Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 11/07.
OBRAZLOŽENJE

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Djelimično se usvaja apelacija Dine Menzilovića.

Utvrđuje se povreda prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa lišavanjem slobode Dine Menzilovića nakon pravosnažnosti Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-169/05 od 18. maja 2005. godine do sprovođenja na izdržavanje kazne zatvora.

Odbija se kao neosnovana apelacija Dine Menzilovića i Dževada Hazića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-169/05 od 18. maja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Travniku broj K-14/04 od 26. novembra 2004. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dine Menzilovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-539/04 od 17. decembra 2004. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dževada Hazića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj K-14/04 od 26. novembra 2004. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Dino Menzilović i Dževad Hazić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Almin Dautbegović, advokat iz Zenice, podnijeli su 6. jula 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-169/05 od 18. maja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-14/04 od 26. novembra 2004. godine. Apelant Dino Menzilović je apelaciju podnio i protiv Rješenja Vrhovnog suda broj Kž-539/04 od 17. decembra 2004. godine i zbog lišavanja slobode nakon pravosnažnosti Presude Vrhovnog suda broj Kž-169/05 od 18. maja 2005. godine do sprovođenja na izdržavanje kazne zatvora. Apelant Dževad Hazić je apelaciju podnio i protiv Rješenja Kantonalnog suda broj K-14/04 od 26. novembra 2004. godine. Apelanti su 28. augusta 2006. godine podnijeli dopunu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 12. augusta 2005. godine, odnosno 16. augusta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju, a 31. augusta 2006. godine, odnosno 1. septembra 2006. godine, da dostave odgovore na dopunu apelacije.
  • 3.
    Vrhovni sud je 26. augusta 2005. godine i 7. septembra 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, odnosno dopunu apelacije, Kantonalni sud je 29. augusta 2005. godine i 7. septembra 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, odnosno dopunu apelacije, a Kantonalno tužilaštvo 12. septembra 2005. godine i 12. septembra 2006. godine dostavilo je odgovor na apelaciju, odnosno dopunu apelacije.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju i dopunu apelacije su dostavljeni apelantima 13. septembra 2006. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
    • a)
      Činjenice u vezi sa postupkom donošenja osporenih presuda
  • 6.
    Kantonalni sud je Presudom broj K-14/04 od 26. novembra 2004. godine apelante proglasio krivim za krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije BiH, te u vezi sa članom 31. tog zakona i osudio na pojedinačne kazne zatvora u trajanju od pet godina. Apelanti su proglašenim krivim jer su upali u poslovnicu banke u Donjem Vakufu i maskirani crnim kapama preko glave oružjem prijetili službenicama banke, zatim, otuđili manju količinu novca iz metalne kase ispod pulta. U daljnjoj namjeri spriječile su ih službenice banke aktiviranjem alarma nakon čega su sa novcem pobjegli i policija ih je ubrzo uhapsila. U toku postupka provedeni su dokazi saslušanjem svjedoka, i to službenica banke, zatim, svjedokinje koja se nalazila izvan objekta banke i policajaca koji su uhapsili apelante. Također je saslušan i svjedok odbrane na glavnom pretresu. Dalje, izveden je niz materijalnih dokaza, među kojima i uvid u zapisnik o uviđaju Policijske stanice Donji Vakuf, te uvid u fotodokumentaciju u prilog navedenom zapisniku. Zatim je izvršen uvid u potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, provjeru promjene ličnih podataka za apelanta Dinu Menzilovića. Također je izvršen uvid u novčanice koje su pronađene kod apelanata uz provjeru serijskih brojeva, a na glavnom pretresu su, prilikom izvođenja dokaza, neposredno pregledani jedna maskirna kapa crne boje sa prorezima za oči i usta, lisice za vezivanje, par medicinskih rukavica, plastična crna vreća i crna torba sa naramenicama. Kantonalni sud je nesporno utvrdio način na koji je izvršen upad u banku, zatim, činjenicu da su apelanti pobjegli iz banke nakon što je uključen alarm. Dalje je utvrđeno da su apelanti automobilom marke "Hyundai" pobjegli sa mjesta događaja, ali su ih ubrzo zaustavili policajci koji su čuli alarm i potrčali u pravcu banke, te ugledali sporno vozilo nakon što je na njega ukazala svjedokinja koja se nalazila u neposrednoj blizini banke. Izvršen je uviđaj oduzetih inkriminirajućih predmeta, uključujući i pištolj, kapu "fantomku", crnu torbu u kojoj je pronađen novac i dokument iz banke, tačnije rekapitulacija novca od prethodnog dana. Apelanti su u toku postupka osporili validnost potvrda o oduzetim predmetima, navodeći da su podaci u potvrdama usklađivani naknadno sa podacima koje je policija dobila od zaposlenika banke koja je bila opljačkana. Kantonalni sud je navode odbio kao neosnovane, obrazlažući da su potvrde validne, jer na njima nema prekriženih predmeta, kako je iznijela odbrana, nego su prekriženi određeni redni brojevi iz tehničkih razloga, odnosno zbog nemogućnosti da svi predmeti, zbog brojnosti, budu upisani u za to predviđene rubrike. Također, Kantonalni sud je zaključio da nema oduzetih predmeta navedenih u potvrdama koji se "preklapaju", suprotno navodima odbrane da su u dva navrata oduzimani istovjetni predmeti. Kantonalni sud je u dispozitivu presude naveo da se, u skladu sa članom 57. Krivičnog zakona Federacije BiH, apelantima u izrečenu kaznu uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, i to Dini Menziloviću vremenski period od 7. maja 2004. godine pa dalje do pravosnažnosti presude, a Dževadu Haziću vremenski period od 7. maja 2004. godine do 26. novembra 2004. godine. Apelanti su protiv presude uložili žalbu Vrhovnom sudu.
  • 7.
    Vrhovni sud je Presudom broj Kž-169/05 od 18. maja 2005. godine djelimično uvažio žalbe apelanata i preinačio Presudu Kantonalnog suda od 26. novembra 2004. godine u odluci o kazni, tako da ih je osudio na kazne zatvora u trajanju od po četiri godine, a u ostalom dijelu je prvostepena presuda ostala neizmijenjena. Vrhovni sud je odbio kao neosnovane žalbene prigovore da je izreka prvostepene presude nerazumljiva i protivrječna sama sebi i razlozima presude, te da nema razloga o odlučnim činjenicama, zaključivši da je prvostepeni sud uvjerljivo obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio odlučne činjenice u postupku, te da se sve inkriminacije koje su opisane u izreci osporene presude u odnosu na apelante zasnivaju na činjeničnom stanju utvrđenom na osnovu izvedenih dokaza na glavnom pretresu. U odnosu na žalbene prigovore da je povrijeđeno pravo apalanata na odbranu propustima u radu policije, u vezi sa propustom da se vještače tragovi obuće, te papilarne linije na oduzetom pištolju, Vrhovni sud je ocijenio osnovanim ali je zaključio da nisu takvog karaktera da bi predstavljali grubo kršenje prava na odbranu, jer je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pomoću brojnih dokaza ustanovljeno da ne postoji dilema da je sporni pištolj pripadao apelantima i da je iskorišten na opisani način prilikom izvršenja krivičnog djela.
    • b)
      Činjenice u vezi sa postupkom donošenja rješenja o pritvoru apelanata
  • 8.
    Kantonalni sud je Rješenjem broj Kpp-18/04 od 8. maja 2004. godine odredio apelantima pritvor od 7. maja 2004. godine u trajanju od mjesec dana od dana lišavanja slobode, i to na osnovu pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tač. b), c) i d) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
  • 9.
    Kantonalni sud je Rješenjem broj Kv-23/04 od 31. maja 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj Kž-216/04 od 15. juna 2004. godine, u postupku po žalbi apelanta Dine Menzilovića produžio apelantima pritvor na daljnji period od dva mjeseca. Nakon toga je ponovo Kantonalni sud, po sudiji za prethodno saslušanje, Rješenjem broj Kps-10/04 od 2. jula 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem tog suda broj Kv-29/04 od 15. jula 2004. godine, produžio pritvor apelantima za dva mjeseca zbog razloga predviđenih u članu 146. stav 1. tač. a) i d) ZKPFBiH.
  • 10.
    Kantonalni sud je Rješenjem broj K-14/04 od 2. septembra 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj KŽ-397/04 od 21. septembra 2004. godine, u postupku po žalbi apelanta Dževada Hazića, apelantima produžio pritvor za još dva mjeseca, a zatim Rješenjem broj Kv-43/04 od 25. oktobra 2004. godine za još dva mjeseca.
  • 11.
    Kantonalni sud je Rješenjem broj K-14/04 od 26. novembra 2004. godine ukinuo pritvor apelantu Dževadu Haziću sa danom donošenja rješenja i naložio odmah da se pusti iz pritvora, a apelantu Dini Menziloviću produžio je pritvor do pravosnažnosti osuđujuće presude tog suda. Ovo Rješenje je dostavljeno apelantu Dževadu Haziću 26. novembra 2004. godine.
  • 12.
    Vrhovni sud je Rješenjem broj Kž-539/04 od 17. decembra 2004. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelanta Dine Menzilovića i potvrdio Rješenje Kantonalnog suda od 26. novembra 2004. godine. Ovo Rješenje je dostavljeno apelantu Dini Menziloviću 11. januara 2005. godine.
  • 13.
    Apelant Dino Menzilović nije pušten na slobodu nakon pravosnažnosti osuđujuće presude 18. maja 2005. godine, a sproveden je iz pritvorske jedinice Kazneno-popravnog zavoda Busovača 23. juna 2005. godine na izdržavanje kazne zatvora u Kazneno-popravni zavod u Zenici na osnovu uputnog akta Općinskog suda u Travniku broj Iks-149/05 od 23. juna 2005. godine. U uputnom aktu je navedeno da se apelantu Dini Menziloviću u kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 7. maja 2004. godine pa do sprovođenja na izdržavanje kazne.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije i dopune apelacije

  • 14.
    Apelanti su naveli da je njihovo pravo na odbranu povrijeđeno u fazi istrage s obzirom na to da nisu osigurani materijalni dokazi o sačuvanju tragova na oduzetom pištolju. Također, prema mišljenju apelanata, propust je učinjen time što kantonalni tužilac nije u fazi istrage naložio da se izvede vještačenje papilarnih linija na oduzetom pištolju. Na taj način je, prema mišljenju apelanata, propušteno u fazi istrage da se utvrdi egzaktnom naučnom metodom da li je oduzeti pištolj bio u rukama jednog od apelanata, a provođenje ovog dokaza na glavnom pretresu je bilo kasno, odnosno tehnički neizvodivo. Također, prema navodima apelanata, nisu provedeni materijalni dokazi vještačenja pronađenog traga otiska stopala, a radilo se o dokazu koji bi išao u prilog odbrani. Apelanti su naveli da ih je neprovođenje navedenih dokaza dovelo u nepovoljan položaj tokom suđenja, jer se ovi propusti u istrazi nisu mogli naknadno otkloniti.
  • 15.
    Dalje, apelanti su naveli da su presude zasnovane dijelom i na materijalnim dokazima - potvrdama o oduzetim predmetima koje su formalno manjkave na šta je odbrana ukazivala u postupku pred prvostepenim sudom i u žalbi na prvostepenu presudu. Ipak, prvostepeni sud, a i drugostepeni sud u postupku po žalbi, prema mišljenju apelanata, zanemarili su navode o manjkavosti ovih dokaza. Apelanti smatraju da je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje u odnosu na pravo na odbranu i zbog propusta da se utvrdi da li u banci postoji trezor i koja količina novca je bila u trezoru na dan pljačke. Utvrđivanje te činjenice apelanti smatraju bitnim jer, i ako bi se na osnovu dokaza zaista utvrdilo da su apelanti počinili navedeno krivično djelo, činjenica da postoji veća količina novca u trezoru ukazivala bi da se radilo o pokušaju izvršenja, a ne o dovršenom krivičnom djelu.
  • 16.
    Apelant Dževad Hazić, u dopuni apelacije, naveo je da je u toku istrage od njega iznuđen iskaz, ali da mu je onemogućeno da u toku postupka putem medicinskog vještačenja objasni način i uzrok iznuđivanja, te da su, stoga, sudovi morali izuzeti taj dokaz koji je bio pribavljen na nezakonit način.
  • 17.
    S obzirom na sve prethodno izneseno, apelanti smatraju da je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
  • 18.
    Apelanti su naveli da im je povrijeđeno i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije, jer im je nezakonito produžavan pritvor nakon 7. juna 2004. godine. Dalje, apelant Dino Menzilović smatra da je bio nezakonito zadržan u pritvoru, odnosno lišen slobode, u periodu od pravosnažnosti presude do upućivanja na izdržavanje kazne koje je uslijedilo kasnije s obzirom na to da je taj period proveo u pritvoru bez rješenja o produženju pritvora, odnosno bez bilo kakvog drugog valjanog sudskog akta.

b) Odgovor na apelaciju i dopunu apelacije

  • 19.
    Vrhovni sud je naveo da se na navode apelanata o određenim propustima radnika policije, na koje je ukazano u žalbama na prvostepenu presudu, sud očitovao i da su ti navodi bili predmet prvostepene i drugostepene presude. Suština odgovora na te navode sastoji se u tome da ti propusti nisu bili takvog karaktera da bi predstavljali kršenje prava apelanata na odbranu, jer na osnovu nesporno utvrđenog činjeničnog stanja pomoću ostalih brojnih izvedenih dokaza nije ostala bilo kakva sumnja o tome da su upravo apelanti počinioci krivičnog djela za koje su osuđeni. Što se tiče navoda o nepravilnostima u vezi sa produženjem pritvora, za koji je određeno da će trajati do pravosnažnosti presude, Vrhovni sud je odgovorio da je nužno ukazati da je o pritvoru odlučivao posebnim rješenjima protiv kojih je bila dopuštena posebna žalba. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. U odnosu na navod apelanta Dine Menzilovića da je nezakonito zadržan u pritvoru nakon pravosnažnosti presude, Vrhovni sud je naveo da je apelant momentom pravosnažnosti presude stekao status osuđenog lica nakon čega slijedi njegovo upućivanje na izdržavanje kazne. Činjenica da je protekao određeni period nakon pravosnažnosti presude pa do upućivanja na izdržavanje kazne, prema nalazu Vrhovnog suda, nije posebno značajna a posebno nema značaj koji joj se daje u apelaciji.
  • 20.
    Kantonalni sud je naveo da nije povrijeđeno pravo apelanata na odbranu, te da su imali fer i pravičan postupak. Predloženo vještačenje otiska papilarnih linija i otiska obuće objektivno nije bilo moguće izvesti u toku postupka pred sudom, pa je odbrana odustala od tih vještačenja. Prema mišljenju Kantonalnog suda, neosnovano se navodi da je osuđujuća presuda zasnovana samo na posrednim dokazima, upravo suprotno, presuda se zasniva na objektivnim dokazima. Također, odbrana nije predložila da se uz isključenje javnosti sasluša svjedokinja-službenica banke u vezi sa količinom novca koja se uobičajeno nalazi u trezoru banke s obzirom na to da je taj podatak bio službena tajna. U skladu s tim, neosnovan je navod apelanata da je neosnovano odbijeno ispitivanje svjedokinje u vezi sa tom okolnošću. U vezi sa navodom o nezakonito produženom pritvoru apelantu Dinu Menziloviću, Kantonalni sud je naveo da je pritvor produžen zbog postojanja objektivne opasnosti od bjekstva, jer je apelant u vrijeme lišavanja slobode kod sebe posjedovao više različitih dokumenata, što je osnovano upućivalo da bi u slučaju puštanja na slobodu pobjegao.
  • 21.
    Kantonalno tužilaštvo je navelo da nije bilo povrede prava na odbranu apelanata. Navedeno je da, i ukoliko je bilo propusta policije u istrazi, oni nisu takve prirode da predstavljaju grubo kršenje prava na odbranu, kako je navedeno u apelaciji. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, dalje je navedeno u odgovoru (vještačenja, potvrde o oduzetim predmetima, novac, kapa "fantomka", lisice, pištolj, krivotvorene isprave i dr.), ne postoji dilema o tome da je predmetni pištolj pripadao optuženima, da se nalazio u rukama optuženih, koji je korišten prilikom izvršenja krivičnog djela. Oduzeti pištolj, koji je bio u rukama jednog od apelanata, odmah je dostavljen na balističko vještačenje u MUP Sarajevo. Pri ovakvom stanju stvari, kako je navedeno, na određeni način nije ni potrebno vještačenje papilarnih linija, jer je tačno utvrđeno da pištolj pripada apelantima i da su ga držali u ruci. I sami apelanti su u toku istrage priznali izvršenje krivičnog djela, opisali mjesto, vrijeme i način izvršenja i pod kojim okolnostima i nisu tada stavljali nikakve primjedbe na provođenje istrage. Prethodni navodi se odnose i na navode u vezi sa vještačenjem otisaka stopala, a također i na navode o manjkavosti potvrda o oduzetim predmetima.

V. Relevantni propisi

  • 22.
    Krivični zakon Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 36/03, 37/03, 21/04 i 69/04)

"Član 289. st. 1. i 2.

Ko upotrebom sile protiv nekog lica ili prijetnjom da će direktno napasti na njegov život ili tijelo oduzme tuđu pokretninu sa ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist ili da je protivpravno prisvoji, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina.

Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana neko lice s namjerom teško tjelesno ozlijeđeno, ili je krivično djelo počinjeno u sastavu grupe ljudi, ili ako je upotrijebljeno oružje ili opasno oruđe, počinilac će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina."

  • 23.
    Zakon o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03, 56/03 i 78/04)

"Član 145.

Pritvor se može odrediti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć je da postupaju sa posebnom hitnosti.

U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.

Član 148.

Određivanje pritvora nakon izricanja presude

  • 1)
    Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produžiti ako postoje razlozi iz člana 132. stav 1. tač. a, c i d ovog zakona, a optuženiku koji se nalazi u pritvoru ukinut će se pritvor ako za pritvor više ne postoje razlozi zbog kojih je bio određen. U ovom slučaju donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

....

  • 3)
    Pritvor koji je određen ili produžen po odredbama stava 1. ovog člana može trajati do pravosnažnosti presude, ali najduže dok ne istekne vrijeme trajanja kazne izrečene u prvostepenoj presudi.
  • 4)
    Na zahtjev optuženog, koji se nakon izricanja kazne zatvora nalazi u pritvoru, sudija, odnosno predsjednik vijeća može optuženog uputiti u ustanovu za izdržavanje kazne i prije pravosnažnosti presude.

Član 192. stav 1.

Presuda postaje pravosnažna kada se više ne može osporavati žalbom ili kada žalba nije dopuštena."

VI. Dopustivost

  • 24.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 25.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

a) Dopustivost apelacije u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj Kž-539/04 od 17. decembra 2004. godine, odnosno Rješenje Kantonalnog suda broj K-14/04 od 26. novembra 2004. godine

  • 26.
    Apelanti su naveli da je zakonski osnov za lišavanje slobode u odnosu na njih dvojicu možda i postojao prilikom određivanja pritvora, ali da je u međuvremenu prestao da postoji, te da je, stoga, njihov pritvor bio nezakonit sve od rješenja od 7. juna 2004. godine pa dalje, te da je zbog toga došlo do povrede njihovog prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Potrebno je utvrditi da li je apelacija u ovom dijelu podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

"1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

  • 4)
    Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;

Š...Ć"

  • 27.
    Ustavni sud je utvrdio da je apelantima Rješenjem Kantonalnog suda od 7. maja 2004. godine određen pritvor od mjesec dana nakon čega je pritvor sukcesivno produžavan obojici apelanata. Apelantu Dževadu Haziću pritvor je ukinut Rješenjem Kantonalnog suda od 24. novembra 2004. godine, a apelantu Dini Menziloviću istim rješenjem produžen do pravosnažnosti osuđujuće presude od 26. novembra 2004. godine, što je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda od 17. decembra 2004. godine. Dakle, o pritvoru apelanata je konačno odlučeno prethodnim rješenjima koja su apelantima dostavljena 26. novembra 2004. godine, odnosno 11. januara 2005. godine, a navode o povredi ovog prava apelant Dino Menzilović je iznio u apelaciji koja je podnesena 5. jula 2005. godine, odnosno apelant Dževad Hazić u dopuni apelacije koja je podnesena 28. augusta 2006. godine, tj. nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena nepravovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporena rješenja.
  • 28.
    U smislu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje.

b) Dopustivost apelacije Dine Menzilovića u odnosu na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa lišavanjem slobode od dana pravosnažnosti Presude Kantonalnog suda broj K-14/04 od 26. novembra 2004. godine do sprovođenja na izdržavanje kazne zatvora prema toj presudi

  • 29.
    Apelant Dino Menzilović je osporio i zakonitost njegovog lišavanja slobode u periodu nakon nastupanja pravosnažnosti Presude Kantonalnog suda od 26. novembra 2004. godine, smatrajući da se radilo o nazakonitom lišavanju slobode s obzirom na to da je njegov pritvor određen do pravosnažnosti presude, a po nastupanju pravosnažnosti 18. maja 2005. godine on niti je pušten iz pritvora, niti je odmah upućen na izdržavanje kazne.
  • 30.
    U vezi sa prethodnim navodima, Ustavni sud je utvrdio da je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-169/05, kojom je djelomično preinačena pravostepena osuđujuća presuda, donesena 18. maja 2005. godine, te da je njena pravosnažnost, odnosno pravosnažnost Presude Kantonalnog suda od 26. novembra 2004. godine u dijelu koji nije preinačen presudom Vrhovnog suda, nastupila tog datuma. S obzirom na to da je navode o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije u odnosu na ovaj period lišavanja slobode apelant Dino Menzilović istakao u svojoj apelaciji od 5. jula 2005. godine, u ovom dijelu je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 31.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu u odnosu na apelanta Dinu Menzilovića ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

c) Dopustivost apelacije u odnosu na ostale navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije

  • 32.
    U odnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-169/05 od 18. maja 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda, radi dostavljanja stranama u postupku, primljena je u Kantonalnom sudu 3. juna 2005. godine, a apelacija je podnesena 6. jula 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 33.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 34.
    Ustavni sud u prethodnim stavovima ove Odluke analizirao je dopustivost predmetne apelacije i zaključio da je apelacija dopustiva u odnosu na dio navoda apelanta Dine Menzilovića o povredi njegovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije, te da je apelacija dopustiva u odnosu na oba apelanta u vezi sa njihovim navodima o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud će, stoga, u narednim stavovima meritorno ispitati ove navode.
  • 35.
    Ustavni sud, na prvom mjestu, ispitat će dio navoda apelanta Dine Menzilovića o povredi njegovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.

a) Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti

Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • d)
    Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

(...)."

Član 5. stav 1. a) Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u sljedećim slučajevima u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

  • a)
    zakonitog lišavanja slobode po presudi nedležnog suda;

Š...Ć"

  • 36.
    Apelant je naveo da je Rješenjem Kantonalnog suda od 26. novembra 2004. godine određeno trajanje njegovog pritvora najduže do pravosnažnosti presude, a s obzirom na to da je Presuda Kantonalnog suda od 26. novembra 2004. godine postala pravosnažna 18. maja 2005. godine, danom donošenja drugostepene presude, apelant Dino Menzilović morao je biti pušten iz pritvora odmah po pravosnažnosti ili odmah upućen na izdržavanje kazne, u skladu sa Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji BiH.
  • 37.
    Vrhovni sud je naveo da je nakon pravosnažnosti osuđujuće presude apelant Dino Menzilović stekao status osuđenog lica nakon čega slijedi njegovo upućivanje u ustanovu za izdržavanje kazne zatvora. Činjenica da je protekao određeni period nakon pravosnažnosti presude pa do upućivanja na izdržavanje kazne, prema nalazu tog suda, nije posebno značajno a posebno nema značaj na koji se ukazuje u apelaciji i dopuni apelacije.
  • 38.
    U konkretnom slučaju se postavlja pitanje da li je lišavanje slobode apelanta Dine Menzilovića za navedeni vremenski period bilo u skladu sa odredbama ZKPFBiH, odnosno sa standardima iz člana 5. Evropske konvencije.
  • 39.
    Član 148. ZKPFBiH propisuje uvjete za određivanje pritvora nakon izricanja presude, i to tako da " pritvor koji je određen ili produžen prema odredbama stava 1. ovog člana može trajati do pravosnažnosti presude, ali najduže dok ne istekne vrijeme trajanja kazne izrečene u prvostepenoj presudi".
  • 40.
    Član 5. Evropske konvencije štiti pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, te detaljno navodi okolnosti pod kojima neko može biti lišen slobode i, također, navodi da svako lišavanje slobode mora biti u skladu sa zakonom pri čemu zakon mora biti usklađen sa evropskim standardima i posebno Evropskom konvencijom.
  • 41.
    Prema članu II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, "Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih prava i osnovnih sloboda". Pravo na ličnu slobodu je osnovno ljudsko pravo i kao takvo je inkorporirano u Ustav Bosne i Hercegovine. Ograničenja tog prava su predviđena relevantnim zakonima u Bosni i Hercegovini kojima je regulirano lišavanje slobode.
  • 42.
    U konkretnom slučaju pravosnažnost presude je nastupila donošenjem Presude Vrhovnog suda 18. maja 2005. godine, u smislu člana 192. ZKPFBiH, i prema Rješenju Kantonalnog suda od 26. novembra 2004. godine o produženju pritvora apelantu Dini Menziloviću, nakon pravosnažnosti presude nije bilo više zakonskog osnova da apelant bude zadržan u pritvoru. Tačno je da je apelant, nakon pravosnažnosti presude, stekao status osuđenog lica. Međutim, to nije automatski značilo da je nadležni sud bio ovlašten da apelanta zadrži u pritvoru, odnosno lišenog slobode do upućivanja na izdržavanje kazne. Ne može se prihvatiti stav Vrhovnog suda da nije relevantan protek određenog vremenskog perioda koji je apelant proveo u pritvoru nakon pravosnažnosti presude do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora, jer za takav stav nema zakonskog uporišta. U slučaju apelanta Dine Menzilovića, taj vremenski period je trajao više od mjesec dana i ne može se opravdati administrativnim preprekama, čak ni da se radilo o značajno kraćem vremenskom trajanju. Naime, lišavanje slobode predstavlja situaciju u kojoj lice koje je toj mjeri podvrgnuto može biti izloženo ograničenju ili ugrožavanju niza drugih prava, npr., prava na porodični život, zatim, u drastičnim slučajevima prava na zabranu mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažn?avanja. U vezi s tim, Ustavni sud želi ukazati na stav Evropskog suda za ljudska prava prema kojem je " lista izuzetaka od prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije ograničena i samo dosljedno tumačenje tih izuzetaka će biti u skladu sa ciljem ovog člana, a to je osiguranje da niko ne bude proizvoljno lišen njene/njegove slobode (vidi, inter alia, presudu u predmetu Giulia Manzoni protiv Italije od 1. jula 1997. godine, Izvještaji 1997-IV, str. 1191, stav 25, i presudu u predmetu Quinn protiv Francuske od 22. marta 1995. godine, serija A, broj 311, str. 17-18, stav 42)".
  • 43.
    U slučaju apelanta Dine Menzilovića nesporno je došlo do arbitrarnog lišavanja slobode u vremenskom periodu od pravosnažnosti osuđujuće presude do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Prema Presudi Kantonalnog suda od 26. novembra 2004. godine, njemu je u kaznu zatvora uračunato vrijeme koje je on proveo u pritvoru od 7. maja 2004. godine do pravosnažnosti presude, a u izreci presude Vrhovnog suda navedeno je da mu se u kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 7. maja 2004. godine pa dalje. S obzirom na to da je članom 148. Zakona o krivičnom postupku propisano da pritvor koji je određen ili produžen prema odredbama iz stava 1. tog člana (koji propisuje određivanje pritvora nakon izricanja presude) može trajati do pravosnažnosti presude, jedino pravilno tumačenje je da je presudom Vrhovnog suda obuhvaćen pritvor do pravosnažnosti te presude. Naime, Zakon o krivičnom postupku ne poznaje pritvor nakon pravosnažnosti presude i stoga se ne može prihvatiti da formulacija u presudi Vrhovnog suda "nadalje" podrazumijeva da se to odnosi i na apelantovo lišavanje slobode nakon pravosnažnosti presude do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Prema navedenom, apelantovo lišavanje slobode nakon pravosnažnosti presude do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora nije bilo obuhvaćeno relevantnom sudskom odlukom.
  • 44.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da je došlo do povrede prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.

b) Pravo na pravično suđenje

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 45.
    Član 6. Evropske konvencije je nesporno u konkretnom slučaju primjenjiv, jer se u postupku donošenja osporenih presuda utvrđivala krivična optužba protiv apelanata. Ustavni sud će, stoga, razmotriti, u vezi sa navodima iz apelacije, da li je krivični postupak protiv apelanata zadovoljio standarde pravičnog suđenja iz člana 6. Evropske konvencije.
  • 46.
    Navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje u najvećem dijelu se odnose na način na koji su osigurani dokazi u toku postupka, odnosno na način na koji su izvođeni dokazi u toku postupka pred sudom. Apelanti posebno smatraju spornim što u toku istrage nije izvršeno vještačenje papilarnih linija sa oduzetog pištolja, odnosno što nisu uzeti tragovi obuće koju su nosili apelanti na dan izvršenja krivičnog djela. Također, smatraju da su manjkave i potvrde o oduzetim predmetima koje kao takve, prema mišljenju apelanata, nisu mogle predstavljati materijalni dokaz u postupku. Prema mišljenju apelanata, sporno je i što sud nije utvrdio tačan iznos novca koji se uobičajeno nalazi u trezoru banke koja je bila opljačkana što je utjecalo na kvalifikaciju krivičnog djela.
  • 47.
    Vrhovni sud i Kantonalni sud su naveli da su ovi navodi apelanata već izneseni u toku postupka i da se o njima sud očitovao, te ih smatraju neosnovanim s obzirom na nesporno činjenično stanje i dokaze izvedene u toku postupka. Takvo mišljenje je iznijelo i Kantonalno tužilaštvo.
  • 48.
    U vezi s navedenim, Ustavni sud naglašava da njegov zadatak nije da daje ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto redovnih sudova, odnosno da ne može ispitivati da li postoji dovoljno dokaza da bi se mogla donijeti presuda, ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojim se presuda zasniva ne izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo (Odluka Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/02). Imajući u vidu navedeno stanovište, Ustavni sud se neće upustiti u ispitivanje načina na koji je proveden dokazni postupak protiv apelanata, odnosno na koji su način utvrđene činjenice, jer iz osporenih presuda ne proizlazi da su činjenice u postupku utvrđene proizvoljno. Naime, u postupku pred prvostepenim sudom izveden je niz materijalnih dokaza i saslušano je nekoliko svjedoka optužbe i jedan predloženi svjedok odbrane i na osnovu tako utvrđenih činjenica prvostepeni sud je zaključio da su se u radnjama apelanata ostvarila sva bitna obilježja bića krivičnog djela razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Vrhovni sud je odbio kao neosnovane žalbene prigovore da je izreka prvostepene presude nerazumljiva i protivrječna sama sebi a i razlozima presude, zaključivši da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude, a u odnosu na odlučne činjenice, dao valjane i uvjerljive razloge, te da je prvostepeni sud sasvim uvjerljivo obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio odlučne činjenice. Vrhovni sud je ocijenio kao osnovano ukazivanje u žalbi na određene propuste policije u fazi istrage, ali je zaključio da oni nisu bili takve prirode da bi predstavljali grubo kršenje prava na odbranu apelanata s obzirom na nesporno utvrđenje da je sporni pištolj pripadao apelantima i da je korišten prilikom izvršenja krivičnog djela. Ustavni sud zaključuje da u odnosu na ove navode apelanata nije bilo proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova, te da, stoga, nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje. Također, nije došlo ni do povrede osnovnih procesnih prava koja apelanti imaju u postupku, posebno imajući u vidu činjenicu da su apelanti imali advokata koji ih je zastupao i koji je aktivno učestvovao u postupku. Apelantima je data prilika da u postupku pred sudom iznesu svoje argumente i predlažu dokaze, tako da su i u tom smislu zadovoljeni principi pravičnog suđenja. Ustavni sud nije našao da postoje bilo kakve druge okolnosti koje su mogle utjecati na pravo apelanata na pravično suđenje.
  • 49.
    U dopuni apelacije koju su apelanti podnijeli 28. augusta 2006. godine u najvećem dijelu su ponovljeni navodi izneseni u apelaciji. Međutim, izneseni su i neki navodi koji nisu bili izneseni u apelaciji. Apelant Dževad Hazić u dopuni apelacije naveo je da je povrijeđeno njegovo pravo na odbranu, jer je njegov iskaz u toku istrage iznuđen nezakonitom primjenom sile, te da je takav iskaz morao biti izuzet iz dokaznog materijala što nije učinjeno. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku kojeg je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena van tog roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. Mogućnost podnošenja dopune apelacije nikako se ne može tako široko tumačiti da se pod tim podrazumijeva pravo da apelanti mogu u odnosu na isto činjenično stanje i iste osporene odluke apelaciju dopunjavati sve vrijeme dok traje postupak povodom apelacije pred Ustavnim sudom, a van roka od 60 dana. S obzirom na to da je predmetna dopuna apelacije podnesena nakon proteka roka propisanog članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, a ne odnosi se na nove pravne okolnosti, nego se tiče istog činjeničnog stanja i osporenih odluka, Ustavni sud se neće upustiti u razmatranje ovog navoda apelanta Dževada Hazića.
  • 50.
    Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 51.
    Ustavni sud je utvrdio povredu prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije, jer je jedan od apelanata zadržan u pritvoru nakon pravosnažnosti njegove osuđujuće presude iako je u rješenju o produženju pritvora navedeno da će pritvor trajati do pravosnažnosti presude. S obzirom na nepostojanje zakonske osnove da se lice zadrži u pritvoru nakon pravosnažnosti presude, sudovi su dužni takvo lice pustiti na slobodu do upućivanja na izdržavanje kazne. Ustavni sud je zaključio da je krivični postupak protiv apelanata vođen na način koji zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
  • 52.
    Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 4. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 53.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.