USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 34/07.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2089/05, rješavajući apelaciju Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Usvaja se apelacija Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukida se Presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-308/05 od 12. septembra 2005. godine.
Predmet se vraća Apelacionom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu Odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Apelacionom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 3. oktobra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-308/05 od 12. septembra 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i M.S. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 20. oktobra 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Osnovni sud i Apelacioni sud su odgovor na apelaciju dostavili 2. odnosno 8. novembra 2005. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Osnovnog suda i Apelacionog suda su 4. decembra 2006. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelant je 10. juna 2003. godine podnio Osnovnom sudu tužbu protiv tuženog radi raskida ugovora o zakupu i isplate duga. Prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da se raskine Ugovor o zakupu poslovnog prostora broj 4-2458/99 zaključen 26. marta 1999. godine u Brčkom, između Javnog preduzeća Republike Srpske za upravljanje i gazdovanje poslovnim prostorom (u daljnjem tekstu: prednik) i tuženog, te da se tuženi obaveže da apelantu isplati iznos od 3.993,26 KM na ime neisplaćene zakupnine sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. juna 2003. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate u roku od 15 dana od dana prijema presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
- 7.Apelant je u toku postupka 28. oktobra 2004. godine preinačio tužbeni zahtjev tako da je uz raskid ugovora umjesto fiksnog iznosa zakupnine, bez označavanja perioda na koji se predmetni dug odnosi i potraživanja kamata od dana podnošenja tužbe do isplate, tražio isplatu duga po osnovu neplaćene zakupnine u pojedinačno označenim iznosima za svaki mjesec posebno od januara 2001. godine do aprila 2004. godine (od januara 2001. godine zaključno s junom 2002. godine po 143,55 KM mjesečno, od jula 2002. godine zaključno s martom 2004. godine po 140,94 KM mjesečno i za april 2004. godine 108,05 KM) sa zakonskom zateznom kamatom za svaki mjesečni iznos od dana njegovog dospijeća do konačne isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
- 8.Presudom Osnovnog suda broj P-315/03-I od 4. maja 2005. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov preinačeni tužbeni zahtjev, te je sud odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Sud je naveo da je u toku dokaznog postupka proveo niz dokaza čitanjem javnih isprava, između ostalog računa i analitičke kartice partnera za period od 1. januara 2003. do 12. maja 2003. godine na iznos od 3.993,26 KM, te saslušanjem tuženog u svojstvu parnične stranke, pa je cijeneći dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi ocijenio da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije kod apelanta, a koji je istakao tuženi, osnovan. Obrazlažući svoju odluku sud je konstatirao da je predmetni objekat vlasništvo Jugoslovenskog riječnog brodarstva Beograd (u daljnjem tekstu: vlasnik) kojem je i vraćen, da je poslovnim prostorom upravljao apelantov prednik ali da apelant nije, prema važećim propisima, mogao preuzeti tu imovinu, jer ona nikad nije bila javna imovina. Sud je zaključio da aktivna legitimacija pripada onom pravnom i fizičkom licu kojem pripada i zahtjev iz tužbe ili protutužbe, te zaključio da apelant nema aktivnu legitimaciju budući da apelant nikada nije bio zakupodavac predmetnog poslovnog prostora niti je mogao biti pravni slijednik zakupodavca.
- 9.Presudom Apelacionog suda broj Gž-308/05 od 12. septembra 2005. godine apelantova žalba je uvažena i presuda Osnovnog suda preinačena tako da je usvojen apelantov prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev i raskinut Ugovor o zakupu poslovnog prostora broj 4-2458/99 zaključen 26. marta 1999. godine u Brčkom između apelantovog pravnog prednika i tuženog, te je tuženi obavezan da apelantu isplati iznos od 3.993,26 KM na ime neisplaćene zakupnine sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. juna 2003. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate u roku od 15 dana od dana prijema presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Presudom je također utvrđeno da svaka stranka snosi svoje troškove spora. U obrazloženju presude Sud je konstatirao da iz činjeničnog utvrđenja u prvostepenom postupku slijedi da je tuženi 26. marta 1999. godine s apelantovim prednikom zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora u Brčkom na period od 10 godina uz mjesečnu zakupninu od 130,50 KM uvećanu za porez od 12%, tj. uz zakupninu u ukupnom iznosu od 146,16 KM mjesečno, te da iz apelantovih računa koji su priloženi u spisu, kao i analitičke kartice, slijedi da tuženi na ime neplaćene zakupnine za period 2001. i 2002. godine, a zaključno sa 12. majem 2003. godine, duguje 3.993,26 KM. Međutim, Apelacioni sud je naveo da činjenica da je predmetni poslovni prostor vraćen vlasniku, te da je ugovor o zakupu tuženi zaključio s apelantovim prednikom, ne oslobađa tuženog obaveze da apelantu isplati dosuđeni iznos budući da je apelant nakon proglašenja raspolagao svim poslovnim prostorima na svojoj teritoriji, a prema nalogu Supervizora za Brčko Distrikt BiH od 13. aprila 2000. godine, te Sporazumu o provođenju obaveza entiteta iz Konačne arbitražne odluke za Brčko Distrikt BiH od 24. oktobra 2000. godine, i to sve do predaje predmetnog poslovnog prostora u posjed vlasniku. Sud je konstatirao da je, ako se imaju u vidu odredbe Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, bez osnove tvrdnja tuženog da je smatrao da je ugovor raskinut kada je prestao sa radom. Konačno, Apelacioni sud je zaključio da je Osnovni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prilikom donošenja prvostepene presude pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je apelantovu žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio te odlučio kao u izreci presude na osnovu člana 301. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 10.Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da se povreda ovih prava ogleda u tome što osporenom odlukom "nije odlučeno o njegovom tužbenom zahtjevu kako je isti bio postavljen prije zaključenja glavne rasprave", te jer je neodlučivanjem sudova o tužbenom zahtjevu apelanta "istom nezakonito uskraćeno pravo na ostvarivanje imovinskih prava - zakonitom naplatom nespornih potraživanja prema tuženom u parničnom postupku" čime mu je onemogućen adekvatan pristup sudu, jer je osporenom odlukom onemogućeno da se pred redovnim sudovima odlučuje o njegovom zahtjevu kakav je bio postavljen u parničnom postupku. Apelant ističe da je u parničnom predmetu Osnovnog suda broj P-315/03-I, preciziranim tužbenim zahtjevom od 28. oktobra 2004. godine, zahtijevao isplatu pojedinačnih mjesečnih potraživanja za neplaćene zakupnine sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od dana dospijeća na svaki pojedinačni iznos počevši od dana dospijeća svake pojedinačne obaveze, što je prvostepeni sud odbio. Apelant dalje navodi da se u izreci osporene presude niti u obrazloženju ne navodi da je odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva kao neosnovan.
b) Odgovor na apelaciju
- 11.Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da u odluci koju je donio taj sud nije bilo povreda apelantovih ustavnih prava.
- 12.Apelacioni sud u odgovoru na apelaciju ističe da je apelant u prvostepenom postupku, pored zahtjeva za raskid predmetnog ugovora o zakupu, postavio i zahtjev za isplatu neisplaćene zakupnine koji, prema priloženim računima u spisu i analitičkoj kartici iznosi 3.993,26 KM, kako je i postavljen u petitu tužbe uz zakonsku zateznu kamatu počevši od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate kako je i odlučeno osporenom presudom kojom je preinačena presuda Osnovnog suda. Sud je dalje naveo da je apelant podneskom od 28. oktobra 2004. godine precizirao tužbeni zahtjev tako da je tražio zakonsku zateznu kamatu za svaki iznos mjesečne zakupnine od dana njenog dospijeća do isplate, ali da je sud ocijenio da takav zahtjev nije u skladu s osnovnim načelom u ugovornim odnosima - načelom savjesnosti i poštenja ugovornih strana, budući da tuženi nije morao znati da je apelant novi zakupodavac s obzirom da je ugovor zaključio s apelantovim prednikom. Sud je dalje naveo da, prema njegovom stanovištu, nema povrede apelantovog prava na imovinu budući da je predmetni prostor vlasništvo drugog pravnog lica, te da nema povrede prava na pravično suđenje jer je apelant u toku postupka uredno obaviješten o svim ročištima kojima je prisustvovao apelantov punomoćnik koji je predlagao dokaze koji su izvedeni pred prvostepenim sudom i izjašnjavao se o navodima tuženog. Postupak je okončan u razumnom roku, a apelant je koristio i mogućnost izjavljivanja žalbe.
V. Relevantni propisi
- 13.Zakon o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 5/00, 1/01, 6/02 i 11/05) u relevantnom dijelu glasi:
"Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 131.
Tužitelj može do zaključenja glavne rasprave preinačiti tužbu.
(...)
Član 132.
(1) Preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.
(...)
Član 301.
Apelacioni sud će presudom preinačiti prvostepenu presudu:
(...)
- 3.ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
Član 303.
U obrazloženju presude donijete u sjednici vijeća Apelacioni sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja."
VI. Dopustivost
- 14.U svojoj Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine Ustavni sud je konstatirao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu te je, imajući u vidu da Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži precizne odredbe o funkcioniranju državnih organa, izmijenio dotadašnju praksu i dozvolio državnim organima podnošenje apelacije. Stoga će Ustavni sud razmotriti eventualne povrede apelantovih prava isključivo s aspekta prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 15.Dalje, Ustavni sud konstatira da, u skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 16.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 17.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Gž-308/05 od 12. septembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. septembra 2005. godine a apelacija je podnesena 3. oktobra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 18.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 19.Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravičan postupak
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 20.Ustavni sud konstatira da se postupak koji je okončan osporenom presudom odnosi na raskid ugovora o zakupu i isplatu duga, te da se dakle radi o predmetu građanskopravne prirode, pa je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u ovom predmetu primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 21.Apelant tvrdi da mu je pravo na pravičan postupak povrijeđeno nemogućnošću da se pred redovnim sudovima odluči o njegovom zahtjevu kakav je bio postavljen u parničnom postupku pa smatra da nije imao adekvatan pristup sudu, iz čega Ustavni sud zaključuje da se apelant u suštini žali na pogrešnu i proizvoljnu primjenu prava, jer smatra da je sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja koji u vrijeme donošenja osporene odluke nije postojao.
- 22.U pogledu prava na pravično suđenje Ustavni sud ukazuje da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine garantira sve standarde obuhvaćene članom 6. Evropske konvencije. Stoga, povodom apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud. Pravo na pokretanje sudskog postupka u građanskim pitanjima predstavlja jedan od aspekata prava na sud zajamčenog članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presudu od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 35), Evropski sud je usvojio stav da bi bilo "neshvatljivo da član 6. stav 1. detaljno opisuje proceduralne garancije osigurane strankama u tekućoj parnici, a da pravo ne zaštiti ono što samo po sebi omogućava korist od takvih garancija, tj. pristup sudu. Pravičan, javni i brz sudski postupak nema nikakvu vrijednost ako nema sudskog postupka." Stav Evropskog suda jeste da je pravo na pristup sudu element sadržan u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, koje je zasnovano na samoj formulaciji prve rečenice prvog stava ovog člana, kad se čitaju u svom kontekstu i u okviru sljedeća dva pravna načela: (1) načela prema kojem se građanska tužba može podnijeti sudiji kao jedno od univerzalno priznatih trajnih načela prava i (2) načela međunarodnog prava koje zabranjuje odricanje pravde.
- 23.Pristup sudskom ili upravnom organu mora biti suštinski, a ne samo formalan (vidi Evropski sud za ljudska prava, Airey protiv Irske, 1979. godine). Država mora osigurati pristup sudu svakome ko ima zahtjev koji ulazi u okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije i taj pristup ne može ograničiti određenim kategorijama ljudi (vidi, Keegen protiv Irske, 1994. godine). Organi koji imaju slobodu sudskog odlučivanja imaju širok opseg slobodne procjene sve dok se drže suštinskih zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ettl i drugi protiv Austrije, 1987. godine i Skräby protiv Švedske, 1990. godine).
- 24.Budući da apelant smatra da mu nije pružena mogućnost da se pred redovnim sudovima odlučuje o njegovom zahtjevu kakav je bio postavljen u parničnom postupku, Ustavni sud zaključuje da apelant u suštini smatra da mu je pristup sudu povrijeđen pogrešnom i proizvoljnom primjenom prava u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom.
- 25.U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Ustavni sud u principu nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni. Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
- 26.Međutim, s druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste i to da, u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03).
- 27.U tom kontekstu, a u vezi s apelantovim navodima da Apelacioni sud nije odlučio o njegovom tužbenom zahtjevu kako je bio postavljen prije zaključivanja glavne rasprave, Ustavni sud konstatira da iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizlazi da je Apelacioni sud udovoljio apelantovom prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu (kojim je tražio raskid ugovora i isplatu fiksnog iznosa zakupnine, bez označavanja perioda na koji se predmetni dug odnosi i potraživanja kamata od dana podnošenja tužbe do isplate), mada je apelant 28. oktobra 2004. godine preinačio tužbeni zahtjev, tako da je osim utvrđenja da je raskinut ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora zahtijevao isplatu neplaćene zakupnine u pojedinačno navedenim mjesečnim iznosima za period od januara 2001. godine zaključno s aprilom 2004. godine, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana dospijeća na svaki pojedinačni iznos počevši od dana dospijeća svake pojedinačne obaveze. Prvostepeni sud je u cijelosti odbio upravo takav apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud dalje konstatira da Apelacioni sud u odgovoru na apelaciju ne spori da je apelant preinačio tužbeni zahtjev. Ustavni sud podsjeća da je Apelacioni sud, prema članu 301. stav 3. ZPP nadležan, ukoliko smatra da je činjenično stanje pravilno utvrđeno ali je pogrešno primijenjen materijalni propis, preinačiti prvostepenu presudu.
- 28.Međutim, premda je u obrazloženju presude Apelacioni sud utvrdio da je žalba, koju je apelant izjavio iz svih žalbenih razloga, osnovana, udovoljio je, kako to apelant prigovara, tužbenom zahtjevu koji kao takav nije postojao u vrijeme okončanja prvostepenog postupka, pri čemu niti u izreci niti u obrazloženju presude nije naveo da je odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva niti je obrazložio da je apelantova žalba samo djelimično osnovana. Naime, budući da je prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom apelant tražio isplatu fiksnog iznosa zakupnine od 3.993,26 KM, bez označavanja perioda na koji se dug odnosi i sa kamatama od dana podnošenja tužbe, a preinačenim tužbenim zahtjevom pojedinačne mjesečne iznose, čiji je zbir znatno veći od prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva, te kamate za svaki mjesečni iznos pojedinačno od dana dospijeća, i pod pretpostavkom da je sud zaključio da je samo dio preinačenog tužbenog zahtjeva osnovan, sud je u izreci presude morao navesti da je odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva, a u obrazloženju presude je morao dati razloge zbog kojih je odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa tako i u pogledu odluke o kamatama. Stoga, Ustavni sud konstatira da u osporenoj presudi nisu sadržani razlozi o odlučnim činjenicama zbog kojih je Apelacioni sud odlučio preinačiti presudu Osnovnog suda tako da usvoji apelantov tužbeni zahtjev, odnosno u presudi su u cijelosti dati razlozi koji se odnose na prvobitni, a ne preinačeni apelantov tužbeni zahtjev.
- 29.Do drukčijeg zaključka ne može dovesti ni sadržaj odgovora na apelaciju ni sadržaj obrazloženja osporene presude, u smislu da iz apelantovih računa koji su priloženi u spisu, kao i analitičke kartice, slijedi da tuženi na ime neplaćene zakupnine za period 2001. i 2002. godina, zaključno sa 12. majem 2003. godine, duguje 3.993,26 KM, budući da je apelant tužbu podnio 10. juna 2003. godine, te da je tužbeni zahtjev bio usmjeren na do tada dospjeli dug, a da je u toku postupka u kojem je prvostepena presuda donesena 4. maja 2005. godine iskoristio zakonsku mogućnost iz člana 131. ZPP te je precizirao - povećao tužbeni zahtjev, a preinaku je prihvatio i Osnovni sud. Po mišljenju Ustavnog suda Apelacioni sud je svoju odluku o obavezi isplate kamata mogao zasnovati na odgovarajućim odredbama Zakona o obligacionim odnosima koje regulišu tu materiju dajući obrazloženje za svoju odluku što sud nije učinio niti je u obrazloženju osporene odluke dao bilo kakvo obrazloženje vezano za odluku o kamatama. Sve navedeno potvrđuje da Apelacioni sud prilikom donošenja osporene odluke nije pravilno primijenio odredbu člana 2. ZPP, prema kojoj sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, niti je pravilno primijenio odredbu člana 303. tog Zakona prema kojoj u obrazloženju presude treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
- 30.Iz prakse Evropskog suda za ljudska prava također proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak od suštinske važnosti za ishod predmeta sud se njime u tom slučaju mora posebno pozabaviti u svojoj presudi. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je od suštinske važnosti za ishod spora. U suprotnom postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Ustavni sud ponovo napominje da je apelant presudu Osnovnog suda osporavao iz svih žalbenih razloga (bitna povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešna primjena materijalnog prava), ali se iz osporene presude ne vide razlozi koji su opredijelili sud da donese takvu presudu jer Apelacioni sud u postupku o žalbi nije dao apsolutno nikakve razloge vezane za apelantov preinačeni tužbeni zahtjev od 28. oktobra 2004. godine, već je isključivo dao razloge koji se odnose na prvobitno postavljeni zahtjev zanemarujući činjenicu da je apelantov preinačeni tužbeni zahtjev odbio prvostepeni sud.
- 31.Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da je način na koji je Apelacioni sud u osporenoj presudi primijenio pozitivno-pravne propise proizvoljan i predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 20.
b) Ostali navodi
- 32.U skladu sa zaključkom u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
- 33.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kad je sud proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise tako da je, odlučujući u postupku po žalbi, donio odluku o prvobitnom a ne o konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu i kad iz izreke i obrazloženja presude nije vidljivo je li sud djelimično ili u cijelosti udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu niti su u tom pogledu dati razlozi u obrazloženju osporene odluke.
- 34.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
- 35.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.