USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o meritumu
na sjednici održanoj 14. marta 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 49/06.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 48/06, rješavajući apelaciju Ranka Đukarića i Spasoja Čamura, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Seada Palavrić, sutkinja
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Ranka Đukarića i Spasoja Čamura, podnesene protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj Kž-250/03 od 13. oktobra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj K-36/02 od 13. juna 2003. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Ranko Đukarić iz Banje Luke i Spasoje Čamur iz Istočnog Sarajeva podnijeli su 12. i 27. januara 2006. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-250/03 od 13. oktobra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-36/02 od 13. juna 2003. godine. Apelacija Ranka Đukarića registrirana je u Ustavnom sudu pod brojem AP 48/06, a apelacija Spasoja Čamura pod brojem AP 148/06.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog je suda u Istočnom Sarajevu zatraženo 13. februara 2006. godine da dostavi odgovor na apelacije.
- 3.Odgovor na apelacije nije dostavljen u roku određenom za dostavu.
- 4.Kako su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti o istom pitanju, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 48/06. Spojene su apelacije AP 48/06 i AP 148/06.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Osnovnog suda Ranko Đukarić i Spasoje Čamur su, zajedno sa još četiri osobe kao saizvršitelji, osuđeni za krivično djelo iznuđivanja iskaza iz člana 53. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 49/03), a Ranko Đukarić i za krivično djelo povrede ljudskog dostojanstva zloupotrebom službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 349. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Krivični zakon), a sve u vezi sa čl. 23. i 42. Krivičnog zakona, te je Ranko Đukarić osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 mjeseci, dok je Spasoje Čamur osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, a radi utvrđene krivice u izvršenju navedenih krivičnih djela počinjenih pri obavljanju službene dužnosti inspektora kriminalističke policije Centra javne sigurnosti Istočno Sarajevo, koja je bila dužnost Ranka Đukarića, odnosno, rukovoditelja Odjeljenja kriminalističke policije Istočno Sarajevo, koja je bila dužnost Spasoja Čamura, u pretkrivičnom postupku u slučaju otkrivanja počinitelja krivičnog djela ubojstva.
- 7.U žalbi protiv Presude Osnovnog suda podnesenoj Okružnom sudu apelanti su istakli da je Osnovni sud počinio bitnu povredu odredaba o krivičnom postupku, povredu Krivičnog zakona, te da je pogrešno utvrdio činjenično stanje.
- 8.U dijelu koji se odnosi na krivično djelo iznuđivanja iskaza Okružni sud je žalbu apelanata odbio kao neosnovanu, dok je u odnosu na krivično djelo povrede ljudskog dostojanstva zloupotrebom službenog položaja ili ovlaštenja presudu Osnovnog suda u odnosu na Ranka Đukarića preinačio i tužbu u odnosu na to djelo zbog zastarjelosti krivičnog gonjenja odbio, te za Ranka Đukarića utvrdio novu kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Okružni sud je svoju odluku obrazložio činjenicom da je prema njegovom mišljenju Osnovni sud proveo postupak u skladu sa zakonskim propisima, provodeći i druge dokaze osim uzimanja izjava samih oštećenih, kako netačno navode apelanti, saslušanjem i drugih svjedoka, uzimajući na objektivan način nalaz vještaka medicinske struke o zadobijenim povredama i tumačenje vještaka o vremenu i načinu njihovog nastanka, kao i izjave okrivljenih koji su aktivno, zajedno sa braniteljem, sudjelovali u cijelom postupku. Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud pravilno utvrđivao dokaze i cijenio izjave, bez obzira što sami apelanti nisu zadovoljni ishodom postupka koji je za njih nepovoljan.
- 9.Rješavajući molbu apelanta Ranka Đukarića za odlaganje izvršenja kazne zatvora, Osnovni sud Banja Luka je 17. januara 2006. godine pod brojem IKS-265/05 donio Rješenje kojim se izdržavanje kazne zatvora za ovog apelanta odlaže do 17. aprila 2006. godine, a koje je apelant Ustavnom sudu dostavio nakon podnesene apelacije.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 10.Apelanti smatraju da im je načinom na koji su oba suda vodili krivični postupak načinjena bitna povreda postupka, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Oni povredu vide u tome što je medicinsku i fotodokumentaciju, kao bitno dokazno sredstvo, Osnovni sud tumačio drukčije od načina koji su oni sami predlagali, što je po njihovom mišljenju utvrđivanje krivice osnovano isključivo na iskazima samih oštećenih, što je odbijen njihov prijedlog da se ostvari uvid u pretkrivični kao i krivični spis u predmetu u kojem su oni provodili istragu i to riječima predsjednika vijeća da se mogu žaliti ukoliko ne budu zadovoljni presudom, te što je prema navodima apelanta Ranka Đukarića predsjednik vijeća čestim izlascima sa glavnog pretresa po telefonskim pozivima, za koje ovaj apelant pretpostavlja da se radilo o konsultiranju sa predsjednikom suda, kao i odbijanjem izvođenja dokaza koji bi predstavljao saslušanje i drugih svjedoka, unaprijed donio osuđujuću presudu, a što je sve potvrdio i Okružni sud.
- 11.Dopunom apelacije od 23. januara 2006. godine apelant Ranko Đukarić je Ustavni sud obavijestio da je Vrhovni sud Republike Srpske odbacio zahtjev apelanata za vanredno preispitivanje presuda Osnovnog suda i Okružnog suda, Rješenjem broj Kvlp-7/05 od 28. decembra 2005. godine.
V. Relevantni propisi
- 12.Krivični zakon Republike Srpske - Posebni dio ("Službeni glasnik RS" br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94, 3/96)
"Iznuđivanje iskaza
Član 53. stav 1.
(1) Službena osoba koja u vršenju službe upotrijebi silu, prijetnju ili drugo nedopušteno sredstvo ili nedopušten način u namjeri da iznudi iskaz ili neku drugu izjavu od okrivljenog, svjedoka, vještaka ili druge osobe, kazniti će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina."
- 13.Krivični zakonik Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 22/00, 33/00 i 37/01)
"Povreda ljudskog dostojanstva zloupotrebom
službenog položaja ili ovlaštenja
Član 349.
Službena osoba koja u vršenju službe zloupotrebom svog položaja ili ovlaštenja drugog grubo zlostavlja, zastrašuje, tjelesno povrijedi ili uopće prema njemu postupa na način kojim se vrijeđa ljudsko dostojanstvo, kaznit će se zatvorom do tri godine."
- 14.Zakon o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i "Službeni glasnik RS" br. 26/93, 14/94, 6/97, 61/01)
Član 15.
(1) Sud i državni organi koji sudjeluju u krivičnom postupku dužni su da istinito i potpuno utvrde činjenice koje su bitne za donošenje zakonite odluke.
(2) Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispitaju i utvrde kako činjenice koje terete okrivljenog tako i one koje mu idu u korist.
Član 16.
Pravo suda i državnih organa koji sudjeluju u krivičnom postupku da cijene postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima."
VI. Dopustivost
- 15.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 16.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 17.U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-250/03 od 13. oktobra 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu Osnovni sud je primio 22. novembra 2005. godine radi dostave apelantu, dok je apelant Ranko Đukarić apelaciju podnio 12. januara 2006. godine, a apelant Spasoje Čamur je pobijanu presudu primio 28. novembra 2005. godine, dok je apelaciju podnio 27. januara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 18.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
- 19.Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije.
- 20.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
"3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke".
- 21.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom."
- 22.U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku vođenom u dvije instance, u kojemu su redovni sudovi na osnovu optužnice utvrđivali izvršenje krivičnih djela i odgovornosti za njih. Stoga, Ustavni sud konstatira da je član 6. Evropske konvencije primjenljiv, te će ispitati ispunjavaju li pobijane presude standarde iz člana 6. Evropske konvencije, odnosno je li ovim presudama povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje.
- 23.Apelanti u apelaciji ističu da nisu imali pravično suđenje zbog toga jer Osnovni sud nije cijenio dokaze na način koji su predlagali sami apelanti, a koji se odnose na medicinsku i fotodokumentaciju, odnosno nije prihvatio izvođenje dokaza saslušanja i drugih svjedoka koje su oni predložili, ostvarivanje uvida u krivični i pretkrivični spis.
- 24.U vezi sa navedenim, Ustavni sud naglašava da je van nadležnosti Ustavnog suda da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu izvođenja i procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine). Ustavni se sud neće miješati u način na koji su redovni sudovi izvodili i usvojili dokaze kao dokaznu građu. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
- 25.U konkretnom slučaju, Osnovni sud je osim oštećenih saslušao još osam svjedoka, i to liječnicu koja je obavljala preglede, pripadnike Službe javne sigurnosti i Vojske RS koji su u datom događaju službeno sudjelovali, kao i osobu koju su kao svjedokinju u pretkrivičnom postupku ispitivali i sami okrivljeni, ostvario uvid u nalaz vještaka medicinske struke o tjelesnim povredama oštećenih, ostvario uvid u fotodokumentaciju koja dokazuje povrede oštećenih nastale njihovim vezivanjem kod pritvaranja, ostvario uvid u spis krivičnog predmeta povodom kojeg je apelant zajedno sa saizvršiteljima vršio pretkrivične radnje, izvršio suočenje oštećenih i svih osumnjičenih, izvršio saslušanje vještaka kao i samih osumnjičenih. Dakle, navod apelanata da je osuđujuća presuda zasnovana samo na iskazima oštećenih nije istinit. Dalje, apelanti su aktivno sudjelovali, zajedno sa svojim braniteljima, u cijelom ovom postupku u kojem su imali pravo uvida u sve dokaze koji su izvođeni, pravo na ispitivanje svjedoka kao i pravo na stavljanje prigovora. Osnovni sud je u svojoj presudi detaljno naveo i opisao sve provedene radnje i uzete izjave, te obrazložio na koji način je tumačio i zbog čega je poklanjao povjerenje određenim dokazima. Rješavajući žalbu apelanata, Okružni sud je, po potvrđivanju dijela presude koji se odnosi na krivično djelo iznuđivanja dokaza, obrazložio svoje postupanje, te odgovorio na navode apelanata iz žalbe, posebno objašnjavajući tumačenje medicinskog nalaza o povredama oštećenih, iskaze saslušanih svjedoka i oštećenih, upuštajući se u ocjenu njihovog koincidiranja, nakon čega je zaključio da je Osnovni sud pravilno proveo postupak i na zakonit način utvrdio krivicu apelanata i ostalih saizvršitelja.
- 26.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da sama apelacija u suštini predstavlja nezadovoljstvo apelanata zbog toga što su sudovi izvodili dokaze na način i po vrsti drukčiji od onog kojeg oni osobno smatraju pravilnim, dok zadatak Ustavnog suda nije da ocjenjuje način na koji su sudovi izvodili i usvojili izvedene dokaze kao dokaznu građu, osim ukoliko se nesumnjivo može utvrditi da su sudovi u svom radu postupali proizvoljno. Osim toga, Ustavni sud naglašava da redovni sudovi nisu vezani strogim i formalnim pravilima kod izvođenja dokaza odnosno utvrđivanja činjenica. Sam Zakon o krivičnom postupku ostavlja sudu slobodu kod izbora sredstava dokazivanja s ciljem utvrđivanja činjenica, s tim što se u postupku moraju dati ista prava objema stranama, tačnije, svi dokazi moraju biti dostupni osumnjičenom odnosno njegovom branitelju, kako bi se na njih mogli izjasniti i u njihovom izvođenju aktivno sudjelovati, a što u ovom slučaju ne spore ni sami apelanti. Iz svega navedenog Ustavni sud zaključuje da nema elemenata koji bi upućivali na to da su sudovi proizvoljno izvodili i procjenjivali dokaze, a kako to u svojim apelacijama apelanti navode, kao što nema niti elemenata koji bi upućivali da su u toku postupka redovni sudovi davali prednost jednoj strani u odnosu na drugu, tj. da je bilo različitog postupanja u odnosu prema njima.
- 27.Apelanti povredu svog prava na pravično suđenje vide i u pristranosti Osnovnog suda koja se, po njihovim riječima, može zaključiti iz izjave predsjednika vijeća da se mogu žaliti ukoliko nisu zadovoljni odlukom, kao i zbog toga jer je predsjednik vijeća po primanju telefonskih poziva odlazio, prema mišljenju apelanta Ranka Đukarića, na konsultiranje sa predsjednikom suda, zbog čega zaključuje da je predsjednik vijeća unaprijed donio osuđujuću presudu.
- 28.U dostavljenim apelacijama ne postoje navodi koji bi objašnjavali saznanje o osobi sa kojom je predsjednik vijeća telefonski komunicirao niti gdje je odlazio za vrijeme suđenja, kao niti navodi o sadržajima komuniciranja, te niti dokazi koji bi navedeno potvrđivali. Apelanti svoje navode o izjavama i ponašanju predsjednika vijeća zasnivaju na vlastitom osjećaju koji su imali za vrijeme postupka a koji su stekli po izjavama i ponašanju predsjednika vijeća, što su opet posmatrali odvojeno od radnji preduzetih u samom postupku koji je okončan za njih osuđujućom presudom, što je općenito uzrok nezadovoljstva apelanata, a pri tome ne navode niti jedan konkretan dokaz odnosno ne navode niti jednu konkretnu radnju preduzetu u samom postupku koja bi predstavljala očigledno postupanje na štetu okrivljenih odnosno u korist oštećenih ili bar ukazivala na to.
- 29.Provodeći subjektivni test o nepristranosti, Ustavni sud ne može ustanoviti da je ponašanje predsjednika vijeća, koje cijeni jedino prema apelantovim navodima njegovih riječi upućenih njima samima, da se mogu žaliti u drugom stepenu ukoliko nisu zadovoljni suđenjem, da se radi o subjektivnoj pristranosti i unaprijed stvorenoj osuđujućoj presudi sudskog vijeća, s obzirom da je notorno da se svako može žaliti drugostepenom sudu ukoliko nije zadovoljan načinom na koji je prvostepeni sud vodio postupak te donio presudu, tako da citirane riječi predsjednika vijeća nisu onog značaja koji im u svojim apelacijama apelanti žele dati.
- 30.Cijeneći objektivni kriterij, a polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava iz koje izdvaja stav, "u okviru objektivnog testa mora se odrediti je li, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu pristranost" (vidi Fey protiv Austrije, stav 30, presuda od 24. februara 1993. godine), Ustavni sud nije mogao utvrditi niti jednu činjenicu, odvojeno od opisanog ponašanja predsjednika vijeća, koja bi upućivala na bilo kakvu pristranost kroz predmetni krivični postupak. Dalje, ovaj postupak je vođen u dvije sudske instance pune jurisdikcije i to u sastavu vijeća, što je po mišljenju Ustavnog suda omogućilo da potpuno odvojen sud i u sastavu potpuno drugih sudija preispita cjelokupni postupak i sve provedene radnje. Prema mišljenju apelanta Ranka Đukarića Okružni sud, potvrđujući presudu Osnovnog suda u dijelu koji se odnosi na krivično djelo iznuđivanja iskaza u odnosu na njega, samo znači još jednu povredu njihovog prava na pravično suđenje u cjelokupnom slučaju pred sudovima, dok pri tome ponovo ne navodi u čemu se sastoji povreda na koju se poziva, niti nudi bilo kakav dokaz o tome. Stoga, cijeneći postupak u cjelini, Ustavni sud i ovaj navod apelanata koji se tiče povrede prava na pravično suđenje zbog pristranosti suda ne smatra opravdanim.
- 31.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 32.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije, jer nema elemenata koji bi upućivali na to da su sudovi proizvoljno izvodili i procjenjivali dokaze, a kako to u svojim apelacijama apelanti navode, kao što nema niti elemenata koji bi upućivali da su u toku postupka redovni sudovi davali prednost jednoj strani u odnosu na drugu, tj. da je bilo različitog postupanja u odnosu prema njima.
- 33.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 34.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.