USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 34/07.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1603/05, rješavajući apelaciju Save Lončara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Usvaja se apelacija Save Lončara.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj Kž-118/04 od 19. aprila 2005. godine i Presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci broj K-69/03 od 23. decembra 2003. godine.
Predmet se, na osnovu člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, vraća Osnovnom sudu u Banjoj Luci kojem se nalaže da po hitnom postupku donese novu Odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da, u roku od šest mjeseci od dana dostave ove Odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Savo Lončar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 27. jula 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-118/04 od 19. aprila 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-69/03 od 23. decembra 2003. godine. Apelant je 9. februara 2006. godine dopunio apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, te od učesnika u postupku, Okružnog tužilaštva, zatraženo je 8. februara 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Odgovor na apelaciju Okružni sud je dostavio 21. februara 2006. godine, Osnovni sud 16. februara 2006. godine, a Okružno tužilaštvo 22. februara 2006. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 7. novembra 2006. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Osnovni sud je Presudom broj K-69/03 od 23. decembra 2003. godine proglasio apelanta krivim za krivično djelo nesavjesnog rada u službi iz člana 234/II Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. U prvostepenom postupku Osnovni sud je zaključio da je u cijelosti dokazano da je apelant, u periodu od januara 1998. godine do 31. decembra 2000. godine, kao predsjednik Stambene komisije za rješavanje stambenih pitanja Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Stambena komisija), očigledno nesavjesno postupao u vršenju dužnosti, tako što je odobrio i potpisao više odluka o dodjeli stanova i stambenih kredita kadrovima Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada RS), iako je znao da nije donesena i objavljena odluka o usvajanju Pravilnika o rješavanju stambenih pitanja kadrova Vlade RS (u daljnjem tekstu: Pravilnik), dakle bez kriterija i mjerila, čime je tim licima omogućio da zaključe ugovore o korištenju stanova i steknu stanarska prava na dodijeljenim stanovima, iako je "bio dužan i mogao biti svjestan da zbog toga može nastupiti teža povreda drugoga i imovinska šteta, kao i da je ta šteta nastupila u iznosu od oko 2.000.000 KM".
- 7.Osnovni sud je tokom dokaznog postupka, između ostalog, saslušao brojne svjedoke i proveo vještačenje vještaka finansijske struke. Svjedoci su posvjedočili da je Vlada RS usvojila Pravilnik, u kojem je odredbom člana 39. regulisano da taj Pravilnik stupa na snagu danom donošenja, mada nisu znali da li je naknadno Pravilnik i objavljen u "Službenom glasniku RS". Također, svjedoci su naveli da je na osnovu Pravilnika, a uz saglasnost Vlade RS, sačinjena lista prioriteta za rješavanje stambenih pitanja kadrova Vlade RS, te da o svim dodjelama stanova i stambenih kredita postoji pismena dokumentacija.
- 8.Međutim, Osnovni sud je zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela nesavjesnog rada u službi, zbog toga što je "obavljao dužnost predsjednika stambene komisije za rješavanje stambenih pitanja Vlade RS, te da je u spomenutom periodu na sjednici Vlade RS usvojen ŠPravilnikĆ, da isti pravilnik nikada nije objavljen u službenom glasniku, pa da kao takav nije stupio na pravnu snagu". Prvostepeni sud je, u daljnjem obrazloženju ovakvog zaključka, naveo da smatra da Pravilnik nikada nije usvojen, da nije stupio na pravnu snagu, te da se nije mogao primjenjivati. Također, prvostepeni sud je zaključio da je nesporno da su usvojeni kriteriji i da su "isti formalno na papiru postojali", ali da smatra da ti kriteriji nisu poštovani. Zbog ovoga, prvostepeni sud zaključuje da je apelant bio "svjestan da potpisivanjem rješenja o dodjeli i rješavanju stambenih pitanja članova Vlade RS može nastupiti imovinska šteta, te da isti na to pristaje". Prvostepeni sud dalje navodi da nije dovedeno u pitanje to da su radnici Vlade RS podnosili zahtjeve i davali tačne podatke u vezi sa rješavanjem njihovog stambenog pitanja, te da su dostavili neophodnu dokumentaciju, ali smatra "da se prilikom dodjele stanova nije vodilo dovoljno računa o kriterijima". Što se tiče navedenih izjava svjedoka, prvostepeni sud ih je ocijenio paušalnim, jer "ŠsvjedokeĆ nije zanimalo da li je ŠPravilnikĆ objavljen u službenom glasniku", a sud je stao na stanovište da taj Pravilnik nije ni donesen, zbog čega se "po odredbama Ustava i Zakona, takav akt ne može primjenjivati niti proizvoditi pravna dejstva". Konačno, prvostepeni sud je zaključio da je apelant "bio svjestan i mogao biti svjestan na nastupanje štete", te da je "kao predsjednik komisije sredstva koristio nezakonito".
- 9.Okružni sud je Presudom broj Kž-118/04 od 19. aprila 2005. godine odbio apelantovu žalbu i u cijelosti potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju svoje odluke, Okružni sud je naveo, prije svega, "da obrazloženje prvostepene presude sadrži određene nedostatke na koje se žalbom ukazuje, a koje se odnose na razloge o odlučnim činjenicama (nastupanje štete u iznosu od 2.000.000 KM i oblik vinosti optuženog), jer su isti i po mišljenju ovog suda dati nesistematično i nekonzistentno". Međutim, Okružni sud je smatrao da ti nedostaci nisu takvi da bi doveli u pitanje sveukupan zaključak prvostepenog suda o apelantovoj krivici, zbog čega ne postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka. Dalje, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio iskaze saslušanih svjedoka, te da je nesporno utvrđeno da je apelant potpisao više odluka o dodjeli stanova i kredita bez važećeg općeg akta o dodjeli stanova. Okružni sud je, analizom Ustava RS i Zakona o Vladi, zaključio da je Pravilnik morao biti objavljen da bi stupio na pravnu snagu, a kako nije objavljen, sama činjenica da je taj Pravilnik Vlada usvojila nije dovoljna da bi se primjenjivao, bez obzira na njegovu odredbu da stupa na snagu danom donošenja. Stoga Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant, kao predsjednik stambene komisije, znao za tu činjenicu, te da je "i nekom sa manje obrazovanja i stručnosti poznato da za donošenje odluka o dodjeli stanova i stambenih kredita Š...Ć neophodno postojanje pravovaljanog općeg akta". Također, Okružni sud navodi i da žalba tačno navodi da su u budžetu bila planirana sredstva za stambenu izgradnju u ukupnom iznosu od 2.000.000 KM, te da se stoga ne može smatrati da su ta sredstva nenamjenski potrošena. Međutim, Okružni sud navodi da apelant nije ni proglašen krivim zato što je omogućio nenamjenski utrošak budžetskih sredstava, već zato što je svojim očigledno nesavjesnim radom omogućio da se nezakonito dodijele krediti i stanovi, koji su tim sredstvima kupljeni na osnovu Odluka Vlade RS. Nakon daljnjeg obrazlaganja kako se odluke donose na sjednicama vlade, Okružni sud je zaključio da se zaključci prvostepenog suda nisu odnosili na valjanost pojedinih kriterija za dodjelu stanova ili konkretnih odluka stambene komisije, već "isključivo na njihove suštinske, formalne nedostatke usljed kojih predmetni Pravilnik, kao opći akt Vlade, uopće nije stupio na snagu i nije se mogao primjenjivati".
- 10.Konačno, Okružni sud je zaključio da je "u obrazloženju prvostepene presude načinjena greška" kada je navedeno da je apelant očigledno nesavjesno postupao zato što je "bio svjestan i mogao biti svjestan", te da je umjesto "svjestan" trebalo da stoji "dužan". Međutim, Okružni sud navodi da se u prvostepenoj odluci uopće i ne spominje voljni element, budući da je prvostepeni sud ocijenio "da je ŠapelantĆ postupao u tzv. profesionalnom nehatu u pogledu nastupanja štete, a ne da je postupao s umišljajem".
IV. Relevantni propisi
- 11.U Krivičnom zakonu Republike Srpske - posebni dio ("Službeni glasnik RS" br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96) relevantne odredbe glase:
"Član 234.
(1) Službeno lice koje kršenjem zakona ili drugih propisa ili samoupravnih općih akata, propuštanjem dužnosti nadzora ili na drugi način očigledno nesavjesno postupa u vršenju dužnosti, iako je bilo svjesno ili je bilo dužno biti svjesno da usljed toga može nastupiti teža povreda prava drugog ili imovinska šteta, pa takva povreda, odnosno šteta u iznosu koji prelazi hiljadu KM i nastupi, kaznit će se zatvorom do tri godine.
(2) Ako je usljed djela iz stava 1. ovog člana došlo do teške povrede prava drugog ili je nastupila imovinska šteta koja prelazi deset hiljada KM, učinilac će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina."
- 12.Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 50/03) relevantne odredbe glase:
"Član 3.
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 14.
Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u krivičnom postupku dužni su istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 287.
Š...Ć (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 303.
(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
Š...Ć
- j)ako je izreka presuda nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Š...Ć"
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 13.Apelant smatra da mu je pobijanim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje, zato što su presuda i zaključak o njegovoj krivici proizvoljni i nedokazani. Apelant smatra da sud nije sa jednakom pažnjom cijenio činjenice koje ga terete kao i one koje mu idu u prilog, te da za zaključak da je apelant kriv za krivično djelo nesavjesnog rada u službi u presudama nisu dati zadovoljavajući razlozi. Naime, apelant navodi da je Vlada RS donijela Pravilnik u kojem je izričito navedeno da taj Pravilnik stupa na snagu danom donošenja, što su potvrdili i saslušani svjedoci. To što taj Pravilnik nije naknadno objavljen nije se moglo staviti na teret apelantu. Osim toga, svjedoci, od kojih su neki diplomirani pravnici sa dugogodišnjim iskustvom, a koji su također službenici u Vladi RS-a su, kako navodi apelant, pred sudom izjavili da je Pravilnik stupio na snagu danom donošenja, te da je bio primjenjiv. Apelant smatra da sud nije obrazložio zašto je apelant, kao diplomirani inženjer tehnologije, morao smatrati da taj Pravilnik nije stupio na snagu, a naročito kako je to apelant "znao" za to, a što sud smatra utvrđenim. Osim toga, sud na ovaj način, navodi apelant, uzima sebi za pravo da tumači pravnu valjanost akata Vlade RS, što mu po zakonu nije dozvoljeno.
- 14.Dalje, apelant navodi da drugostepeni sud zaključuje da je apelantova dužnost bila, prije nego svih drugih članova komisije, da vodi računa o ustavnosti i zakonitosti općih akata, ali da to "nije bila isključiva obaveza ŠapelantaĆ". Apelant smatra da ovakvih kontradiktornosti ima previše da bi se postupak koji je rezultirao ovakvim odlukama mogao smatrati pravičnim. Prije svega, apelant navodi da nije on dodjeljivao stanove, već je to činila Stambena komisija u postupku i na način predviđen Pravilnikom. Stoga, apelant smatra da sudovi nisu obrazložili na osnovu kojeg zakonskog propisa su utvrdili da je neko lice, kao član kolektivnog tijela, pa makar bilo i predsjednik komisije, isključivo odgovorno za odluke koje to tijelo donese. Osim toga, ni Pravilnik, ni donesene odluke niko nigdje nije osporio, a sud navodi da kriteriji postoje, ali odmah zatim navodi da smatra da ti kriteriji nisu primijenjeni, ničim ne obrazlažući takvo stanovište. Također, apelant navodi da se u dispozitivu prvostepene odluke navodi 16 konkretnih stanova i kredita, ali se u obrazloženju ni jedan ne obrazlaže i ne navodi, a naročito se ni na koji način ne obrazlaže na osnovu čega je zaključeno da je apelant oštetio budžet RS za iznos od "oko 2.000.000 KM", niti sud zauzima ikakav stav u vezi sa promijenjenim iskazom vještaka finansijske struke.
- 15.U vezi sa valjanošću Pravilnika, apelant je naknadno dostavio Ustavnom sudu presudu u predmetu Osnovnog suda broj K-162/05 od 17. oktobra 2005. godine kojom su Milorad Dodik i Novak Kondić oslobođeni od optužbe da su učinili, između ostalog, krivično djelo nesavjesnog rada u službi, zato što su u periodu od 1998. do 2000. godine odobrili isplate iz budžeta RS za rješavanje stambenih pitanja većeg broja lica. U tom postupku isti sud je, dakle, utvrdio da je u navedenom periodu postojao Pravilnik koji je usvojila Vlada RS, a u kojem su definisani kriteriji i mjerila za dodjelu stanova i kredita, kao i da je članom 39. tog Pravilnika određeno da on stupa na snagu danom donošenja. U obrazloženju ove Odluke, isti sud je naveo sljedeće: "Činjenica da ŠPravilnikĆ nije objavljen u "Službenom glasniku RS" ne može značiti da on nije stupio na pravnu snagu niti se to može stavljati na teret optuženima". Apelant smatra da je ovo pokazatelj da je apelant o istom pravnom pitanju različito tretiran pred istim sudom, bez ikakvog obrazloženja.
- 16.Također, apelant smatra da sud ni na koji način nije dokazao da je apelant postupao s umišljajem u vezi sa izvršenjem krivičnog djela, da je prvostepena presuda kontradiktorna u tom dijelu, jer u jednom dijelu konstatuje da je apelant djelo počinio s umišljajem, a u drugom iz nehata, a da je drugostepeni sud, mimo svojih ovlaštenja, promijenio oblik vinosti smatrajući da se radi samo o grešci prvostepenog suda.
b) Odgovor na apelaciju
- 17.Okružni sud u svom odgovoru osporava navode iz apelacije i ističe da ostaje kod svih razloga koje je dao u obrazloženju svoje odluke. Okružni sud smatra da navodi iz apelacije predstavljaju samo ponavljanje navoda koji su već bili istaknuti u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je Okružni sud ispitao i za svoje zaključke dao obrazloženje. Stoga predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
- 18.Osnovni sud u odgovoru navodi da prvostepenom presudom nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, te da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno.
- 19.Okružno tužilaštvo također pobija navode iz apelacije, jer smatra da nisu prekršena apelantova ustavna prava, a naročito da nije prekršeno pravo na pravično suđenje. Okružni javni tužilac smatra da se navodi odnose samo na pitanje da li je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a da je to već razmotreno u žalbenom postupku i da su ti apelantovi navodi odbijeni drugostepenom odlukom. Također, Okružno tužilaštvo navodi da je nesporno da Pravilnik nikada nije objavljen, što je bitan uvjet za njegovo stupanje na snagu u smislu člana 109. Ustava RS i člana 35. Zakona o vladi RS.
VI. Dopustivost
- 20.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 21.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 22.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-118/04 od 19. aprila 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. juna 2005. godine, a apelacija je podnesena 27. jula 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 23.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 24.Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
- 25.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
- 26.Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 26.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.Š...Ć"
- 27.Apelant se žali protiv odluke donesene u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
- 28.Navodi apelacije se odnose na utvrđeno činjenično stanje i sudsku ocjenu dokaza na kojima su zasnovane pobijane presude. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno time što je, kako navodi, prvostepena presuda proizvoljna i ne navodi odlučne činjenice i razloge zbog kojih su redovni sudovi zaključili da je apelant učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.
- 29.Prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 25/02 i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu je imao i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi bivši Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine).
- 30.Kako je Evropski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6. Evropske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi Evropski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 3/04, stav 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od temeljnih odredaba u vezi s izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, pa i u Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske, u kojem odredba člana 287. stav 2. glasi: "Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana", te tako čini neodvojiv element prava na pravično suđenje.
- 31.Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja u pogledu načina na koje su ispitivali činjenično stanje i ocijenili dokaze redovni sudovi, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno isključio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz člana 6. Evropske konvencije", odnosno "ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očigledno proizvoljnom". U tom pravcu postoje brojni primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u način na koji su ocijenili činjenično stanje i dokaze redovni sudovi (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 13/01; Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine; Odluka AP 5/05 od 12. aprila 2006. godine, itd.).
- 32.Ustavni sud smatra da se ova stanovišta mogu primijeniti i u konkretnom slučaju. Naime, prvostepeni sud je odluku o apelantovoj krivici zasnovao isključivo na svojoj ocjeni ustavnosti općeg akta, odnosno Pravilnika, za koji je zaključio da nije stupio na pravnu snagu u skladu sa Ustavom RS, a drugostepeni sud je u cijelosti potvrdio tu odluku iz istih razloga.
- 33.Prije svega, Ustavni sud ukazuje da je jedan od osnovnih principa ZKP da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist. Također, ZKP propisuje presumpciju nevinosti i primjenu principa in dubio pro reo, pravilo da i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77). Presumpcija nevinosti ne odnosi se samo na krivicu, već i na sve druge elemente koji stoje u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protupravnost ili kažnjivost). Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog, nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost. Dakle, u sumnji, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77).
- 34.Dalje, sud je dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 287. ZKP). Pri tome, prema članu 15. Zakona, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice.
- 35.Slobodna ocjena dokaza je, dakle, oslobođena pravnih pravila koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih dokaza. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja, logike i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
- 36.U svjetlu navedenog, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud iskaze brojnih svjedoka ocijenio paušalnim, ne obrazlažući detaljnije na osnovu čega je sud stekao takav utisak, odnosno ne obrazlažući proces ocjene tih dokaza, kako to zahtijeva načelo slobodne ocjene dokaza. Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje ne zadovoljava zahtjev brižljive i savjesne ocjene dokaza, budući da subjektivno ubjeđenje suda da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret nije dovoljno, već mora postojati stvarna, na objektivnim činjenicama zasnovana i obrazložena istinitost zaključka suda. Redovni sudovi ne mogu samo reći da određenom svjedoku ne vjeruju samo zato što je njegov iskaz u suprotnosti s iskazom nekog drugog svjedoka kojem vjeruju, niti je dovoljno da dokaze samo subjektivno kvalifikuju kao "paušalne".
- 37.Ustavni sud također zapaža da redovni sudovi svoj zaključak o apelantovoj krivici izvode iz vlastite ocjene pravne valjanosti općeg akta, tako što navode: "Smatramo da ŠPravilnikĆ nije nikada usvojen, da nije stupio na pravnu snagu, te da se nije mogao primjenjivati". Prije svega, Ustavni sud smatra da je ovakav zaključak protivan svim izvedenim dokazima iz kojih nesumnjivo proističe da je Pravilnik usvojen na sjednici Vlade RS, a prvostepeni sud nikako ne obrazlaže zašto smatra da ovaj akt nije usvojen, usprkos ovim dokazima. Dalje, cijelo obrazloženje o apelantovoj krivici zasnovano je isključivo na ocjeni krivičnog suda o valjanosti Pravilnika, što je van njegove nadležnosti. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su sudovi u redovnom postupku dužni primijeniti pozitivne propise, a ako im se u postupku postavi pitanje pravne valjanost ili ustavnosti određenog općeg pravnog akta, onda to pitanje mogu proslijediti nadležnom sudu, u konkretnom slučaju Ustavnom sudu Republike Srpske, što nije učinjeno. Ustavni sud također ukazuje da ovakvo ad hoc ocjenjivanje pravne valjanosti propisa od redovnih sudova ne samo da nije zakonito, već nije ni u skladu s ustavnim principom vladavine prava iz člana I/2. Ustava BiH i u njega inkorporiranom principu pravne sigurnosti. Na to ukazuje i činjenica da je isti sud u drugom predmetu povodom istog krivičnog djela i istog pravnog akta donio sasvim drukčiju odluku i zauzeo sasvim drukčije stanovište, ali nakon što je utvrdio da Ustavni sud RS nikada nije ispitivao ustavnost i zakonitost općeg akta na bilo čiji zahtjev.
- 38.Dalje, Ustavni sud zapaža da u ostalom dijelu presude, u kojem se ne bavi ispitivanjem ustavnosti, prvostepeni sud zaista nedosljedno i konfuzno obrazlaže svoj zaključak o apelantovoj krivici. Naročito se takva ocjena može dati za zaključak o obliku apelantove vinosti, iako je to odlučujuće za donošenje odluke o tome je li krivično djelo koje je apelantu stavljeno na teret zaista učinjeno. Naime, za utvrđivanje postojanja krivičnog djela nesavjesnog rada u službi neophodno je da se radi o "očigledno nesavjesnom postupanju u vršenju dužnosti", što bitno razgraničava ovo djelo od običnog zanemarivanja službene dužnosti. Postoji li "očigledno nesavjesno postupanje" faktičko je pitanje koje se rješava prema okolnostima svakog slučaja. Iz obrazloženja osporenih presuda se, međutim, ne može zaključiti na osnovu čega su redovni sudovi, osim na osnovu vlastite analize ustavnosti općeg pravnog akta, izveli zaključak da je ispunjen ovaj objektivni element bića navedenog krivičnog djela.
- 39.S druge strane, subjektivna strana bića ovog krivičnog djela je složena, jer je čini umišljaj i nehat. Naime, službeno lice koje nesavjesno postupa mora biti svjesno svoje velike nesavjesnosti, činjenice da krši zakon ili drugi propis odnosno opći akt ili da propušta nadzor u vršenju službe, pa to hoće ili pristaje na nastupanje zabranjene posljedice (direktni i eventualni umišljaj). Međutim, u odnosu na težu posljedicu može postojati i nehat, jer učinilac treba da je svjestan ili je bio dužan i mogao biti svjestan da zbog njegovog nesavjesnog postupanja može nastupiti teža povreda prava drugog ili imovinska šteta.
- 40.S ovim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je vinost vrlo kompleksna subjektivna kategorija kod čije ocjene se mora imati u vidu ličnost učinioca, način na koji se odlučio za izvršenje krivičnog djela, njegova motivacija itd. Kao takva, ona je osnovni razlog zašto se određeno ponašanje može smatrati krivičnim djelom. Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu uopće obrazložili na osnovu čega su zaključili da je apelant u odnosu na izvršenje ovog krivičnog djela postupao s umišljajem ili da je u odnosu na težu posljedicu apelant postupao s nehatom. Naprotiv, iako daje definicije različitih oblika vinosti, Okružni sud zaključuje u svom obrazloženju da je prvostepeni sud "pogrešno ukazao da se radi o umišljaju", budući da iz izreke i cjelokupnog obrazloženja proizlazi da "prvostepeni sud cijeni da je ŠapelantĆ postupao u tzv. profesionalnom nehatu u pogledu nastupanja štete, a ne da je postupao s umišljajem". Međutim, Ustavni sud zapaža da ovakvoj konstataciji i zaključku ne slijedi nikakvo obrazloženje iz kojeg bi objektivno bilo jasno na osnovu čega je samo takav zaključak moguć i na osnovu koje i kakve ocjene dokaza je takav zaključak izveden. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelant opravdano ukazuje i na to da prvostepeni sud nije zauzeo nikakav stav o nalazu vještaka finansijske struke, koji je izjavio da je kontrolu utroška budžetskih sredstava vršila javna revizija i budžetska inspekcija, da je izvršen rebalans budžeta i da su za tzv. posebne potrebe predviđena sredstva od 2.000.000 KM, odakle je Vlada RS mogla izdvajati ta sredstva za kupovinu stanova. Ustavni sud smatra da ni prvostepeni ni drugostepeni sud nisu obrazložili ni da li su ni kako su utvrdili da je apelantovim radnjama "teže povrijeđeno pravo drugoga" ili da je nastupila imovinska šteta, što je sastavni element bića krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret. Uzimajući sve ovo u obzir, Ustavni sud smatra da nedostatak zadovoljavajućeg obrazloženja zaključka o apelantovoj krivici, te nedostatak objektiviziranja subjektivne ocjene suda svestranom analizom i ocjenom izvedenih dokaza, nije u skladu sa zahtjevima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 41.Također, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju ni obavezu poštivanja principa in dubio pro reo. Ovo tim prije što sud, tužilac i drugi organi imaju prema ZKP obavezu da utvrde sve činjenice - kako one koje idu na teret, tako i one koje idu u korist optuženog. Zbog primjene principa in dubio pro reo, činjenice koje idu na teret optuženog moraju biti sa sigurnošću utvrđene, za razliku od činjenica koje idu u korist okrivljenog, a koje se uzimaju kao utvrđene čak i onda kada su samo vjerovatne, tj. kada postoji sumnja u njihovo postojanje. Ustavni sud smatra da obrazloženja koj? su dali i prvostepeni i drugostepeni sud nisu dovoljno precizna i jasna, te da se iz tih obrazloženja ne vidi da li su i na koji su način sudovi primijenili princip in dubio pro reo u odnosu na apelanta kao optuženog.
- 42.Ustavni sud također zapaža da se Okružni sud nije detaljnije upuštao u pitanje ocjene dokaza koje je dao prvostepeni sud, što je primarno zadaća tog suda, i to ne samo s aspekta krivično-pravnih propisa, već i Evropske konvencije. Naime, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine Evropska konvencija i njeni protokoli se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svakim drugim pravom, a prema članu II/6. Ustava Bosne i Hercegovine "Bosna i Hercegovina, svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2." Na osnovu ovih odredaba Ustava Bosne i Hercegovine Okružni sud je, u konkretnom slučaju, trebao detaljnije ispitati zadovoljavaju li obrazloženje prvostepene presude i izvedeni zaključak zahtjeve ZKP, ali i člana 6. Evropske konvencije, umjesto što je dao još detaljniju analizu pravne valjanosti Pravilnika.
- 43.Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju zahtjeve pravičnog suđenja već ostavljaju utisak proizvoljnosti, zbog čega je tim presudama prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 44.Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada osuđujuća presuda ne sadrži razloge iz kojih se sa sigurnošću može zaključiti da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret i kada sud ne daje objektivno, logično i uvjerljivo obrazloženje za svoj zaključak o apelantovoj krivici, već se njegova ocjena dokaza doima proizvoljnom.
- 45.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
- 46.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.