USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O MERITUMU
na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUZBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 41/06.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 588/05, rješavajući apelaciju Vladimira Sikirića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Seada Palavrić, sutkinja
Odbija se kao neosnovana apelacija Vladimira Sikirića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj R-413/03 od 21. oktobra 2004. godine, Presude Kantonalnog suda u Travniku broj Gž-82/03 od 26. juna 2003. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj P-218/02 od 24. oktobra 2002. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Vladimir Sikirić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnio je 17. marta 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj R-413/03 od 21. oktobra 2004. godine, Presude Kantonalnog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-82/03 od 26. juna 2003. godine i Presude Općinskog suda Bugojno (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-218/02 od 24. oktobra 2002. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog javnog pravobranilaštva Vitez (u daljnjem tekstu: KJP) zatraženo je 4. maja 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 25. maja 2005. godine, Općinski sud 26. maja 2005. godine, KJP 23. juna 2005. godine. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su 21. decembra 2005. godine apelantu.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelant je 18. juna 1998. godine protiv Osnovnog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), u kojem je bio zaposlen, podnio tužbu Osnovnom sudu, radi poništenja odluke tog suda o prestanku radnog odnosa. Rješenjem Kantonalnog suda broj Su-188/98 od 2. septembra 1998. godine, kao stvarno i mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari određen je Općinski sud u Bugojnu.
- 7.Rješenjem Općinskog suda broj Rs-18/00 od 22. februara 2001. godine apelantova tužba radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa odbačena je kao neblagovremena. Kantonalni sud je o apelantovoj žalbi donio Rješenje broj Gž-243/01 od 14. februara 2002. godine, uvažio apelantovu žalbu, ukinuo Rješenje Općinskog suda broj Rs-18/00 od 22. februara 2001. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak zbog toga što je Kantonalni sud utvrdio da apelantu odluka o prestanku radnog odnosa nikada nije uručena.
- 8.U ponovljenom postupku apelant je 20. septembra 2002. godine uredio tužbeni zahtjev tako da je u odnosu na ranije podneseni zahtjev zatražio i naknadu štete zbog neostvarenih plaća u iznosu od 36.000,00 KM. Presudom Općinskog suda broj P-218/02 od 24. oktobra 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-82/03 od 26. juna 2003. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.
U obrazloženju svoje presude Općinski sud je naveo da je Rješenjem Osnovnog suda broj Su-151/96 od 12. septembra 1996. godine apelantu prestao radni odnos sa 31. decembrom 1994. godine, zbog toga što se apelant duži period nije javljao na posao, niti je svoj izostanak pravdao, pa mu je u skladu sa članom 77. Pravilnika o radnim odnosima Osnovnog suda prestao radni odnos. Navedeno rješenje je, zbog nemogućnosti uručenja apelantu, stavljeno na oglasnu ploču Osnovnog suda 13. septembra 1996. godine. Sud je dalje, temeljem provedenih dokaza, utvrdio da je apelant neopravdano izostao sa posla duže od 20 radnih dana uzastopno, te da nije sporno da je Bosnu i Hercegovinu napustio 1993. godine, te da je povratak na posao zatražio nakon što su potpisani Vašingtonski sporazum 1994. godine i Dejtonski sporazum 1995. godine. Kako je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu se poništi odluka o prestanku radnog odnosa, Sud je utvrdio da mu ne pripadaju ni prava iz radnog odnosa za vremenski period u kojem nije dolazio na posao. Ovaj sud je utvrdio da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu naknade štete zbog neostvarenih plaća kako je precizirano u apelantovom tužbenom zahtjevu od 20. septembra 2002. godine.
- 9.U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, međutim, da se nepravilno pozvao na Uredbu sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti ("Službeni list RBiH" broj 21/92), iako se trebao pozvati na čl. 11. i 12. Uredbe sa zakonskom snagom o primjeni Zakona o državnoj upravi ("Službeni list RBiH" broj 25/93). Sud je ocijenio da, s obzirom da odredbe navedene Uredbe na koje se prvostepeni sud pozivao nisu u suprotnosti sa odredbama Uredbe sa zakonskom snagom o primjeni Zakona o državnoj upravi ("Službeni list RBiH" broj 25/93), nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava.
- 10.Apelant je protiv presude Kantonalnog suda uložio reviziju Vrhovnom sudu. Presudom Vrhovnog suda broj R-413/03 od 21. oktobra 2004. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena na Presudu Kantonalnog suda broj Gž-82/03 od 26. juna 2003. godine.
Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu, jer je nesporno utvrđeno da se apelant duži period nije javljao na posao, da izostanak sa posla nije pravdao, pa kako je izostao sa posla duže od 20 dana uzastopno odluke nižih sudova su pravilne, na zakonu zasnovane, dovoljno jasne i obrazložene.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 11.Apelant pobija navedene presude, zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju..
Apelant navodi da sudovi u dokaznom postupku nisu utvrdili odlučnu činjenicu, i to da je odluka o prestanku radnog odnosa donesena iako je apelant bio u izbjeglištvu, te da su njegov boravak u izbjeglištvu sudovi tretirali kao neopravdan izostanak sa posla. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjena Uredba sa zakonskom snagom o primjeni Zakona o državnoj upravi ("Službeni list RBiH" broj 25/93). Apelant ističe da je zbog odbijanja tužbenog zahtjeva da se poništi odluka o prestanku radnog odnosa i utvrdi naknada štete zbog izgubljene zarade, povrijeđeno njegovo pravo na imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
- 12.Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju navodi da je u toku cijelog postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom upravo bila sporna činjenica da li je apelant neopravdano izostao s posla, pa samim tim da li je odluka tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu po tom osnovu zakonita ili ne. U navedenim postupcima utvrđeno je da se upravo radilo o neopravdanom odsustvu sa posla zbog čega mu je i prestao radni odnos. Činjenično stanje koje su utvrdili prvostepeni i drugostepeni sud u cijelosti je prihvatio i Vrhovni sud odlučujući o reviziji protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-82/03 od 26. juna 2003. godine. Prema ocjeni ovog suda, navodi iz apelantove apelacije su u cijelosti neosnovani.
- 13.Kantonalno javno pravobranilaštvo u svom odgovoru navodi da je provedenim dokazima, uvidom u Rješenje Osnovnog suda broj Su-151/96 od 12. septembra 1996. godine i uvidom u Pravilnik o radnim odnosima Osnovnog suda sud ustanovio da je apelantu prestao radni odnos u Osnovnom sudu sa 31. decembrom 1994. godine, jer se duži period nije javljao na posao niti je svoj izostanak opravdao, što je suprotno članu 77. i članu 90. Pravilnika o radnim odnosima Osnovnog suda. Navedeno rješenje je donio i potpisano predsjednik suda. Sud je cijenio i odredbe Uredbe sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti ("Službeni list RBiH" broj 21/92), prema kojima radniku prestaje radni odnos ako je u toku izvršavanja radne obaveze neopravdano izostao s posla duže od 20 radnih dana uzastopno. Nije sporno da je apelant napustio Bosnu i Hercegovinu 1993. godine, te tako neopravdano izostao s posla duže od 20 radnih dana uzastopno, a povratak na posao tražio je nakon što su potpisani Vašingtonski sporazum 1994. godine i Dejtonski sporazum krajem 1995. godine.
Dalje se navodi da, s obzirom na to da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan, apelantu ne pripadaju ni prava iz radnog odnosa za vremenski period u kojem nije obavljao poslove i radne zadatke. Kako radniku pripada plaća i druga prava iz radnog odnosa srazmjerno rezultatima njegovog rada i ličnom doprinosu, nije osnovan apelantov zahtjev u pogledu naknade štete zbog neostvarenih plaća.
- 14.Općinski sud u odgovoru na apelaciju navodi da je njegovom Presudom broj P-218/02 od 24. oktobra 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda Travnik broj Gž-82/03 od 26. juna 2003. godine, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan jer mu je radni odnos prestao kod Osnovnog suda na osnovu člana 15. Uredbe sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti ("Službeni list RBiH" broj 21/92), budući da je u toku izvršavanja radne obaveze neopravdano izostao sa posla duže od 20 radnih dana uzastopno. U presudi se navodi da nije sporno da je apelant napustio Bosnu i Hercegovinu 1993. godine i tako neopravdano izostao s posla duže od 20 radnih dana uzastopno, a povratak na posao je tražio uveliko nakon potpisanog Vašingtonskog sporazuma odnosno Dejtonskog sporazuma, što je prihvatio u obrazloženju i drugostepeni sud smatrajući da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tužitelj odsustvovao s posla od 1993. godine.
V. Relevantni propisi
- 15.Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ" br. 60/89 i 42/90, te "Službeni list BiH" broj 2/92 i 13/94)
Član 75.
Radniku prestaje radni odnos bez njegove saglasnosti:
(...)
2. 3) ako je neopravdano izostao sa posla pet radnih dana uzastopno."
- 16.Uredba sa zakonskom snagom o primjeni Zakona o državnoj upravi ("Službeni list RBiH" broj 25/93)
"Član 11.
Radniku prestaje radni odnos ako (...) je neopravdano izostao sa posla duže od pet radnih dana uzastopno.
Član 12.
Disciplinske mjere izriče funkcioner koji rukovodi organom uprave. Funkcioner koji rukovodi organom uprave može ovlastiti rukovodećeg radnika i rukovodioca organizacione jedinice da izriču disciplinske mjere, osim mjere prestanka radnog odnosa."
VI. Dopustivost
- 17.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 18.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 19.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj R-413/03 od 21. oktobra 2004. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 17. januara 2005. godine, a apelacija je podnesena 17. marta 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 20.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
- 21.Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 22.Ustavni sud primjećuje da se postupak pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju odnosio na ispitivanje zakonitosti odluke tuženog o prestanku radnog odnosa i naknadu apelantove izgubljene zarade, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije u datom slučaju primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 23.U suštini, apelantovi žalbeni navodi se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i nepravilnu primjenu materijalnog prava. U vezi sa navedenim, Ustavni sud naglašava da u njegovoj nadležnosti nije da preispituje način na koji su sudovi utvrdili činjenice predmeta, kao i dokaze koje su izveli ili koje nisu izveli, ukoliko takav postupak nije sadržavao povredu ustavnih prava. Također, Ustavni sud napominje da nije nadležan da preispituje tumačenje ili način na koji su redovni sudovi primijenili važeće zakone, osim u slučaju ako to tumačenje, odnosno primjena, krši ustavna prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 33/00 od 23. juna 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 2/02). Osim toga, redovni sudovi moraju uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/02). Ova diskrecija, koju uživa svaki sud u kontradiktornom postupku, mora postojati radi efikasnosti vođenja postupka.
- 24.Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na nezakonitost odluka sudova, kojima je odbijen njegov zahtjev da se poništi Rješenje Osnovnog suda broj Su-151/96 od 12. septembra 1996. godine o prestanku radnog odnosa.
- 25.U pogledu ovih apelantovih žalbenih navoda Ustavni sud zapaža da je Općinski sud proveo temeljit dokazni postupak u pogledu ispitivanja navoda tužbe kojom je apelant zatražio da se poništi kao nezakonita odluka o prestanku njegovog radnog odnosa kod tuženog i utvrdio da je apelantu prestao radni odnos kod Osnovnog suda, budući da je u toku izvršenja radne obaveze neopravdano izostao sa posla duže od 20 radnih dana uzastopno.
- 26.Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud proveo sve potrebne dokaze i utvrdio da je apelant neopravdano od 1993. godine pa dalje izostao sa posla, zbog čega je predsjednik tadašnjeg suda, kao rukovodilac, u skladu sa ovlaštenjima donio rješenje o prestanku apelantovog radnog odnosa zbog neopravdanog izostanka sa posla duže od 20 dana. Kantonalni sud je naglasio da, iako se prvostepeni sud pogrešno pozvao na član 15. Uredbe sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme rata ili u slučaju neposredne ratne opasnosti ("Službeni list RBiH" broj 21/92) umjesto na članove 11. i 12. Uredbe sa zakonskom snagom o primjeni Zakona o državnoj upravi ("Službeni list RBiH" broj 25/93), koja se odnosi na radnike u državnoj upravi, zbog same te činjenice nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, jer su odredbe navedenih uredbi u suštini iste. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud dao jasne i detaljne razloge za svoju odluku koje je kao takve i sam prihvatio.
- 27.Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi nedvojbeno utvrdili da je apelantu radni odnos u Osnovnom sudu prestao sa 31. decembrom 1994. godine, na osnovu čl. 77. i 90. Pravilnika o radnim odnosima Osnovnog suda, zato što se duži period nije javljao na posao, niti je svoj izostanak opravdao. Vrhovni sud nije prihvatio apelantov prigovor da je njegov nedolazak na posao bio opravdan, te da je protjeran sa svog ognjišta i da se nalazio u zarobljeništvu, jer je u postupcima pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je 1993. godine napustio Bosnu i Hercegovinu i otišao u izbjeglištvo te da se nije javljao na posao u roku predviđenim relevantnim zakonskim odredbama.
- 28.Prema članu 11. Uredbe sa zakonskom snagom o primjeni zakona o državnoj upravi ("Službeni list RBiH" broj 25/93) radniku prestaje radni odnos ako je neopravdano izostao sa posla duže od pet radnih dana. S obzirom da su sudovi proveli temeljit dokazni postupak i ocjenom izvedenih dokaza utvrdili da je apelant neopravdano izostao sa posla duže od pet radnih dana, ne može se reći da su sudovi prilikom odlučivanja o apelantovom pravu proizvoljno primijenili zakon, niti je povrijeđeno neko apelantovo ustavno pravo. Ustavni sud je nadležan da preispita način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo samo ako je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna ili diskriminacijska, odnosno kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava.
- 29.Ustavni sud zapaža da je apelant imao pristup sudovima na tri instance, te da su sudovi ispitali njegove argumente na osnovu važećih propisa. Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje regulira domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi procijene provedene dokaze. Zadatak Ustavnog suda nije da odlučuje jesu li izjave pravilno prihvaćene kao dokazi, već da utvrdi je li postupak u cjelini pravedan, uključujući način na koji su dokazi dobijeni (vidi Evropski sud za ljudska prava u predmetu Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, Izvještaj presuda i odluka 1996-II, stav 67). Tokom cijelog postupka apelant nije uspio dokazati da je odluka kojom mu je prestao radni odnos nezakonita. Prema tome, ne postoje indicije da je postupak vođen na nepravičan način. Također, u skladu sa svojom praksom u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 18/04, stav 48), Ustavni sud se neće dalje upuštati u pitanje na koji način su redovni sudovi utvrdili činjenice u predmetu s obzirom na to da ne proizlazi da su oni očigledno proizvoljno primijenili zakon, niti da je povrijeđeno neko apelantovo ustavno pravo.
- 30.Uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 31.U svjetlu zaključka o kršenju člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.
VII. Zaključak
- 32.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i nepravilnu primjenu materijalnog prava u postupku koji je okončan pobijanim presudama, a Ustavni sud nije utvrdio da su apelantovi navodi osnovani, niti da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Sam prestanak radnog odnosa pod uvjetima predviđenim zakonom ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje.
- 33.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
- 34.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.