Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 77/06.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 703/05, rješavajući apelaciju Mirsade Behramović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Jovo Rosić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirsade Behramović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-791/04 od 13. decembra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P-1263/01 od 23. februara 2004. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsade Behramović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-791/04 od 13. decembra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P-1263/01 od 23. februara 2004. godine u odnosu na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Mirsada Behramović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnijela je 22. marta 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-791/04 od 13. decembra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1263/01 od 23. februara 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog, Općinskog suda i učesnika u postupku Općine Zenica (u daljnjem tekstu: tužena) i Željeznica Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Željeznice FBiH) zatraženo je 15. aprila, 9. juna i 16. augusta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 4. maja 2005. godine, tužena 24. juna 2005. godine, Općinski sud 23. augusta 2005. godine i Željeznice FBiH 16. augusta 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 2. marta 2006. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelantica je 14. septembra 2001. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tužene sa zahtjevom da sud, nakon provedenog postupka, donese presudu kojom će utvrditi da je ona stekla pravo da trajno i nesmetano koristi jednosoban stan u Zenici, ul. Sestara Ditrih br. 1, sprat I, te da se naloži tuženoj da trpi posljedice ovakvog utvrđivanja.
  • 7.
    Presudom Općinskog suda broj P-1263/01 od 23. februara 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-791/04 od 13. decembra 2004. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kao neosnovan.
  • 8.
    U obrazloženju presude Općinski sud navodi da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da se apelantica u predmetni stan, čiji je nosilac stanarskog prava bio Mirza Dizdarević, uselila zajedno sa članovima svoje porodice u aprilu 1991. godine, te da ga je neprekidno koristila sve do 25. marta 2002. godine, kada se iselila iz predmetnog stana. Rješenjem Službe za prostorno uređenje Općine Zenica broj 06/23-6919/01 od 26. oktobra 2001. godine određeno je da se ruši stambeni objekt, a Rješenjem Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba za opću upravu) broj 03-23-12-6884/01 od 12. februara 2002. godine apelantici je naloženo da isprazni nezakonito useljen predmetni stan i da ga stavi na raspolaganje Općini Zenica. Apelantica se iselila iz predmetnog stana 25. marta 2002. godine, a stambeno-poslovni objekt u kojem se nalazio predmetni stan je srušen. Apelantici je, kao korisniku predmetnog stana, Rješenjem Službe za opću upravu broj 03-23-12-6884/01 od 29. marta 2002. godine, po osnovu odluke o rušenju objekta u kojem se nalazi predmetni stan, u smislu člana 52. stav 1. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOS), dodijeljen na privremeno korištenje stan u Zenici u ulici Armije BiH br. 84, III sprat. Općinski sud je na osnovu provedenog dokaza, uvidom u zk. uložak broj 1757 k.o. k.č. broj 2/606 Zenica, koji odgovara novom premjeru k.č. br. 487 i 488 k.o. Zenica II, utvrdio da je stambeno-poslovni objekt "Belje", u kojem se nalazio predmetni stan koji je srušen, vlasništvo Željeznica BiH Sarajevo i da tužena nije vlasnik spornog stana.
  • 9.
    Ujedno, redovni sudovi su utvrdili da je Rješenjem Službe za opću upravu broj 03-23-12-3222/99 od 27. februara 2003. godine prijašnjem nosiocu stanarskog prava Mirzi Dizdareviću potvrđeno stanarsko pravo na spornom stanu, u smislu odredaba člana 18.b) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Općinski sud je zaključio da tužena nije pasivno legitimirana u predmetnoj pravnoj stvari, jer nije bila u pravnom odnosu sa nosiocem stanarskog prava, nego je radi iseljenja iz ruševnog objekta, prema odredbama člana 52. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, apelantici, kao korisniku stana, osigurala korištenje drugog stana, kao nužnog smještaja. Općinski sud smatra da bez obzira na pitanje pasivne legitimacije, prema članu 19. stav 1. ZOS-a, nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice. S obzirom na to da je prijašnjem nosiocu stanarskog prava na predmetnom stanu Mirzi Dizdareviću Rješenjem Službe za opću upravu broj 03-23-12-3222/99 od 27. februara 2003. godine, u smislu odredaba člana 18.b) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, potvrđeno stanarsko pravo i određeno da mu se stan vraća u posjed, na istom stanu se ne može utvrđivati stanarsko pravo drugom korisniku.
  • 10.
    U obrazloženju presude Kantonalnog suda se, između ostalog, navodi da je neosnovan apelanticin žalbeni prigovor da prvostepeni sud nije provjeravao da li je Općina Zenica vlasnik stana koji se nalazi u ul. Sestara Ditrih broj 1 ili nosilac prava raspolaganja na njemu. Tužena je apelantici, kao korisniku ruševnog stana, radi iseljenja, u smislu odredbe iz člana 52. stav 1. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, "Službeni list RBiH" broj 2/93 i "Sl. novine FBiH" br. 11/98, 28/98 i 19/99), osigurala na privremeno korištenje (najduže do konačnog rušenja spornog stana u ul. Sestara Ditrih broj 1) dvosoban stan u ul. Armije BiH broj 8A. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da tužena nije pasivno legitimirana u predmetnoj pravnoj stvari zbog čega je odbio apelanticin tužbeni zahtjev kao neosnovan. Kantonalni sud, dalje, ističe da je nesporno da se apelantica nezakonito uselila u sporni stan, te da je u njemu stanovala 10 godina, što ne znači da je time stekla stanarsko pravo na predmetnom spornom stanu s obzirom na to da je članom 11. ZOS-a predviđeno da stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog navedenim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je, nakon provedenih dokaza, utvrdio da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu prijeratni nosilac stanarskog prava Mirza Dizdarević.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelantica navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i nediskriminaciju iz čl. II/3.e), f) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i čl. 8. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da Kantonalni sud Presudom broj Gž-791/04 od 13. decembra 2004. godine nije uvažio krucijalni dio tužbenog zahtjeva, odnosno primijenio odredbe člana 30. ZOS-a. Također, apelantica ističe da je uskraćivanjem prava iz čl. 30. i 52. ZOS-a dovedena u diskriminacijski položaj u odnosu na druge građane Bosne i Hercegovine, koji su u sudskoj praksi realizirali istovrsnu beneficiju, te da joj nije omogućeno pravo na pravično i fer suđenje. Smatra da joj je Općina Zenica, koja je i odredila rušenje predmetnog stana, trebalo da osigura trajno, a ne privremeno rješenje stambenog pitanja, u skladu sa članom 30. ZOS-a. Apelantica smatra da su, zbog svega navedenog, povrijeđena njena prava na koja se poziva u svojoj apelaciji.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da apelantica pogrešno zaključuje da se stanarsko pravo može steći dosjelošću na osnovu člana 30. ZOS-a. Naime, institut stjecanja stanarskog prava reguliran je članom 11. ZOS-a. Među strankama je nesporno da se apelantica u stan koji se nalazi u ul. Sestara Ditrih broj 1 u Zenici bespravno uselila u aprilu 1991. godine, te da je u njemu stanovala do 25. marta 2002. godine, kada je navedeni stan srušen na osnovu Rješenja Službe za prostorno uređenje Općine Zenica broj 06/23-6919/01 od 26. oktobra 2001. godine. Također je nesporno da je stambeno-poslovni objekt "Belje", u kojem se nalazio predmetni stan, vlasništvo Željeznica BiH Sarajevo, a ne tužene, kako to pogrešno navodi apelantica. Sve navedeno je utvrđeno na osnovu uvida u zk. ul. broj 1057, k.o. Zenica II, a što apelantica u postupku vođenom pred prvostepenim sudom nije osporavala, nego je svojim podneskom od 20. novembra 2003. godine proširila tužbeni zahtjev na Željeznice FBiH Sarajevo Direkcija Zenica. Zbog toga, tužena ne može biti pasivno legitimirana u ovom predmetnom sporu. U skladu sa članom 19. stav 1. ZOS-a, nosilac stanarskog prava može biti samo jedno lice, a s obzirom na to da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu Mirza Dizdarević, na istom stanu se ne može utvrđivati stanarsko pravo drugom korisniku.
  • 13.
    Općinski sud u odgovoru na apelaciju je naveo da su navodi apelacije neosnovani, te da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude.
  • 14.
    U svom odgovoru na apelaciju tužena navodi da je postupak deložacije pokrenut po službenoj dužnosti, jer se sporni stan nalazi u stambeno-poslovnom objektu "Belje" koji, zbog fizičke dotrajalosti i većih oštećenja, ne može dalje služiti svojoj namjeni i predstavlja opasnost za život stanara i prolaznika, te je kao takav Rješenjem Službe za prostorno uređenje broj 06-23-6919/01 od 26. oktobra 2001. godine predviđen za rušenje. Postupak deložacije apelantice proveden je 25. marta 2002. godine o čemu je sačinjen i zapisnik. Objekt u kojem se nalazi sporni stan je srušen. Zatim se navodi da je apelantici 29. marta 2002. godine dodijeljen na privremeno korištenje dvosoban stan u ulici Armije BiH broj 8A/III, i to na osnovu zaključka načelnika Općine Zenica.
  • 15.
    U odgovoru Željeznica FBiH na apelaciju se navodi da se apelantica poziva na odredbe čl. 30. i 52. ZOS-a u smislu stjecanja prava na trajno i nesmetano korištenje predmetnog stana. Međutim, uzimajući u obzir odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima sa svim izmjenama (odredbe koje se odnose na stanove koji su proglašeni napuštenim, kao i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim), tim stambenim jedinicama do stupanja na snagu Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova raspolagao je nadležni općinski organ za alternativni smještaj. Također navode da su se zahtjevi za povrat stana mogli podnositi do 4. oktobra 1999. godine, te da nakon isteka navedenog roka nosiocu stanarskog prava ono prestaje ukoliko nije do ovog roka podnio zahtjev za povrat stana. Podnosilac zahtjeva zanemaruje odredbe ovog zakona koje su se odnosile i na predmetni stan, na koji se ne mogu primijeniti odredbe člana 30. ZOS-a s obzirom na to da je nosilac stanarskog prava Mirza Dizdarević u postupku pred nadležnim organom vratio stan.

V. Relevantni propisi

  • 16.
    Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, "Službeni list RBiH" broj 2/93 i "Sl. novine FBiH" br. 11/98, 28/98 i 19/99)

"Član 2.

Građanin koji se uselio u stan u društvenom vlasništvu na osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom, trajno i nesmetano koristi.

Član 11. st. 1. i 2.

Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažnu osnovu za useljenje u stan.

Član 19. stav 1.

Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice.

Član 30.

Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi, svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.

Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.

Protiv rješenja iz prethodnog stava može se u roku od tri mjeseca izjaviti žalba, koja ne zadržava izvršenje rješenja.

Š...Ć

Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.

Član 52. st. 1. i 2.

Ugovor o korištenju stana prestaje ako se zgrada ili dio zgrade u kojoj je stan mora srušiti na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa ili je zgrada eksproprirana u svrhu rješenja, kao i u slučaju kada na osnovu takvog rješenja treba izvršiti iseljavanje iz stana zato što stan ne odgovara higijenskim uvjetima ili postoji opasnost po život stanara.

U slučaju iz prethodnog stava nosiocu stanarskog prava ne daje se otkaz, a korisnici stana mogu se iseliti na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa tek pošto im zainteresirano lice, odnosno stambeni organ osigura stan koji zadovoljava njihove minimalne potrebe stanovanja, a u slučajevima eksproprijacije pošto im se osigura odgovarajući stan."

  • 17.
    Zakon o parničnom postupku ("Sl. novine FBiH" broj 53/03)

"Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 125.

(1) Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u toku parnice.

(2) Ako stranka porekne činjenice koje je priznala, sud će ocijeniti da li će te činjenice smatrati priznatim ili osporenim.

(3) Činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da te činjenice ne postoje, ako zakonom nije ništa drugo određeno."

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 20.
    Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, u dijelu koji se odnosi na navodne povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

"Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije 'žrtva' kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno."

  • 21.
    Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava.
  • 22.
    U predmetnom slučaju apelantica smatra da je do povrede prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje došlo zbog toga što, za razliku od drugih slučajeva, nije udovoljeno njenom tužbenom zahtjevu kojim bi se njoj utvrdilo pravo trajnog i nesmetanog korištenja spornog stana. Naime, aplantica smatra da je diskriminirana navodeći pri tome da je u brojnim sličnim slučajevima korisnicima stanova utvrđeno postojanje traženog prava, a njoj je to pravo u istoj situaciji uskraćeno.
  • 23.
    Međutim, osim ovih paušalnih navoda, apelantica nije ponudila niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da je riječ o povredi navedenog ustavnog prava.
  • 24.
    U prethodnim identičnim ili sličnim slučajevima Ustavni sud je konstatirao da apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, te ako nije dovoljno potkrijepljena i ako nema izgleda na uspjeh (vidi, Ustavni sud, neobjavljena odluka o dopustivosti broj AP 373/04 od 18. maja 2005. godine).
  • 25.
    S obzirom na to da apelantica nije dostavila niti jedan dokaz kao prilog navedenoj tvrdnji da je diskriminirana u uživanju prava na pravično suđenje, Ustavni sud je ove apelanticine navode odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovane.
  • 26.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-791/04 od 13. decembra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 25. januara 2005. godine, a apelacija je podnesena 22. marta 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, u pogledu navoda apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 27.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 28.
    Apelantica osporava navedene presude tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na poštivanje doma i pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3.e) i f) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6, 8. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
  • 29.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku."

Pravo na pravičan postupak

  • 30.
    Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 31.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
  • 32.
    Apelantica ističe da joj navedeni sudovi nisu omogućili pravično i fer suđenje, jer su zanemarili njena prava utvrđena čl. 30. i 52. Zakona o stambenim odnosima i time prekršili odredbe materijalnog prava. Suštinu apelacije predstavlja, dakle, implicitan apelanticin stav da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da ona trajnim i nesmetanim korištenjem predmetnog stana u periodu od aprila 1991. godine do aprila 2002. godine nije stekla pravo da trajno i nesmetano koristi stan na osnovu člana 30. ZOS-a, čime su na arbitraran način primijenili navedenu zakonsku odredbu.
  • 33.
    Zadatak Ustavnog suda nije da određuje da li je apelantica ispunila uvjete za stjecanje statusa nosioca stanarskog prava. Njegov zadatak je ograničen na ispitivanje da li su Općinski i Kantonalni sud povrijedili apelanticino pravo na pravično suđenje kada su odlučili o apelanticinom statusu u pogledu stjecanja stanarskog prava na predmetnom stanu. Pojam pravičnog suđenja u određivanju građanskih prava ne uključuje samo proceduralne garancije za vrijeme suđenja. Drugim riječima, u određivanju svojih građanskih prava pojedinac ima pravo tražiti presudu suda kojom se razmatra meritum njegovog zahtjeva. U suštini, pojam "pravičnog suđenja" zahtijeva djelotvornu i transparentnu proceduru u skladu s kojom se može podnijeti zahtjev sudu radi donošenja odluke. Uskraćivanje sudskog preispitivanja u takvim slučajevima dovodi do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 34.
    Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u sudskom postupku utvrdili da se apelantica nezakonito uselila u stan, da, iako je u njemu stanovala 10 godina, nije stekla stanarsko pravo s obzirom na to da je članom 11. ZOS-a regulirano da se stanarsko pravo stječe danom zakonitog useljenja u stan, a zakonitim useljenjem se smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog Zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je, nakon izvršenog uvida u uvjerenje JP "Zenica-stan" Zenica od 20. oktobra 2003. godine, koje predstavlja javnu ispravu, a iz kojeg je vidljivo da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu Mirza Dizdarević, zaključio da u konkretnom slučaju nije dopušteno da se podnese tužba za utvrđivanje drugog lica za nosioca stanarskog prava na istom stanu, u smislu odredaba iz člana 19. stav 1. Zakona o stambenim odnosima.
  • 35.
    Prema pravnom shvatanju iz osporenih odluka, apelantica nije osigurala pravnu poziciju za stjecanje stanarskog prava na spornom stanu, u skladu sa pozitivnim propisima, zbog čega nije udovoljeno apelanticinom tužbenom zahtjevu kojim je tražila da se utvrdi da je na osnovu člana 30. ZOS-a stekla pravo da trajno i neometano koristi sporni stan. Ustavni sud primjećuje da su sudovi koji su odlučivali u ovom slučaju obrazložili koji je bio cilj osporavanja apelantici da trajno i neometano koristi sporni stan.
  • 36.
    Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je data pravna ocjena relevantnih odredaba člana 30. ZOS-a u odnosu na apelanticinu pravnu poziciju u vezi sa spornim stanom, kao i odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u odnosu na pravnu poziciju nosioca stanarskog prava Mirze Dizdarevića, kojem je Rješenjem Službe za opću upravu broj 03-23-12-3222/99 od 27. februara 2003. godine potvrđeno stanarsko pravo, u smislu odredaba člana 18.b) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
  • 37.
    Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da apelantica nije stekla stanarsko pravo dosjelošću na osnovu člana 30. ZOS-a s obzirom na to da su utvrdili da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu Mirza Dizdarević u postupku pred nadležnim organima Općine Zenica ostvario povrat stana, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, što isključuje primjenu odredaba člana 30. ZOS-a.
  • 38.
    Dalje, odredbama člana 52. ZOS-a, između ostalog, propisano je da ugovor o korištenju stana prestaje ako se zgrada u kojoj se nalazi stan mora srušiti na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa. U tom slučaju nosiocu stanarskog prava se mora osigurati stan koji zadovoljava minimalne potrebe za stanovanje.
  • 39.
    Nesporno je da je nadležni organ Općine Zenica Rješenjem broj 06-23-6919/01 od 26. oktobra 2001. godine odredio da se sruši stambeni objekt u kojem se nalazio sporni stan koji nije mogao poslužiti namjeni, jer je dotrajao i predstavljao je opasnost po život stanara, te da je apelantici dodijeljen na privremeno korištenje drugi stan na osnovu zaključka načelnika Općine Zenica. Prema obavještenju Službe za opću upravu od 2. februara 2006. godine, apelantica i dalje privremeno koristi stan koji joj je osigurala Općina Zenica.
  • 40.
    Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala pravo pristupa sudovima pune jurisdikcije u toku cjelokupnog postupka. Ni u jednoj fazi postupka apelantici nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. Zatim, apelantici je pružena mogućnost javne rasprave pred svim sudovima pune jurisdikcije kao "suštinski element" prava na pravično suđenje. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.

Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske

  • 41.
    Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 42.
    Osnovni cilj člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihovo pravo na dom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 279-C, str. 56, stav 31).
  • 43.
    Apelantica smatra da je odbijanjem njenog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se utvrdi pravo da trajno i nesmetano koristi sporni stan došlo do povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
  • 44.
    U konkretnom predmetu Ustavni sud mora najprije utvrditi da li se može stan o kojem je riječ smatrati apelanticinim "domom" u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere (u konkretnom slučaju donošenje sudskih presuda) predstavljaju "miješanje" u njeno pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.
  • 45.
    Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava koja pojašnjava da je "dom" pojedinca, u smislu člana 8. Evropske konvencije, mjesto koje on ili ona koristi kao privatni dom, čak i ako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu, izuzev za privatne svrhe (vidi, Evropski sud, Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. septembra 1996. godine, Izvještaji 1996-IV, aplikacija broj 20348/92; Loizidou protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996. godine, Izvještaji 1996-VI, aplikacija broj 15318/89; Evropska komisija za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, izvještaj od 27. februara 1996. godine, aplikacija broj 23238/94; Evropski sud za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, odluka od 9. juna 1997, RJD 1997-III, broj 39).
  • 46.
    Kad je riječ o pitanju da li se može stan o kojem je riječ smatrati apelanticinim "domom" u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije, na osnovu činjeničnog stanja koje su utvrdili redovni sudovi Ustavni sud zapaža da je apelantica predmetni stan koristila od maja 1991. godine do 25. marta 2002. godine, kada je ona deložirana, jer je objekt u kojem se nalazio sporni stan Rješenjem Službe za prostorno uređenje Općine Zenica broj 06/23-6919/01 od 26. oktobra 2001. godine predviđen za rušenje zbog fizičke dotrajalosti. Činjenica da je apelantica koristila navedeni stan kao svoj dom bila je nesporna u postupku koji je vođen pred nadležnim sudovima. Dakle, apelantica je koristila sporni stan duže od 10 godina, pa je nesumnjivo da je riječ o apelanticinom domu u smislu člana 8. Evropske konvencije.
  • 47.
    U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da se sporni stan može smatrati apelanticinim domom u značenju člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
  • 48.
    Sljedeće pitanje koje treba razmotriti povodom konkretne apelacije jeste da li je bilo miješanja državnih organa u pravo na dom i da li je to miješanje bilo opravdano, odnosno da li je imalo legitiman cilj.
  • 49.
    Odgovarajući na ovo pitanje, Ustavni sud prvo konstatira da iz navoda apelacije i priloženih dokumenata iz spisa predmeta nedvosmisleno proizlazi da se apelantica iz spornog stana iselila na osnovu rješenja nadležnog općinskog organa kojim je naloženo da se sruši zgrada u kojoj se stan nalazio. Osim toga, nesporno je da je apelantici radi osiguranja smještaja, zbog rušenja spornog stana, odnosno zgrade, dodijeljen na privremeno korištenje drugi stan u kojem ona i danas živi. Iz ovoga proizlazi da osporenim odlukama redovnih sudova ni na koji način nije izvršeno smetanje apelantice u korištenju njenog smještaja, odnosno doma, te da, stoga, nije bilo ni miješanja u uživanje njenog prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
  • 50.
    S obzirom na sve izloženo, slijedi da u konkretnom slučaju nije bilo miješanja u apelanticino pravo na poštivanje doma i da, stoga, nisu povrijeđeni član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 51.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje i prava na dom iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, jer se apelantica žali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da nije bilo miješanja u apelanticino pravo na poštivanje doma.
  • 52.
    Na osnovu člana 16. stav 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 53.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.