Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 41/06.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 906/05, rješavajući apelaciju Mladena Amidžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Mladena Amidžića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Kž-93/03 od 15. decembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj K-7/02 od 21. oktobra 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Mladen Amidžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Zoran D. Malešević, advokat iz Banje Luke, podnio je 1. aprila 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-93/03 od 15. decembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-7/02 od 21. oktobra 2002. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Osnovnog javnog tužilaštva (u daljnjem tekstu: Osnovno javno tužilaštvo) zatraženo je 29. juna 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 12. jula 2005. godine, a Osnovni sud 20. jula 2005. godine. Osnovno javno tužilaštvo nije dostavilo odgovor.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 27. jula 2005. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Osnovnog suda broj K-77/02 od 21. oktobra 2002. godine apelant je, zajedno sa još trinaest optuženih, proglašen krivim za krivično djelo učestvovanja u skupini koja je izvršila krivično djelo iz člana 373. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca.
  • 7.
    Osnovni sud je u toku postupka proveo dokaze koje su predložile i optužba i odbrana, uključujući, između ostalog, i saslušanje brojnih svjedoka, te je zaključio da su apelant i ostali optuženi počinili navedeno krivično djelo, budući da su kritičnog dana učestvovali u skupini koja je nasilnim putem pokušala spriječiti održavanje ceremonije postavljanja kamena temeljca za izgradnju Ferhat-pašine džamije u Banjoj Luci. Osnovni sud je utvrdio da su se apelant i suoptuženi nalazili među građanima koji su okruživali prostor u kojem se održavala ceremonija i učesnike, da su iz te skupine upućivane uvrede, bacano kamenje i drugi predmeti na zgradu Islamske vjerske zajednice i na učesnike ceremonije. Pri tome je oko 30 lica, učesnika ceremonije, zadobilo tjelesne povrede, a jedno lice je usljed nanesenih teških tjelesnih povreda preminulo. Također, tom prilikom je nanesena i značajna materijalna šteta tako što su kamenovani autobusi koji su prevozili učesnike ceremonije, a zatim su ti autobusi zapaljeni i potpuno su izgorjeli, pa su učesnici ceremonije na kraju morali biti evakuirani.
  • 8.
    Osnovni sud je obrazložio da za izvršenje ovog krivičnog djela nije potrebno da svaki od učesnika skupine preduzme određenu radnju kojom direktno učestvuje u nastanku posljedice. Naprotiv, za izvršenje ovog krivičnog djela odgovara svaki učesnik skupine koji "verbalno, povicima, gestikulacijama ili na bilo koji drugi način očigledno odobrava akt nasilja i odobrava zajedničko kriminalno djelovanje skupine". Da bi lice bilo učesnik skupine, kako zaključuje Osnovni sud, "potreban je njegov umišljaj, te da je on bio svjestan da učestvuje u skupini radi narušavanja javnog reda".
  • 9.
    Okružni sud je Presudom broj Kž-93/03 od 15. decembra 2004. godine odbio žalbe apelanta i drugih suoptuženih, a djelimično je uvažio žalbu Osnovnog javnog tužilaštva i preinačio prvostepenu presudu u dijelu o kazni, pa je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci. Okružni sud je zaključio da u prvostepenom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, te da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Također, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud, na osnovu provedenih dokaza, svestrano analizirao sve bitne elemente bića konkretnog krivičnog djela. Također, Okružni sud navodi da je zakon propisao odgovornost i za samo učestvovanje u skupini, te zaključuje da je prvostepeni sud to pravilno utvrdio i o tome dao valjane razloge u svojoj odluci. Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio i obrazložio oblik vinosti apelanta i suoptuženih, zaključivši da su u odnosu na osnovnu posljedicu postupali sa direktnim umišljajem, a u odnosu na smrt jednog lica sa nesvjesnim nehatom.
  • 10.
    Okružni sud je, također, odbio i žalbene navode apelanta i suoptuženih o tome da prvostepena odluka ne sadrži obrazloženje o "zajedničkom djelovanju skupine i jedinstvenom umišljaju optuženih u odnosu na posljedice inkriminiranog djela". Naime, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud vrlo decidirano obrazložio vremenski i prostorni kontinuitet skupine, te pojedinačnu i zajedničku aktivnost njenih učesnika. Na osnovu toga pravilno je izveden zaključak da su optuženi kao učesnici skupine ispoljili "nesumnjivo htijenje da povicima, psovkama, podrškom istomišljenicima, fizičkom snagom i djelovanjem i na drugi način naruše javni red i mir na najgrublji način i probiju kordon policije koja je javni red i mir osiguravala". Odlučujući o kaznama, Okružni sud je zaključio da su apelantu i nekima od suoptuženih kazne preblago odmjerene, te da prvostepeni sud nije uzeo u obzir "težinu, društvenu opasnost, pa i političku dimenziju počinjenog krivičnog djela", te je stoga preinačio prvostepenu presudu u tom dijelu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Povredu ovog prava apelant vidi u tome što sudovi nisu utvrdili "bitan učinak okrivljenog", jer apelant nije ni na koji način učestvovao u grupi, već je samo bio prisutan na tom području "gdje se nalaze brojni kafići". Apelant navodi da se masa kretala nekontrolirano, da je galamila, a neki su bacali jaja i druge predmete. U jednom trenutku apelant je izašao iz kafića i "počeo galamiti na masu koja mu smeta da mirno sjedi u kafiću", ali je prestao odmah čim ga je policajac koji je bio u blizini "opomenuo zbog nepristojnog ponašanja". Smatra da ni na koji način nije dokazano da je učestvovao u grupi sa umišljajem, da je počinio nasilje prema bilo kome, niti da je poznavao koga od suoptuženih.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    Okružni sud pobija navode iz apelacije i smatra da su svi apelantovi navodi o navodnom kršenju prava neosnovani, te da se apelant samo "upušta u ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja i ocjenu provedenih dokaza". Okružni sud smatra da apelantovo pravo na pravično suđenje ni na koji način nije povrijeđeno, te da je postupak u cijelosti proveden u skladu sa zakonom i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
  • 13.
    Osnovni sud, također, osporava navode iz apelacije i navodi da je apelant iste navode isticao i u žalbi protiv prvostepene presude, te na sjednici Vijeća Okružnog suda održanoj povodom njegove žalbe. Međutim, apelantovi žalbeni navodi su odbijeni, te su, prema mišljenju Osnovnog suda, neosnovani apelantovi navodi o kršenju njegovih ustavnih prava.

V. Relevantni propisi

  • 14.
    U Krivičnom zakoniku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 22/00) relevantne odredbe glase:

"Učestvovanje u skupini koja izvrši krivično djelo

Član 373.

(1) Ko učestvuje u skupini ljudi koja zajedničkim djelovanjem izvrši kakvo nasilje prema ljudima, uništi ili ošteti imovinu veće vrijednosti, ili učini neko drugo teško nasilje, ili koja pokuša da izvrši takva krivična djela, kaznit će se za samo učestvovanje kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

(2) Ako je pri djelovanju skupine iz stava 1. ovog člana jedno ili više lica lišeno života ili teško tjelesno povrijeđeno, učesnik skupine za samo učestvovanje kaznit će se zatvorom od jedne do pet godina. Š...Ć"

VI. Dopustivost

  • 15.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 17.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-93/03 od 15. decembra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. januara 2005. godine, a apelacija je podnesena 1. aprila 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 19.
    Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 20.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 21.
    Apelant se žali protiv presuda donesenih u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 22.
    Ustavni sud nije općenito nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03). Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 38/03).
  • 23.
    Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što sudovi nisu pravilno utvrdili da je on počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, budući da izvedeni dokazi na to ne upućuju. Dakle, osnovni apelantov prigovor je da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenice u konkretnom predmetu, te pogrešno primijenio materijalno pravo. U tom smislu Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).
  • 24.
    Ustavni sud smatra da su apelantovi prigovori o tome da sudovi nisu pravilno ocijenili izvedene dokaze neosnovani i nepotkrijepljeni, jer Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali na to da je procjena dokaza od redovnih sudova u konkretnom slučaju bila očigledno proizvoljna, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Naprotiv, Ustavni sud smatra da su sudovi dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženjima pobijanih presuda, te da je prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku, niti apelant navodi ijednu posebnu procesnu radnju za koju smatra da mu je njome povrijeđeno pravo na pravičan postupak.
  • 25.
    U vezi sa pitanjem da li je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je apelant kriv za krivično djelo učestvovanja u skupini koja je izvršila krivično djelo iz člana 373. stav 1. u vezi sa stavom 2. KZRS, Ustavni sud naglašava da nije nadležan da taj aspekt preispituje sve dok se radi o tumačenju odredaba pozitivno-pravnih propisa, osim ako je zakon očigledno proizvoljno primijenjen. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali na to da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili apelantovu odgovornost za navedeno krivično djelo ili da su proizvoljno primijenili zakon. Naprotiv, i prvostepeni i drugostepeni sud su vrlo detaljno analizirali suštinu ovog krivičnog djela i dali uvjerljivo obrazloženje za svoje zaključke da su apelant i suoptuženi učestvovali u izvršenju krivičnog djela za koje se terete. Što se tiče apelantovih navoda da on lično nije učinio nikakvo nasilje, Ustavni sud smatra da su sudovi pažljivo analizirali ovo pitanje i dali veoma detaljno i jasno tumačenje bića navedenog krivičnog djela, te da nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelje osporene odluke.
  • 26.
    Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 27.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u krivičnom postupku, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan ili da je zakon proizvoljno primijenjen.
  • 28.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 29.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.