Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 11/07.
OBRAZLOŽENJE

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Usvaja se apelacija Hajrudina Hasića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj Gž-11/05 od 24. maja 2005. godine i Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci broj R-499/03 od 27. decembra 2004. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu Odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajrudina Hasića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Gž-11/05 od 24. maja 2005. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj R-499/03 od 27. decembra 2004. godine, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Nalaže se Okružnom sudu da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Hajrudin Hasić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojega zastupa Zlatan Ljubljanac, advokat iz Gradiške, podnio je 23. jula 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-11/05 od 24. maja 2005. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj R-499/03 od 27. decembra 2004. godine. Apelant je podnio Ustavnom sudu dopunu apelacije 1. decembra 2005. godine, koju je proširio i na Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-602/05 od 31. oktobra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda zatraženo je 19. decembra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Okružnog suda je zatraženo da dostavi i cio spis.
  • 3.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor 13. januara 2006. godine, a Okružni sud odgovor i cio spis 16. januara 2006. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog i Okružnog suda dostavljeni su apelantu 28. augusta 2006. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Rješenjem Okružnog suda broj R-499/03 od 27. decembra 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj Gž-11/05 od 24. maja 2005. godine, odbijen je apelantov prijedlog kojim je tražio da se prizna Presuda Osnovnog suda Države Luzern - Kanton Luzern (u daljnjem tekstu: Osnovni sud Države Luzern) broj 110045 od 2. septembra 2002. godine, koja je postala pravosnažna 27. septembra 2002. godine. Navedenom presudom DI "Vrbas" d.d. Industrija namještaja - Banja Luka (u daljnjem tekstu: protivpredlagač) je obavezana da apelantu plati iznos od 2. 848.200,42 USD sa 15 posto kamate od 4. oktobra 1998. godine s tim da se dio iznosa od 1.134.800,96 USD okamaćuje od 1. oktobra 1994. godine do 31. oktobra 1995. godine sa 8 posto kamata, a od 1. novembra 1995. godine do 3. oktobra 1998. godine sa 15 posto kamata. Istom presudom protivpredlagač je obavezan da snosi parnične troškove tako da 8.000 švajcarskih franaka isplati Osnovnom sudu Države Luzern, a 3.268,55 ŠFR advokatu Hajsoergu u Luzernu. Rješenjem Okružnog suda apelant je obavezan da protivpredlagaču naknadi troškove vanparničnog postupka u iznosu od 2.200 KM.
  • 7.
    Sudovi su utvrdili da za priznanje navedene strane sudske odluke nisu bili ispunjeni uvjeti iz člana 6. stav 3.a Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 88. stav 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 43/82 i 78/82) (u daljnjem tekstu: ZRSZ), koji se primjenjuje u Republici Srpskoj na osnovu člana 458. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP, "Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03 i 74/05). U postupku priznavanja strane sudske odluke - Presude Osnovnog suda Države Luzern broj 110045 od 2. septembra 2002. godine, sudovi su utvrdili da je načinom na koji je vođen postupak u Osnovnom sudu Države Luzern povrijeđeno pravo protivpredlagača da se sa postupkom, odnosno podnesenom tužbom i činjeničnim navodima u tužbi, upozna na jeziku koji je u službenoj upotrebi države u kojoj ima sjedište. Sudovi su, također, utvrdili da je presuda donesena u odsutnosti protivpredlagača (u tom postupku tuženog), a da su se tužba i druga pismena pokušala dostaviti diplomatskim putem, te da su, zbog nemogućnosti dostavljanja na takav način, službeno objavljena u luzernskom "Kantonalnom listu" broj 23 od 8. juna 2002. godine, na njemačkom jeziku. Tim oglasom tužba protiv predlagača je stavljena na raspolaganje i pozvan je na javnu raspravu. S obzirom na sve navedeno, Okružni sud je zaključio da u konkretnom slučaju za priznavanje ove strane sudske odluke nije ispunjen uvjet iz člana 6. stav 3.a Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 88. stav 1. ZRSZ u vezi sa članom 458. ZPP, prema kojima će sud u Bosni i Hercegovini odbiti priznavanje strane sudske odluke ako povodom prigovora lica protiv kojeg je ta odluka donesena utvrdi da to lice nije moglo učestvovati u postupku zbog nepravilnosti u postupku.
  • 8.
    Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-602/05 od 31. oktobra 2005. godine odbačena je kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv Rješenja Vrhovnog suda broj Gž-11/05 od 24. maja 2005. godine. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o vanparničnoj stvari u kojoj se ispituje da li su ispunjeni uvjeti za priznavanje strane sudske odluke, te da se rješenjem o priznavanju ne odlučuje o meritumu, budući da pravosnažna odluka o meritumu već postoji. Vrhovni sud je, dalje, istakao da je, prema odredbama člana 254. ZPP, revizija dopuštena protiv rješenja kojim je postupak pravosnažno završen. Međutim, u konkretnom slučaju postupak je pravosnažno završen odlukom čije se priznanje traži, zbog čega je odbacio reviziju kao nedopuštenu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    Apelant se žali da je osporenim rješenjima Vrhovnog i Okružnog suda kojim je odbijen njegov prijedlog za priznanje strane sudske odluke povrijeđeno njegovo pravo iz čl. II/2, II/6, III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da su osporena rješenja, kojima je odbijen njegov prijedlog da se prizna pravosnažna Presuda Osnovnog suda Države Luzern broj 110045 od 2. septembra 2002. godine, nezakonita i da su direktno suprotna navedenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Prema apelantovim navodima, nezakonitost osporenih rješenja se ogleda u činjenici da Vrhovni i Okružni sud pri donošenju rješenja nisu savjesno i brižljivo ocijenili dokaze u smislu odredaba člana 8. ZPP u vezi sa članom 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku ("Službeni list SRBiH" broj 10/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 74/05). Zbog svega navedenog, apelant je zatražio da Ustavni sud ukine osporena rješenja kojima mu je uskraćeno pravo na imovinu, odnosno novčana sredstava koja su mu dosuđena navedenom presudom Osnovnog suda Države Luzern.

b) Odgovor na apelaciju

  • 10.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da protivpredlagač do dostavljanja prvostepene presude nije bio obaviješten o prirodi i razlogu tužbe koju je apelant podnio protiv njega Osnovnom sudu Države Luzern, zbog čega je i odbijen zahtjev za priznavanje Presude Osnovnog suda Države Luzern broj 110045 od 2. septembra 2002. godine. Vrhovni sud je naglasio da je prilikom odlučivanja imao u vidu odredbu člana 88. stav 1. ZRSZ u vezi sa članom 458. ZPP prema kojoj će sud u Bosni i Hercegovini odbiti da prizna stranu sudsku odluku ako povodom prigovora lica protiv kojega je ta odluka donesena utvrdi da to lice nije moglo učestvovati u postupku zbog nepravilnosti u postupku, što je slučaj sa protivpredlagačem. Vrhovni sud je naglasio da je protivpredlagač taj prigovor istakao u žalbi Vrhovnom sudu, navodeći da zbog toga što mu tužba i poziv nisu bili dostavljeni na jeziku koji razumije nije mogao učestvovati u sporu pred Osnovnim sudom Države Luzern. Također se navodi da protivpredlagač nije mogao biti upoznat ni sa sadržajem oglasa, objavljenog na njemačkom jeziku u "Kantonalnom listu" Kantona Luzern broj 23 od 8. juna 2002. godine, jer ima sjedište u Banjoj Luci. Vrhovni sud je, dalje, naveo da protivpredlagač, suprotno navodima apelacije, ne samo da nije učestvovao u prvostepenom postupku nego nije znao, niti mogao znati da se protiv njega vodi postupak prije nego što je primio prvostepenu presudu.
  • 11.
    Prema ocjeni Vrhovnog suda, okolnosti da su stranke sporazumno prihvatile nadležnost stranog suda u eventualno međusobnom sporu ne znači da se protivpredlagač odrekao prava da se služi svojim jezikom u postupku pred inozemnim sudom koje mu pripada i prema Evropskoj konvenciji, niti da je bio obaviješten o zakazivanju rasprave pred prvostepenim sudom, o čemu apelant nije ponudio nikakve dokaze. Vrhovni sud je konstatirao da se dostavljanjem presude Osnovnog suda Države Luzern protivpredlagaču nisu mogli otkloniti procesni nedostaci u prvostepenom postupku na koje je ukazano, jer je Viši sud Države Luzern - Kantona Luzern (u daljnjem tekstu: Viši sud Države Luzern) donio odluku da se, zbog procesnih razloga, žalba protivpredlagača neće razmatrati.
  • 12.
    U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i provedenih dokaza, nakon održanih rasprava 5. oktobra 2004. godine, 6. decembra 2004. godine i 27. decembra 2004. godine, imajući u vidu rezultate cjelokupnog postupka, donio Rješenje broj R-499/03 od 27. decembra 2004. godine kojim je odbio apelantov prijedlog da prizna stranu sudsku odluku, imajući pri tome u vidu da, prema odredbi člana 88. ZRSZ, protivpredlagač nije učestvovao u postupku koji je prethodio donošenju strane sudske odluke čije se priznanje traži, čime je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na apelanta. Prema ocjeni ovog suda, navodi apelacije su neosnovani i u toku postupka pred Okružnim sudom radnjama suda nije došlo do povrede prava na imovinu i drugih prava na koje se apelant neosnovano poziva u apelaciji podnesenoj Ustavnom sudu.

V. Relevantni propisi

  • 13.
    Zakon o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 43/82 i 72/82):

"Član 88.

  • 1)
    Sud u Bosni i Hercegovini odbit će priznanje strane sudske odluke ako povodom prigovora lica protiv koga je ta odluka donesena utvrdi da to lice nije moglo učestvovati u postupku zbog nepravilnosti u postupku.
  • 2)
    Naročito će se smatrati da lice protiv koga je donesena strana sudska odluka nije moglo učestvovati u postupku zbog toga što mu poziv, tužba ili rješenje kojim je započet postupak nisu bili lično dostavljeni, odnosno što uopće nije ni pokušano lično dostavljanje, osim ako se na bilo koji način uputilo u raspravljanje o glavnoj stvari u prvostepenom postupku.

Član 101. u relevantnom dijelu glasi:

...

  • 3)
    Protiv rješenja o priznanju, odnosno izvršenju odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja.
  • 4)
    O žalbi protiv rješenja iz stava 3. ovog člana odlučuje drugostepeni sud.

..."

  • 14.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03 i 74/05):

"Član 235. u relevantnom dijelu glasi:

Rješavajući žalbu, drugostepeni sud može:

...

  • 2)
    Odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi rješenje prvostepenog suda;

...

Član 247. u relevantnom dijelu glasi:

...

Revizija je nedopuštena ako ju je izjavilo lice koje nije ovlašćeno na podnošenje revizije, ili lice koje je odustalo od revizije, ili ako lice koje je izjavilo reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može podnijeti.

Član 254. u relevantnom dijelu glasi:

Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen.

Revizija protiv rješenja iz stava 1. ovog člana nije dopuštena u sporovima u kojima ne bi bila dopuštena revizija protiv pravosnažne presude.

...

Član 458.

Do stupanja na snagu posebnog zakona sudovi će u parničnom postupku primjenjivati odredbe čl. 46. do 68. i čl. 79. do 101. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima ('Službeni list SFRJ' br. 43/82 i 72/82)."

  • 15.
    Zakon o vanparničnom postupku ("Službeni list SRBiH" broj 10/89 koji se primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 21/92 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 74/05):

"Član 2.

Opće odredbe ovog zakona primjenjuju se i u posebnim vanparničnim postupcima sadržanim u ovom zakonu ako nije drukčije određeno, kao i u drugim vanparničnim stvarima za koje posebnim zakonom nisu uređena pravila postupanja.

U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako zakonom nije drukčije određeno."

VI. Dopustivost

  • 16.
    Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na povrede prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

"Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno."

  • 17.
    U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta u odnosu na navedene povrede, Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana, između ostalih slučajeva, i ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine).
  • 18.
    U konkretnom slučaju apelant se žali da je osporenim rješenjima došlo do povrede njegovog prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Žalbene navode o povredi navedenog prava apelant nije posebno obrazložio.
  • 19.
    Ustavni sud zapaža da ovi apelantovi žalbeni navodi nemaju uporišta i da su apelantove tvrdnje paušalne, jer apelant nije ničim dokazao da je odlukama sudova došlo do kršenja njegovih prava na privatni i porodični život, dom i prepisku. Dakle, apelant u apelaciji, osim paušalnih navoda o povredi navedenog prava, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio bar vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenog ustavnog prava.
  • 20.
    Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi ne bi mogli nedvosmisleno opravdati tvrdnju o postojanju povrede navedenog prava. Zbog svega navedenog, a posebno zbog uopćene i neargumentirane tvrdnje o povredi ovog prava, u kojoj predočene činjenice, u nedostatku relevantnih dokaza koji bi potkrijepili te činjenice, ni na koji način ne mogu opravdati takvu tvrdnju, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
  • 21.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
  • 22.
    U odnosu na navode apelacije kojim apelant osporava rješenje Vrhovnog i Okružnog suda u vezi sa povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i odgovarajućih odredaba iz čl. II i III Ustava Bosne i Hercegovine u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 23.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 24.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj Gž-11/05 od 24. maja 2005. godine. Dopunom apelacije od 1. decembra 2005. godine apelant je proširio navode apelacije i na Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-602/05 od 31. oktobra 2005. godine. Ustavni sud zapaža da je navedenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija izjavljena na Rješenje Vrhovnog suda broj Gž-11/05 od 24. maja 2005. godine odbačena kao nedopuštena, dakle, u konkretnom slučaju revizija je bila neefektivan pravni lijek. Međutim, apelant je Ustavnom sudu podnio apelaciju 23. jula 2005. godine protiv Rješenja Vrhovnog suda broj Gž-11/05 od 24. maja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana nakon donošenja ove Odluke Vrhovnog suda, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 25.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 26.
    Apelant osporava navedena rješenja, tvrdeći da je tim Rješenjima povrijeđeno njegovo pravo iz čl. II/2, II/6, III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se, u suštini, žali da su osporena rješenja zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je dovelo do kršenja njegovog prava na pravičan postupak i prava na imovinu.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici određuje da:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

Član 6. stav 3.a Evropske konvencije glasi:

"3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: a. da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega;"

Postojanje "spora" u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije

  • 27.
    U vezi sa postojanjem "spora" o pravu, Ustavni sud upućuje na principe iznesene u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i sažete u njegovoj presudi Benthem od 23. oktobra 1985. godine (Serija A, broj 97, str. 14-15, stav 32).
  • 28.
    U ovom predmetu jasno proizlazi da je spor nastao pokretanjem postupka za priznavanje strane sudske odluke pred Okružnim sudom u Banjoj Luci, u konkretnom slučaju Presude Osnovnog suda Države Luzern broj 110045 od 2. septembra 2002. godine.
  • 29.
    Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju priznanju Presude Osnovnog suda Države Luzern broj 110045 od 2. septembra 2002. godine pred Okružnim sudom prethodio građanski postupak pred Osnovnim sudom u Državi Luzern u kojem su apelant i protivpredlagač kao poslovni partneri vodili spor o zaključenom ugovoru o međusobnim poslovnim odnosima u predmetu ispunjenja novčane tražbine proistekle iz ugovorenog odnosa.
  • 30.
    Ustavni sud smatra da postupak priznanja strane sudske odluke sam po sebi ne predstavlja spor, a da se parnični postupak vođen pred Osnovnim sudom u Državi Luzern u konkretnom slučaju može smatrati "sporom" u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da, ukoliko se rješenje u postupku priznanja presude pred Okružnim sudom jasno zasniva na pravu i činjenicama utvrđenim u parničnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom Države Luzern, a koji se nesumnjivo može smatrati "sporom" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, onda se i postupak priznanja ove strane sudske odluke (davanje egzekvature), koji mora proći svaka strana sudska odluka, mora smatrati cjelinom i kao takav biti predmet razmatranja pred Ustavnim sudom ukoliko je takav postupak obuhvaćen apelantovom žalbom.

"Građanska prava i obaveze"

  • 31.
    Član 6. stav 1. Evropske konvencije utvrđuje proceduralne garancije za presuđivanje u određenim sporovima. Cilj izraza "građanska prava i obaveze" iz Evropske konvencije jeste da utvrdi granice primjene člana 6. stav 1. Ovaj izraz se ne može primjenjivati na sve sporove u vezi sa "građanskim pravima i obavezama" iz domaćeg prava; ovo pravo ili obavezu mora biti moguće kvalificirati kao "građanske".
  • 32.
    U ovom predmetu potrebno je riješiti preliminarno pitanje da li je postupak priznanja strane sudske odluke, u konkretnom slučaju Presude Osnovnog suda Države Luzern - Kanton Luzern broj 110045 od 2. septembra 2002. godine, "spor" o građanskim pravima i obavezama.
  • 33.
    Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, početna tačka u svakom predmetu mora biti karakter koji se daje ovim pravima i obavezama prema domaćem pravnom sistemu. Međutim, to je samo početna naznaka. Naime, pojam "građanskih prava i obaveza" je "autonoman" u smislu Evropske konvencije i "ne može se tumačiti samo prema domaćem zakonu tužene strane", odnosno "da li se pravo treba smatrati građanskim, u smislu značenja tog izraza u Evropskoj konvenciji, mora biti utvrđeno u odnosu na suštinski sadržaj i efekte tog prava - a ne njegovom pravnom klasifikacijom - prema domaćem pravu relevantne države" (vidi presudu Konig od 28. juna 1978. godine, Serija A, broj 27, str. 29-30, st. 88-89).
  • 34.
    U ovu svrhu treba, također, uzeti u obzir pravne sisteme drugih država, da bi se vidjelo da li postoji kakav jednoobrazan koncept "građanskih prava i obaveza" koji bi ili obuhvatio ili isključio činjenice ovog predmeta (vidi navedenu presudu Konig, Serija A, broj 27, str. 30, stav 89).
  • 35.
    Evropski sud za ljudska prava smatra da izraz "sporovi" o "građanskim pravima i obavezama" uključuje sve postupke čiji je rezultat odlučujući za privatna prava i obaveze čak i ako se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje nezavisno i bez obzira na to da li pripadaju, prema domaćem pravnom sistemu tužene države, sferi privatnog prava ili javnog prava ili su mješovitog karaktera (vidi presudu Ringeisen od 16. jula 1971. godine, Serija A, broj 13, strana 39, stav 94, i navedenu presudu Konig, Serija A, broj 27, str. 30 i 32, st. 90. i 94). Štaviše, nije dovoljno da spor ili postupak imaju slabu vezu ili neznatne posljedice koje utječu na građanska prava ili obaveze: "građanska prava ili obaveze moraju biti predmet - ili jedan od predmeta spora; rezultat postupka mora biti direktno odlučujući za to pravo" (La Compte, Van Leuven i De Meyere, presuda od 23. juna 1981. godine, Serija A, broj 43, strana 21, stav 47).
  • 36.
    U konkretnom predmetu Ustavni sud smatra da je jasno da postupci, čiji je rezultat rješenje u postupku priznanja strane sudske odluke zasnovano na odlukama sudova u parničnom postupku, predstavljaju "spor" o "građanskim pravima i obavezama" s obzirom na karakter prava o čijem postojanju je odlučeno, posebno imajući u vidu način i obim odluka redovnih sudova u konkretnom slučaju. Ustavni sud, također, ističe da, ukoliko postupci koji se prema domaćem zakonodavstvu ne mogu klasificirati kao "sporovi" o "građanskim pravima i obavezama", te bi samim time bili izvan obima zaštite člana 6. Evropske konvencije, razmatraju pitanja koja mogu dovesti do uplitanja u apelantova građanska prava i obaveze ili do negiranja prava utvrđenih u prethodnom građanskom postupku, onda i ti postupci moraju imati karakter "spora" o "građanskim pravima i obavezama" i moraju uživati zaštitu navedenog člana. U konkretnom slučaju u postupku priznavanja strane sudske presude redovni sudovi su se upustili u razmatranje pitanja koja imaju jasan karakter "građanskih prava i obaveza" i svojim odlukama onemogućili izvršenje strane sudske odluke koja je ta pitanja razmotrila u skladu sa važećim stranim zakonima. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da nema sumnje da je konkretni postupak bio odlučujući za pitanje postojanja "građanskih prava i obaveza".

Poštivanje člana 6. stav 1. Evropske konvencije

  • 37.
    U konkretnom slučaju neophodno je utvrditi da li su sudovi u provođenju svojih ovlaštenja ispoštovali uvjete iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je primjena relevantnog zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska.
  • 38.
    U ovom predmetnom slučaju Vrhovni i Okružni sud su odbili apelantov prijedlog za priznanje Presude Osnovnog suda Države Luzern, pozivajući se na odredbe člana 6. stav 3.a Evropske konvencije kojim je propisano da svako ko je optužen za krivično djelo ima pravo da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega. Prema ocjeni sudova, sve do dostavljanja prvostepene presude Osnovnog suda Države Luzern protivpredlagač nije bio obaviješten o prirodi i razlogu apelantove tužbe, zbog čega je odbijen njegov zahtjev da se prizna Presuda Osnovnog suda Države Luzern broj 110045 od 2. septembra 2002. godine. Također, sudovi su se pozvali i na odredbu člana 88. stav 1. ZRSZ u vezi sa članom 458. ZPP prema kojoj će sud u Bosni i Hercegovini odbiti da prizna stranu sudsku odluku ako povodom prigovora lica protiv kojega je ta odluka donesena utvrdi da to lice nije moglo učestvovati u postupku zbog procesnih nepravilnosti u postupku, što je, prema ocjeni sudova, slučaj sa protivpredlagačem. Dalje, sudovi navode da oglas u "Kantonalnom listu" Kantona Luzern broj 23 od 8. juna 2002. godine nije objavljen na jeziku koji protivpredlagač razumije, u ovom slučaju na srpskom jeziku, da je sjedište protivnika u Banjoj Luci, u Republici Srpskoj, u kojoj je u službenoj upotrebi srpski jezik u smislu člana 7. Ustava Republike Srpske. Prema ocjeni sudova, protivniku nije omogućeno da u postupku koji je prethodio donošenju presude bude obaviješten, na jeziku koji razumije, o prirodi i razlozima tužbe protiv njega, jer mu tužba i poziv za raspravu pred Osnovnim sudom Države Luzern nisu bili lično dostavljeni, a on se nije upustio na bilo koji način u raspravljanje o glavnoj stvari u prvostepenom postupku, što je suprotno navedenim odredbama Evropske konvencije i ZRSZ.
  • 39.
    U pogledu apelantovih navoda da su odluke Vrhovnog i Okružnog suda nezakonite, jer su zasnovane na proizvoljnoj primjeni odredaba člana 88. st. 1. i 2. ZRSZ, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu prema kojoj je nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu" i Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su redovni sudovi primijenili zakon osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava. To je, naprimjer, slučaj kad je neki redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku" broj 31/03).
  • 40.
    S obzirom na to da se apelant žali na nepravičnost postupka (proizvoljna primjena zakona koja je vodila lišavanju imovine), zadatak Ustavnog suda je da provjeri, u prvom redu, da li su Vrhovni i Okružni sud u konkretnom slučaju, u pogledu primjene relevantnih odredaba ZRSZ, postupili u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega će istražiti postupke koji su vođeni prilikom ispitivanja predmetnog zahtjeva.
  • 41.
    Ustavni sud uočava da je Okružni sud svojim Rješenjem broj R-499/03 od 27. decembra 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj Gž-11/05 od 24. maja 2005. godine, odbio apelantov prijedlog da prizna presudu Osnovnog suda Države Luzern broj 110045 od 2. septembra 2005. godine, donesenu u sporu iz ugovora o međusobnim poslovnim odnosima. Iz spisa koji je Okružni sud dostavio Ustavnom sudu je vidljivo da su stranke, kao poslovni partneri, koje su vodile spor pred Osnovnim sudom Države Luzern prilikom zaključivanja ugovora koji je bio predmet spora detaljno regulirale prava i obaveze stranaka i, uz međusobnu saglasnost, zajednički utvrdile nadležnost suda Države Luzern u slučaju da dođe do spora povodom međusobnih prava i obaveza utvrđenih njihovim ugovorom.
  • 42.
    U vezi sa stavom Vrhovnog i Okružnog suda da protivpredlagač nije učestvovao u prvostepenom postupku pred sudom u Državi Luzern, jer mu tužba i poziv za javnu raspravu pred sudom Države Luzern nisu bili lično dostavljeni, te da se nije upustio u raspravljanje o glavnoj stvari u prvostepenom postupku, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud Države Luzern u postupku koji je prethodio donošenju presude, 30. juna 2000. godine, izdao nalog da se pismena tužba, nalog za odgovor na tužbu i nalog za označavanje dostavnog domicila u Švajcarskoj diplomatskim putem dostave protivpredlagaču, te da i pored raznih naknadnih upita i opomena putem diplomatskih kanala nadleštva nisu uspjela dostaviti pismena protivpredlagaču. Nakon toga u "Kantonalnom listu" Kantona Luzern broj 23 od 8. juna 2002. godine objavljen je oglas. Oglasom je pozvan protivpredlagač da do 18. juna 2002. godine dostavi odgovor na tužbu koja mu je bila dostupna u Službenoj sudskoj kancelariji do 18. jula 2002. godine, te da će se u protivnom održati instrukciona rasprava 25. juna 2002. godine u 14 sati i 15 minuta u zgradi Osnovnog suda Države Luzern, uz naznaku sudske prostorije i adrese suda. Oglas je objavljen na njemačkom jeziku. Protivpredlagač nije pristupio zakazanom ročištu, pa je presuda donesena u njegovom odsustvu. Osnovni sud Države Luzern je protivpredlagaču dostavio prvostepenu presudu koju je on primio i protiv nje izjavio žalbu drugostepenom sudu.
  • 43.
    Također, nesporna je činjenica da je Viši sud Države Luzern, postupajući po apelantovoj žalbi koju je izjavio na Presudu Osnovnog suda Države Luzern broj 110045 od 2. septembra 2002. godine, 24. jula 2003. godine donio odluku da neće razmatrati apelantovu žalbu, jer je utvrdio da je izjavljena sa zakašnjenjem, o čemu je Viši sud Države Luzern naveo razloge za takvu ocjenu. Nesporna je činjenica da je Viši sud Države Luzern po primanju žalbe protivpredlagača dostavio protivpredlagaču zahtjev da se uredi žalba i otklone nedostaci koji su se nalazili u žalbi, te da se plati odgovarajuća sudska taksa, i to u roku koji je sud odredio u svom aktu dostavljenom protivpredlagaču. S obzirom na to da protivpredlagač nije postupio po nalogu Višeg suda Kantona Luzern, ovaj sud je, u skladu sa postojećim propisima, odlučio da prvostepenu presudu potvrdi na način i prema postupku koji su određeni zakonom, te je odlukom Višeg suda Kantona Luzern prvostepena presuda postala pravosnažna. Ustavni sud primjećuje da navedeni dokaz nije uopće sporan, jer se ovjerene fotokopije spisa suda Države Luzern nalaze i u spisu Vrhovnog suda i u spisu Okružnog suda broj Rev-499/03, odnosno broj Gž-11/05, koji je bio dostupan Ustavnom sudu.
  • 44.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatira da su Vrhovni i Okružni sud zanemarili činjenicu da je protivpredlagač propustio da pravovremeno izjavi žalbu na prvostepenu presudu, kao i da postupi po nalogu suda i otkloni nedostatke koji su se nalazili u žalbi, plati odgovarajuću sudsku taksu u roku koji je sud odredio, te da je na taj način uskratio sebi pravo da procesne nepravilnosti u postupku pred prvostepenim sudom otkloni u žalbenom postupku koji se, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda koju je prihvatio i Ustavni sud, mora posmatrati kao postupak u cjelini (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68). Osim toga, članom 88. stav 2. ZRSZ, između ostalog, propisano je da će se naročito smatrati da lice protiv kojega je donesena strana sudska odluka nije moglo učestvovati u postupku ".... što uopće nije ni pokušano lično dostavljanje...". Međutim, nesporno je da se protivpredlagaču pokušala da dostavi tužba i poziv za javnu raspravu pred Osnovnim sudom Države Luzern, i to diplomatskim putem, te da dostavljanje nije uspjelo, nakon čega je Osnovni sud Države Luzern u "Kantonalnom listu" Kantona Luzern broj 23 od 8. juna 2002. godine objavio oglas i obavijestio protivpredlagača da mu je tužba dostupna u Službenoj sudskoj kancelariji Države Luzern do 18. jula 2002. godine.
  • 45.
    Na osnovu izloženog Ustavni sud zaključuje da nije bilo osnova da se primijeni član 88. st. 1. i 2. ZRSZ, te da su sudovi proizvoljno protumačili navedene odredbe citiranog zakona, jer je nesporno da se protivpredlagaču pokušala da dostavi tužba i poziv za raspravu pred Osnovnim sudom Države Luzern, te da mu je dostavljena prvostepena presuda na koju je izjavio žalbu Višem sudu Države Luzern, koju je Viši sud Države Luzern 24. jula 2003. godine odbio razmatrati, jer je utvrdio da je izjavljena sa zakašnjenjem. Protivpredlagač je imao mogućnost da procesne nepravilnosti, za koje smatra da su učinjene u postupku pred Osnovnim sudom Države Luzern, otkloni u žalbenom postupku pred Višim sudom Države Luzern, ali je, zbog nepravovremeno izjavljene žalbe na presudu Osnovnog suda Države Luzern Višem sudu Države Luzern, sam sebi uskratio pravo za što se teret odgovornosti ne može prebaciti na sudove koji su odlučivali u parničnom postupku u ovom predmetnom slučaju.
  • 46.
    Ustavni sud smatra da je osporenim rješenjem Vrhovnog i Okružnog suda, kojim je odbijen apelantov prijedlog za priznanje Presude Osnovnog suda Države Luzern broj 110045 od 2. septembra 2002. godine, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 88. st. 1. i 2. ZRSZ. S obzirom na navedeno, u konkretnom slučaju postupanje Vrhovnog i Okružnog suda ne može se okarakterizirati drugačije nego kao proizvoljno sa direktnim štetnim utjecajem na ostvarivanje apelantovih ustavnih prava.
  • 47.
    Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 48.
    U okviru zaključaka u pogledu povrede apelantovog prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema potrebe da posebno ispituje navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i odgovarajućih odredaba iz člana II i III Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

  • 49.
    Ustavni sud je nadležan da provjeri način na koji su redovni sudovi primijenili materijalni zakon kada okolnosti ukazuju na to da je primjena zakona bila arbitrarna. Arbitrarna primjena materijalnog zakona predstavlja kršenje prava na pravično suđenje, zagarantiranog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 50.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 51.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.