Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O MERITUMU

na sjednici održanoj 2. decembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 41/06.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 645/04, rješavajući apelaciju Vinke Jovičić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Tudor Pantiru, potpredsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Constance Grewe, sutkinja

Usvaja se apelacija Vinke Jovičić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-56/04 od 11. maja 2004. godine.

Na osnovu člana 64. st. 1. i 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, kojem se nalaže da prema hitnom postupku donese novu Odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Vrhovnom sudu Republike Srpske nalaže se da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Vinka Jovičić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića podnijela je 21. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-56/04 od 11. maja 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je 14. aprila 2005. godine, na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, zatražio od Vrhovnog suda, "Promtesa" a.d. Teslić i Zorke Nikolić-Miladinović iz Teslića da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Odgovore na apelaciju dostavili su Vrhovni sud 20. aprila 2005. godine, Zorka Nikolić-Miladinović 26. aprila 2005. godine, "Promtes" a.d. Teslić 28. aprila 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Zorke Nikolić-Miladinović i "Promtesa" a.d. Teslić dostavljeni su apelantici 3. juna 2005. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-173/02 od 3. oktobra 2002. godine, povodom tužbe "Promtesa" a.d. Teslić (u daljnjem tekstu: tužilac), usvojen je otkaz ugovora o korištenju jednosobnog stana u Tesliću, ul. Jovana Dučića X-40, zaključen između tužene Zorke Nikolić (u daljnjem tekstu: tužena) i tužioca, broj I/2-3196/89 od 17. oktobra 1989. godine zbog toga što stan nije korišten duže od šest mjeseci, te tužena obavezana da predmetni stan slobodan od lica i stvari preda u posjed tužiocu, uz obavezu da tužiocu naknadi troškove spora u iznosu od 1.150,00 KM.
  • 7.
    U obrazloženju presude je navedeno da je sud utvrdio da je tužilac, kao nosilac prava raspolaganja, tuženoj na osnovu Rješenja broj 788/89 od 27. juna 1989. godine dodijelio na korištenje predmetni stan i da je tužena sa Samoupravnom interesnom zajednicom stanovanja Teslić 17. oktobra 1989. godine zaključila ugovor o korištenju stana pod brojem I-11-3196/89, da je tužena u martu 1994. godine prestala da koristi predmetni stan i odselila se u Bijeljinu, gdje se i udala, da tužilac sa tuženom nije sačinio "sporazum" da joj prestaje stanarsko pravo, da je nesporno da je po zahtjevu tužene, Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek u Tesliću broj 05-050-47-2281/99 od 1. decembra 2000. godine, utvrđeno da je tužena nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu koji joj se vraća u posjed, a da privremeni korisnik tog stana, odnosno apelantica nema pravo na drugi odgovarajući smještaj i da je tuženoj 16. maja 2001. godine predmetni stan predat u posjed, da je nesporno među parničnim strankama da je tužilac apelantici koja je bila u radnom odnosu kod tužioca, nakon što se tužena u martu 1994. godine iselila iz predmetnog stana, dodijelio stan na korištenje, da se tužena sa prebivalištem u Tesliću 1. juna 1995. godine odjavila u Ministarstvu unutrašnjih poslova u Tesliću i prijavila u Ministarstvo unutrašnjih poslova u Bijeljini, gdje joj je i izdata lična karta.
  • 8.
    Pri navedenom činjeničnom stanju Osnovni sud je, pozivajući se na član 47. stav 1. Zakona o stambenim odnosima u vezi sa članom 2. stav 1. tačka 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/99), zaključio da je tužena nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da su se stekli uvjeti za otkaz ugovora o korištenju stana zbog toga što predmetni stan nije korišten duže od šest mjeseci.
  • 9.
    Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-720/02 od 26. februara 2003. godine žalba tužene uložena protiv Presude Osnovnog suda broj P-173/02 od 3. oktobra 2002. godine je djelimično uvažena, pobijana presuda u dijelu o troškovima spora ukinuta i u vezi s tim dijelom predmet je vraćen Osnovnom sudu na ponovno suđenje, a preostali dio presude Osnovnog suda je potvrđen.
  • 10.
    Vrhovni sud je Presudom broj Rev-56/04 od 11. maja 2004. godine uvažio reviziju tužene, izjavljenu protiv Presude Okružnog suda broj Gž-720/02 od 26. februara 2003. godine, preinačio obje nižestepene presude i tužbeni zahtjev odbio. Apelantica, kao umješač na tužiočevoj strani, kao i tužilac osporili su navode revizije i predložili da se revizija odbije. Vrhovni sud je ocijenio da odluke Okružnog suda i Osnovnog suda nisu zakonite, jer na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje nisu pravilno primijenjene materijalno-pravne odredbe. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da zaključak sudova da tužena nije izbjeglo i raseljeno lice i da njeno napuštanje predmetnog stana nije u vezi sa "ratnim sukobom" nema utjecaja na razjašnjenje konkretnog spora s obzirom na sadržinu odredbe člana 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 31/99), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepene presude, prema kojoj se svaki nosilac stanarskog prava koji je stan napustio u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine smatra izbjeglim ili raseljenim licem, u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, s pravom povratka u taj stan, bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustio. Vrhovni sud je istakao da rezultat napuštanja stana u navedenom periodu ne može biti otkaz ugovora o korištenju stana. Također, sve sudske odluke kojima je, eventualno, otkazan ugovor o korištenju stana nosiocu stanarskog prava zbog nekorištenja stana, ili nekog drugog zakonskog razloga za prestanak ugovora o korištenju stana nosiocu stanarskog prava, u navedenom periodu utvrđene su ništavim (član 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima - "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/99).

IV. Relevantni propisi

  • 11.
    U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02 i 96/03) relevantne odredbe glase:

Član 14. st.1. i 2.

" Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definiran u članu 6. ZOSO (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona primjenjuju se na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine, bez obzira na to da li je stan proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira na to da li je stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine.

Lice koje je napustilo svoj stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine smatra se izbjeglicom ili raseljenim licem u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini s pravom povratka u taj stan bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustilo."

  • 12.
    U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SR Bosne i Hercegovine", br. 14/76, 12/87, 36/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93 i 22/93) relevantna odredba glasi:

Član 47. stav 1.

"Otkaz ugovora o korištenju stana nosiocu stanarskog prava može se dati i kad on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva, koji su zajedno s njim stanovali, prestanu da lično koriste stan neprekidno duže od šest mjeseci, a za to vrijeme su boravili u zemlji ili inozemstvu, izuzev:..."

  • 13.
    U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/99) relevantne odredbe glase:

Član 2.

"Član 47. stav 1. Zakona se dopunjava tačkom 7. koja glasi:

  • 7.
    Ukoliko je nosilac stanarskog prava živio na drugom mjestu, odnosno kao raseljeno lice, nakon 30. aprila 1991. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona.

Lica koja su svoje stanove napustila nakon 30. aprila 1991. godine će se smatrati izbjeglicama i raseljenim licima u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini osim ako se ne dokaže da su napustila svoje stanove iz razloga potpuno nevezanih za sukob."

Član 3. st. 1. i 2.

"Član 82. mijenja se i glasi:

Ugovor nosioca stanarskog prava o korištenju stana se ne može raskinuti prema ovom zakonu ukoliko je do okolnosti koje predstavljaju osnov za ovo raskidanje došlo u periodu kada je nosilac stanarskog prava bio odsutan iz stana sa statusom izbjeglice ili raseljenog lica u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Sve obavezujuće sudske odluke koje proistječu iz postupaka iz stava 1. ovog člana, koje za rezultat imaju raskidanje ugovora nosioca stanarskog prava o korištenju stana u periodu između 30. aprila 1991. godine i dana stupanja na snagu ovog člana su ništave."

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 14.
    Apelantica pobija presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su joj povrijeđena pravo na pravično suđenje, pravo na dom, pravo na djelotvoran pravni lijek i zabranu diskriminacije, kao i pravo na imovinu zaštićena članom II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1, čl. 8, 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da se pravovremeno uključila kao umješač na tužiočevoj strani ali bez uspjeha, jer je do sada dva puta deložirana iako ima rješenje i ugovor o korištenju predmetnog stana za koji je podnijela i zahtjev za otkup, naglašavajući da je tuženoj, rješenjima Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, omogućen povrat predmetnog stana iako je dobrovoljno predala ključeve stana davaocu, odnosno vlasniku stana, jer je u martu 1994. godine, zbog udaje i preseljenja u Bijeljinu, prestala da koristi predmetni stan.

b) Odgovor na apelaciju

  • 15.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je apelantica umješač na tužiočevoj strani u konkretnoj građansko-pravnoj stvari i da su njeni razlozi za apelaciju identični tužiočevim navodima na kojim je zasnovao tužbeni zahtjev i odgovor na reviziju tužene. Vrhovni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima i navodima kako u pogledu činjenica koje među strankama nisu sporne, tako i u pogledu materijalnog prava koje je primijenjeno u pobijanoj presudi.
  • 16.
    U odgovoru na apelaciju tužilac je naveo da je cijeli postupak vođen s ciljem uspostavljanja pravne sigurnosti koja se željela postići pred sudom. U vođenim postupcima apelantici ja data mogućnost da, u skladu sa Zakonom o parničnom postupku, koristi svojstvo umješača. Tužilac smatra da su sudovi poštovali procesne odredbe i strankama omogućavali prava koja im pripadaju prema zakonu, te da nije bilo povrede prava na pravično suđenje, djelotvoran pravni lijek, niti je bilo elemenata diskriminacije. Što se tiče elemenata o povredi prava na dom i poštivanje privatnog i porodičnog života, tužilac ističe da nisu ni bili u vezi sa spornim odnosom. Ustavnom sudu ostavlja da ocijeni odluku o apelaciji, želeći da se uspostavi izvjesnost u vezi sa konkretnim postupcima.
  • 17.
    U odgovoru na apelaciju tužena je istakla da nisu u redu apelanticini navodi o povredi prava na koje ukazuje. Smatra da bi udovoljavanje zahtjevima apelacije vodilo kršenju zakona i povredi njenog prava na dom, jer predmetni stan nesumnjivo predstavlja njen dom u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije, navodeći da je članom 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine propisano da "svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključeni između 1. aprila 1992. godine do 19. decembra 1998. godine prestaju da važe ".Tužena je navela da joj je Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica-Odsjek u Tesliću broj 05-050-47-2281/99 od 1. decembra 2000. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica broj 05-050-01-829/04 od 4. augusta 2004. godine, stan vraćen u posjed, a da je apelantici, kao privremenom korisniku, prestalo pravo korištenja stana, bez prava na alternativni smještaj.

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-56/04 od 11. maja 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 5. juna 2004. godine, a apelaciju je podnijela 21. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 22.
    Apelantica pobija presudu Vrhovnog suda smatrajući da su joj povrijeđena pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek i zabranu diskriminacije, kao i pravo na imovinu zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 13. i 14. Evropske konvencije, kao i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 23.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 24.
    Iz apelacije proizlazi da apelantica povredu prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnom i pogrešnom tumačenju i primjeni Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Proizvoljnu primjenu i tumačenje materijalnog prava apelantica vidi u tome što predmetni stan nije bio napušten zbog razloga koji su bili u vezi sa ratnim sukobom.
  • 25.
    Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju apelantica je, kao umješač na tužiočevoj strani, učestvovala u postupku pred sudovima povodom tužbe za otkaz ugovora o korištenju predmetnog stana. Utvrđivanje da li su se ispunili zakonski uvjeti za otkaz ugovora o korištenju stana na kome je bilo stečeno stanarsko pravo do 30. aprila 1991. godine ulazi u okvir "građanskih prava i obaveza". Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom slučaju.
  • 26.
    Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine i Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima propisana su prava na povratak nosioca stanarskog prava i članova njegovog porodičnog domaćinstva na napuštenom stanu u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i nemogućnost davanja otkaza nosiocu stanarskog prava o korištenju stana ukoliko su okolnosti koje predstavljaju osnov za raskidanje nastale u periodu kada je nosilac stanarskog prava bio odsutan iz stana sa statusom izbjeglice ili raseljenog lica, u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, osim ako se ne dokaže da je napustio svoj stan zbog razloga potpuno nevezanih za sukob.
  • 27.
    Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje pozitivno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03).
  • 28.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 38/03).
  • 29.
    Osnovno pitanje koje se u konkretnom slučaju postavlja jeste da li je predmetni stan napušten usljed ratnih okolnosti, odnosno da li je zbog tih razloga tužena bila lišena predmetnog stana. Iz dokaza u spisima jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radilo o otkazu ugovora o korištenju stana, zaključenog 17. oktobra 1989. godine, zbog toga što se stan nije koristio duže od šest mjeseci, na kome je nosilac stanarskog prava tužena, koja je zbog udaje prestala da koristi stan u martu 1994. godine.
  • 30.
    Ustavni sud uočava da su redovni sudovi (Okružni sud i Osnovni sud) utvrdili da je tužena napustila predmetni stan u Tesliću zbog udaje, iznijela sve svoje stvari, odjavila prebivalište iz Teslića i prijavila se u Bijeljini u kojoj je od 1994. godine pa dalje živjela sa suprugom. Dakle, Ustavni sud smatra da je tužena dobrovoljnim aktom napustila predmetni stan, a ne zbog razloga u vezi sa ratnim sukobom.
  • 31.
    Ustavni sud smatra da je cilj donošenja Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine bilo vraćanje na stanje koje je bilo 30. aprila 1991. godine u pogledu stečenih stanarskih prava. Ustav ne zahtijeva doslovno tumačenje zakona, nego teleološko-ciljno tumačenje, kako bi zakon bio dosljedan svojoj svrsi, tj. "ratio legis". Usprkos činjenici da su odredbe člana 14. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine općenite, jasno je da nije bila namjera da se Zakon primjenjuje na lica koja su napustila stanove u okolnostima u kakvim je tužena u konkretnom slučaju napustila predmetni stan (dobrovoljno kretanje stanovništva), nego da se Zakon primjenjuje na lica koja su, zbog ratnih okolnosti, bila dovedena u položaj izbjeglice ili raseljenog lica. Pogrešno razumijevanje navedenog zakona i njegova striktna primjena na svaki slučaj mogu dovesti do nepravičnosti.
  • 32.
    Iako je apelantici tokom cijelog postupka, kao umješaču na tužiočevoj strani, bilo omogućeno da iznosi sve dokaze s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja odlučnog za donošenje sudskih odluka, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja propustio i nije uzeo u obzir činjenicu koju su utvrdili redovni sudovi, da tužena nije bila lišena stana usljed ratnih okolnosti, nego je predmetni stan napustila potpuno nevezano za ratni sukob. Ustavni sud ocjenjuje da zakonske odredbe na koje se pozvao Vrhovni sud u konkretnom slučaju nisu mogle biti primijenjene, te da konkretna primjena ne uključuje, odnosno pogrešno primjenjuje pozitivno materijalno pravo, što predstavlja povredu principa pravičnog suđenja.
  • 33.
    Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelanticinih ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na poštivanje doma

  • 34.
    Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku."
    • 35.
      Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 36.
    Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). Pravo na dom je propisano stavom 1. člana 8. Evropske konvencije. Stav 2. člana 8. Evropske konvencije dopušta javnim vlastima, u određenim slučajevima, miješanje u prava pojedinaca garantirana prvim stavom člana 8. Evropske konvencije. Da bi miješanje javnih vlasti bilo opravdano, ono mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: a) miješanje mora biti zasnovano domaćim ili međunarodnim zakonom, b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno pristupačan, tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koji se mora primijeniti na dati predmet i c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke. Ukoliko se ustanovi da je miješanje javnih vlasti bilo u skladu sa zakonom, mora se utvrditi da li je to miješanje bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu" i da li je miješanje bilo u vezi sa jednim od ciljeva navedenim u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije. U tom kontekstu treba razmotriti da li je odluka javnih vlasti imala legitiman cilj i da li je predstavljala mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu.
  • 37.
    Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li je sporni stan predstavljao apelanticin "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li se mjere na koje se apelantica poziva odnose na "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma".
  • 38.
    Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99). Osim navedenih kriterija pomoću kojih se određuje šta se može smatrati "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud je ustanovio i praksu prema kojoj se stan ili dio stana ne može smatrati domom u okviru značenja iz člana 8. Evropske konvencije ukoliko je "nezakonito korišten" ili se "lice ilegalno uselilo u njega" (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 6/01 od 31. augusta 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 33/01, kao i Odluku Ustavnog suda broj U 31/01 od 21. decembra 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 13/02).
  • 39.
    Apelantica se 1994. godine uselila u predmetni stan, koji je napustio nosilac stanarskog prava, na osnovu rješenja tužioca kao davaoca i vlasnika predmetnog stana na osnovu kojeg je 5. oktobra 1994. godine zaključila i ugovor o korištenju stana broj I/11-4056/94. Dakle, apelantica se u predmetni stan nije ilegalno uselila, a stan je nesmetano koristila sve dok tužena kao nosilac stanarskog prava nije zatražila povrat stana. Iako apelantica nije ostvarila pravnu poziciju nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, u skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da predmetni stan predstavlja apelanticin "dom" u smislu člana 8. Evropske konvencije.
  • 40.
    Ustavni sud, dalje, smatra da odbijanje tužbenog zahtjeva za otkaz ugovora o korištenju stana tuženoj, kao nosiocu stanarskog prava, uz uvažavanje revizije tužene i preinačenje nižestepenih presuda kojima je usvojen otkaz ugovora o korištenju stana, predstavlja miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma u smislu člana 8. Evropske konvencije.
  • 41.
    U vezi sa pitanjem da li je to miješanje bilo "u skladu sa zakonom", u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, tužiočev tužbeni zahtjev za otkaz ugovora o korištenju stana tuženoj, kojem se priključila i apelantica kao umješač na tužiočevoj strani, Vrhovni sud je odbio uz obrazloženje da se svaki nosilac stanarskog prava koji je stan napustio u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine smatra izbjeglim ili raseljenim licem, u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, s pravom povratka u taj stan bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustio. Također je navedeno da su ništave sve sudske odluke kojima je, eventualno, otkazan ugovor o korištenju stana nosiocu stanarskog prava zbog nekorištenja stana, ili nekog drugog zakonskog razloga za prestanak ugovora o korištenju stana nosiocu stanarskog prava, u navedenom periodu, bez uključenja člana 47. stav 1. tačka 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima. U osporenoj odluci su primijenjene odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima koje se nisu mogle primijeniti na konkretan slučaj, te pošto apelantica osporava način na koji su ovi zakoni primijenjeni, s obzirom na zaključak Vrhovnog suda, proizlazi da miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma nije bilo "u skladu sa zakonom", u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
  • 42.
    Ustavni sud smatra, s obzirom na navedeni zaključak u pogledu miješanja u apelanticino pravo na poštivanje njenog doma, da nije potrebno dalje ispitivanje u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
  • 43.
    Ustavni sud podsjeća da član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 8. Evropske konvencije. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 44.
    S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

  • 45.
    Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, jer se na slučaj (lice koje nije izbjeglica ili raseljeno lice) u vezi sa dobrovoljnim i napuštanjem stana bez prisile, potpuno nevezano za ratni sukob, ne mogu primijeniti zakonske odredbe koje se odnose na izbjeglice ili raseljena lica, odnosno lica koja su bila lišena svojih domova usljed ratnih okolnosti.
  • 46.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 47.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.