Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 13. jula 2005. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 27/06.
OBRAZLOŽENJE

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija A. Z. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-912/03 od 20. augusta 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj P-112/01 od 15. novembra 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I. Uvod

  • 1.
    A. Z. (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa V. H., advokatica iz Prnjavora, 11. novembra 2004. godine podnio je apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-912/03 od 20. augusta 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-112/01 od 15. novembra 2002. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda 8. marta 2005. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud i Osnovni sud 24. i 25. marta 2005. godine dostavili su odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od R. G., umješača na strani tužiteljice u postupku protiv apelanta (u daljnjem tekstu: umješač), 8. marta 2005. godine zatraženo je da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 5.
    Umješač je dostavio odgovor na apelaciju 28. marta 2005. godine.
  • 6.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda, Osnovnog suda i umješača 20. maja 2005. godine dostavljeni su apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 8.
    Apelant je 24. aprila 1987. godine sa tužiteljicom S. Z. (svojom pomajkom) zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju, koji je ovjerio sudija Osnovnog suda pod brojem R-117/87. Navedenim ugovorom tužiteljica, kao primalac izdržavanja, obavezala se da će apelantu, kao davaocu izdržavanja, nakon svoje smrti ostaviti imovinu bliže označenu u ugovoru pod uvjetima da joj apelant, kao davalac izdržavanja, na ime izdržavanja mjesečno šalje 50 DM, da se brine o imanju i nekretninama koje su predmet ugovora, te da je nakon smrti sahrani prema mjesnim običajima.
  • 9.
    Tužiteljica je, osim navedenog ugovora, sačinila novi ugovor o doživotnom izdržavanju sa R. G. (umješačem) 2. aprila 2001. godine, koji je ovjeren u Osnovnom sudu 3. aprila 2001. godine pod brojem 37/01.
  • 10.
    Tužiteljica je umrla 24. aprila 2001. godine i umješač je snosio troškove njene sahrane.
  • 11.
    Rješenjem Osnovnog suda broj P-112/01 od 15. novembra 2002. godine, na prijedlog umješača, određena je privremena mjera kojom je obustavljen postupak izvršenja Zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Prnjavor, broj 05-050-33-855/01 od 12. augusta 2002. godine, a protiv izvršenja Rješenja ovog ministarstva broj 05-050-33-855 od 21. marta 2002. godine koje se odnosi na uvođenje u posjed apelanta u imovinu S. Z.
  • 12.
    Prvostepenom Presudom Osnovnog suda broj P-112/01 od 15. novembra 2002. godine raskinut je ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 24. aprila 1987. godine između apelanta, kao davaoca izdržavanja, i tužiteljice S. Z, kao primaoca izdržavanja.
  • 13.
    Okružni sud je Presudom broj GŽ-912/03 od 20. augusta 2004. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelanta izjavljenu protiv navedene prvostepene presude i potvrdio prvostepenu presudu. Navedenom presudom Okružni sud je uvažio apelantovu žalbu izjavljenu protiv Rješenja Osnovnog suda broj P-112/01 od 15. novembra 2002. godine, ukinuo navedeno rješenje i odbacio zahtjev umješača za donošenje privremene mjere.
  • 14.
    Iz obrazloženja ove presude proizlazi da se R. G. pridružio tužiteljici kao umješač, te, kako tužiteljica nije podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, da je zahtjev umješača nedopušten. Dalje proizlazi da su u pogledu spornih pitanja da li je apelant izvršavao svoju ugovorenu obavezu, odnosno da li je slao tužiteljici novac za njeno izdržavanje, te da li je izvršavao i ostale obaveze prema njoj ugovorom preuzete u cijelosti prihvaćeni stav i utvrđenje prvostepenog suda da apelant, kao davalac izdržavanja, nije izvršavao svoje obaveze preuzete ugovorom o doživotnom izdržavanju (od marta 1992. godine), te da su, u smislu odredaba člana 123. stav 3. Zakona o nasljeđivanju, ispunjeni uvjeti za raskid predmetnog ugovora. Prema tome, tužiteljici pripada pravo na raskid ugovora.

IV. Relevantni propisi

  • 15.
    U Zakonu o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/80) relevantne odredbe glase:

"Član 120.

Ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača ili neko treće lice, a u kome drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u naslijeđe nije ugovor o nasljeđivanju. To je ugovor o otuđivanju uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, čija je predaja davaocu izdržavanja odgođena do smrti primaoca izdržavanja ( ugovor o doživotnom izdržavanju).

Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije.

Prilikom ovjere sudija će pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora.

Kao ugovori o doživotnom izdržavanju smatraju se i ugovori kojim je uz obećanje nasljedstva poslije smrti ugovorena zajednica života ili zajednica imanja ili obaveza jednog ugovarača da će čuvati, paziti drugog, obrađivati njegovo imanje i poslije smrti ga sahraniti ili učiniti nešto drugo s istim ciljem.

Ovaj ugovor mogu međusobno zaključiti i lica koja su po zakonu obavezna da se međusobno izdržavaju.

Član 123.

Ugovorne strane mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom izdržavanju i pošto je počelo njegovo izvršenje.

Ako prema ugovoru o doživotnom izdržavanju ugovarači žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može tražiti od suda raskid ugovora.

Svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obaveze.

U slučaju raskida ugovora svaka strana zadržava pravo da od druge strane traži naknadu koja joj pripada po općim pravilima imovinskog prava."

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 16.
    Apelant navodi da je presudama sudova povrijeđeno njegovo pravo na pravično saslušanje u građanskom postupku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su sudovi svoje odluke zasnovali na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Navodi da su sudovi pogrešno primijenili i materijalno pravo, odnosno odredbe člana 123. stav 3. Zakona o nasljeđivanju. Također navodi da je pred sudom dokazao da je tužiteljicu izdržavao onako kako je ugovoreno, a da je od 1999. godine do augusta 2000. godine nije izdržavao zbog toga što ga ona nije obavijestila o promjeni mjesta prebivališta, te da ju je nastavio izdržavati od augusta 2000. godine do aprila 2001. godine, kada je umješač, bez njegovog znanja, sa njom zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju. Dalje navodi da je sada u posjedu imovine koja je bila predmet ugovora umješač koji je navedenu imovinu tokom rata dobio na korištenje.

b) Odgovor na apelaciju

  • 17.
    Okružni sud navodi da je donio svoju odluku imajući u vidu da je nesporno utvrđeno da apelant nije izdržavao tužiteljicu od marta 1992. godine. Takav zaključak temelji se na iskazima saslušanih svjedoka u toku prvostepenog parničnog postupka, a djelimično i na iskazu samog apelanta. Apelant je saslušan kao parnična stranka u toku prvostepenog parničnog postupka i nije mogao dokazati da je nakon marta 1992. godine izdržavao tužiteljicu. S obzirom na navedeno, sud smatra da je prvostepena presuda pravilna i zakonita, te je nju potvrdio. Sud smatra da nije došlo do narušavanja apelantovih ustavnih prava s obzirom na činjenicu da je apelant saslušan u svojstvu parnične stranke pred prvostepenim sudom.
  • 18.
    Osnovni sud navodi da smatra da nije donio nezakonite odluke i da one nisu prouzrokovale štetu apelantu, jer je prvostepena presuda potvrđena presudom Okružnog suda.
  • 19.
    Umješač navodi da nema povrede apelantovih ustavnih prava jer su sudski postupci vođeni u skladu sa zakonom, a apelant je posredno i neposredno učestvovao u postupku i iskoristio pravo na žalbu.

VI. Dopustivost

  • 20.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 21.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 22.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Gž-912/03 od 20. augusta 2004. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 30. septembra 2004. godine, a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 11. novembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 23.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 24.
    Apelant navodi da su sudovi svojim presudama povrijedili njegovo pravo na pravično saslušanje u građanskom postupku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

e. Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 25.
    Apelant, u suštini, navodi da je osporenim presudama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
  • 26.
    U vezi sa navedenim, Ustavni sud se poziva na svoj raniji stav (vidi Odluku Ustavnog suda broj U- 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02) prema kojem je "nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena 'na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu' i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava".
  • 27.
    Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u konkretnom slučaju. Iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije ne može se zaključiti da su odlukama Okružnog i Osnovnog suda povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 28.
    Redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda naveli su precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju donesene presude. Ustavni sud je utvrdio da je Osnovni sud u toku predmetnog postupka proveo dokazni postupak u kojem je saslušao svjedoke i izvršio uvid u relevantnu dokumentaciju, te je nakon ocjene provedenih dokaza i navoda parničnih stranaka utvrdio da apelant od marta 1992. godine nije izvršavao svoje obaveze po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju.
  • 29.
    Apelant nije predočio Ustavnom sudu bilo kakve dokaze da je u konkretnom slučaju primjena procesnog i materijalnog prava bila proizvoljna ili diskriminacijska. Stoga, Ustavni sud neće raspravljati o primjeni i načinu na koji su tumačenje materijalnog prava izvršili redovni sudovi.
  • 30.
    Ustavni sud smatra da apelantu ostaje mogućnost da u sudskom postupku od pravnog sukcesora S. Z., odnosno od R. G. zatraži povrat sredstava koje je isplaćivao na ime izdržavanja imenovane po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, kao i da u sudskom postupku koji se, kako se čini iz spisa, vodi u Osnovnom sudu dokaže ništavost ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog između S. Z. i R. G.
  • 31.
    Apelantove navode o nezakonitosti Rješenja Osnovnog suda broj P-112/01 od 15. novembra 2002. godine Ustavni sud smatra neosnovanim s obzirom na to da je Okružni sud, odlučujući o žalbi apelanta, Presudom broj GŽ-912/03 od 20. augusta 2004. godine navedeno rješenje ukinuo.
  • 32.
    Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede ustavnog prava apelanta na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 33.
    U svjetlu zaključka u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 34.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u postupku koji je okončan pobijanom presudom, a Ustavni sud nije utvrdio da su apelantovi navodi osnovani, niti da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
  • 35.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 36.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.