njihov branilac mogli reagirati i iskazati sve prigovore koje je sud obavezan razriješiti presudom, što je faktički i učinjeno kada je prihvaćen iskaz zaštićenog svjedoka, ali ne kao isključivi dokaz, nego u sklopu sa svim drugim dokazima. Sud BiH je zaključio da apelantima nije povrijeđeno pravo na odbranu u smislu člana 6. 3d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 14.Apelanti smatraju da su im pobijanim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu, odnosno pravo na obnovu postupka iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant Jovan Stojkić vidi u bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka, odnosno povredi prava na odbranu, jer "nije saslušan, a završen je i glavni pretres". Apelanti povredu prava na pravično suđenje vide i u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, posebno ističući da je pobijana prvostepena presuda zasnovana isključivo, ili gotovo isključivo, na iskazu zaštićenog svjedoka X-15, koji je pribavljen na nezakonit način, jer Rješenje Suda BiH broj ZZS-03/03-2 od 27. augusta 2003. godine, kojim je prihvaćeno saslušanje zaštićenog svjedoka na prijedlog Tužilaštva, nisu ni oni ni njihov branilac nikada dobili. Apelanti smatraju da navedeno rješenje nije postalo pravosnažno, te da zbog toga nije u skladu sa Zakonom o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka (u daljnjem tekstu: Zakon) postupak Suda BiH da se čita zapisnik o saslušanju zaštićenog svjedoka, kada prethodno nisu ispunjeni zakonski uvjeti za sačinjavanje takvog zapisnika. Apelanti ne prihvataju tumačenje Suda BiH da se radi o relativno bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka, ističući posebno da ni drugostepenom pobijanom presudom navedene povrede nisu otklonjene u okviru člana 315. ZKP-a BiH kao i značenja člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelanti predlažu da se apelacija usvoji, a pobijane presude ukinu i predmet vrati na ponovni pretres.
- b)Odgovori na apelaciju
- b)
- 15.Sud BiH smatra da je objektivna okolnost da prvostepena presuda nije zasnovana isključivo na iskazu zaštićenog svjedoka X-15, koji je pročitan sa Zapisnika broj ZZS-03/03 od 3. septembra 2003. godine, kako to navode apelanti, kao jedinim dokazom na kojem je zasnovana prvostepena presuda. Neosnovani su navodi apelanata u tom smislu, budući da je prvostepena presuda temeljena na svim dokazima koje je Tužilaštvo izvelo pred Sudom BiH, koji su naznačeni u obrazloženju prvostepene presude. Također se ne može prihvatiti ni konstatacija apelanata da su obje presude na koje se odnosi apelacija temeljene na dokazima koji su nezakoniti. Sud BiH se, kako u prvostepenoj tako i drugostepenoj presudi, jasno odredio prema dokazima, njihovoj zakonitosti i prihvatljivosti, upravo imajući u vidu dokaze na kojima su temeljili prvostepenu presudu. Uz to činjenično stanje u konkretnoj krivično-pravnoj stvari je potpuno i pravilno utvrđeno, pa su prigovori o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju neosnovani. Sud BiH se u svom odgovoru na navode apelacije, posebno u vezi sa navodima o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka zbog nedostavljanja rješenja o prihvatanju saslušanja zaštićenog svjedoka za vrijeme prethodnog postupka u fazi istrage, pozvao i dao objašnjenje u smislu obrazloženja koja su data u pobijanim presudama, posebno u pobijanoj presudi broj Kž-49/04. Sud BiH je naglasio da nedostavljanje rješenja nije uticalo na pravo odbrane apelanata, jer specijalne odredbe Zakona predviđaju čitanje zapisnika sa iskazom zaštićenog svjedoka na glavnom pretresu, što je u skladu i sa općom odredbom člana 47. stav 1. ZKP-a BiH. Kako se ne bi doveo u opasnost cilj istrage, stranke imaju mogućnost prigovora i razjašnjenja ranije datog iskaza, te i pribavljanje podataka koji ranije nisu bili obuhvaćeni iskazom. Apelanti su mogli iskazati sve prigovore u pogledu iskaza zaštićenog svjedoka koje je Sud BiH bio u obavezi da razriješi presudom, što je faktički i učinio kada je prihvatio iskaz zaštićenog svjedoka, smatrajući da se ne radi o nezakonitom dokazu na kojem se ne bi mogla temeljiti sudska odluka, istovremeno ne i kao isključivom dokazu na kojem se temelji presuda, nego je posmatran u sklopu sa svim drugim dokazima. Razlozi na koje je ukazano u apelaciji, a koji su bili i žalbeni razlozi, nisu objektivni da bi se u njima moglo prepoznati kršenje prava iz odredbi čl. 6. i 13. Evropske konvencije i člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
V. Relevantni propisi
- 16.U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 48/05 i 13/05) relevantne odredbe glase:
"Član 7.
Pravo na odbranu
(1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.
(2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branioca, postavit će mu se branilac kad je to određeno ovim zakonom.Š...Ć
Član 14.
Jednakost u postupanju
Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo Suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim pravilima.
Član 225. stav 2.
Okončanje istrage
(2) Prije okončanja istrage tužilac će saslušati osumnjičenog, ukoliko ranije nije bio saslušan.
Član 281. stav 1.
Dokazi na kojima se zasniva presuda
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 297.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka
(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
- a)ako je Sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravosnažnom odlukom izuzet od suđenja,
- b)ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti,
- c)ako je glavni pretres održan bez lica čija je prisutnost na glavnom pretresu po zakonu obavezna ili ako je optuženom, braniocu, ili oštećenom protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa,
- d)ako je povrijeđeno pravo na odbranu,
- e)ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnom pretresu,
- f)ako je Sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa,
- g)ako je Sud donio presudu a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti,
- h)ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda,
- j)ako je optužba prekoračena,
- k)ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.
(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako Sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude."
- 17.U Zakonu o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03 i 21/03) relevantne odredbe glase:
"Član 9.
Pri odlučivanju da li postoje opravdani razlozi da se svjedok ispita putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka na način na koji stranke i branitelj mogu postavljati pitanja, a da ne budu prisutni u istoj prostoriji sa svjedokom, također će se uzeti u obzir potreba da se osigura zaštita svjedoku pod prijetnjom i ugroženog svjedoka.
Član 16.
Utvrđivanje potrebe saslušanjem
(1) Po primitku prijedloga za saslušanje zaštićenog svjedoka, vijeće sastavljeno od trojice sudija će bez odlaganja, a najkasnije 15 dana od dana prijema prijedloga, utvrditi da li je takvo saslušanje opravdano.
(2) Sud zasniva svoju odluku na:
- a)činjenicama u prijedlogu za saslušanje zaštićenog svjedoka; i
- b)dokumentaciji o krivičnom predmetu koja je dostavljena vijeću.
Član 17.
ŽŽalba na odluku vijeća
(1) Protiv odluke iz člana 16. ovog zakona dopuštena je žalba.
(2) Vijeće apelacionog odjeljenja razmatra žalbu iz stava 1. ovog člana bez odlaganja i donosi odluku najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema žalbe.
Član 18.
Zakazivanje saslušanja
Nakon pravomoćnosti odluke da se održi saslušanje zaštićenog svjedoka, predsjednik vijeća zakazuje datum, vrijeme i mjesto saslušanja.
Član 21.
Korištenje zapisanog iskaza
(1) Na glavnom pretresu krivičnog predmeta, Sud će narediti da se iskaz zaštićenog svjedoka pročita naglas iz zapisnika sa saslušanja zaštićenog svjedoka.
(2) Sudiji odnosno vijeću nije potrebna suglasnost stranaka u postupku da naredi da se iskaz pročita naglas.
(3) Sudija odnosno vijeće može odustati od čitanja iskaza naglas uz suglasnost tužitelja, optuženog i njegovog branitelja.
(4) Svjedok se ne može pozvati da dadne iskaz na bilo kojem saslušanju osim na saslušanju zaštićenog svjedoka."
VI. Dopustivost
- 18.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 19.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 20.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj Kž-49/04 od 27. maja 2004. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Apelanti su podnijeli apelacije 28. juna i 6. jula 2004. godine, pa Ustavni sud zaključuje da su apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 21.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 22.Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu, odnosno pravo na obnovu postupka zaštićeno članom 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 23.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 24.Apelanti se žale protiv presuda donesenih u krivičnom postupku koji je vođen protiv njih, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred Sudom BiH bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
- 25.Imajući u vidu navode iz apelacija kao i dokaze u spisima, Ustavni sud prvo naglašava da ne stoje prigovori apelanata "da je prvostepena presuda zasnovana isključivo ili gotovo isključivo na iskazu zaštićenog svjedoka X-15". Naime, uvidom u obrazloženje prvostepene presude vidljivo je koji su svi dokazi izvedeni na glavnom pretresu i na kojim dokazima je sud zasnovao svoju presudu. Dokazi su prikupljeni po krivično-pravnoj proceduri SR Njemačke (originalna dokumentacija spis Državnog tužilaštva Minhen), izvještaj Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine - Interpol Sarajevo, uključujući i snimljene telefonske razgovore apelanata sa ostalim izvršiocima predmetnog krivičnog djela, zatim potvrde o oduzetim novčanicama, te nalaz i mišljenje vještaka grafološke i daktiloskopske struke, fotodokumentacija daktiloskopskog vještačenja MUP-a Tuzla), iz čega je vidljivo da Sud BiH svoju presudu ne zasniva pretežno na iskazu zaštićenog svjedoka.
- 26.Dalje, u pogledu navoda apelanata da im, prilikom pripremanja glavnog pretresa, nije dostavljeno rješenje o saslušanju zaštićenog svjedoka, te da na njega nisu mogli izjaviti žalbu, u čemu apelanti vide povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud se poziva na odgovarajuće stavove Evropskog suda za ljudska prava.
- 27.U predmetu Doorson protiv Holandije, presuda od 20. februara 1996. godine, stav 70, Evropski sud za ljudska prava je izjavio da "principi pravičnog suđenja također zahtijevaju da u odgovarajućim slučajevima interesi odbrane budu u ravnoteži sa interesima svjedoka ili žrtava koji su pozvani da svjedoče". U ovom predmetu, koji se odnosio na suđenje osobama optuženim za trgovinu drogom, Evropski sud za ljudska prava je istakao da korištenje anonimnih svjedoka na suđenju može postaviti pitanje poštivanja prava zaštićenih Evropskom konvencijom, i da moraju postojati mjere kojima će se uspostaviti ravnoteža, tj. osigurati prava odbrane. Sud je primijetio da je anonimne svjedoke u konkretnom slučaju, u žalbenoj fazi, u prisustvu branioca ispitivao istražni sudija koji je znao njihov identitet. Branilac je imao priliku da svjedocima postavlja pitanja za koja je smatrao da su u interesu odbrane, ukoliko ona ne bi dovela do razotkrivanja njihovog identiteta, i na sva ta pitanja dati su i odgovori. Evropski sud za ljudska prava je, također, primijetio da domaći sud nije zasnovao svoje zaključke na svjedočenju anonimnih svjedoka, te prema tome nije našao ni povredu člana 6. Evropske konvencije.
- 28.Osim toga, u predmetu Kostovski protiv Holandije (vidi presudu od 20. novembra 1989. godine) radilo se o slučaju kada su identitet osobe koja je učestvovala u pljački banke otkrile dvije osobe koje su željele ostati anonimne. Iskazi ovo dvoje svjedoka pročitani su na sudu tokom suđenja na kojem je podnosilac aplikacije osuđen za oružanu pljačku. Podnosilac aplikacije se žalio da nije imao pravično suđenje, jer su kao dokazi korišteni izvještaji o iskazima dva anonimna svjedoka. S tim u vezi, Evropski sud za ljudska prava je primijetio da u načelu svi dokazi moraju biti izvedeni u prisustvu optuženog. Međutim, korištenje izjava koje su date u fazi prije suđenja kao dokaznog materijala u principu nije nekonzistentno sa članom 6. Evropske konvencije, sve dok se poštuju prava odbrane. Ova prava zahtijevaju u pravilu mogućnost da optuženi pokuša osporiti navode, kao i da ispituje svjedoka u nekoj od faza tokom suđenja. U ovom konkretnom slučaju on tu priliku nije imao, te je sud našao kršenje člana 6. Evropske konvencije.
- 29.Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, također, smatra kako korištenje izjava anonimnih svjedoka, kao dokaza prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe, može dovesti do povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije u dva slučaja: a) kada se presuda temelji isključivo na iskazu anonimnog svjedoka i b) kada optuženom ili njegovom braniocu nije data mogućnost da tokom suđenja ospori iskaz anonimnog svjedoka, odnosno da se o njemu izjasni.
- 30.U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da se osporene presude ne temelje samo na iskazu zaštićenog (anonimnog) svjedoka X-15, te da su apelanti i njihovi branioci imali mogućnost da se izjasne na navedeni iskaz i da ga ospore, što su i učinili tokom ovog suđenja. Navedena konstatacija je nesporna, s obzirom da je to vidljivo iz obrazloženja pobijanih presuda, a ni apelanti ne osporavaju da nisu imali priliku da se izjasne o iskazu zaštićenog svjedoka.
- 31.Što se tiče navoda apelanata da u predmetnom slučaju nije ispoštovana procedura predviđena čl. 16, 17. i 18. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, odnosno da im nije dostavljeno rješenje o saslušanju zaštićenog svjedoka na koje su oni imali pravo izjaviti žalbu, Ustavni sud naglašava sljedeće.
- 32.Poštivanje procedure predviđene Zakonom o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka je izuzetno važno za poštivanje principa pravičnog suđenja zbog toga što se radi o slučaju kada zakon dozvoljava da se na suđenju odstupi od principa kontradiktornosti, tj. da stranke ne mogu direktno postavljati pitanja svjedoku. Stoga i odredbe navedenog zakona, koje propisuju proceduru kojom se predviđa donošenje rješenja kojim se odlučuje o prijedlogu za saslušanje zaštićenog svjedoka, i na koje je moguće izjaviti žalbu, znače, zapravo, obavezu prethodne procjene da li uopće treba izvoditi ovakav dokaz s obzirom na to da će se iskaz takvog svjedoka moći samo pročitati bez direktnog postavljanja pitanja. Prema tome, iako su tokom glavnog pretresa apelanti imali mogućnost da se izjasne o iskazu zaštićenog svjedoka X-15, u konkretnom slučaju, evidentan je ozbiljan propust Suda BiH da donese rješenje o saslušanju zaštićenog svjedoka i dostavi ga apelantima radi izjavljivanja žalbe, čime bi se dodatno ispitala potreba izvođenja takvog dokaza na glavnom pretresu. Dakle, procedura propisana za saslušanje zaštićenog svjedoka se mora poštivati.
- 33.Međutim, s obzirom na složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Zatim, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan sve dok se pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
- 34.U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o predmetu koji se može podvesti pod navedenu praksu Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava s obzirom da su se u jednom dijelu predmetnog krivičnog postupka pojavili proceduralni nedostaci (apelantima nije dostavljeno rješenje kojim se određuje saslušanje zaštićenog svjedoka), da bi u kasnijem dijelu krivičnog postupka ti nedostaci bili ispravljeni, jer su apelanti na glavnom pretresu imali mogućnost da se izjasne u vezi sa iskazom zaštićenog svjedoka, kao i da ospore njegove navode. Osim toga, ono što je najbitnije za ovaj slučaj jeste da presuda nije donesena samo na temelju iskaza zaštićenog svjedoka. Naime, iskaz zaštićenog svjedoka je pročitan na glavnom pretresu, bez njegovog ispitivanja u smislu člana 9. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, tako da apelanti nisu mogli direktno postavljati pitanja zaštićenom svjedoku, te tako osporiti njegov iskaz. Navedeno je u suprotnosti sa članom 6. stav 3d. Evropske konvencije koja predviđa pravo optuženog da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe. Stoga bi Ustavni sud našao povredu prava na odbranu iz člana 6. stav 3d. da je osporena presuda Suda BiH donesena samo na temelju iskaza zaštićenog svjedoka, koji je pročitan na glavnom pretresu bez mogućnosti apelanata da zaštićenom svjedoku direktno postavljaju pitanja i tako pokušaju osporiti njegov iskaz. Međutim, to ovdje nije slučaj, pa nema razloga da se smatra da je apelantima povrijeđeno pravo na odbranu.
- 35.Iz apelacija proizlazi da je apelantima pravo na pravično suđenje povrijeđeno i time što je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na utvrđivanje činjenica o donošenju i predaji krivotvorenog novca i u odnosu na identitet lica čiji su glasovi snimljeni na CD 1347 i 1348, a koji su reproducirani na glavnom pretresu, te kojem pripadaju brojevi telefona sa kojih se međusobno razgovaralo.
- 36.Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
- 37.U vezi sa prigovorom apelanta Jovana Stojkića da mu je povrijeđeno pravo na odbranu time što nije saslušan, iako je završen i glavni pretres, Ustavni sud zapaža, iz dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, odnosno Zapisnika Tužilaštva broj Kt-13/03 od 24. maja i 10. juna 2003. godine, u krivičnom predmetu protiv osumnjičenog apelanta, zbog krivičnog djela iz člana 250. u vezi sa članom 205. KZ BiH, u prisustvu tužioca, ovlaštenog službenog lica, apelanta, njegovog branioca i zapisničara, da je nakon što je u smislu člana 139. st. 3. i 4. ZKP-a BiH apelant lišen slobode počelo njegovo ispitivanje na osnovu člana 79. st. 1. i 2. ZKP-a BiH. Apelant je poučen da ima prava u smislu člana 8. st. 1. i 2, čl. 13, 14. i 78. st. 1. i 2. tač. a, b, c, d. i e, i st. 4. i 5. ZKP-a BiH, odnosno, pravima u vezi sa načinom ispitivanja, upotrebom jezika i pisma, suđenjem bez odlaganja, jednakosti u postupanju, pouci osumnjičenom o njegovim pravima uz saopćenje za koje se krivično djelo tereti i osnove sumnje protiv njega. Nakon što se izjasnio o svojim pravima, apelant je izjavio da nije spreman da iznosi svoju odbranu pa je predložio tužiocu da se ispitivanje odgodi za četiri dana. Naknadno, 10. juna 2005. godine, nakon što je apelant u prisustvu branioca upoznat sa svojim pravima iz čl. 7, 8. i 45. stav 1. i člana 78. ZKP-a BiH, tj. s pravom na odbranu, jezik i pismo, kad osumnjičeni, odnosno optuženi, mora imati branioca, apelant je dao svoju izjavu na zapisnik koja mu je pročitana i na koju nije stavio primjedbu već ju je potpisao. Obojica apelanata su se, u prisustvu branioca, izjasnili na Zapisnik o krivici broj KPS-06/03 27. oktobra 2003. godine, odnosno izjave o krivici u smislu člana 229. ZKP BiH. Također, Ustavni sud zapaža iz zapisnika sa glavnog pretresa održanog 27. i 28. novembra, 4, 15. i 22. decembra 2003. godine, 12. i 26. januara 2004. godine, da su apelanti i njihovi branioci aktivno učestvovali u postupku, a u smislu odredaba ZKP-a BiH omogućeno im je da iznose dokaze u svoju odbranu.
- 38.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su, u konkretnom slučaju, ispoštovani standardi iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da je nesporno da su apelanti tokom cijelog postupka tretirani kao ravnopravne stranke, te da im je omogućeno da aktivno učestvuju u postupku, da budu saslušani, da predlažu dokaze, daju svoje primjedbe, zatim apelanti su tokom cijelog postupka imali branioca, mogli su ulagati žalbe, te nema ni jednog razloga da se posumnja u pravičnost suđenja i pravo na odbranu. Osporene presude ne temelje se na iskazu zaštićenog svjedoka, a proceduralni propust nedostavljanja rješenja apelantima kojim se određuje saslušanje zaštićenog svjedoka ispravljen je na glavnom pretresu kada su apelanti imali priliku da se izjasne i da ospore iskaz zaštićenog svjedoka.
- 39.S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 40.U smislu zaključka o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava da se ne bude dvaput osuđeno o istom pitanju iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 41.Time što apelantima nije dostavljeno rješenje kojim se određuje saslušanje zaštićenog svjedoka nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je takav propust, koji se desio prilikom pripremanja glavnog pretresa, ispravljen na glavnom pretresu kada su apelanti imali priliku da se izjasne i da ospore iskaz zaštićenog svjedoka, te stoga apelantima nije ni povrijeđeno pravo na odbranu, a pobijane presude se ne temelje isključivo na iskazu zaštićenog svjedoka. Ustavni sud bi našao povredu prava na odbranu iz člana 6. stav 3d. Evropske konvencije da je osporena presuda donesena samo na temelju iskaza zaštićenog svjedoka, koji je pročitan na glavnom pretresu, a bez mogućnosti apelanta da zaštićenom svjedoku direktno postavlja pitanja i tako pokuša osporiti njegov iskaz.
- 42.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 43.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.