Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 11/07.
OBRAZLOŽENJE

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Jovo Rosić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Usvaja se apelacija Nade Maljević.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog neizvršenja pravosnažne Presude Osnovnog suda u Foči broj Mal-98/03 od 29. septembra 2003. godine.

Ova Odluka dostavlja se Vladi Republike Srpske, koja je dužna u roku od 90 dana od dana prijema ove Odluke, osigurati zaštitu apelanticinih ustavnih prava u smislu ove Odluke, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove Odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Nada Maljević (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnijela je 5. jula 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog neizvršenja pravosnažne Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Mal-98/03 od 29. septembra 2003. godine. Apelantica je 9. juna 2006. godine dostavila dopunu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Osnovnog suda i Općine Foča (u daljnjem tekstu: Općina) je 15. augusta 2005. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Osnovni sud i Općina su 31. augusta i 1. septembra 2005. godine dostavili odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je 8. septembra 2006. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Osnovnog suda i Općine su 17. juna 2006. godine dostavljeni apelantici. Odgovor Okružnog suda je 25. septembra 2006. godine dostavljen apelantici.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 7.
    Presudom Osnovnog suda broj Mal-98/03 od 29. septembra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-274/04 od 25. maja 2005. godine, Zajednica stanovanja Foča (u daljnjem tekstu: Zajednica stanovanja) kao tuženi je obavezana da apelantici na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 460,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.877,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
  • 8.
    Apelantica navodi da nije podnosila prijedlog za izvršenje navedene presude, jer je izvršenje praktično nemoguće provesti, a što je vidljivo iz dopisa Osnovnog suda broj I-103/04 od 8. juna 2005. godine, broj I-244/05 od 14. juna 2005. godine i broj I-193/03 od 7. juna 2005. godine, koje je apelantica dostavila u prilogu svoje apelacije.
  • 9.
    Osnovni sud je dopisom broj I-103/04 od 8. juna 2005. godine, u predmetu broj I-103/04 tražioca izvršenja Milana Jojića protiv izvršenika Zajednice stanovanja, obavijestio tražioca izvršenja da je po pravosnažnosti Rješenja o protivizvršenju broj I-103/04 od 26. oktobra 2004. godine navedeno rješenje sud dostavio na izvršenje na novčanim sredstvima izvršenika Zajednice stanovanja Novoj banci, Filijala Foča, kod koje se vodi žiroračun izvršenika. Sud je naveo da je navedena banka obavijestila sud 29. decembra 2004. godine da nije u mogućnosti izvršiti sudsko rješenje, jer je žiroračun Zajednice stanovanja blokirala Porezna uprava Republike Srpske, te Osnovni sud jer je dostavljeno više rješenja na osnovu neplaćenih taksi. Banka je obavijestila sud da komitent nije imao priliva na račun, niti ima sredstava na računu, tako da navedeno rješenje nije izvršeno. Sud je, dalje, naveo da je sudski izvršilac pokušao izvršiti navedeno rješenje popisom i prodajom pokretnih stvari izvršenika, te je u zapisniku od 15. aprila 2005. godine konstatirano da je na adresi izvršenika Zajednice stanovanja našao zatvorene prostorije i od komšija doznao da izvršenik ne radi već duže vremena i da radnici ne dolaze na posao. Sud je, također, naveo da nema saznanja da li su Općina Foča i Fond stanovanja zaključili sporazum o načinu preuzimanja sredstava, prava i obaveza Zajednice stanovanja, u skladu sa članom 67. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Sud je naveo da se sutkinja usmeno obraćala načelniku Općine i republičkom javnom pravobraniocu sa sjedištem u Foči radi reguliranja ovog problema. Sud je, također, naveo da je uvidom u više spisa predmetnog suda utvrđeno da Zajednica stanovanja uopće ne radi, odnosno da u njoj nema zaposlenih koji dolaze na posao.
  • 10.
    Osnovni sud je dopisom broj I-193/03 od 7. juna 2005. godine, u predmetu I-193/03 tražioca izvršenja Mile Čajevića protiv Zajednice stanovanja, obavijestio tražioca izvršenja da je sudski izvršilac u više navrata pokušao provesti izvršenje pljenidbom pokretnih stvari izvršenika, jer izvršenje prema ranijem rješenju o izvršenju nije provedeno, budući da na žiroračunu izvršenika nije bilo novčanih sredstava. Sud je naveo da, prema posljednjem zapisniku o popisu i pljenidbi pokretnih stvari izvršenika, izvršenje nije provedeno, jer su na naznačenoj adresi zatečene zaključane prostorije, kao i u više navrata ranije, te da, stoga, sudski izvršilac nije u mogućnosti izvršiti popis i pljenidbu pokretnih stvari. Dalje je navedeno da u spisu nema podataka da li su Općina i Fond stanovanja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond stanovanja) zaključili ugovor o načinu preuzimanja sredstava, prava i obaveza Zajednice stanovanja, u skladu sa članom 65. Zakona o privatizaciji državnih stanova, te da je sud u više navrata urgirao kod načelnika Općine da se riješi status Zajednice stanovanja, ali da taj status nije riješen. Također je navedeno da sud nema podataka da li Zajednica stanovanja radi, jer se svi pozivi vraćaju, a Zajednica se ne odaziva na pozive. Sud je naveo da će naložiti sudskom izvršiocu da ponovo pokuša provesti izvršenje ukoliko izvršenik posjeduje pokretne stvari za pljenidbu, a da će od Općine Foča tražiti podatke kakav je daljni status Zajednice stanovanja i da li se provode zakonske aktivnosti za preuzimanje prava i obaveza Zajednice stanovanja.
  • 11.
    Osnovni sud je dopisom broj I-244/05 od 14. juna 2005. godine, u predmetu broj I-244/05 tražioca izvršenja Koviljke Radović protiv izvršenika Zajednice stanovanja, obavijestio tražioca izvršenja da je sud pokušao dostaviti izvršeniku rješenje o izvršenju, ali da se sudsko pismeno vratilo sa naznakom "dostava pokušana 2. juna 2005. godine firma zatvorena". Sud je, dalje, naveo da nema saznanja da li su Općina Foča i Fond stanovanja zaključili sporazum o načinu preuzimanja sredstava, prava i obaveza Zajednice stanovanja, u skladu sa članom 65. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Također je navedeno da se sutkinja usmeno obraćala načelniku Općine Foča i republičkom javnom pravobraniocu sa sjedištem u Foči radi reguliranja navedenog problema. Sud je, na kraju, naveo da je uvidom u više spisa predmetnog suda utvrdio da Zajednica stanovanja uopće ne radi, odnosno da u njoj nema zaposlenih koji dolaze na posao.
  • 12.
    Apelantica je, također, u dopuni apelacije dostavila rješenja Osnovnog suda broj I-244/05 od 23. maja 2006. godine i broj I-103/04 od 23. maja 2006. godine kojim su izvršni postupci pokrenuti protiv Zajednice stanovanja Foča prekinuti zbog prestanka postojanja izvršenika.

IV. Apelacije

a) Navodi iz apelacija

  • 13.
    Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica se žali da ne može naplatiti svoja potraživanja od Zajednice stanovanja, jer navedena Zajednica faktički ne radi, niti obavlja djelatnost, a Općina Foča i Fond stanovanja nisu zaključili sporazum kojim bi uredili način preuzimanja sredstava, prava i obaveza, kao i zaposlenih radnika bivših samoupravnih interesnih zajednica u stambenoj oblasti, što je bila njihova zakonska obaveza, jer bi na taj način bio određen pravni sljednik Zajednice stanovanja i bile bi stvorene zakonske pretpostavke da apelantica naplati svoja potraživanja. Apelantica smatra da se u konkretnom slučaju radi o očiglednim nedostacima u organizaciji pravosudnog sistema Republike Srpske. Apelantica predlaže da Ustavni sud utvrdi kršenje navedenih prava i da odgovornoj strani naloži da u što kraćem roku preduzme mjere s ciljem osiguranja izvršenja pravosnažne presude.
  • 14.
    U dopuni apelacije apelantica je Ustavnom sudu dostavila rješenja o prekidu izvršnih postupaka pred Osnovnim sudom u predmetima Koviljke Radović i Milana Jojića, te navela da se na osnovu tih rješenja može zaključiti da su izvršni postupci pokrenuti protiv Zajednice stanovanja nedjelotvorni pravni lijekovi. Također, navodi da svoja potraživanja neće moći realizirati ni ubuduće sve dok Općina Foča i Fond stanovanja ne zaključe sporazum o preuzimanju obaveze, kako je to propisano članom 65. Zakona o privatizaciji državnih stanova, što oni do danas izbjegavaju.
    • b)
      Odgovori na apelacije
  • 15.
    U svom odgovoru na predmetnu apelaciju Osnovni sud je naveo da je u navedenom predmetu tuženi izjavio žalbu 15. decembra 2003. godine, te da je u toku žalbeni postupak kod Okružnog suda u Trebinju, tako da Presuda broj Mal-98/03 od 29. septembra 2003. godine nije postala pravosnažna.
  • 16.
    Okružni sud u svom odgovoru na apelaciju je naveo da je povodom žalbe Zajednice stanovanja riješeno Presudom Okružnog suda broj Gž-274/04 od 25. maja 2005. godine. Okružni sud je naveo da je pokušao u dva navrata tuženom dostaviti navedenu presudu, ali da je pismeno vraćeno uz naznaku da tuženi ne postoji. Stoga je Okružni sud navedenu presudu izvjesio na oglasnu ploču 18. jula 2005. godine, gdje je stajala mjesec dana, te je nakon toga 24. augusta 2005. godine dostavio spis prvostepenom sudu zajedno sa primjercima povratnica i Odlukom Okružnog suda broj Gž-274/04.
  • 17.
    U svom odgovoru na apelaciju načelnik Općine Foča navodi da je sa Fondom stanovanja pokušao sporazumom riješiti pitanje prava, obaveza i statusa zaposlenih radnika ukinute Samoupravne interesne zajednice stanovanja Foča, u skladu sa članom 65. Zakona o privatizaciji državnih stanova, ali da nije došlo do potpisivanja sporazuma zbog isključivosti Fonda stanovanja i neprihvatanja bilo koje obaveze koja se odnosi na ukinutu Samoupravnu interesnu zajednicu. Navodi, također, da će nastaviti aktivnosti na rješavanju ovog pitanja, a kada se navedeno pitanje riješi, o tome će obavijestiti Ustavni sud.

V. Relevantni propisi

  • 18.
    U Zakonu o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik RS" br. 11/00, 18/01, 35/01, 16/02, 47/02, 65/03, 70/04, 2/05, 67/05 i 118/05, čiji je osnovni tekst, dakle, objavljen u "Službenom glasniku RS" broj 11/00 25. aprila 2000. godine), koji je stupio na snagu 3. maja 2000. godine, sa početkom primjene istekom roka od 90 dana od dana objavljivanja, relevantne odredbe glase:

"Član 65.

Grad, odnosno općina i Fond stanovanja Republike Srpske će u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona međusobno urediti način preuzimanja sredstava, prava i obaveza, kao i zaposlenih radnika dosadašnjih samoupravnih interesnih zajednica u stambenoj oblasti.

Član 73.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u 'Službenom glasniku Republike Srpske', a primjenjuje se istekom roka od 90 dana od dana objavljivanja."

VI. Dopustivost

  • 19.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 20.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 21.
    U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 22.
    Stoga, Ustavni sud predmetnu apelaciju tumači tako da se apelantica poziva na svoje pravo na izvršenje pravosnažnih sudskih odluka u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 23.
    Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određeni stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, Serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja da li je bilo poštivano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, Serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
  • 24.
    Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantici da se žali zbog neizvršenja pravosnažne presude. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
  • 25.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o nemogućnosti izvršenja pravosnažne sudske odluke zbog propuštanja zakonom propisanog činjenja organa vlasti, te da apelantica nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi isposlovala traženo izvršenje.
  • 26.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud prihvata da su predmetne apelacije dopustive.

VII. Meritum

  • 27.
    Apelantica smatra da je neizvršavanjem pravosnažne sudske odluke povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 28.
    Apelantica, u konkretnom slučaju, povredu prava na pravično suđenje vidi u činjenici što se ne izvršava pravosnažna sudska odluka, kojom je utvrđena obaveza Zajednice stanovanja da apelantici isplati utvrđeni novčani iznos. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40) prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal; to obuhvata "pravo na sud", u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da se pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, Serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dopušta da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provođenja sudske odluke; tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Evropsku konvenciju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, Serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine u Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24 i str. 1410 i 1411, st. 16-20).
  • 29.
    Ustavni sud smatra da se navedeni stav Evropskog suda za ljudska prava može primijeniti i na predmetnu apelaciju s obzirom na to da se ona, također, odnosi na neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka. Ustavni sud dodaje i da je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Hornsby, također, naglasio da "efektivna zaštita učesnika u takvom postupku i povrat legaliteta pretpostavljaju obavezu upravnih organa da ispoštuju presudu suda" (vidi stav 41. navedene odluke). U navedenom predmetu Evropski sud za ljudska prava odlučio je da je član 6. stav 1. Evropske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštivale izvršenje sudske presude.
  • 30.
    Dalje, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu Blentić protiv Republike Srpske (vidi predmet broj CH/96/17, Odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 3. decembra 1997. godine) našao je povredu prava na pravično suđenje zato "što je policija bila pasivna usprkos svojoj obavezi da pomogne u izvršenju sudske odluke". Ombudsmen za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu B. D. protiv Federacije Bosne i Hercegovine (vidi predmet broj (B) 746/97, Izvještaji od 24. marta 1999. godine) našao je povredu člana 6. Evropske konvencije u činjenici da "vlasti nisu, više od dvije godine, izvršile presudu i nalog za izvršenje koje je izdao Osnovni sud u Tuzli u korist podnosioca prijave". Također, ombudsmen za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je u predmetu A. O. protiv Republike Srpske (vidi predmet broj (B) 60/96, Izvještaji od 13. aprila 1999. godine) našao povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u "propustu Osnovnog suda iz Banje Luke da izvrši konačnu i obavezujuću odluku, koju je donijela Komisija osnovana prema Aneksu 7. u korist podnosioca žalbe".
  • 31.
    Iz navedenog je vidljivo da postoji izgrađena praksa u pogledu toga da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje.
  • 32.
    U konkretnom slučaju apelantica posjeduje pravosnažnu sudsku odluku kojom je utvrđena obaveza Zajednice stanovanja da joj isplati određene iznose. Međutim, apelantica, obeshrabrena slučajevima u kojima su lica, koja su se nalazila u istoj pravnoj situaciji kao i apelantica, odnosno posjedovala pravosnažne odluke Osnovnog suda prema kojim je Zajednica stanovanja bila obavezna da im isplati utvrđene novčane iznose i izvrši određene radnje, pokretala postupke izvršenja, pa je u nekim postupcima, i pored aktivnosti sudova s ciljem izvršenja pravosnažnih sudskih odluka, izvršenje, ipak, izostalo zbog činjenice da Općina Foča i Fond stanovanja nisu, u smislu odredaba člana 65. Zakona o privatizaciji državnih stanova, međusobno uredili način preuzimanja prava i obaveza, kao i zaposlenih radnika dosadašnjih samoupravnih interesnih zajednica u stambenoj oblasti. U predmetima koje je apelantica dostavila u svojoj dopuni apelacije Osnovni sud je postupio u skladu sa Zakonom o izvršnom postupku, te prekinuo izvršni postupak zbog toga što je prestao da postoji izvršenik. U vezi sa navedenim, Ustavni sud konstatira da se na pojedinca ne može staviti pretjerani teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi došao do ostvarivanja svojih prava (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 18/00 od 10. maja 2002. godine, tačka 40, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 30/02). Djelotvornost pravnog lijeka ne ogleda se samo u činjenici da je on pravno i formalno predviđen već i da je u praksi efikasan. Osnovna ljudska prava, koja štite Evropska konvencija i Ustav Bosne i Hercegovine, moraju biti stvarna i djelotvorna kako u zakonu, tako i u praksi, a ne iluzorna i teoretska. Pravni lijekovi koji su predviđeni za zaštitu prava moraju biti fizički dostupni, ne smiju biti ometani aktima, propustima, odgađanjima ili nemarom vlasti, te moraju biti u stanju štititi predmetna prava (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 36/02 od 30. januara 2004. godine, tačka 25, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 9/04).
  • 33.
    U konkretnom slučaju se postavlja pitanje da li je Republika Srpska, u skladu sa svojom pozitivnom obavezom, preduzela aktivnosti s ciljem osiguranja zaštite apelanticinih ustavnih prava u smislu izvršenja pravosnažne sudske odluke.
  • 34.
    U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je članom 65. Zakona o privatizaciji državnih stanova određeno da će grad, odnosno Općina i Fond stanovanja u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu navedenog zakona međusobno urediti način preuzimanja sredstava, prava i obaveza, kao i zaposlenih radnika dosadašnjih samoupravnih interesnih zajednica u stambenoj oblasti. Međutim, iako je navedeni zakon stupio na snagu 3. maja 2000. godine, do uređenja prava i obaveza između zakonom određenih organa još uvijek nije došlo iako je prošlo više od šest godina. Također, nije izvjesno da li će i kada Općina i Fond stanovanja urediti način preuzimanja prava i obaveza bivše Zajednice stanovanja, što proizlazi i iz odgovora načelnika Općine Foča. Stoga, faktičko stanje je da se ne zna ko je obavezan izvršiti apelanticinu pravosnažnu sudsku odluku kojom su utvrđene određene obaveze za Zajednicu stanovanja.
  • 35.
    Ustavni sud konstatira da su Općina Foča i Fond stanovanja organi Republike Srpske, te da je njima nametnuta zakonska obaveza da urede prava i obaveza bivše Zajednice stanovanja. Stoga, proizlazi da je Republika Srpska s ciljem efikasnosti pravnog sistema bila obavezna da osigura ispunjavanje zakonskih obaveza svojih organa, te time omogući apelantici izvršenje njene pravosnažne odluke. Evidentno je da Republika Srpska nije postupila u skladu sa zakonom, jer do uređenja načina preuzimanja prava i obaveza bivše Zajednice stanovanja između Općine i Fonda stanovanja, prema članu 65. Zakona o privatizaciji državnih stanova, nije došlo (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj AP 1431/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 54).
  • 36.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je Republika Srpska propustila da izvrši svoju pozitivnu obavezu i omogući apelantici da izvrši svoju pravosnažnu odluku.
  • 37.
    Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 38.
    U okviru zaključka u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

  • 39.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u situaciji kada Republika Srpska, kao javna vlast države Bosne i Hercegovine, nije preduzela radnje u okviru svoje pozitivne zakonske obaveze i apelantici omogućila izvršenje njene pravosnažne odluke.
  • 40.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 41.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.