USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 20. oktobra 2006. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 11/07.
OBRAZLOŽENJE
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Odbija se kao neosnovana apelacija Milana i Zinete Ćirić, podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-288/04 od 26. maja 2005. godine, Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1857/03 od 12. decembra 2003. godine i Općinskog suda u Zenici broj P-862/03 od 29. septembra 2003. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Milan i Zineta Ćirić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Emir Čolaković, advokat iz Zenice, podnijeli su 1. augusta 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-288/04 od 26. maja 2005. godine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1857/03 od 12. decembra 2003. godine (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Zenici broj P-862/03 od 29. septembra 2003. godine (u daljnjem tekstu: Općinski sud). Apelanti su 18. oktobra 2005. godine i 14. jula 2006. godine dostavili dopune apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu tada važećeg člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Esada i Remzije Osmanhodžić (u daljnjem tekstu: prvo i drugotuženi), "Željezare Zenica" d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: trećetužena) i JP "Zenica-stan", Zenica (u daljnjem tekstu: četrvrtotužena) je 15. augusta 2005. godine zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Odgovore na apelaciju su dostavili Vrhovni sud i Kantonalni sud 30. augusta i 2. septembra 2005. godine, Općinski sud 29. augusta 2005. godine, prvo, drugo i trećetuženi 26. augusta i 1. septembra 2005. godine. Četvrtotužena nije dostavila odgovor na apelaciju.
- 4.Ustavni sud je 25. jula 2006. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, kao i prvo, drugo, treće i četvrtotužene zatražio da dostave odgovor na dopunu apelacije.
- 5.Općinski sud je 11. augusta 2006. godine dostavio odgovor na dopunu apelacije. Prvotuženi i drugotuženi, kao i trećetuženi, su 4. i 8. augusta 2006. godine dostavili odgovor na dopunu apelacije. Vrhovni sud, Kantonalni sud i četvrtotužena nisu dostavili odgovor na dopunu apelacije.
- 6.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, prvo, drugo i trećetužene su 18. septembra 2006. godine dostavljeni apelantima.
III. Činjenično stanje
- 7.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 8.Općinski sud je Presudom broj P-862/03 od 29. septembra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1857/03 od 12. decembra 2003. godine, odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata u postupku utvrđivanja ništavosti ugovora i brisanja uknjižbe protiv Esada i Remzije Osmanhodžić, "Željezare-Zenica" Zenica i JP "Zenica-stan" Zenica kao tuženih.
- 9.U obrazloženju prvostepene presude se navodi da su apelanti tužbom podnesenom 29. aprila 2002. godine tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o zamjeni stanova zaključen 23. jula 1997. godine između apelanta Milana Ćirića i prvotuženog Esada Osmanhodžića, koji je imao za predmet zamjenu stana u Zenici u ulici Mujagića sokak broj 1a/II, stan broj 4 za stan u Zenici u ulici Prve zeničke brigade broj 1b/VII, stan broj 3. Dalje su apelanti tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o korištenju stana u Zenici u ulici Mujagića sokak broj 1a/II, stan broj 4, zaključen 28. jula 1997. godine između prvotuženog Esada Osmanhodžića sa četvrtotuženom JP "Zenica-stan", kao i da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, a koji je imao za predmet stan u Zenici u ulici Mujagića sokak broj 1a/II, stan broj 4, zaključen 24. maja 2000. godine između prvo i drugotuženog Esada i Remzije Osmanhodžić, sa jedne strane, i trećetužene "Željezare Zenica" d.o.o. Zenica, s druge strane. Također su tražili da se utvrdi da su Esad i Remzija Osmanhodžić dužni trpjeti da se u zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda izvrši brisanje upisa vlasništva na predmetnom stanu uz obavezu naknade parničnog postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
- 10.U obrazloženju presude se navodi da saslušanje apelanata kao stranaka nije obavljeno zbog toga što oni nisu pristupili iako su bili uredno pozvani, te je sud na osnovu člana 250. stav 2. Zakona o parničnom postupku saslušao samo tužene. Sud je naveo da je na osnovu rezultata raspravljanja i provedenih dokaza, čija vjerodostojnost nije bila sporna, utvrđeno da je sklopljen predmetni ugovor o zamjeni stanova između apelanata i prvo i drugotužene uz saglasnost davatelja i vlasnika tih stanova, te da je taj ugovor realiziran i izvršen u cijelosti tako što su stranke preuzele u posjed stanove koje su dobile zamjenom i zaključile ugovore o korištenju tih stanova. Dalje je utvrđeno da su apelanti napustili stan koji su dobili zamjenom i otišli u SAD gdje se nalaze i danas, dok su prvo i drugotuženi ostali u stanu kojeg su dobili zamjenom i od nadležnog organa općine Zenica dobili nadovjeru ugovora o korištenju tog stana nakon čega su otkupili predmetni stan i uknjižili se kao vlasnici. Također je utvrđeno da apelanti nisu podnijeli zahtjev za povrat stana nadležnom organu, kao i da stanove koji su bili predmet zamjene Općina Zenica nije proglašavala napuštenim.
- 11.Dalje u obrazloženju sud se pozvao na Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima sa izmjenama i dopunama i naveo da je taj imovinski zakon poništio sve pravne posljedice koje su proizveli sporni ugovori o zamjeni stanova, te da je time dospjela činidba, odnosno restitucija, u vidu omogućavanja podnošenja zahtjeva za povrat stana, koja je ograničena prekluzivnim rokom u članu 5. spomenutog zakona. Međutim, sud je naveo da su apelanti zato što su propustili rok koji je bio do 4. oktobra 1999. godine trajno izgubili stanarsko pravo, i da kao takvi nemaju aktivne legitimacije za postavljanje bilo kakvih zahtjeva u odnosu na predmetni stan. Sud navodi da je imovinski zakon lex specialis u odnosu na ostale zakone, i kao takav je primijenjen u konkretnoj parnici. Pored navedenog sud je utvrdio da je predmetni ugovor o zamjeni sačinjen u skladu s članom 32. Zakona o stambenim odnosima jer su ga potpisala ovlaštena lica (nositelji stanarskog prava na jednom i drugom stanu) i zaključen u pismenoj formi uz saglasnost davatelja tih stanova. Dalje se navodi da je apelantica Zineta Ćirić kao bračni drug, odnosno sunositelj stanarskog prava, bila upoznata sa svim aktivnostima svog supruga oko zamjene stanova i u njima učestvovala sa svojim suprugom. Apelanti su se zajedno iselili iz predmetnog stana i predali ga u posjed provotuženom, te kao bračni drugovi primili u posjed stan koji su dobili zamjenom o čemu je apelant Milan Ćirić potpisao zapisnik o primopredaji stana, a zatim i ugovor o korištenju stana iz čega proizlazi da je ugovor obostrano realiziran. Sud je naveo da je nebitna činjenica jesu li apelanti nakon izvršene zamjene nastavili dalje koristiti stan, s obzirom da su nakon izvršene zamjene otišli u SAD, jer je to lična stvar tužitelja koja ne može uticati na stečena prava tuženih.
- 12.Dalje je sud utvrdio da stan kojim su raspolagali prvo i drugotuženi u predmetnoj zamjeni nije bio u kategoriji napuštenih stanova, što znači da je predmet zamjene bio dopušten i da su tuženi bili zakoniti nositelji stanarskog prava na tom stanu, te da u vrijeme sklapanja ugovora o zamjeni nije postojala zakonska smetnja - zabrana sklapanja ovakvih ugovora. Sud je utvrdio da je ugovor o zamjeni stvaran, a ne fiktivan. Sud je naveo da su se prvo i drugotuženi preselili u dobijeni stan u kojem i danas stanuju i predali ključeve svog bivšeg stana apelantima, te da je motiv prvo i drugotuženih bio preseljenje iz manjeg u veći stan pri čemu su apelantima dali nadoknadu od 6.000 DEM. Sud je utvrdio da nema nikakvog privida odnosno fiktive između pravno izjavljene volje u samom ugovoru o zamjeni i stvarnog ponašanja ugovornih strana, kao i da je nebitno što ugovor nije lično potpisala apelantica Zineta jer je, kako je sud opisao u presudi, ovlastila apelanta Milana da za nju potpiše ugovor o zamjeni, te time dala izričitu saglasnost na predmetnu zamjenu (mada je bila dovoljna i njena prešutna saglasnost kao bračnog druga). Sud je naveo da iz svih utvrđenih okolnosti i činjenica ovog događaja očigledno i nesumnjivo proizlazi da je Zineta bila saglasna sa ovom zamjenom stanova. Stoga je sud zaključio da je predmetni ugovor o zamjeni stanova potpuno zakonit jer je sačinjen u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima i Zakonom o obligacionim odnosima.
- 13.U drugostepenoj presudi sud navodi da su neosnovani žalbeni prigovori apelanata na odredbu člana 2a. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, u pogledu toga da stranke kod zamjene moraju biti zadovoljne izvršenim pravnim poslom, zbog toga što je ugovor zaključen 23. jula 1997. godine, a tužba podnesena tek 29. aprila 2002. godine, odnosno nakon pet godina, te je sud naveo da ukoliko je neko bio nezadovoljan pravnim poslom nije bilo potrebno čekati pet godina da shvati da je nezadovoljan. Osim toga, sud je naveo da su apelanti u skladu sa odredbama člana 5. stav 2. spomenutog zakona mogli tražiti povrat svog stana sve do 4. oktobra 1999. godine, a što nisu učinili, odnosno propustili su sve rokove. Kantonalni sud je naveo da je neosnovan i žalbeni navod apelanata da im nije omogućeno pravo na raspravljanje u smislu člana 336. stav 2. tačka 7. Zakona o parničnom postupku jer su oni bili uredno obaviješteni kao stranke i mogli su pristupiti sudu, te da to što nisu pristupili zbog daljine SAD do Zenice ne znači da je trebalo zastati u postupku da bi se oni pojavili na sudu, a da su pri tome imali svog punomoćnika.
- 14.Protiv drugostepene presude apelanti su izjavili reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj Rev-288/04 od 26. maja 2005. godine odbio kao neosnovanu. Umjesto posebnog obrazloženja revizijski sud se pozvao na razloge prvostepene i drugostepene presude, a u skladu s odredbama člana 376. ranije važećeg Zakona o parničnom postupku, koji se primjenjuje prema odredbama člana 456. sada važećeg Zakona o parničnom postupku.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 15.Apelanti se žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti se žale na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Apelanti navode da je propuštanjem Vrhovnog suda da obrazloži presudu povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje. Ističu da im je bilo onemogućeno da na javnoj raspravi pred prvostepenim sudom budu saslušani kao stranke u postupku, te da nižestepeni sudovi nisu cijenili činjenicu da oni žive i rade u SAD-u, te da su zbog ogromne prostorne udaljenosti bili u nemogućnosti pojaviti se pred sudom u vrijeme kada je to bilo određeno. Ističu da su sudu dostavili dokaz da bi njihovim dolaskom u Zenicu bio ugrožen njihov radnopravni status u firmi u kojoj trenutno rade.
- 16.Navode da je tuženim bilo poznato da njih nije zanimao stan koji su dobili u zamjenu, već da im je bio potreban iznos od 6.000,00 DEM na ime troškova puta. Ističu da je predmetni ugovor o zamjeni ništav i zbog toga što je zaključen kao naplatni pravni posao na šta sud pazi po službenoj dužnosti jer su stanovi u državnom vlasništvu tada bili van prometa, te je zamjena uz naknadu bila nedopuštena. Navode da je ništav i zbog toga što apelantica Zineta Ćirić nije potpisala navedeni ugovor. Tuženi su za 6.000 DEM dobili stan u vrijednosti od 60.000 KM, dok je druga strana dobila 6.000,00 KM i stan pod režimom Zakona o napuštenim stanovima. Apelanti smatraju da je konkretna stvar trebala biti raspravljena u smislu Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o stambenim odnosima, a ne isključivo po Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Ističu da prvo i drugotuženi nisu bili legitimirani za podnošenje zahtjeva za povrat stana kojim su raspolagali u zamjeni stanova, već je to mogao samo predratni nositelj stanarskog prava. U dopunama apelacije apelanti dostavljaju presude Kantonalnog suda i Vrhovnog suda kao dokaz da su navedeni sudovi u identičnoj situaciji donosili odluke suprotne od onih koje se osporavaju predmetnom apelacijom. Navode da je time povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 14. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
- 17.U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da je iskoristio zakonsko ovlaštenje, te radi nepotrebnog ponavljanja proglasio u izreci svoje presude razloge nižestepenih presuda razlozima svoje presude. Vrhovni sud je naveo da svoje odluke donosi na temelju činjeničnog stanja kako su ga utvrdili nižestepeni sudovi. Istaknuto je da su nižestepeni sudovi na nedvojben način utvrdili da su apelanti svojom imovinom raspolagali na dopušten način, te da taj pravni posao nije ništav niti u njemu ima nesuglasnosti volje apelanata i njihovog očitovanja, što znači da pravni posao nije ni rušljiv. To se pogotovo odnosi na apelanticu koja je svojim ukupnim ponašanjem očito bila saglasna sa pravnim poslom o zamjeni stanova, tako da apelantima nije povrijeđeno pravo na imovinu. To što je neko od njih naknadno postao nezadovoljan pravnim poslom ili što je svojim propuštanjem doveden u nepovoljniji položaj nema nikakvog uticaja na pravilnost presuđenja, jer svako snosi posljedice svoga nepravilnog postupanja ili propuštanja. Predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 18.U svom odgovoru Kantonalni sud navodi da drugostepenom odlukom, donesenom u skladu s čl. 5. i 2a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama, nije moglo biti povrijeđeno pravo apelanata na imovinu i pravo na pravično suđenje. Predlažu da se apelacija odbije kao potpuno neutemeljena.
- 19.U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da su neosnovani navodi apelanata da im nije omogućeno raspravljanje pred sudom jer su prema stanju spisa bili uredno obaviješteni, a imali su i punomoćnika. To što apelanti iz SAD-a nisu mogli doći u Zenicu nije moglo uticati na tok postupka. Sud je nakon provedenih dokaza donio jedinu moguću odluku, jer nije bio u mogućnosti donijeti neku drugu odluku, kao npr. prekid postupka. Sud navodi razloge iz obrazloženja prvostepene presude, kao i to da stranke u konkretnom slučaju nisu ugovarale naplatni pravni posao u iznosu od 6.000,00 KM već je u toku postupka utvrđeno da su tuženi isplatili tužiteljima navedeni iznos radi renoviranja stana koji su dobili predmetnom zamjenom. Predmetni pravni posao nema karakter apsolutno ništavog pravnog posla na koji je sud dužan paziti po službenoj dužnosti. Sud također navodi da je pri donošenju prvostepene presude pravilno primijenjen Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 20.U svom odgovoru na dopunu apelacije Općinski sud je naveo da je u predmetu koji su apelanti dostavili Ustavnom sudu, kao primjer različitog postupanja sudova u identičnoj situaciji, stan koji je tužitelj u tom predmetu dobio u zamjenu imao je svojstvo napuštenog stana za čiji povrat je bio ovlašten predratni nositelj stanarskog prava dok u konkretnom predmetu sporni stan, koji su koristili tuženi, ne spada u stanove koji su proglašeni napuštenim o čemu je prvostepeni sud dao valjane razloge u prvostepenoj presudi. Stoga je sud zaključio da se ne radi o identičnoj situaciji već o potpuno različitoj situaciji.
- 21.U svom odgovoru na apelaciju prvo i drugotuženi navode da u cijelosti osporavaju navode iz apelacije iz razloga navedenih u presudama nižestepenih sudova, a posebno u presudi Općinskog suda. Ističu da bi Ustavni sud prilikom odlučivanja o apelaciji trebao imati u vidu da oni nakon što su u zakonitim i propisanim procedurama okončali postupak otkupa sporni stan koriste kao svoj dom već duže od osam godina. Dalje, da su zbog toga što apelanti u zakonskom roku nisu podnijeli zahtjev za povrat spornog stana oni definitivno izgubili mogućnost isticanja zahtjeva za povrat i nadovjeru ugovora o korištenju stana kojeg su oni ustupili u zamjenu apelantima. Zatim navode da oni nemaju mogućnost sticanja bilo kojeg drugog stana koji bi koristili kao svoj dom, kao i da oni niti jednom svojom radnjom niti postupanjem nisu doveli u zabludu apelante u pogledu njihovih prava u vezi sa zamijenjenim stanom niti su ih omeli i spriječili da zajedno s drugim građanima Bosne i Hercegovine realiziraju zakonom utvrđena prava na povrat jednog ili drugog stana. Ističu da ako apelanti i trpe štetu ona je rezultat njihove pasivnosti i nemara, zbog čega treba da trpe posljedice takvog svog ponašanja, a ne da im se omogući da zaštitu svog ekonomskog interesa ostvare na štetu njihovog prava na mirno uživanje doma. Predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 22.U svom odgovoru na dopunu apelacije prvo i drugotuženi su naveli da je u konkretnom slučaju predmet ugovora o zamjeni stanova bio moguć i dopušten za razliku od predmeta ugovora o zamjeni stana u predmetu na koji se pozivaju apelanti, jer se u tom predmetu radilo o stanu koji je proglašavan napuštenim a ti stanovi su imali poseban status i, prema tada važećim propisima, njihove zamjene nisu bile dopuštene, te je stoga sasvim razumljivo što su u tom predmetu Kantonalni sud i Vrhovni sud našli da je predmet obaveze nedopušten i utvrdili da je takav ugovor apsolutno ništav. Stoga oni navode da se u konkretnom slučaju radi o potpuno drugačijoj pravnoj situaciji te da apelanti, nastojeći da uspiju u ovom sporu, stvaraju konfuziju i zabludu o navodnom različitom postupanju suda "u identičnim pravnim stvarima".
- 23.U svom odgovoru na apelaciju trećetuženi navode da je apelacija neosnovana jer pobijanim presudama nižestepenih sudova nisu povrijeđena prava apelanata garantirana članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode da predmetni ugovor o zamjeni nije ništav jer nije povrijeđen Ustav niti prinudni propisi iz Zakona o stambenim odnosima i Zakona o obligacionim odnosima. Ističu da apelanti nisu podnijeli zahtjev za povrat predmetnog stana do 4. oktobra 1999. godine u smislu člana 5. st. 2. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te im je po sili zakona prestalo stanarsko pravo. Radi se o prekluzivnom roku, a navedena odredba se odnosi i na ugovore o zamjeni stanova, te se stoga postavlja i pitanje aktivne legitimacije apelanata. Predlažu da se apelacija odbije i na snazi održe presude nižestepenih sudova. U odgovoru na dopunu apelacije trećetužena navodi da su neosnovani navodi iz dopune apelacije, te da se u predmetu na koji se pozivaju apelanti ne radi o identičnoj situaciji. Navode da stan kojim su raspolagali prvo i drugotuženi nije proglašen napuštenim, a što se može nesporno utvrditi iz uvjerenja Općine Zenica broj 03-23-12-7751/02 od 9. aprila 2002. godine i 24. maja 2002. godine.
V. Relevantni propisi
- 24.U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) relevantne odredbe glase:
"Član 2. st. 3, 4. i 5.
(3) Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju ili produženju privremenog korištenja tog stana u skladu sa ovim zakonom zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi. U smislu ovog zakona osoba koja živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom.
(4) Privremeni korisnik iz prethodnog stava koji nema drugi smještaj na raspolaganju, ima pravo na novi ugovor o korištenju "ili produženje privremenog korištenja tog stana u skladu sa ovim zakonom" ukoliko stanarsko pravo bivšeg korisnika prestaje prema članu 5. ovog zakona ili ukoliko je nadležni organ sukladno ovom zakonu odbacio zahtjev bivšeg stanara za povrat stana.
(5) Nositelj stanarskog prava na stan 1. aprila 1992. godine koji se složio sa prestankom svog stanarskog prava i koji je naknadno primio stanarsko pravo koje prestaje prema ovom članu ima pravo podnijeti zahtjev za povrat svog bivšeg stana u skladu sa ovim zakonom.
Član 2a.
(1) Odredbe ovog zakona se također primjenjuju na ugovore o zamjeni stana gdje je zamjena stana izvršena u periodu od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine u skladu sa Zakonom o preuzimanju zakona o stambenim odnosima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99, u daljnjem tekstu ZOSO).
(2) U slučaju kada su stranke koje su zaključile ugovor o zamjeni podnijele zahtjev za povrat stana prije isteka roka iz člana 5. nadležni organ rješava o zahtjevu u skladu sa ovim zakonom. U slučaju kada se stranke izjasne da ostaju pri zamjeni, nadležni organ u svakoj općini će ugovor o zamjeni stana smatrati važećim i izvršit će obnovu ugovora o korištenju u skladu sa članom 18c. stav 2. tačka 4. ovog zakona. U slučaju kada stranke koje su zaključile ugovor o zamjeni nisu podnijele zahtjev za povrat stana prije isteka roka iz člana 5, nadležni organ u svakoj općini će izvršiti obnovu ugovora o korištenju u skladu sa članom 18c. stav 2. tačka 4. ovog zakona.
Član 5.
Zahtjev za vraćanje stana u posjed mora se podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Izuzetno, rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz člana 2. stav 5. i člana 18b. stav 1. ovog zakona, kao i člana 83a. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine Federacije BiH" broj 19/99) je 4. oktobar 1999. godine.
Ako nositelj stanarskog prava u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljnjem tekstu: Komisija), odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99 i 51/00) prestaje mu stanarsko pravo.
Član 18c.
(1)Ukoliko privremeni korisnik ima pravo na novi ugovor o korištenju stana u skladu sa članom 2. stav 4. ovog zakona, organ uprave nadležan za stambene poslove ovlašten je da zaključi ugovor o korištenju stana u skladu sa ZOSO.
(2)Privremeni korisnik će imati pravo na novi ugovor o korištenju stana u skladu sa članom 2. stav 4. ovog zakona ukoliko je stanarsko pravo stekao po osnovu jednog od slijedećih načina:
(...)
- 4.putem važećeg ugovora o zamjeni stana u skladu sa ZOSO i članom 2a. ovog zakona.
(...)."
VI. Dopustivost
- 25.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 26.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.
- 27.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-288/04 od 26. maja 2005. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Osporenu presudu apelanti su primili 8. jula 2005. godine, a apelacija je podnesena 1. augusta 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 28.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 29.Apelanti navode povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 30.Predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 31.Apelanti se žale na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud je već ranije zauzeo stav prema kojem "nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je 'na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu' i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava" (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/02).
- 32.U konkretnom postupku sudovi su utvrdili da je predmetni ugovor o zamjeni stanova sačinjen u skladu s članom 32. Zakona o stambenim odnosima jer su ga potpisala ovlaštena lica (nositelji stanarskog prava na jednom i na drugom stanu) i zaključen je uz saglasnost davatelja i vlasnika tih stanova, da je apelantica Zineta Ćirić kao bračni drug apelanta Milana Ćirića, odnosno kao sunositelj stanarskog prava, bila upoznata sa svim aktivnostima u vezi sa zamjenom stana i u njima učestvovala sa svojim suprugom. Dalje je utvrđeno da je taj ugovor realiziran i izvršen u cijelosti tako što su stranke preuzele u posjed stanove koje su dobile zamjenom i zaključile ugovore o korištenju tih stanova, te da su apelanti nakon toga napustili stan kojeg su dobili zamjenom i otišli u SAD, gdje se nalaze i danas. Utvrđeno je da su prvo i drugotuženi ostali u stanu kojeg su dobili zamjenom i od nadležnog organa općine Zenica dobili nadovjeru ugovora o korištenju tog stana, nakon čega su ga otkupili i uknjižili se kao vlasnici. Također je utvrđeno da apelanti nisu podnijeli zahtjev za povrat stana nadležnom organu, kao i da stanove koji su bili predmet zamjene Općina Zenica nije proglašavala napuštenim, tako da predmet zamjene nije bio nedopušten. Sud u predmetnom postupku nije utvrdio da su stranke ugovarale naplatni pravni posao.
- 33.Ustavni sud konstatira da je članom 2. stav 4. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima određeno da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana koji je zaključen u periodu od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine prestaje da važi, te da će se osoba koja živi u takvom stanu smatrati privremenim korisnikom. Dalje članom 2a. je određeno da se odredbe ovog zakona također primjenjuju na ugovore o zamjeni stanova gdje je zamjena stana izvršena u periodu od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine u skladu sa Zakonom o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima. Stavom 3. člana 2a. određeno je da će, u slučaju kada stranke koje su zaključile ugovor o zamjeni nisu podnijele zahtjeve za povrat stana prije isteka roka iz člana 5, nadležni organ u svakoj općini izvršiti obnovu ugovora o korištenju u skladu s članom 18c. tačka 4. ovog zakona.
- 34.Na osnovu navedenog proizlazi da, kako ugovorne strane u konkretnom slučaju nisu u roku iz člana 5. spomenutog zakona podnijele zahtjev za povrat stana, ugovor o zamjeni je ostao na snazi i svaka od strana je imala pravo obnove ugovora, a što su prvo i drugotuženi i uradili u skladu s članom 18c. navedenog zakona.
- 35.Apelanti su tužbu podnijeli 29. aprila 2002. godine, odnosno nakon roka predviđenog u članu 5. spomenutog zakona nakon kojeg su prvo i drugotuženi obnovili svoj ugovor o korištenju predmetnog stana.
- 36.Dakle, u toku predmetnog postupka je utvrđeno da ugovori čije su poništenje tražili apelanti nisu ništavi i da ostaju na snazi. Apelanti nisu u postupku pred tri sudske instance uspjeli dokazati suprotno.
- 37.Ustavni sud iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su presudama Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđena ili zanemarena ustavna prava apelanata. Također, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine.
- 38.Dalje, Ustavni sud smatra neosnovanim žalbene navode apelanata u pogledu održavanja rasprave bez njihovog prisustva jer ih je sud uredno pozvao kao stranke, a u toku cijelog postupka su imali svog punomoćnika.
- 39.Također, u vezi sa navodima apelanata da Vrhovni sud nije obrazložio svoju odluku Ustavni sud konstatira da je navedeni sud iskoristio svoju zakonsku mogućnost pozivajući se na razloge iz nižestepenih presuda.
- 40.Na osnovu svega navedenog Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do arbitrarne primjene relevantnih zakonskih propisa niti da je na drugi način povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje.
- 41.Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Pravo na zabranu diskriminacije
- 42.Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."
- 43.Član 14. Evropske konvencije glasi:
"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."
- 44.Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica, koji se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, serija A, broj 25, stav 226).
- 45.U konkretnom slučaju kao dokaz da su sudovi postupali u identičnoj situaciji drugačije apelanti su dostavili presude Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, koje su donesene u predmetu u kojem su sudovi usvojili tužbeni zahtjev tužitelja i poništili ugovor o zamjeni stanova, ugovor o korištenju stana i ugovor o kupoprodaji stana.
- 46.Međutim, poredeći konkretan slučaj sa slučajem na koji se apelanti pozivaju, Ustavni sud konstatira da se navedeni slučaj u bitnom razlikuje od slučaja apelanata jer je u tom slučaju sud utvrdio da tužitelj nikada nije uselio u zamijenjeni stan već je zamjenom stanova tuženim omogućeno da dođu u povoljniji stambeni položaj, te da se stoga radi o ništavom ugovoru o zamjeni stanova. Dalje, u slučaju na koji se apelanti pozivaju Vrhovni sud je utvrdio da su tuženi na ime izvršene zamjene platili tužitelju iznos od 6.000 KM, čime je tužitelj stekao imovinsku korist što je suprotno odredbi člana 11. stav 4. Zakona o stambenim odnosima, te da takav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo. Također, u navedenom slučaju sudovi su utvrdili da je stan koji su tuženi ponudili u zamjenu imao svojstvo napuštenog stana, te je nakon podnijetog zahtjeva za povrat vraćen prijeratnom nositelju stanarskog prava, što znači da je predmet zamjene bio nedopušten i ugovor o zamjeni ništav. U tom slučaju Vrhovni sud je naveo da bi pozivanje revidenta na činjenicu da je tužitelj propustio rok da zahtijeva povrat svog ranijeg stana bio osnovan da je tužitelj znao da je stan koji je dobio u zamjenu bio proglašen napuštenim jer je to tužitelj saznao u momentu kada je prijeratni nositelj stanarskog prava uveden u posjed stana 8. februara 2001. godine, te je tužitelju ostala jedino mogućnost zaštite kroz redovan sudski postupak.
- 47.Dakle, poredeći navedeni slučaj sa slučajem koji je predmet ove apelacije Ustavni sud uočava razlike, prije svega u tome da je za stan koji su tužitelji u navedenom predmetu dobili u zamjenu zahtjev za povrat podnio prijeratni nositelj stanarskog prava, što u konkretnom slučaju nije slučaj, te tako u konkretnom slučaju predmet zamjene nije bio nedopušten. Dalje u konkretnom slučaju sudovi su utvrdili da su obje strane ušle u posjed zamijenjenih stanova i zaključile ugovor o korištenju stana, te da nije ugovoren naplatni pravni posao.
- 48.Stoga na osnovu navedenog Ustavni sud ne može zaključiti da je došlo do povrede prava apelanata na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
- 49.Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede ustavnog prava apelanata na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 50.U svjetlu zaključka u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 51.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da Ustavni sud nije utvrdio da su u predmetnom postupku povrijeđena ili zanemarena ustavna prava apelanata. Dalje, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije jer je Ustavni sud utvrdio da postoje bitne razlike između konkretnog predmeta i predmeta na koji se apelanti pozivaju.
- 52.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
- 53.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.