Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 41/06.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 803/05, rješavajući apelaciju Džemile Hasandić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Džemile Hasandić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1420/04 od 12. januara 2005. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj VP-391/03 od 28. augusta 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Džemila Hasandić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Visokog, koju zastupa Salem Čeho, advokat iz Sarajeva, podnijela je 28. marta 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1420/04 od 12. februara 2005. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj VP-391/03 od 20. augusta 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku Amira Beganovića, koga zastupa Aida Karavelić, advokatica iz Visokog (u daljnjem tekstu: učesnik u postupku), zatraženo je 5. jula 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je 19. jula 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, a učesnik u postupku 25. jula 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 21. septembra 2005. godine dostavljeni apelantici.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Općinskog suda broj VP-391/03 od 20. augusta 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1420/04 od 12. januara 2005. godine, utvrđeno je da nekretnina označena kao k.č. broj 472/2, "Okućnica", koja u naravi predstavlja porodičnu stambenu zgradu, površine 61 m", dvorište površine 500 m" i njivu 6. klase, površine 241 m", upisana u k.k. ul. broj 471, k.o. Zimča, čini zajedničku stečenu imovinu u vanbračnoj zajednici apelantice i učesnika u postupku. Prema tome, učesniku u postupku pripada - suvlasničkog dijela na zajednički stečenoj imovini, pa je apelantica dužna priznati i ujedno trpjeti da se u katastarsko-knjižnom uredu Općine Visoko u navedenim nekretninama upiše učesnik u postupku sa - dijela, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 1.275,00 KM, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
  • 7.
    U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je sud utvrdio da je imovina kupljena dijelom od novca dobivenog prodajom kamiona učesnika u postupku kojim je on obavljao prijevozničku djelatnost, te dijelom od kredita koji je dobila apelantica, a adaptacija kuće vršena je zajedničkim ulaganjima materijalnih sredstava. Sud je zaključio da se radi o nekretnini koja je u vanbračnoj zajednici stečena radom, te predstavlja zajedničku imovinu stranaka.

IV. Relevantni propisi

  • 8.
    U Porodičnom zakonu ("Službeni list SRBiH" br. 21/79 i 44/89) relevantne odredbe glase:

"Član 14.

Zajednica života muškarca i žene koja nije pravno uređena na način propisan ovim zakonom (vanbračna zajednica) izjednačena je sa bračnom zajednicom u pogledu prava na međusobno izdržavanje i drugih imovinsko-pravnih odnosa, pod uvjetima i na način propisan ovim zakonom.

Član 264. stav 2.

Imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine čine zajedničku imovinu.

Član 267.

(1) Svaki bračni drug može tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov dio u zajedničkoj imovini, ili jednom dijelu te imovine, ili na pojedinoj stvari iz te imovine.

(2) Š...Ć sud određuje veličinu udjela bračnog druga prema njegovom doprinosu u stjecanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi svakog bračnog druga već o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećavanju zajedničke imovine.

(3) Na visinu udjela bračnog druga u imovini koja je pretežnim dijelom stečena u bračnoj zajednici neće utjecati okolnost što je tu imovinu drugi bračni drug uvećao nakon raskida bračne zajednice, ako je svojim ponašanjem spriječio učešće bračnog druga u daljnjem stjecanju.

Član 278.

(1) Imovina stečena radom lica u vanbračnoj zajednici koja je trajala duže vrijeme smatra se njihovom zajedničkom imovinom.

(2) Kod diobe imovine iz prethodnog stava shodno se primjenjuju odredbe o diobi zajedničke imovine."

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    U apelaciji apelantica navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu navedenog prava apelantica vidi u tome što nižestepeni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenice u toku dokaznog postupka i nisu proveli sve predložene dokaze. Apelantica navodi da je u žalbi protiv prvostepene presude ukazivala na navedene propuste sudova, posebno na činjenicu da se ne radi o zajedničkoj, nego o posebnoj imovini koja je kupljena i stečena prije zasnivanja vanbračne zajednice. Sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kad je novac kojim je kupljena kuća proglasio zajedničkom imovinom vanbračnih drugova. Zbog toga, apelantica predlaže da se apelacija usvoji, utvrdi povreda prava na apelanticinu imovinu i ukine osporena odluka Kantonalnog suda.

b) Odgovor na apelaciju

  • 10.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da apelantica pogrešno zaključuje kad ističe da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine. Time što je Kantonalni sud odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu kojom je utvrđeno da se radi o zajedničkoj bračnoj imovini nije nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje spora, niti pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U apelaciji apelantica iznosi različit pravni stav u vezi sa statusom posebne, odnosno zajedničke vanbračne imovine, a različita pravna shvatanja se ne bi mogla smatrati povredom ustavnih prava na koja se poziva apelantica.
  • 11.
    U odgovoru učesnika u postupku se navodi da su sudovi u cijelosti pravilno utvrdili odlučne činjenice u vezi sa stjecanjem zajedničke nepokretne imovine stečene u toku trajanja vanbračne zajednice. Učesnik u postupku predlaže da se apelacija, zbog toga što ne postoji povreda apelanticinih ustavnih prava, odbije kao neosnovana.

VI. Dopustivost

  • 12.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 13.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 14.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1420/04 od 12. januara 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, osporenu presudu apelantica je primila 27. januara 2005. godine, a apelacija je podnesena 28. marta 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 15.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 16.
    Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
  • 17.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu."
    • 18.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 19.
    Ustavni sud podsjeća na svoje prijašnje odluke i jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava kojim je utvrđeno da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, jeste opće prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i međusobno kontradiktorna, a drugo i treće pravilo odnose se na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51).
  • 20.
    Iz činjenica u konkretnom predmetu slijedi da se ovaj spor odnosi na podjelu zajedničke imovine stečene u vanbračnoj zajednici i da je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, stoga, primjenljiv.
  • 21.
    Ustavni sud smatra, prije svega, da se u konkretnom slučaju radi o lišavanju imovine u smislu značenja stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud smatra da je primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje regulira uvjete pod kojima se pojedinac može lišiti imovine.
  • 22.
    Država može ograničiti korištenje prava na imovinu. Ona može lišiti pojedinca njegove imovine "u javnom interesu" i "pod uvjetima predviđenim zakonom". Također, može primjenjivati takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili iz drugih razloga. Dakle, država ima širu ocjenu u slučaju člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nego što je predviđeno drugim članovima Evropske konvencije, koji dopuštaju ograničena korištenja prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 2/01, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 8/04 od 24. marta 2004. godine).
  • 23.
    Ustavni sud mora ispitati da li je lišavanje apelantice njene imovine na način čiji su rezultat osporene presude bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.
  • 24.
    Razmatrajući pitanje da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na zakonu, Ustavni sud primjećuje da se osporene odluke zasnivaju na činjeničnom stanju koje je utvrdio prvostepeni sud i na koje je primijenio odredbe čl. 14. i 278. Porodičnog zakona, uz pozivanje na član 264. stav 2. i član 267. stav 2. istog zakona, kojima je određena pravna priroda imovine stečene za vrijeme trajanja vanbračne zajednice i pravila i principi pri utvrđivanju suvlasničkih udjela u toj imovini. Postavlja se pitanje da li je pri takvom stanju predmetne stvari osporenim presudama povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu.
  • 25.
    Ustavni sud podsjeća da je, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, dovoljno da je miješanje u apelantovu imovinu imalo osnovu u zakonu (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 27/01 od 28. septembra 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 8/02). U konkretnom slučaju miješanje u apelanticinu imovinu, u vidu konstituiranja suvlasničkog udjela apelantice na zajednički stečenoj imovini, zasnovano je na članu 267. Porodičnog zakona.
  • 26.
    Dalje, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi vodili dovoljno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Koncept Evropske konvencije zahtijeva da mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a to neće biti slučaj ako apelant mora nositi "lični i neumjeren teret" (vidi, naprimjer, Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986, sup. cit. paragraf 46&50). Okolnosti slučaja ukazuju na to da u ovoj situaciji na apelanticu nije prenesen neprimjereno obiman teret u odnosu na drugog učesnika u postupku. Sasvim neosnovano i potpuno nepravično bi bilo očekivati da apelantica uživa šira imovinska prava od drugog učesnika u postupku zbog razloga na koje se poziva u apelaciji. Ustavni sud ne smatra da je osporenim odlukama narušen javni interes, jer javni interes nalaže da se, radi pravne sigurnosti i ostvarenja principa ravnopravnosti svih pojedinaca pred zakonom, zajednička imovina bivših supružnika podijeli na zakonit način, u skladu sa doprinosom svakog od njih u stjecanju predmetne imovine. U tom smislu, redovni sudovi su osporenim odlukama slijedili zahtjeve javnog interesa u konkretnom postupku.
  • 27.
    U pogledu apelanticinih navoda da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenice u toku dokaznog postupka i nisu proveli sve predložene dokaze, Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica. Isto tako, Ustavni sud nije nadležan da ispituje način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i sl. (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03). Ne postoje naznake da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na proizvoljan način primijenili relevantno pravo i da su povrijedili apelanticino ustavno pravo na imovinu.
  • 28.
    Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 29.
    Ne postoji kršenje prava na imovinu kada je lišavanje imovine predviđeno zakonom, koji je jasan i javno objavljen, kada je ono u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti.
  • 30.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 31.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.