Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

na sjednici održanoj 2. decembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 41/06.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 559/04, rješavajući apelaciju Fehima Pejdaha, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Tudor Pantiru, potpredsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

David Feldman, sudija

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Constance Grewe, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija Fehima Pejdaha podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-95/03 od 8. aprila 2004. godine, Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1667/02 od 27. novembra 2002. godine i Općinskog suda II u Sarajevu broj Pr-748/00 od 28. juna 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Fehim Pejdah (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnio je 2, 5. i 30. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-95/03 od 8. aprila 2004. godine, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1667/02 od 27. novembra 2002. godine i Općinskog suda II u Sarajevu (u daljnem tekstu: Općinski sud) broj Pr-748/00 od 28. juna 2002. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tadašnjeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te preduzeća Energoinvest d.d. Energokomerc Sarajevo (u daljnjem tekstu: Energoinvest) zatraženo je 15. februara 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud, Općinski sud i Energoinvest dostavili su odgovore na apelaciju 21. i 25. juna i 4. marta 2005. godine, a Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i Energoinvesta su dostavljeni apelantu 13. septembra 2005. godine.
  • 5.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženi su na uvid predmetni sudski spisi 5. oktobra 2005. godine. Općinski sud je dostavio Ustavnom sudu predmetne sudske spise 20. oktobra 2005. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Apelant je po struci ekonomista koji je bio zaposlen u preduzeću Energoinvest. Navedeno preduzeće donosi Odluku broj 417 od 28. februara 1991. godine kojom se apelant upućuje na rad u inozemstvo na period od dvije godine, na radno mjesto šefa Poslovnice u Kijevu-bivši SSSR, počevši od 10. marta 1991. godine. Energoinvest donosi Rješenje broj 1946 od 11. augusta 1992. godine kojim apelantu prestaje rad u predstavništvu u Kijevu 31. augusta 1992. godine, kada se apelant treba vratiti u zemlju. Nakon toga Energoinvest donosi Rješenje broj 348/92 od 30. oktobra 1992. godine, kojim apelantu prestaje radni odnos zaključno sa 30. septembrom 1992. godine, zbog toga što je više od 5 radnih dana neopravdano izostao sa posla. Odlukom preduzeća Energoinvest broj 49/94 od 27. januara 1994. godine apelant se, retroaktivno, 1. septembra 1992. godine upućuje na privremeni rad u firmu "Interenergo France" (u daljnjem tekstu: Interenergo) na radno mjesto šefa Poslovnice u Kijevu. U tački 2. navedene odluke se kaže da se apelant upućuje na rad do 30. juna 1994. godine, a u tački 3. da će odluku o visini apelantove plaće donijeti direktor firme "Interenergo", u skladu sa općim aktima firme. Dalje, u tački 4. navedene odluke se kaže da će direktor Energoinvesta posebnim rješenjem utvrditi visinu koeficijenta na osnovu kojeg će se apelantu vršiti obračun i uplata odgovarajućih doprinosa, a u tački 5. se kaže da se ovom Odlukom stavlja van snage Rješenje broj 348/92 od 30. oktobra 1992. godine, kojim je apelantu bio prestao radni odnos jer je neopravdano izostao sa posla 5 radnih dana.
  • 8.
    Iz dopisa Kantonalnog suda (koji je upućen povodom sudskog spora koji će apelant kasnije voditi sa preduzećem Energoinvest) broj Rf-707/99 od 23. novembra 1999. godine vidljivo je da je preduzeće Energoinvest pravni sljednik prava i obaveza prema mješovitim preduzećima, koja su nastala zajedničkim ulaganjem u zemlji i inozemstvu, među kojim se spominje i preduzeće "Interenergo France". Odlukom preduzeća Energoinvest broj 410/95 od 25. juna 1995. godine apelantu je produžen privremeni rad u inozemstvu, u firmi Interenergo, predstavništvo Kijev, do 31. januara 1995. godine. Rješenjem preduzeća Energoinvest broj 101/97 od 14. februara 1997. godine apelantu prestaje radni odnos zaključno sa 31. januarom 1995. godine zbog odlaska u penziju.
  • 9.
    Apelant 25. juna 1997. godine podnosi tužbu Općinskom sudu protiv preduzeća Energoinvest zbog neisplaćenih plaća ostvarenih po osnovu rada na radnom mjestu šefa Poslovnice u Kijevu u periodu od 1. septembra 1992. godine do 30. juna 1996. godine. Iznos neisplaćenih plaća (bez zakonom propisanih penzijskih i zdravstvenih doprinosa koje je Energoinvest uplatio prije apelantovog odlaska u penziju) koji je potraživan od Energoinvesta bio je 141.030.60 KM sa zakonskim kamatama počevši od 4. jula 2000. godine. Navedeni iznos neisplaćenih plaća utvrđen je nalazom sudskog vještaka finansijske struke. Općinski sud je Presudom broj Pr-71/97 usvojio apelantov tužbeni zahtjev, međutim, nakon žalbe Energoinvesta, Kantonalni sud donosi Presudu broj Gž-1161/00 od 16. novembra 2000. godine kojom je uvažio žalbu i ukinuo prvostepenu presudu, te predmet vratio na ponovno suđenje. Nakon toga donesene su presude koje apelant pobija apelacijom.

Presuda Općinskog suda broj Pr-748/00 od 28. juna 2002. godine

  • 10.
    Navedenom presudom Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Kao razloge naveo je: a) da je utvrđeno da je apelant bio upoznat sa rješenjima Energoinvesta kojima mu prestaje radni odnos iako nije postojao pismeni dokaz o uručenju, b) da je apelant bio upoznat sa odlukom Energoinvesta kojom se upućuje na rad u "Interenergo" (također, ne postoji dokaz o pismenom uručenju), te da će "Interenergo" finansirati troškove Poslovnice u Kijevu u visini do 500 USD mjesečno, kao i da je apelant pristao da se za svoj rad samofinansira naplaćivanjem provizije radeći za druge Energoinvestove firme. Osim toga, Općinski sud je naglasio da je Odluka Energoinvesta broj 49/94 od 27. januara 1994. godine donesena u skladu sa članom 15. Pravilnika preduzeća Energoinvest, koji predviđa obavezu Energoinvesta da svojim radnicima u inozemstvu vrši uplatu penzijskih i zdravstvenih doprinosa, a isplata njihovih plaća vrši se prema pravilima preduzeća u inozemstvu kod kojeg rade. Činjenicu da je firma "Interenergo" imala obavezu da odredi visinu apelantove plaće potvrdio je i sudski vještak finansijske struke. Stoga je Općinski sud zaključio sljedeće: a) da je Odluka Energoinvesta broj 49/94 od 27. januara 1994. godine zakonita, b) da je prema navedenoj odluci "Interenergo" za materijalne troškove održavanja Poslovnice u Kijevu uplatio ukupan iznos od otprilike 20.000 USD za period od 1. septembra 1992. godine do 30. juna 1996. godine, c) da je apelant svojevoljno pristao da za svoj rad ne prima plaću (postignut usmeni sporazum), već da se naplaćuje putem provizije za posredničko djelovanje, d) te da, u skladu sa time, Energoinvest nije dužan da apelantu isplati neisplaćene plaće za period u kojem je radio kao šef Poslovnice u Kijevu.

Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1667/02 od 27. novembra 2002. godine

  • 11.
    Navedenom presudom Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu Općinskog suda. Kao razloge Kantonalni sud navodi sljedeće: a) utvrđeno je da je apelantu prestao radni odnos u preduzeću Energoinvest 30. augusta 1992. godine na poslovima šefa Poslovnice u Kijevu, kao i da je apelant od 1. septembra 1992. godine pa do povratka u zemlju nastavio da radi kao radnik firme "Interenergo" za njene potrebe, te za potrebe drugih firmi čiji je osnivač Energoinvest, zbog čega Energoinvest nije obavezan da apelantu isplati plaće za period od 1. septembra 1992. godine do 30. juna 1996. godine, jer u tom periodu apelant nije bio njegov radnik, u smislu obaveze Energoinvesta da vrši isplatu plaća, jer tada apelant nije obavljao poslove za potrebe Energoinvesta, već za potrebe "Interenerga", b) utvrđeno je da je apelant u spornom periodu ostvarivao zaradu po osnovu rada usljed čega se zaključuje da radnik nema pravo dva puta po istom osnovu primati naknadu, a u prilog ovakvim zaključcima citiraju se apelantove riječi kada je, na upit suda od čega je živio u spornom periodu za koji tvrdi da nije primao plaću, izjavio da ne želi odgovoriti na to pitanje, te da ga sud nema pravo to pitati, c) naglašeno je da se iz činjenice da je Energoinvest apelantu uplatio doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. septembra 1992. godine do 30. maja 1995. godine ne može izvoditi zaključak da je apelant bio i radnik Energoinvesta, u smislu da je obavljao poslove za potrebe Energoinvesta, pa da je stoga i obaveza Energoinvesta da mu za sporni period isplati plaće s obzirom na to da se navedeni doprinosi plaćaju na plaću koju bi radnik ostvario u zemlji, a ne na deviznu plaću koju radnik ostvaruje u inozemstvu a koju apelant i potražuje.

Presuda Vrhovnog suda broj Rev-95/03 od 8. aprila 2004. godine

  • 12.
    Navedenom presudom Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu. Kao razloge za odbijanje revizije Vrhovni sud navodi sljedeće: a) Energoinvest je ukinuo svoju poslovnicu u Kijevu i apelanta nije rasporedio na druge poslove u inozemstvu, već mu je naložio da se vrati u zemlju. Prema tom nalogu apelant je morao postupiti i u primjerenom roku se javiti na posao, te s obzirom na to da apelant nije postupio po nalogu Energoinvesta da se javi na posao, nastupili su zakonski razlozi za prestanak njegovog radnog odnosa iz člana 75. stav 2. tačka 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ" br. 60/89 i 42/90, te "Službeni list Republike BiH" br. 2/92, 21/92, 13/94, 20/95 i 21/95), b) navedeno rješenje o prestanku radnog odnosa postojalo je i proizvodilo pravne posljedice sve do 27. januara 1994. godine, kada je Odlukom Energoinvesta broj 49/94 ono stavljeno van snage. Međutim, time nisu eliminirane pravne posljedice djelovanja rješenja o prestanku apelantovog radnog odnosa do donošenja odluke broj 49/94, već je samo uspostavljen novi međusobni odnos u kojem je potpuno nejasan apelantov radnopravni status, c) nakon donošenja Odluke broj 49/94 nije jasno da li se ponovo uspostavlja apelantov radni odnos, što je jedino pravno moguće pri činjenici da je ranije zasnovani radni odnos prestao. Međutim, to opet za odluku o tužbenom zahtjevu nije bitno značajno zbog toga što apelant zahtijeva isplatu plaće koja uposleniku pripada samo za vrijeme provedeno na radu, a sudovi nižeg stepena smatraju utvrđenim da apelant od ukidanja Energoinvestove poslovnice nije obavljao ne samo poslove svog radnog mjesta, već ni bilo kakve druge poslove za potrebe Energoinvesta, d) kad se ima u vidu navedeno, kao i utvrđena činjenica da se apelant odbio vratiti u zemlju i obavljati poslove svog radnog mjesta u zemlji, Energoinvest nije kriv što apelant za sporni period nije ostvario pravo na plaću, te stoga apelant ne može osnovano zahtijevati isplatu iznosa plaće, kao ni naknadu štete, jer za nju, ako je i nastupila, apelant snosi isključivu odgovornost.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelant smatra da su osporenim presudama redovnih sudova povrijeđena njegova ustavna prava kako slijedi: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu torture, nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kazne iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 14.
    Povredu navedenih ustavnih prava apelant vidi, prije svega, u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te u nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, čija je posljedica povreda Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da je nesporno da je cijeli sporni period bio zaposlen u Energoinvestu, da mu je Energoinvest uplatio doprinose za taj period, ali da mu je odbio isplatiti plaću, te da nema zakonskog osnova da se Energoinvest ponaša na način "doprinos ti dam, plaću ti ne dam". Osim toga, apelant smatra da redovni sudovi nisu utvrdili ključnu činjenicu koju on vidi u potrebi da se utvrde plaće koje se duguju za period od 1992. do 1996. godine, te da su redovni sudovi odbili da izvrše uvid u dokumentaciju o njegovom poslovanju u spornom perodu. Osim toga, apelant smatra da je došlo i do povrede načela kontradiktornosti, jer su sudovi prihvatili kao dokaz pismenu izjavu svjedoka A.R. bez njegovog pozivanja na saslušanje, te da je došlo i do procesnih povreda jer isprave koje su služile kao dokaz nisu bile ovjerene, nego se radilo o običnim fotokopijama. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek apelant vidi u činjenici da mu nikad zvanično nije uručena Odluka Energoinvesta broj 49/94 od 27. januara 1994. godine, te da, stoga, u vezi s njom nije mogao izjaviti žalbu. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što je nesporno da se cijeli sporni period nalazio u radnom odnosu kod Energoinvesta, a on mu je za taj period odbio isplatiti plaće. U vezi sa pozivanjem na povredu prava na zabranu torture, apelant nije dao bilo kakve navode.

b) Odgovor na apelaciju

  • 15.
    U odgovorima na apelaciju koje su dostavili Kantonalni i Općinski sud, te preduzeće Energoinvest navodi se da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede ustavnih prava na koja se apelant žali, podržavaju se razlozi iz presuda koje se osporavaju apelacijom, te predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 16.
    Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ" br. 60/89 i 42/90, te "Službeni list Republike BiH" br. 2/92, 21/92, 13/94, 20/95 i 21/95)

Član 49.

"Radniku pripada lični dohodak za rad u skladu sa općim aktom usklađenim sa društvenim dogovorom, odnosno kolektivnim ugovorom i zakonom.

Radniku pripada lični dohodak kao dio dohotka, odnosno dobiti koji je srazmjeran doprinosu radnika u stvaranju tog dohotka, odnosno dobiti u skladu s općim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom.

Lični dohodak se isplaćuje najmanje jedanput mjesečno.

O doprinosu radnika u radu odlučuje poslovodni organ, ili radnik sa posebnim ovlaštenjima i odgovornostima, odnosno poslodavac, u skladu sa općim aktom i kolektivnim ugovorom."

Član 75. stav 2. tačka 3.

"Radniku prestaje radni odnos bez njegove saglasnosti:

Ako je neopravdano izostao s posla pet radnih dana uzastopno."

  • 17.
    Pravilnik o pravima radnika na privremenom radu u predstavništvima i preduzećima "Energoinvest-Energokomerca" d.d. u inozemstvu od 12. juna 1991. godine

Član 15.

"Radnicima upućenim na privremeni rad u preduzeća Energokomerca d.d. u inozemstvu plaću će utvrđivati, obračunavati i isplaćivati preduzeća u inozemstvu prema pravilniku dotičnog preduzeća."

Član 16.

"Plaća radniku na radu u predstavništvu se obračunava od dana njegovog dolaska u zemlju rada do dana njegovog odlaska iz zemlje rada, a za radnike u preduzećima od dana postavljenja aktom preduzeća u dotičnoj zemlji do dana razrješenja.

Prilikom upućivanja radnika na rad u inozemstvo, na traženje radnika pripada mu pravo na akontaciju u visini tromjesečnog ličnog primanja po rješenju. Radnici koji se upućuju na rad u preduzeća u inozemstvo pravo na akontaciju iz prethodnog stava ostvaruju u samom preduzeću u koje su upućeni.

Primljenu akontaciju radnik je dužan vratiti u šest mjesečnih rata, računajući od dana prijema prve plaće u zemlji rada."

Član 18.

"Osnovica za obračun i plaćanje doprinosa iz plaće i drugih zakonskih obaveza koje se plaćaju u Jugoslaviji je iznos plaće radnika po osnovu tekućeg i minulog rada, kao da se radnik nalazi na radu u zemlji na poslovima u Energokomercu, uz korekciju sa kretanjem plaća u Energokomercu, a po rješenju za radno mjesto na koje se radnik raspoređuje u inozemstvu.

Radniku koji je bio raspoređen na rad u predstavništvo ili preduzeće od polaska iz inozemstva pripada, do rasporeda na novo radno mjesto na teret sredstava Energokomerca, plaća koja je služila kao osnov za uplatu doprinosa za socijalno osiguranje za vrijeme rada u inozemstvu, ali ne duže od 1 (jednog) mjeseca. Zdravstveno i penzijsko-invalidsko osiguranje radnika vrši se u pravilu kod nadležnih institucija u SFRJ.

Ukoliko je po propisima zemlje rada zdravstveno i penzijsko osiguranje potrebno vršiti u toj zemlji (što u svakom konkretnom slučaju treba dokazati), izvršit će se odjava iz jugoslavenskog osiguranja."

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-95/03 od 8. aprila 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. maja 2004. godine, a apelacija je podnesena 2. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 22.
    Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 23.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom."

  • 24.
    Prije nego što počne da ispituje da li je došlo do povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju radi se o radnom sporu u kojem apelant od bivšeg poslodavca potražuje određen novčani iznos po osnovu neisplaćenih plaća. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, radni sporovi, kao i sporovi u vezi sa isplatom novčanih potraživanja tiču se utvrđivanja građanskih prava i obaveza, te oni uživaju zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju, također, radi o radnom sporu koji se odnosi na apelantovo novčano potraživanje prema bivšem poslodavcu, Ustavni sud konstatira da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, te stoga treba ispitati da li presude koje se osporavaju apelacijom zadovoljavaju standarde navedenog člana Evropske konvencije.
  • 25.
    Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi prvenstveno u pogrešnoj primjeni prava, te u netačno utvrđenom činjeničnom stanju čija je posljedica povreda ustavnih prava. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u Odluci U 62/01 od 5. aprila 2002. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 24/02), gdje je navedeno: "Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je 'na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu' i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava."
  • 26.
    Imajući u vidu navedeno, u konkretnom slučaju neće se ispitivati na koji način su redovni sudovi primijenili materijalno pravo i utvrdili činjenično stanje s obzirom na to da, prema stanju koje proizlazi iz predmetnih sudskih spisa, Ustavni sud smatra da primjena materijalnog prava nije bila proizvoljna ili diskriminacijska, niti da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno utvrđeno činjenično stanje u ovom predmetu ne ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Osporene sudske presude daju jasne i logične razloge zašto se apelantov tužbeni zahtjev smatra neosnovanim. Suština je da je, u skladu sa internim pravilima preduzeća Energoinvest, bilo moguće da apelant radi u preduzeću sa sjedištem u stranoj državi za potrebe tog preduzeća, te da obavezu plaćanja njegovih doprinosa ima Energoinvest, a obavezu isplate plaće ima preduzeće u stranoj državi za čije potrebe apelant radi. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su utvrdili da je Energoinvest ispunio svoju obavezu uplate penzijskih doprinosa za apelanta, a obavezu isplate plaće apelantu može imati jedino firma "Interenergo" za čije je potrebe radio apelant u spornom periodu. Energoinvest ne može imati obavezu da isplati plaće apelantu u spornom periodu, jer u tom periodu apelant nije radio za njegove potrebe, već za potrebe preduzeća "Interenergo". Osim toga, redovni sudovi su utvrdili da je postojao usmeni sporazum između apelanta i preduzeća "Interenergo" da apelant za svoj rad naplaćuje iz provizije koju ostvari vršeći posredničke poslove, što ulazi u okvir procjene redovnih sudova prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu.
  • 27.
    Kada se navedeni zaključci redovnih sudova usporede sa standardima koje propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud ne smatra da su takvi standardi povrijeđeni, jer, kao što je već rečeno, suština sudskog odlučivanja jeste da na temelju odredaba internih pravila preduzeća Energoinvest apelant ne može potraživati plaću od Energoinvesta za vrijeme dok je radio u inozemstvu za potrebe preduzeća čije se sjedište nalazi u inozemstvu, bez obzira na to što Energoinvest ima vlasnički udio u preduzeću u inozemstvu za čije je potrebe radio apelant u spornom periodu. Osim toga, redovni sudovi su relevantne odredbe navedenih internih pravila tumačili na način da je apelant svoje potraživanje po osnovu neisplaćenih plaća trebalo prvenstveno da usmjeri prema "Interenergu" s obzirom na to da je u spornom periodu radio isključivo za njihove potrebe. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da su interna pravila preduzeća Energoinvest dovoljno jasna i ona su morala ili mogla biti poznata apelantu s obzirom na to da je zaposlen u Energoinvestu, tako da je apelant trebalo da bude upoznat sa obavezom da, ukoliko ima potraživanja prema preduzeću "Interenergo", takva potraživanja treba ostvarivati od tog preduzeća, a ne od Energoinvesta, s obzirom na to da je "Interenergo" obavezan da mu isplati plaću za rad koji je obavljao za njegove potrebe u spornom periodu.
  • 28.
    Što se tiče ostalog dijela apelantovih navoda u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, zbog toga što je na suđenju pročitana izjava svjedoka A.R. čime je, navodno, došlo do kršenja načela kontradiktornosti, te što su na sudu prezentirane neovjerene fotokopije dokumenata, Ustavni sud smatra da su takvi prigovori neosnovani s obzirom na to da su navedeni dokazi izvedeni na sudu u prisustvu apelanta i njegovog branioca, koji su ih tada imali priliku i osporiti, što je u skladu sa standardima člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uz napomenu da pismena izjava svjedoka A.R. svakako nije jedini dokaz na kojem sudovi temelje osporene odluke.
  • 29.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 30.
    Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • k)
    Pravo na imovinu."

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 31.
    Prije svega, Ustavni sud konstatira da se u predmetnom slučaju spor vodio o isplati plaća, što nesumnjivo predstavlja imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te stoga Ustavni sud smatra da je navedeni član Evropske konvencije primjenjiv u ovoj situaciji. Iako se apelant nije pozvao na neko od pravila koje sadrži pravo na imovinu, niti je detaljnije naveo razloge zašto smatra da je došlo do kršenja navedenog člana, osim što naglašava da mu nisu isplaćene plaće zbog pogrešne primjene materijalnog prava i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, Ustavni sud će ispitati da li je došlo do povrede ovog prava s obzirom na značaj koji imaju sporovi o isplati plaća za svakog građanina koji vodi takav spor i koji smatra da mu se neosnovano odbija isplatiti ono što je zaradio.
  • 32.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru općeg principa izraženog u prvom pravilu.
  • 33.
    Prilikom ispitivanja da li je došlo do povrede prava na imovinu, treba da se daju odgovori na pitanja kako slijedi: a) da li se radi o imovini koja spada pod zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, b) da li je bilo miješanja u imovinu, c) u sklopu kojeg od navedena tri pravila miješanje može biti razmatrano, d) da li miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom ili općem interesu, e) da li je miješanje proporcionalno, tj. da li postoji fer balans između zahtjeva za opći interes zajednice i zahtjeva za zaštitu individualnih osnovnih prava i f) da li je miješanje u skladu sa principom pravne sigurnosti ili zakonitosti (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Latardis protiv Grčke, od 25. marta 1999. godine).
  • 34.
    Ustavni sud smatra da je došlo do miješanja u imovinu s obzirom na to da je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu se izvrši isplata neisplaćenih plaća odbijen. Stoga, Ustavni sud smatra da se izvršeno miješanje može razmatrati u okviru drugog i trećeg pravila, vezanog za član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 35.
    U konkretnom slučaju, miješanje u apelantovu imovinu izvršeno je na osnovu pravosnažne sudske presude, koja se u suštini zasniva na internim pravilima preduzeća Energoinvest, prema kojima je bilo moguće da se radnik uputi na rad u preduzeće u inozemstvo, te da preduzeće u inozemstvu snosi isključivu odgovornost za isplatu plaća radnicima koji su im upućeni na rad. Interna pravila preduzeća Energoinvest, odnosno Pravilnik o pravima radnika na privremenom radu u predstavništvima i preduzećima "Energoinvest-Energokomerca" d.d. u inozemstvu od 12. juna 1991. godine ne predstavlja opći pravni akt koji kao zakon važi za sve građane. Međutim, s druge strane, navedena pravila reguliraju prava i obaveze jedne specifične grupe građana koja se upućuje na rad u strano preduzeće, te se stoga ta pravila i primjenjuju samo u odnosu na takve građane zbog čega i nije postojala društvena potreba da se donese opći zakon koji regulira navedenu materiju. Stoga, mišljenje Ustavnog suda je da se navedena interna pravila preduzeća Energoinvest mogu smatrati obavezujućim u odnosu na apelanta, odnosno da prema njemu imaju snagu zakona. Ranije je objašnjeno da navedena pravila zadovoljavaju standarde Evropske konvencije (transparentnost i jasnost), te se stoga može reći da se izvršeno miješanje u apelantovu imovinu temelji na zakonu, odnosno da je izvršeno u skladu sa zakonom, iz čega proizlazi da miješanje slijedi legitimne ciljeve koji su u skladu sa javnim interesom, koji se ogleda u pozitivnoj obavezi države da osigura da se međusobni odnosi građana, odnosno građana i pravnih lica, odvijaju u skladu sa zakonom.
  • 36.
    Dalje, Ustavni sud treba da ispita da li je izvršeno miješanje proporcionalno, odnosno da li postoji fer balans između zahtjeva za opći interes zajednice i zahtjeva za zaštitu individualnih prava. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava djelovanje i princip Drittwirkung efekta na području zaštite ljudskih prava, konkretno u vezi sa pravom na imovinu, gdje države potpisnice Evropske konvencije imaju obavezu i odgovornost za uspostavljanje preventivnih mjera i mehanizama kojima se štiti pravo pojedinca na mirno uživanje imovine, te se pruža zaštita od miješanja i lišavanja imovine bez obzira na to od koga to dolazilo (od službenih lica državnih organa ili od privatnih pojedinaca). Naime, države potpisnice Evropske konvencije, prema članu 1. Evropske konvencije, imaju obavezu osigurati svakome unutar svoje jurisdikcije prava i slobode definirane Konvencijom, što uzevši zajedno sa pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, znači da privatni pojedinac treba biti zaštićen od miješanja i lišavanja svoje imovine od drugog pojedinca.
  • 37.
    U konkretnom slučaju princip Drittwirkunga je poštovan kroz sudske postupke, gdje su pojedinci, tj. apelant i tuženi (u prvom slučaju se radi o fizičkom licu a u drugom slučaju radi se o pravnom licu) mogli zastupati svoje interese kroz sudsko odlučivanje u tri instance. Međutim, zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je proporcionalno i da li postoji fer balans između zahtjeva za opći interes zajednice i zahtjeva za zaštitu individualnih prava u slučaju kada se miješanje u apelantovu imovinu, suštinski, temelji na članu 15. Pravilnika o pravima radnika na privremenom radu u predstavništvima i preduzećima "Energoinvest-Energokomerca" d.d. u inozemstvu. Kao što je rečeno, navedena odredba internih pravila predviđa da se radnicima isplaćuje plaća prema pravilima preduzeća u stranoj državi gdje su upućeni na rad. Ratio navedene odredbe internih pravila je da strana preduzeća u koja su radnici upućeni na rad treba radnicima da isplaćuju plaće, a ukoliko to ne budu uradila, radnici protiv njih mogu pokrenuti odgovarajući postupak i tražiti isplatu svojih plaća. Prema mišljenju Ustavnog suda, takvo pravilo ne nameće pretjeran teret nijednoj od strana u postupku, jer se njime pruža zaštita preduzeću koje je uputilo radnika na rad u inozemstvo, da u konačnici ne bude moralo radniku isplaćivati plaće za rad koji je radnik isključivo izvršio za potrebe preduzeća u inozemstvu, a radniku se daje mogućnost da tuži preduzeće u inozemstvu i naplati svoja potraživanja u vidu neisplaćenih plaća.
  • 38.
    Ustavni sud još mora ispitati da li je predmetno miješanje u apelantovu imovinu u skladu sa principom pravne sigurnosti. Kako bi se zadovoljio princip pravne sigurnosti, država (ili javna vlast) mora poštovati adekvatno dostupne i dovoljno precizne odredbe u domaćem zakonu, koje zadovoljavaju osnovne zahtjeve pojma "zakon". Ovo znači ne samo da je konkretno miješanje zasnovano na nekoj odredbi iz domaćeg zakona nego da, također, mora postojati i pravičan i pravilan postupak, te da relevantnu mjeru daje i izvršava odgovarajući organ, kao i da ta ista mjera nije proizvoljna (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Lithgow protiv Ujedinjenog Kraljevstva, iz 1986. godine, serija A-102, stav 110). Ustavni sud je već ranije objasnio da se predmetno miješanje u apelantovu imovinu temelji na "zakonu", odnosno članu 15. Pravilnika o pravima radnika na privremenom radu u predstavništvima i preduzećima "Energoinvest-Energokomerca" d.d. u inozemstvu koji u odnosu na apelanta ima djelovanje "zakona", koji je u skladu sa standardima iz Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud je, također, obrazložio i da se miješanje u apelantovu imovinu desilo nakon pravičnog suđenja koje zadovoljava kriterije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu u skladu sa principom pravne sigurnosti.
  • 39.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

  • 40.
    Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ispitivati apelantove navode o povredama člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, te člana 13. Evropske konvencije s obzirom na to da apelant nije dao nijedan navod u vezi sa povredom prava na zabranu torture, a iz stanja predmetnog sudskog spisa nedvojbeno proizlazi da je apelant bio upoznat sa Odlukom Energoinvesta broj 49/94 od 27. januara 1994. godine, te da je u vezi s njom mogao izjaviti žalbu.

VIII. Zaključak

  • 41.
    Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer primjena materijalnog prava nije bila arbitrarna, a miješanje u imovinu izvršeno je na osnovu zakona, te ono slijedi legitimne ciljeve koji su u javnom interesu, a izvršenim miješanjem nisu narušeni ni principi proporcionalnosti i pravne sigurnosti.
  • 42.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 43.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.