Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 17. novembra 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 11/07.
OBRAZLOŽENJE

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

David Feldman, potpredsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Tudor Pantiru, sudija

Mato Tadić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Constance Grewe, sutkinja

Seada Palavrić, sutkinja

Usvaja se apelacija Gorana Krzmana.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova Odluka dostavlja se Gradu Mostaru, koji je dužan u roku od 90 dana od dana prijema ove Odluke izvršiti pravosnažnu odluku Kantonalnog suda u Mostaru broj U-1811/01 od 16. maja 2002. godine, a u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Gradu Mostaru, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem njenog izvršenja.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Goran Krzman (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 7. oktobra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog neizvršenja pravosnažne Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-1811/01 od 16. maja 2002. godine. Apelant je 16. maja 2006. godine dostavio podnesak kojim je urgirao da se brže riješi njegov predmet.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Odjela za društvene djelatnosti za gradsko područje Jugozapad, Grad Mostar, i Petra Zelenike (u daljnjem tekstu: privremeni korisnik) zatraženo je 12. oktobra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Grad Mostar i privremeni korisnik su 31. oktobra 2005. godine dostavili odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Grada Mostara i privremenog korisnika su 3. oktobra 2006. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 101-2294-1/1 od 5. augusta 1999. godine potvrđeno je da je Gojko Krzman, apelantov otac, 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na stanu u Mostaru, u Ulici Ante Zuanića broj 15c, lamela B (sada Kralja Zvonimira broj 15C), površine 104 m".
  • 7.
    Apelant je 7. septembra 2000. godine podnio zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a Službi graditeljstva, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša, koja je Rješenjem broj 07/II-3-3711/98 od 7. maja 2001. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar broj UP-09-25-03-2473/01 od 21. januara 2002. godine, utvrdila da se apelantu ne priznaje stanarsko pravo, niti mu se vraća u posjed predmetni stan. U obrazloženju rješenja upravni organi su naveli da apelant ne ispunjava uvjete iz člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i člana 6. Zakona o stambenim odnosima, jer nije bio prijavljen na adresi predmetnog stana.
  • 8.
    Protiv prvostepenog i drugostepenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud je Presudom broj U-1811/01 od 16. maja 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-345/02 od 21. oktobra 2004. godine, uvažio apelantovu tužbu i poništio prvostepeno i drugostepeno rješenje upravnih organa, te utvrdio da prestaje uprava Općine Mostar-Jugozapad na predmetnom stanu. Navedenom presudom apelantu, kao članu porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava, vraća se u posjed predmetni stan, te je određeno da prestaje pravo privremenog korisnika na navedenom stanu i naloženo mu da sa svim članovima porodičnog domaćinstva napusti stan u roku od 90 dana, kao i da ima pravo na alternativni smještaj. Određeno je da navedena presuda u svemu zamjenjuje zaključak nadležnog organa uprave Općine Mostar-Jugozapad o dozvoli izvršenja odluke CRPC-a.
  • 9.
    Apelant je 11. aprila 2005. godine Odjelu za društvene djelatnosti Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjel) podnio zahtjev za deložaciju privremenog korisnika iz predmetnog stana na osnovu pravosnažne Presude Kantonalnog suda broj U-1811/01 od 16. maja 2002. godine.
  • 10.
    Kantonalni sud je Rješenjem broj U-1222/05 od 11. aprila 2005. godine odbacio tužbu privremenog korisnika kojom je tražio da se ponovi postupak koji je pravosnažno okončan Presudom Kantonalnog suda broj U-1811/01 od 16. maja 2002. godine.
  • 11.
    Apelant je 9. maja 2005. godine Odjelu podnio prijedlog za nastavak izvršenja Presude Kantonalnog suda broj U-1811/01 od 16. maja 2002. godine.
  • 12.
    Apelant do sada nije uveden u posjed predmetnog stana.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelant se žali na povredu prava na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant se žali na nemogućnost izvršenja pravosnažne Presude Kantonalnog suda broj U-1811/01 od 16. maja 2002. godine. Navodi da stambeni organ odbija izvršiti sudske odluke, jer privremeni korisnik (predsjednik boračkog udruženja HVO-a) putem političkih veza koje ima u gradaskoj vlasti u pripadnicima HDZ-a vrši pritisak na nadležnu službu i službenike i nastoji onemogućiti izvršenje sudske odluke. Ističe da privremeni korisnik namjerno onemogućava povrat svog stana u Mostaru, u naselju Zalik, kako bi se "našlo opravdanje" da se opstruira izvršni postupak, a u čemu, prema njegovom mišljenju, učestvuje nadležna služba Grada Mostara. Navodi da se obraćao svim međunarodnim organizacijama, ali da niko ne iskazuje volju da mu pomogne, te da uvijek dobija objašnjenje da iza privremenog korisnika "stoje" moćni ljudi iz politike.

b) Odgovori na apelaciju

  • 14.
    U svom odgovoru na apelaciju Grad Mostar je naveo da je Odjel nadležan za rješavanje povrata stanova primio više od 11.000 zahtjeva za povrat stana, te više od 3.000 zahtjeva za povrat privatne imovine. Navode da je veliki broj tih zahtjeva uspješno riješen, ali da rješavanje zahtijeva dugotrajna i mukotrpna izvršenja, da sâm broj podnesenih zahtjeva govori koliko je to obiman, težak i opasan posao, te da je neozbiljno i nerealno očekivati striktno poštivanje zakonskih rokova. Ističu da su navodi iz apelacije, uglavnom, tačni u pogledu činjeničnog stanja i donesenih odluka, ali da su u pogledu ocjenjivanja okolnosti i provođenja izvršenja na terenu dijelom subjektivni. Navode da navedeni Odjel trenutno nije u mogućnosti osigurati niti jednu stambenu jedinicu za alternativni smještaj, a i da jeste, postoji obaveza da se smjesti više od 40 porodica koje, prema rješivosti svog statusa, imaju prioritet u odnosu na porodicu privremenog korisnika, jer su njegovo pravo na smještaj planirali riješiti povratom njegovog stana. Navodi se da je advokat privremenog korisnika navedenom sudu dostavio dokaze o pokretanju zahtjeva za obnovu postupka pred nadležnim sudom, jer postoje saznanja o novim činjenicama, odnosno stjecanju mogućnosti upotrebe novih dokaza koji bi u vezi sa već izvedenim dokazima mogli dovesti do drugačijeg rješenja da su upotrijebljeni u prijašnjem postupku, te da će, ukoliko sud povodom navedenog zahtjeva ne naloži odgađanje izvršenja, odluka o zakazivanju izvršenja biti donesena tokom novembra 2005. godine.
  • 15.
    U svom odgovoru na apelaciju privremeni korisnik stana navodi da on ne može napustiti predmetni stan koji mu je dodijeljen u tada sasvim legalnoj proceduri i na legalan način, jer ne može stupiti u posjed svog stana. Navodi da je upravo iz apelacije saznao za nove činjenice i dokaze koji ukazuju da je apelant određene podatke pogrešno prikazao i da je odluka CRPC-a zasnovana na takvim podacima, te da će on pokrenuti postupak za obnovu postupka.

V. Relevantni propisi

  • 16.
    U Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 51/00, 56/01, 27/02 i 24/03) relevantne odredbe glase:

"Član 2.

(1) Odluke Komisije postaju konačne danom njihovog donošenja.

(...).

Član 3.

(1) Izvršenje odluke Komisije provodi se upravnim putem na zahtjev lica iz člana 4. st. 1. ili 2. (tražilac izvršenja).

(...)

(3) Upravni organ nadležan za stambene poslove u općini u kojoj se nalazi stan izvršava odluke Komisije koje se odnose na stan na kojem postoji stanarsko pravo, po zahtjevu lica iz člana 4. stav 2. ovog zakona.

Član 9.

(1)Izvršenje odluke Komisije provest će se protiv lica koje je u posjedu imovine ili stana navedenog u odluci, sa ili bez pravne osnove (izvršenik).

(...)

(3) Izvršenje odluke će se provesti bez obzira na to da li su imovina ili stan na koje se odluka odnosi proglašeni napuštenim ili ne i bez obzira na bilo koju drugu odluku ili propise koji se odnose na njihov pravni status.

(...).

Član 10.

(1) Nosilac prava iz odluke Komisije i/ili bilo koje drugo lice sa pravnim interesom na imovinu ili stan iz odluke Komisije na dan naveden u dispozitivu odluke ima pravo podnijeti Komisiji zahtjev za ponovno razmatranje, u skladu sa pravilima Komisije.

(2)...Pravilnost odluke Komisije može se preispitivati samo u postupku ponovnog razmatranja iz člana 11. ovog zakona.

Član 11.

(...)

(2) Nadležni organ uprave ne obustavlja izvršenje odluke Komisije osim ukoliko ne primi zvaničnu obavijest od Komisije kojom se posebno zahtijeva obustava do donošenja odluke po zahtjevu za ponovno razmatranje.

(...)."

VI. Dopustivost

  • 17.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 19.
    U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 20.
    Stoga, Ustavni sud predmetnu apelaciju tumači tako da se apelant poziva na svoje pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 21.
    Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određeni stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, Serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja da li je bilo poštivano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; Serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
  • 22.
    Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog neizvršenja pravosnažne presude. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
  • 23.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o nemogućnosti izvršenja pravosnažne presude zbog propuštanja zakonom propisanog činjenja organa vlasti, te da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi postigao traženo izvršenje.
  • 24.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud prihvata da je predmetna apelacija dopustiva.

VII. Meritum

  • 25.
    Apelant smatra da je neizvršavanjem pravosnažne sudske odluke povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 26.
    U konkretnom slučaju povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u činjenici što se ne izvršava pravosnažna sudska odluka kojom se apelantu, kao članu porodičnog domaćinstva, dopušta povrat predmetnog stana i nalaže privremenom korisniku da napusti predmetni stan. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40) prema kojoj član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal; to obuhvata "pravo na sud" u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, Serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dopušta da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provođenja sudske odluke; tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Evropsku konvenciju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, Serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine u Izvještajima o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24, i str. 1410 i 1411, st. 16-20).
  • 27.
    Ustavni sud smatra da se navedeni stav Evropskog suda za ljudska prava može primijeniti i na predmetnu apelaciju s obzirom na to da se ona, također, odnosi na neizvršavanje pravosnažne sudske odluke. Ustavni sud dodaje i da je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Hornsby, također, naglasio da "efektivna zaštita učesnika u takvom postupku i povrat legaliteta pretpostavljaju obavezu upravnih organa da ispoštuju presudu suda" (vidi stav 41. navedene odluke). U navedenom predmetu Evropski sud za ljudska prava odlučio je da je član 6. stav 1. Evropske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštivale izvršenje sudske presude.
  • 28.
    Dalje, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu Blentić protiv Republike Srpske (vidi predmet broj CH/96/17, Odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 3. decembra 1997. godine) našao je povredu prava na pravično suđenje zato "što je policija bila pasivna usprkos svojoj obavezi da pomogne u izvršenju sudske odluke". Ombudsmen za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu B. D. protiv Federacije Bosne i Hercegovine (vidi predmet broj (B) 746/97, Izvještaji od 24. marta 1999. godine) našao je povredu člana 6. Evropske konvencije u činjenici da "vlasti nisu, više od dvije godine, izvršile presudu i nalog za izvršenje koje je izdao Osnovni sud u Tuzli u korist podnosioca prijave". Također, ombudsmen za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu A. O. protiv Republike Srpske (vidi predmet broj (B) 60/96, Izvještaji od 13. aprila 1999. godine) našao je povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u "propustu Osnovnog suda iz Banje Luke da izvrši konačnu i obavezujuću odluku, koju je donijela Komisija osnovana prema Aneksu 7. u korist podnosioca žalbe".
  • 29.
    Iz navedenog je vidljivo da postoji izgrađena praksa u pogledu toga da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje.
  • 30.
    U konkretnom slučaju pravosnažnom presudom Kantonalnog suda apelantu, kao članu porodičnog domaćinstva, dopušteno je vraćanje predmetnog stana u posjed, te je određeno da navedena presuda u svemu zamjenjuje zaključak nadležnog organa uprave o dozvoli izvršenja odluke CRPC-a.
  • 31.
    Naime, odlukom CRPC-a od 5. augusta 1999. godine apelantovom ocu je potvrđeno stanarsko pravo na predmetnom stanu. Međutim, s obzirom na to da su nadležni upravni organi odbili da po apelantovom zahtjevu izvrše predmetnu odluku CRPC-a, apelant je pokrenuo upravni spor u kojem je Kantonalni sud dopustio izvršenje odluke CRPC-a i naložio vraćanje apelanta u predmetni stan. U vezi s tim Ustavni sud konstatira da je članom 2. stav 1. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a određeno da odluke Komisije postaju konačne danom njihovog donošenja. Članom 3. st. 1. i 3. navedenog zakona određeno je da izvršenje odluka CRPC-a provodi upravnim putem upravni organ nadležan za stambene poslove u općini u kojoj se nalazi stan. Dalje, članom 9. st. 1. i 3. istog zakona je određeno da će se izvršenje odluke CRPC-a provesti protiv lica koje je u posjedu stana navedenog u odluci sa pravnom osnovom ili bez nje, kao i da će se izvršenje provesti bez obzira na to da li su imovina ili stan na koje se odluka odnosi proglašeni napuštenim ili ne i bez obzira na bilo koju drugu odluku ili propise koji se odnose na njihov pravni status. Članom 10. stav 2. navedenog zakona je određeno da se pravilnost odluke CRPC-a može preispitivati samo u postupku ponovnog razmatranja iz člana 11. ovog zakona.
  • 32.
    Stoga, proizlazi da su odluke CRPC-a konačne i obavezujuće, te s obzirom na to da je upravni organ nadležan izvršiti odluku CRPC-a, proistječe da je navedeni organ nadležan i za izvršenje predmetne presude suda koja u svemu zamjenjuje zaključak o dozvoli izvršenja odluke CRPC-a. S obzirom na to da protiv odluke CRPC-a, čije je izvršenje dopušteno presudom Kantonalnog suda, nije bio podnesen zahtjev za ponovno razmatranje, čime bi se, u skladu sa zakonom, eventualno moglo obustaviti izvršenje, prema mišljenju Ustavnog suda, nema osnova da se odgađa izvršenje odluke CRPC-a, a time i pravosnažne presude Kantonalnog suda. Čak i činjenica da privremeni korisnik ima pravo na alternativni smještaj, te problemi sa kojim se nadležni organ susreće u vezi s tim ne mogu opravdati neizvršavanje pravosnažne sudske presude. Ustavni sud ne vidi nikakvu zakonitu osnovu da nadležni upravni organ Grada Mostara ne izvrši pravosnažnu presudu suda.
  • 33.
    Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da je neizvršavanjem pravosnažne presude Kantonalnog suda, kojom je dopušteno izvršenje odluke CRPC-a, nadležni upravni organ Grada Mostara propustio da izvrši svoju pozitivnu obavezu i omogući apelantu da se izvrši pravosnažna presuda suda.
  • 34.
    Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 35.
    U okviru zaključka u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

  • 36.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u situaciji kada nadležni upravni organ Grada Mostara nije preduzeo radnje u okviru svoje pozitivne zakonske obaveze i apelantu omogućio da izvrši pravosnažnu presudu.
  • 37.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 38.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.