Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 12. aprila 2005. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 77/06.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 712/05, rješavajući apelaciju Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine, Marije Topić-Crnoja i Amarilda Gutića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Jovo Rosić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine, Marije Topić-Crnoja i Amarilda Gutića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-140/04 od 21. decembra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-99/03 od 4. oktobra 2004. godine u odnosu na član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine, Marije Topić-Crnoja i Amarilda Gutića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-140/04 od 21. decembra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-99/03 od 4. oktobra 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine, Marija Topić-Crnoja i Amarildo Gutić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 24. marta 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-140/04 od 21. decembra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-99/03 od 4. oktobra 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Rajka Dukića, kao učesnika u postupku (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 2. marta 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Odgovore na apelaciju dostavili su Vrhovni sud 9. marta 2006. godine, Kantonalni sud 13. marta 2006. godine i tužilac 23. marta 2006. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 3. aprila 2006. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Tužilac je 9. oktobra 2002. godine podnio tužbu Općinskom sudu I Sarajevo protiv apelanata radi naknade štete u visini od 50.000,00 KM. Predložio je da sud donese presudu kojom će apelante obavezati da solidarno isplate iznos od 50.000,00 KM, na ime naknade nematerijalne štete, sa zateznim kamatama i troškovima postupka. U obrazloženju tužbe navedeno je da je u emisiji Dnevnik Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: RTVFBiH) od 17. septembra 2002. godine objavljeno da postoji organizacija po imenu "Gavrilo Princip" koja se bavi terorizmom, a Amarildo Gutić je po objavljenom prilogu komentirao da je ta tajna organizacija formirana tokom 1998. godine, da je finansirana iz više izvora, a da je na jednom sastanku tužilac obećao da će uplatiti milion dolara. Po objavljivanju navedenog priloga tužilac se obraćao RTV FBiH i Mariji Topić-Crnoja, kao urednici Informativnog programa, da se u večernjoj informativnoj emisiji objavi demanti ovog izražavanja, ali to nije učinjeno. Spornim prilogom je, prema tužiočevom mišljenju, njegovo ime dovedeno u vezu sa terorističkom organizacijom, i to kao finansijera. S obzirom na to da je to velika neistina i sramota zbog koje je tužilac pretrpio veliku štetu u pogledu ugleda a i časti njegove uže i šire porodice, predloženo je da sud donese presudu kojom će apelante obavezati da naknade nematerijalnu štetu, prema slobodnoj ocjeni, i da presudu nakon njene pravosnažnosti objave u informativnoj emisiji Dnevnik II ili u drugoj informativnoj emisiji u terminu od 18 do 22 sata, uz naknadu troškova postupka.
  • 7.
    Rješenjem broj P-2165/02 od 15. marta 2003. godine Općinski sud I u Sarajevu se proglasio stvarno nenadležnim za postupanje i predmet uputio Kantonalnom sudu.
  • 8.
    Kantonalni sud je Presudom broj P-99/03 od 4. oktobra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Gž-140/04 od 21. decembra 2004. godine, obavezao apelante da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplate iznos od 5.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, počevši od 9. oktobra 2002. godine pa do isplate, u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Osim navedenog, sud je obavezao apelanta RTVFBiH da uvod i izreku navedene presude, nakon njene pravosnažnosti, objavi u informativnoj emisiji Dnevnik II ili u drugoj informativnoj emisiji u terminu od 18 do 22 sata, u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Preostali dio tužiočevog tužbenog zahtjeva je odbijen, a u pogledu troškova postupka, sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove.
  • 9.
    Kantonalni sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan, jer je nakon provedenih dokaza, čitanjem transkripta priloga iz spomenutog dnevnika, na nesporan način utvrđeno da je u informativnoj emisiji apelanta RTVFBiH Dnevnik II u 19.30 sati od 17. septembra 2002. godine rečeno sljedeće: "Tajna organizacija 'Gavrilo Princip' formirana je tokom 98. godine na području sela Tvrdimići. Prijem članova vršen je na imanju Drage Radonje, a fizička provjera kandidata uz pomoć Vojske RS. Glavni kreator je Slavko Aleksić, pripadnik Ravnogorskog četničkog pokreta Srpske, a zamjenik mu je Zoran Kovačević, zvani Buco. U sastav organizacije primljeni su najodaniji sljedbenici pokreta s područja Srpskog Sarajeva. Uvjeti su bili starosna dob, ideološka opredijeljenost i porodična tradicija. Grupa je formirana s prioritetnim ciljem djelovanja na području Federacije BiH, a o terminu okupljanja udarnih grupa, mjestu i načinu upotrebe odlučuju Aleksić i članovi Glavnog odbora pokreta. U dosad dostupnim podacima istražnih organa navodi se da postoji osnova sumnje da je ubistvo povratnice Melihe Durić djelo upravo ove organizacije"..., "Tokom februara je u Bajinoj Bašti u motelu 'Inex' održan sastanak kojem su prisustvovali Vojislav Šešelj, Siniša Vučinić, Era Ojdanić i Mirko Stojičinović sa nekoliko osoba iz Banje Luke i Doboja. Razlog sastanka bio je planiranje napada na pojedine dužnosnike Srbije, BiH i međunarodne zajednice, te sprječavanje hapšenja Karadžića i Mladića. Organizacija je finansirana iz više izvora. Dio donacija iz SAD osigurava Slobodan Pavlović iz Bijeljine. Rajko Dukić (tužilac) iz Milića je na sastanku održanom tokom ove godine obećao uplatu od milion dolara. Finansijer je i Rade Spahić, vlasnik privatne građevinske firme u Srpskom Sarajevu. Dio novca ide za plaćanje osiguranja Radovana Karadžića. Ogranak organizacije 'Gavrilo Princip' djeluje i u Tesliću, gdje je glavni aktivist pop Savo Knežević. Jedan broj sastanaka održan je i u restoranu 'Diljan' u Vučijoj Luci, na području takozvane općine Srpski Stari Grad Sarajevo."
  • 10.
    U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je tužilac objavljivanjem navedenog priloga široj javnosti predstavljen kao lice koje izdašno finansijski potpomaže organizaciju za koju se tvrdi da je teroristička, a iz spornog navoda implicitno proizlazi da je teroristička i da je tužilac njen član. Dalje, među strankama je nesporno da je izražavanje objavljeno u emisiji apelanta RTVFBiH, da je apelantica Marija Topić-Crnoja odgovorna urednica Informativnog programa, a apelant Amarildo Gutić autor spornog priloga. Prema mišljenju suda, iz utvrđenog činjeničnog stanja očito proizlazi da su apelanti namjerno ili iz nepažnje iznosili činjenice kojima se tužilac, bez valjanih i uvjerljivih dokaza, optužuje za vršenje radnji koje mogu imati i obilježja pojedinih teških krivičnih djela. Zbog navedenog, stav ovog suda jeste da postoji osnov za odgovornost apelanata za nastanak nematerijalne štete tužiocu izazvane klevetom. U pogledu visine nastale nematerijalne štete, sud je imao u vidu da je tužilac očigledno oklevetan prenošenjem neistinitih činjenica s obzirom na to da je lice koje uživa lični i društveni ugled u svojoj sredini, pa je dosudio iznos od 5.000,00 KM, smatrajući da je zahtjev više od dosuđenog iznosa previsoko postavljen, odnosno da je dosuđeni iznos adekvatan nanesenoj povredi tužiočevog ugleda. Osim navedenog, sud je obavezao apelanta RTVFBiH da uvod i izreku presude, nakon njene pravosnažnosti, objavi u informativnoj emisiji. Objavljivanje cijele presude, prema mišljenju suda, ne bi bilo svrsishodno, imajući u vidu njenu obimnost a, s druge strane, u slučajevima nastanka nematerijalne štete usljed neistinitog izražavanja, pri naknadi štete prioritet treba dati objavljivanju donesene presude, a ne dosuđivanju pretjerano visokih novčanih iznosa. U pogledu troškova spora, sud je utvrdio da postoji osnov tužbenog zahtjeva, ali je on previsoko postavljen. S obzirom na to da je manji dio tužiočevog zahtjeva u parnici uspio u pogledu novčane naknade i dio zahtjeva u pogledu objavljivanja, ovaj sud je utvrdio da je pravično da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelanti smatraju da su osporenim presudama povrijeđena njihova prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na slobodu izražavanja iz člana 10. stav 1. Evropske konvencije.
  • 12.
    U pogledu povrede prava na pravično suđenje, apelanti navode da tužilac nije dokazao da mu je nastala šteta u smislu odredaba iz člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, jer svako lice različito reagira na izražavanje koje se smatra uvredljivim. Navedeno je da za nematerijalnu štetu, kao izvor obligaciono-pravnog odnosa u smislu odredaba ZOO, dvije činjenice moraju biti u uzročno-posljedičnoj vezi, dakle, uzrok štete, što bi u konkretnom slučaju bila kleveta, i štetne posljedice, što bi bili duševni bolovi zbog povrede časti i ugleda. Dakle, prema mišljenju apelanata, da bi postojala odgovornost za štetu, uzrok i posljedica moraju biti u dokazanoj vezi, zbog čega ni Kantonalni, a ni Vrhovni sud nisu mogli utvrditi da su kod tužioca, usljed izražavanja apelanata, zasigurno nastali duševni bolovi zbog povrede časti i ugleda. Smatraju da je za Vrhovni sud bilo dovoljno da je iznošenje neistinitih činjenica moglo da dovede do nastajanja štete ugledu i časti oštećenog, čime se ulazi u sferu vjerovatnosti, a ne dokazanih činjenica. Ovo upućuje na zaključak da sudovi prilikom odlučivanja nisu bili nepristrasni, čime je apelantima onemogućeno pravo na pravično suđenje zajamčeno članom 6. Evropske konvencije.
  • 13.
    U pogledu povrede prava na slobodu izražavanja, apelanti navode da je sporni prilog o djelovanju organizacije po imenu "Gavrilo Princip" objavljen s ciljem interesa javnosti o prenošenju i primanju informacija od medija i neometanom iznošenju pitanja koja se tiču ličnog mišljenja i političkog izražavanja, nastojeći pri tome ne prekoračiti granicu slobode izražavanja. U spornom tekstu se analiziralo političko djelovanje navedene organizacije za koju je općepoznato da je objavljivala brojne prijetnje terorističkim aktima političarima i građanima u BiH. Svrha objavljivanja spornog teksta nije bila namjera apelanata da izražavaju neistinite činjenice, nego da iznesu novinarski stav i mišljenje. Dalje, tužilac je direktor preduzeća u mješovitom vlasništvu "Boksit" a.d. Milići, pa se treba smatrati javnim službenikom u smislu člana 4. Zakona o zaštiti od klevete, te se treba smatrati licem koje, u smislu odredbe iz člana 6. stav 5. Zakona o zaštiti od klevete FBiH, značajno utječe na pitanja od političkog i javnog interesa, a i predmetno izražavanje se odnosi na pitanja od javnog i političkog interesa.
  • 14.
    Apelanti su predložili da se apelacija usvoji, utvrde povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 10. stav 1. Evropske konvencije, te ukinu osporene presude.

b) Odgovor na apelaciju

  • 15.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te da u svemu ostaje pri razlozima na koje se pozvao u presudi.
  • 16.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je prvostepena presuda donesena nakon postupka u kome je ustanovljeno da su tuženi namjerno ili iz nepažnje iznosili neistinite činjenice o tužiocu, što proizlazi iz obrazloženja prvostepene presude. Ovaj sud smatra da donošenjem navedene presude nije narušena ravnoteža koja treba postojati između prava na slobodu izražavanja garantiranog Evropskom konvencijom i prava pojedinca na zaštitu ugleda, koje je, također, zaštićeno Konvencijom. Navedeno je da nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak s obzirom na to da je postupak vođen u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, te da nema kršenja člana II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 10. stav 1. Evropske konvencije.
  • 17.
    U odgovoru na apelaciju tužilac je naveo da smatra da apelacija nije osnovana, jer se u njoj ponavljaju navodi iz žalbe, koji pritom pogrešno tumače Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, Zakon o obligacionim odnosima i Zakon o zaštiti od klevete. Navodi da su u redovnom sudskom postupku utvrđene činjenice - kako uzrok, tako i posljedica. Naime, činjenica o šteti je dokazana već ponašanjem tužioca koji je prije podnošenja tužbe zahtijevao od apelanata da objave demanti, kojim je pokušavao ublažiti štetne posljedice, a pošto mu to nije omogućeno, štetna posljedica dokazana je pred sudom. Ističe da ničim nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje i slobodu izražavanja, a svoja prava u pogledu slobode izražavanja ne mogu koristiti na štetu trećeg, u konkretnom slučaju njega lično.

V. Relevantni propisi

  • 18.
    Zakon o zaštiti od klevete ("Službene novine Federacije BiH" broj 59/02)

"Cilj Zakona

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.

Principi koji se ostvaruju Zakonom

Član 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:

  • a)
    pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99), predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
  • b)
    pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
  • c)
    sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti.

Odgovornost za klevetu

Član 6. u relevantnom dijelu glasi:

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.

(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Izuzeci od odgovornosti

Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

  • a)
    ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
  • b)
    ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio, odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

(c) ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć.

Član 15.

U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 42/98 i 3/99) i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine."

  • 19.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03)

"Član 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja."

Član 357. u relevantnom dijelu glasi:

"Sudija ne može suditi:

  • 5)
    ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost."

Član 386. u relevantnom dijelu glasi:

"(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.

(2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova."

  • 20.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 57/89 i "Službeni glasnik RBiH" br. 2792, 13/93, 13/94 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

"Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, Š...Ć povrede ugleda, časti,Š...Ć, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom."

VI. Dopustivost

  • 21.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 22.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 23.
    Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, u dijelu koji se odnosi na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

"Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije žrtva kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno."

  • 24.
    Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema opravdan zahtjev (vidi, Evropski sud, Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava.
  • 25.
    Ustavni sud, također, podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da u njegovoj nadležnosti nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, zadatak upravo redovnih sudova je da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine).
  • 26.
    U predmetnom slučaju apelanti smatraju da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog toga što tužilac nije dokazao da su, kao posljedica apelantovog izražavanja, za njega nastupili duševni bolovi zbog povrede časti i ugleda, odnosno da mu je nastala šteta u smislu odredaba iz člana 200. Zakona o obligacionim odnosima. Smatraju da povreda ugleda ne predstavlja pravno priznat oblik nematerijalne štete. Odgovornost za štetu, prema navodima apelanata, postoji tek kad se uzrok i posljedica dokažu, a u konkretnom slučaju da je kleveta i postojala, kao uzrok, tužilac nije dokazao posljedicu u vidu duševnih bolova. Prihvatajući tužiočeve navode da je samo objavljivanjem spornog priloga tužiocu nastala šteta, bez ijednog dokaza provedenog u vezi sa tim okolnostima, apelanti smatraju da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbe iz člana 127. Zakona o parničnom postupku koje daju ovlaštenja sudu da prema svojoj ocjeni utvrđuje visinu štete, te da redovni sudovi nisu na pravilan način primijenili odredbe člana 386. Zakona o parničnom postupku koje se tiču troškova postupka. Osim navedenog, Vrhovni sud, smatraju apelanti, nije ocijenio činjenice koje su od odlučnog značaja, jer je ulazio u sferu vjerovatnosti, a ne dokazanih činjenica.
  • 27.
    Imajući u vidu navedene prigovore, Ustavni sud uočava da se njima pokreću pitanja koja, u skladu sa navedenim principima, ne spadaju u njegovu nadležnost i ne mogu biti predmet preispitivanja Ustavnog suda. Naime, pitanja izvođenja ili neizvođenja pojedinih dokaza u postupku, odnosno dokazivanje određenih činjenica nisu u nadležnosti Ustavnog suda. Osim toga, nezadovoljstvo apelanata osporenim presudama iz iznesenih razloga ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelanti, ujedno, ne navode nikakve proceduralne propuste, niti postoje naznake da su takvi eventualni propusti očigledni. Konačno, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su, eventualno, materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni, niti da postoji zloupotreba prava. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelanti imaju opravdan zahtjev koji pokreće pitanja moguće povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ili člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati.
  • 28.
    Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
  • 29.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž-140/04 od 21. decembra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 1. februara 2005. godine, a apelacija je podnesena 24. marta 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, u pogledu navoda apelacije o povredi prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 30.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije.

VII. Meritum

  • 31.
    Apelanti osporavaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije.

Sloboda izražavanja

  • 32.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • h)
    Slobodu izražavanja;"
    • 33.
      Član 10. Evropske konvencije glasi:

"(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

(2) Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva."

  • 34.
    Sloboda izražavanja je conditio sine qua non za funkcioniranje i opstanak svakog demokratskog društva, te, stoga, jamstvo svih drugih ljudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba prava na slobodu izražavanja sa ostalim zagarantiranim ljudskim pravima i slobodama, sudovi moraju voditi računa o tome da svako ograničavanje te slobode, s ciljem zaštite nekog drugog ljudskog prava zajamčenog ustavom, može biti tek iznimka od pravila u demokratskom društvu, dopuštena samo ako ovo pravilo ničim ne ugrožava, nego ga potvrđuje.
  • 35.
    Ugroziti, stoga, na bilo koji način slobodu izražavanja i slobodu medija ne znači samo ugroziti neka lična, ustavom zajamčena, prava novinara. To znači, prije svega, ugroziti njihovu, za održavanje svakog demokratskog društva, presudnu funkciju, pa, stoga, i samu demokratiju, kao oblik vladavine i pretpostavku za ostvarenje svih drugih proklamiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 36.
    To, međutim, ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. U demokratskim i pravnim državama, naime, gotovo nijedno ljudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu biti apsolutni i neograničeni. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto, presudan, a istovremeno i sporan ostaje način na koji se neko utvrđeno pravno načelo tumači i praktično primjenjuje. Stoga je ključna uloga i zadaća nezavisnog sudstva da u svakome pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
  • 37.
    Član 10. Evropske konvencije je strukturiran tako da prvi stav definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja.
  • 38.
    Za član 10. Evropske konvencije je karakteristično da štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavanja, ili zaista ugrožava interese drugih. Ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, i to je ono što zahtijevaju tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Evropski sud za ljudska prava u predmetu Castells (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Castells protiv Španije, presuda iz 1992. godine), u kojem je podnosilac osuđen na zatvorsku kaznu jer je uvrijedio špansku vladu, optužujući je u štampi da je "kriminalna" i da "krije izvršioce zločina protiv naroda Baskije", smatrao je da "dominantan položaj u kojem je vlada nalaže joj da bude suzdržana u pribjegavanju krivičnim postupcima, posebno kad su dostupna i druga sredstva, u reakciji na neopravdane napade i kritike svojih neprijatelja kroz medije".
  • 39.
    Postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Lingens, presuda iz 1986. godine). Uz to, čak i u pogledu činjenica, priznaje se odbrana na osnovu iskrene namjere u pružanju medijima "prostora za greške" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dalban protiv Rumunije, presuda iz 1999. godine). Evropski sud za ljudska prava u predmetu Thorgeirson, u kojem je podnosilac u štampi iznio navode o rasprostranjenoj brutalnosti policije na Islandu, u principu prenoseći govorkanja iz javnosti, i policajce nazvao "zvijeri u uniformama", a odbranu policije nazvao "provociranje, laž, nezakonita djela, sujevjerje, nepromišljenost i nesposobnost", zaključio je da je podnosilac pokrenuo jedno važno pitanje u svojoj zemlji i "dužnost štampe je da prenosi informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa". U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su razumni napori uloženi u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.
  • 40.
    Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja može se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obavezu, da naloži ograničavajuću ili krivičnu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja. Generalno, u Bosni i Hercegovini oblik ograničenja slobode izražavanja je uveden zakonima o zaštiti od klevete. Ovi zakoni, osim toga što detaljno razrađuju uvjete za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uvjete za primjenu tih odredaba i u pojedinim aspektima pružaju veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
  • 41.
    Naknada štete u građanskoj parnici dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. U skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja. U predmetu Tolstoy Miloslavski (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine) Evropski sud za ljudska prava je zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije, jer "ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno prema svom nahođenju jer, prema Konvenciji, dodjela naknade štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu".
  • 42.
    U konkretnom slučaju osporene presude su donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovaj zakon je javno objavljen u službenom glasilu, njegov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv i, kako je već rečeno, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
  • 43.
    Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužilac protiv apelanata zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita ugleda ili prava drugih, konkretno tužiočevog ugleda.
  • 44.
    Ustavni sud još mora utvrditi da li je cilj proporcionalan sredstvima korištenim da se on ostvari. Kako je već rečeno, cilj na koji se osporene presude pozivaju je zaštita ugleda ili prava drugih, a sredstvo je nalog suda apelantima da plate odštetu nanesenu tužiočevom ugledu i da uvod i izreku presude, po pravosnažnosti presude, objave u večernjem terminu, od 18 do 22 sata. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je dokazati postojanje "hitne društvene potrebe", koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja.
  • 45.
    Da li je u osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između slobode izražavanja medija i tužiočevog prava na ugled?
  • 46.
    Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu dati dokazi. Sporno izražavanje, međutim, glasi: "tajna organizacija 'Gavrilo Princip' formirana je od najodanijih sljedbenika pokreta s područja Srpskog Sarajeva", "fizičku provjeru kandidata kreirao je pripadnik Ravnogorskog četničkog pokreta Srpske", "postoje osnovi sumnje da je ubistvo povratnice Melihe Durić djelo upravo ove grupe", "da je organizacija finansirana iz više izvora" a da je tužilac na sastanku održanom ove godine "obećao uplatu od milion dolara", "dio novca ide za plaćanje osiguranja Radovana Karadžića". Kantonalni sud je nesporno utvrdio da ove činjenice nisu istinite, a da je tužilac očito identificiran trećim licima, tj. široj javnosti, kao lice koje izdašno finansijski potpomaže organizaciju za koju se tvrdi da je teroristička. Naime, iz utvrđenja prvostepenog suda implicitno proizlazi da je tužilac član ove organizacije i da učestvuje na njenim sastancima. U postupku pred redovnim sudom apelanti nisu potvrdili da su iznesene činjenice istinite, već da nisu znali da je izražavanje neistinito, niti da su imali razloga da sumnjaju u istinitost svoga izražavanja u konkretnom slučaju. Dalje, apelanti nisu naveli izvor objavljene informacije, niti ponudili dokaze čijim bi provođenjem bila dokazana istinitost objavljenog navoda. Prema tome, sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je navod iz spornog priloga koji se odnosi na tužioca neistinit. Zatim, tužilac je, odmah nakon objavljivanja spornog priloga, reagirao i tražio da mu se omogući da argumentima demantira iznesene neistine, odnosno da se ublaži nastala šteta. Kako je utvrđeno u sudskom postupku, tužiočevom zahtjevu apelanti nisu udovoljili.
  • 47.
    Prema navedenom, ograničenje slobode izražavanja apelanata ne odnosi se na iznošenje "vrijednosnih ocjena" od apelanata, nego na utvrđeno neistinito izražavanje apelanata, tj., u domaćem relevantnom zakonodavstvu, na iznošenje neistinitih činjenica. Dakle, u osporenim presudama sudovi su napravili potrebnu distinkciju između činjenica i mišljenja. Osim toga, sudovi su uzeli u obzir i činjenicu da je tužilac, u vrijeme objavljivanja spornog priloga, obavljao funkciju direktora, pa i da se prihvati navod apelanata da tužilac ima status javnog službenika, a u vezi s tim i veću obavezu tolerancije, spornim izražavanjem prekoračen je i predviđeni veći stepen tolerancije. Ocjenjujući sve okolnosti, redovni sudovi su zaključili da su u konkretnom slučaju iznošenjem neistinitih činjenica apelanti prekoračili dopuštenu granicu slobode izražavanja i potrebnu toleranciju tužioca, odnosno da je učinjeno djelo klevete i nanesena šteta tužiočevom ugledu. Ustavni sud smatra da, iako se može prihvatiti postojanje legitimnog cilja, kada je riječ o suštini spornog priloga, jer se radilo o pitanju značajnom za javnost, ipak, nije postojala iskrena namjera apelanata i nisu uloženi razumni napori u potvrđivanje iznesenih tvrdnji kao činjenica, niti u naknadno ublažavanje štetnih posljedica omogućavanjem tužiocu da na isti način demantira iznesene neistinite činjenice, pa se apelanti moraju smatrati odgovornim za iznošenje i prenošenje neistinitog izražavanja. Naime, u konkretnom slučaju opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o postojanju tajne organizacije "Gavrilo Princip", njenim ciljevima i izvorima finansiranja ne može se braniti iznošenjem nesporno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na tužiočev ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom tužioca koju je ovaj dužan tolerirati s obzirom na funkciju koju je vršio. Prema tome, u osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena je ravnoteža između slobode izražavanja putem medija i tužiočevog prava na ugled. Također, s obzirom na sve okolnosti slučaja, sudovi su donošenjem osporenih presuda ocijenili da postoji "hitna društvena potreba" koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da su redovni sudovi izašli van dopuštenog stepena slobodne ocjene.
  • 48.
    Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 49.
    Ne postoji kršenje prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je sudskom presudom u građanskoj parnici apelantima izdat nalog da plate odštetu nanesenu ugledu tužioca iznošenjem i prenošenjem neistinitih činjenica, u situaciji kada je "miješanje" bilo u skladu sa zakonom, imalo kao cilj "zaštitu prava drugih" i bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu".
  • 50.
    Na osnovu člana 16. stav 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
  • 51.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.