USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 30. marta 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 79/07
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1474/05, rješavajući apelaciju Mumina Čorbića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
David Feldman, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Seada Palavrić, sutkinja
Usvaja se apelacija Mumina Čorbića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1878/04 od 31. maja 2005. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Mumin Čorbić (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Muriz Gurda, advokat iz Kladnja, podnio je 11. juna 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1878/04 od 31. maja 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda i Javnog preduzeća "Šume Tuzlanskog kantona" d.d. Kladanj (stranka u postupku) zatraženo je 12. augusta 2005. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud je 19. augusta 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Javno preduzeće "Šume Tuzlanskog kantona" d.d. Kladanj 30. augusta 2005. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 19. jula 2006. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Općinski sud u Živinicama - Odjeljenje u Kladnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj P-145/03-K od 29. novembra 2004. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev protiv tuženog "Šume Tuzlanskog kantona" d.d. Kladanj (sada JP "Šume Tuzlanskog kantona" d.d. Kladanj; u daljnjem tekstu: tuženi) i obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 3.522,78 KM sa zakonskom zateznom kamatom u iznosima pobliže opisanim u dispozitivu presude na ime naknade plaće zbog rasporeda na druge poslove za period od 1. jula 2000. do 31. decembra 2003. godine, te da apelantu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.404,50 KM.
- 7.Općinski sud je obrazlažući svoju presudu naveo da je uvidom u Nalaz, ocjenu i mišljenje Instituta za ocjenu radne sposobnosti - Stručni tim u Tuzli, broj 5149/83 od 17. decembra 1983. godine konstatirao da je za apelanta utvrđeno da zbog bolesti ne može obavljati poslove i radne zadatke na koje je u tom trenutku bio raspoređen (KV sjekač), ali da može s punim radnim vremenom obavljati poslove, odnosno radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi ili radnoj sposobnosti stečenoj radom ako ne zahtijevaju rad s motornom pilom, rad na težim fizičkim poslovima i na poslovima gdje se traži posebna odgovornost. Kod apelanta dakle nije utvrđen gubitak radne sposobnosti, nego je utvrđeno da kod njega postoji promijenjena radna sposobnost što ga je svrstalo u drugu kategoriju invalidnosti.
- 8.Apelantu je kao osiguraniku kod kojeg je utvrđena druga kategorija invalidnosti pripalo pravo da bude raspoređen na drugo odgovarajuće radno mjesto, odnosno pravo na odgovarajuće zaposlenje, prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju, kao i pravo na odgovarajuće novčane naknade u vezi s korištenjem tih prava. Apelant je nakon utvrđivanja preostale radne sposobnosti sa svoga radnog mjesta KV sjekač raspoređen na radno mjesto čuvar objekta.
- 9.Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Općinski sud uvidom u Rješenje tuženog broj 01-907-5/84 od 20. aprila 1984. godine utvrdio da je apelantu kao radniku s preostalom radnom sposobnošću određena novčana naknada zbog manjeg ličnog dohotka na drugom odgovarajućem poslu za 1984. godinu koja predstavlja razliku između iznosa od 11.425,25 YU dinara i ostvarenog ličnog dohotka na drugom odgovarajućem poslu s normalnim rezultatima rada počevši od 1. januara 1984. godine.
- 10.Utvrđenu naknadu zbog manjeg ličnog dohotka na poslovima čuvara objekta tuženi je apelantu isplaćivao do 1992. godine. Od tada pa do danas tuženi ne isplaćuje apelantu naknadu zbog manjeg ličnog dohotka.
- 11.S ciljem ostvarenja naknade plaće zbog raspoređivanja na druge poslove apelant je 20. augusta 2003. godine podnio tužbu kod Općinskog suda protiv tuženog zahtijevajući naknadu samo za posljednje tri godine, tj. od 1. jula 2000. do 31. decembra 2003. godine.
- 12.Općinski sud je utvrdio da se naknada zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu koja apelantu pripada i prema članu 75. stav 1. tačka 4. novog Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine FBiH" br. 29/98, 49/00, 32/01 i 73/05; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepene i drugostepene presude, određuje u visini razlike između valorizirane prosječne mjesečne plaće koju je apelant ostvario u godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost i prosječne mjesečne plaće koju on ostvaruje na drugom poslu na koji je nakon toga raspoređen. Ovako utvrđena naknada usklađuje se s kretanjem prosječne plaće u preduzeću u godini u kojoj se naknada plaće ostvaruje.
- 13.Međutim, u postupku pred Općinskim sudom pojavio se problem s dostupnošću potrebnih podataka kako bi izvršio vještačenje vještak ekonomske struke. Postojao je akt kojim je tuženi apelantu odredio novčanu naknadu zbog manjeg ličnog dohotka na drugom odgovarajućem poslu za 1984. godinu koja je predstavljala razliku između iznosa od 11.425,25 YU dinara i ostvarenog ličnog dohotka na drugom odgovarajućem poslu s normalnim rezultatima rada koja se primjenjivala počevši od 1. januara 1984. godine. Tuženi je za potrebe vještačenja vještaka ekonomske struke dostavio evidenciju - karton o apelantovim ličnim dohocima za 1999, 2000, 2001, 2002. i 2003. godinu, te podatke o prosječnoj plaći u preduzeću za 1999, 2000, 2001, 2002. i 2003. godinu. Međutim, podatke o ostvarenoj prosječnoj plaći u preduzeću kao i kod njegovih pravnih prednika za period od 1982. do 1999. godine, te apelantovoj ostvarenoj prosječnoj plaći tuženi nije dostavio uz obrazloženje da te podatke ne posjeduje.
- 14.U nedostatku traženih podataka od tuženog, vještak nije bio u mogućnosti izvršiti valorizaciju apelantove prosječne mjesečne plaće iz 1982. godine na nivo 2000, 2001, 2002. i 2003. godine na osnovu kretanja prosječne plaće u preduzeću za period od 1982. do 1999. godine, pa je to učinio primjenom odredaba čl. 45. i 144. Zakona o PIO, tj. na osnovu kretanja prosjeka plaća svih zaposlenih na teritoriji SRBiH, RBiH i FBiH na osnovu podataka Zavoda. Za period od 2000. do 2003. godine vještak je izvršio valorizaciju utvrđene naknade u skladu s članom 79. stav 2. Zakona o PIO, budući da je tuženi dostavio relevantne podatke o kretanju prosječne plaće u preduzeću za ovaj period.
- 15.Općinski sud je nakon što su na glavnoj raspravi provedeni dokazi vršenjem uvida u nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke od 27. septembra 2004. godine, zatim u dopunjeni nalaz i mišljenje istog vještaka od 20. oktobra 2004. godine, saslušanjem istog vještaka, vršenjem uvida u Nalaz, ocjenu i mišljenje Instituta za ocjenu radne sposobnosti - Stručni tim u Tuzli, broj 5149/83 od 17. decembra 1983. godine i Rješenje tuženog broj 01-907-5/84 od 20. aprila 1984. godine, slobodnom ocjenom dokaza utvrdio činjenično stanje i donio odluku kao u izreci presude tako što je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke od 27. septembra 2004. godine i dopunjeni nalaz i mišljenje istog vještaka od 20. oktobra 2004. godine koji je, prema mišljenju tog suda, pravilno izvršio obračun naknade plaće primjenom čl. 45. i 144. Zakona o PIO s obzirom da vještak u nedostatku podataka o visini apelantove prosječne plaće i indeksu porasta plaća kod tuženog za zadati obračunski period nije imao drugih podataka da bi obavio vještačenje. Općinski sud je utvrdio da je apelant naknade plaće zbog manje plaće raspoređivanjem na druge poslove (naknada iz člana 75. tačka 4. Zakona o PIO) ostvario za period od 1. jula 2000. godine do 31. decembra 2003. godine u ukupnom iznosu od 3.522,78 KM, pa je u skladu s članom 75. tačka 4. Zakona o PIO obavezao tuženog na isplatu ove naknade. Općinski sud je odbio prigovor zastarjelosti potraživanja koji je izjavio tuženi s obrazloženjem da je članom 106. Zakona o radu ("Službene novine FBiH" br. 43/99 i 32/00) propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja ako zakonom nije drugačije propisano. Kako tužilac svoje potraživanje zasniva na osnovu radnog odnosa, a isplatu naknade traži počevši od 1. jula 2000. godine do 31. decembra 2003. godine, a tužbu je podnio sudu 20. augusta 2003. godine, potraživanje tužioca nije zastarjelo, jer od dana podnošenja tužbe nije protekao trogodišnji rok zastarjelosti predviđen članom 106. Zakona o radu.
- 16.Odlučujući o žalbi tuženog Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1878/04 od 31. maja 2005. godine uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je svoju odluku donio primjenom odredaba člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03; u daljnjem tekstu ZPP) što znači da je smatrao da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
- 17.Dajući razloge za svoju odluku Kantonalni sud je obrazložio da iz stanja spisa nesporno proizlazi da je apelant kao radnik tuženog s preostalom radnom sposobnošću stekao prava invalida druge kategorije nakon što je Rješenjem SIZ-a PIO broj 5149/83 od 17. decembra 1983. godine zbog bolesti proglašen radnikom s preostalom radnom sposobnošću, te da je s poslova KV sjekača koje je do tada obavljao rješenjem tuženog raspoređen na poslove čuvara objekta, i da mu je Rješenjem tuženog broj 01-907-584 od 20. aprila 1984. godine priznato pravo na novčanu naknadu zbog manje ostvarene plaće na drugom odgovarajućem poslu.
- 18.Kantonalni sud je zaključio da je osnovan žalbeni navod da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbe čl. 45. i 144. Zakona o PIO kada je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu kao u izreci osporene presude. Ovo zbog toga što navedene odredbe Zakona o PIO, na koje se prvostepeni sud poziva u osporenoj presudi, regulira postupak utvrđivanja penzijskog osnova osiguranika, a ne i postupak i način utvrđivanja naknade plaće invalida druge kategorije kakav status u konkretnom slučaju ima apelant.
- 19.Za Kantonalni sud nije sporno da apelant kao radnik druge kategorije invalidnosti prema odredbama člana 75. stav 1. tačka 4. Zakona o PIO ima pravo na novčanu naknadu ukoliko na drugom poslu na koji je raspoređen nakon utvrđivanja invalidnosti - preostale radne sposobnosti, ostvaruje manju plaću.
- 20.Kantonalni sud u svojoj presudi ukazuje da se naknada plaće iz člana 75. stav 1. tačka 4. Zakona o PIO prema odredbi člana 78. stav 1. istog zakona određuje u visini razlike između valorizirane prosječne mjesečne plaće koju je osiguranik ostvario u godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj je utvrđena invalidnost i prosječne mjesečne plaće koju radnik ostvaruje na drugom poslu na koji je raspoređen nakon utvrđivanja invalidnosti. Naknada plaće iz člana 75. tač. 1-4 Zakona o PIO prema odredbama člana 79. Zakona o PIO se usklađuje s kretanjem prosjeka plaće u preduzeću, ili drugom pravnom licu, odnosno kod poslodavca u godini u kojoj se naknada plaće ostvaruje.
- 21.Nadalje je u obrazloženju osporene presude navedeno da apelant svoj tužbeni zahtjev za isplatu naknade zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu zasniva na tvrdnji da mu je u periodu od 2000. do 2003. godine isplaćena manja plaća u odnosu na plaću koju bi ostvario na svom poslu prije utvrđivanja invalidnosti. Međutim, Kantonalni sud smatra da apelant nije dokazao ove svoje tvrdnje, a bio je dužan u smislu odredaba člana 123. stav 1. u vezi s članom 7. ZPP-a, pa njegov zahtjev za naknadu razlike zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu na osnovu odredaba člana 75. stav 1. tačka 4. Zakona o PIO nije osnovan na što se ukazuje žalbom. Iz sadržine spisa i razloga osporene presude za Kantonalni sud proizlazi da vještak ekonomske struke naknadu zbog apelantove manje plaće na drugom odgovarajućem poslu u spornom periodu od 2000. do 2003. godine nije utvrdio na način koji je predviđen odredbom člana 78. stav 1. i člana 79. stav 2. Zakona o PIO. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je vještak u nedostatku pokazatelja o kretanju prosječne plaće u preduzeću i apelantove plaće za period od njegovog proglašenja radnikom s preostalom radnom sposobnošću 1983. godine, apelantovu naknadu plaće iz člana 75. stav 1. tačka 4. Zakona o PIO utvrdio primjenom odredaba čl. 45. i 144. istog zakona, tj. korištenjem koeficijenta valorizacije - indeksa porasta plaća svih zaposlenih u RBiH iako se ove odredbe odnose na valorizaciju plaće radi utvrđivanja penzijskog osnova, a ne za utvrđivanje osnova za obračun naknade plaće na osnovu invalidnosti druge kategorije kakav status u konkretnom slučaju ima apelant. U ovakvoj situaciji kada osnov za određivanje tužiočeve novčane naknade nije utvrđen pravilno i u skladu s odredbama člana 78. stav 1. i člana 79. stav 2. Zakona o PIO, prvostepeni sud prema mišljenju Kantonalnog suda nije mogao ni utvrditi ostvaruje li apelant, kojem je to pravo priznato prema odredbama člana 75. istog zakona, na drugom poslu manju plaću od pravilno valorizirane njegove osnovice za obračun plaće iz 1982. godine kao godine koja prethodi godini utvrđivanja invalidnosti.
- 22.U zaključku Kantonalni sud smatra da apelant nije dokazao da na drugom poslu na koji je raspoređen prema rješenju tuženog nakon utvrđivanja invalidnosti ostvaruje manju plaću, pa prvostepeni sud nije mogao ni udovoljiti njegovom tužbenom zahtjevu i dosuditi mu iznose kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 23.Apelant je naveo da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se u suštini žali da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalni zakon i s tim u vezi je naveo da "u situaciji kada u toj pravnoj stvari nije bilo moguće provesti vještačenje na način iz člana 79. stav 2. Zakona o PIO, jer tuženi "nema" podatke potrebne za vještačenje (a morao ih je imati i jedini je čijem knjigovodstvu pripadaju i tužilac ih nije mogao imati), drugostepeni sud je zauzeo stanovište da se ne može ni na koji drugi način izvršiti valorizacija tužiočeve plaće s nivoa iz 1982. godine na nivo 2000, 2001, 2002. i 2003. godine zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev." Apelant je naveo da je drugostepeni sud zasnovao stav u osporenoj presudi koji predstavlja presedan kojim se teško krše prava zaposlenika s preostalom radnom sposobnošću, jer će na osnovu tog stava, ukoliko ovakav stav postane sudska praksa, tužena preduzeća jednostavno uskraćivati podatke potrebne za vještačenje u sličnim slučajevima navodeći da ih nemaju. Apelant u suštini smatra spornim što je drugostepeni sud odbio tužbeni zahtjev, a da nije obrazloženo na koji način je moguće izvršiti valorizaciju tužiočeve plaće iz 1982. godine na nivo spornih godina, odnosno kako je moguće vještačenje izvršiti na način predviđen članom 79. stav 2. Zakona o PIO s obzirom da tuženi nema podatke o zaradama svojih radnika za period od 1977. do 1986. godine. Na kraju je navedeno da apelant u prilog apelaciji dostavlja drugačiji stav sudske prakse u sličnoj situaciji koji je izražen u Rješenju Kantonalnog suda broj Gž-279/03 od 6. juna 2003. godine u kojem se izričito u sličnoj situaciji zauzima stav da se valorizacija plaće u nedostatku podataka o porastu plaće kod tuženog preduzeća može i treba izvršiti primjenom odredaba čl. 45, 46. i 144. Zakona o PIO. Također je apelant uz apelaciju dostavio Presudu Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-209/05 od 3. marta 2005. godine kojom je, između ostalog, zauzet stav da je pravni osnov tužbenog zahtjeva u istoj situaciji utvrđen samom činjenicom da je tužiocu u toj pravnoj stvari utvrđena invalidnost druge kategorije i da je kao radnik s preostalom radnom sposobnošću raspoređen na poslove na kojima ostvaruje manju plaću nego na svome radnom mjestu u smislu Zakona o PIO. Kantonalni sud u Zenici je smatrao, kao i Općinski sud u Olovu, da je vještačenje vještaka ekonomske struke provođeno s ciljem utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, a ne i njegovog osnova. U ovoj pravnoj stvari oba redovna suda su smatrala da je pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je naknada plaće utvrđena valorizacijom u skladu s odredbama člana 46, odnosno člana 144. Zakona o PIO.
b) Odgovor na apelaciju
- 24.Kantonalni sud je naveo da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ponavljajući zaključke iz osporene presude. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 25.Tuženi je u odgovoru na apelaciju ponovio primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka koje je isticao u toku prvostepenog postupka i u najvećem dijelu odgovora ponovio hronološki slijed postupka nakon apelantove tužbe. U vezi s apelantovim navodima tuženi je naveo da je Kantonalni sud pravilno utvrdio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno čl. 45. i 144. Zakona o PIO. Tuženi je prigovorio dijelu navoda u apelaciji u kojima apelant upućuje na drugačiju sudsku praksu suda u sličnom predmetu navodeći da smatra da su ti navodi suvišni i proizvoljni s obzirom da se ne odnose na pravno pitanje u predmetnoj pravnoj stvari.
V. Relevantni propisi
- 26.U Zakonu o penzijsko-invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH" br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05 i 59/06) relevantne odredbe glase:
"Član 22.
(1)...
(2) Kod osiguranika iz stava 1. ovog člana postoji promijenjena radna sposobnost kada može raditi puno radno vrijeme na drugim poslovima koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihofizičkim sposobnostima sa ili bez prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije.
Član 27.
(1) Osiguranici kod kojih nastane invalidnost ovisno o promijenjenoj radnoj sposobnosti razvrstavaju se u dvije kategorije invalidnosti:
-....
- -u drugu kategoriju invalidnosti razvrstavaju se osiguranici s promijenjenom radnom sposobnošću.
Član 28.
(1) Svojim radnim mjestom, u smislu ovog zakona, smatra se radno mjesto na kojem je osiguranik radio prije nastanka invalidnosti.
Član 45.
(1) Plaće iz ranijih godina valoriziraju se prema kretanju prosjeka plaća svih zaposlenih na teritoriji Federacije. Valorizacija plaća iz ranijih godina, prema kojima se u smislu člana 32. ovog zakona utvrđuje penzija, vrši se prema prosjeku plaća u posljednjoj kalendarskoj godini koja prethodi godini u kojoj osiguranik ostvaruje pravo na penziju, odnosno prema kretanju penzije u godinama u kojima nije izvršeno u potpunosti usklađivanje penzija prema kretanju plaća svih zaposlenih.
(2) Koeficijente za valorizaciju plaća iz ranijih godina utvrđuju nosioci osiguranja, svake godine jedinstveno za sve plaće na osnovu statističkih podataka o kretanju plaća svih zaposlenih na teritoriji Federacije.
Član 73.
(1) Osiguranik kod kojeg je utvrđena druga kategorija invalidnosti ima pravo da bude raspoređen na drugo odgovarajuće radno mjesto, odnosno pravo na odgovarajuće zaposlenje, prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju, kao i pravo na odgovarajuće novčane naknade u vezi s korištenjem tih prava.
(2) Prava iz stava 1. ovog člana osiguranik ostvaruje u preduzeću i u drugom pravnom licu, odnosno kod poslodavaca.
Član 75.
(1) Osiguranik kod kojeg je utvrđena II kategorija invalidnosti ima pravo na naknadu:
Š...Ć
- 4.zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu.
Član 78.
(1) Naknada plaće iz člana 75. tačka 4. ovog zakona određuje se u visini razlike između valorizirane prosječne mjesečne plaće koju je osiguranik ostvario u godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost i prosječne mjesečne plaće koju on ostvaruje na drugom poslu na koji je nakon toga raspoređen, odnosno zaposlen.
Član 79.
(1)...
(2) Naknada plaće iz člana 75. tač. 1-4 ovog zakona usklađuje se s kretanjem prosječne plaće u preduzeću, odnosno drugom pravnom licu, odnosno kod poslodavca u godini u kojoj se naknada plaće ostvaruje.
Član 132.
(1) Novčanom kaznom od 500,00 do 5.000,00 KM kaznit će se za prekršaj preduzeće, odnosno drugo pravno lice, odnosno poslodavac ako:
- 1.osiguraniku protivno odredbama ovog zakona uskrati ili ograniči prava koja mu pripadaju;
- 3.uskrati davanje podataka koje je obavezan dati ili da da netačne podatke i obavještenja o osiguraniku.
Član 144.
(1) Za utvrđivanje koeficijenta za valorizaciju plaća iz člana 45. stav 2. ovog zakona do 31. decembra 1991. godine uzima se prosječna plaća u Republici Bosni i Hercegovini na osnovu podataka Zavoda."
- 27.U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
"Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3, stav 2).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 135.
(1) Kad se jedna stranka poziva na ispravu i tvrdi da se ona nalazi kod druge stranke, sud može tu stranku pozvati da podnese ispravu ostavljajući joj za to određeni rok.
(2) Stranka ne može uskratiti podnošenje isprave ako se ona sama u parnici pozvala na tu ispravu za dokaz svojih navoda, ili ako je riječ o ispravi koju je prema zakonu dužna predati ili pokazati, ili ako se isprava s obzirom na njezin sadržaj smatra zajedničkom za obje strane.
Član 210.
(1) Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji kada je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio, odnosno kada je nije utvrdio.
(2) Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kada na to ukazuju nove činjenice ili novi dokazi.
Član 211.
(1) Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebalo primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio.
Član 217.
(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.
(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
Član 229.
(1) Drugostepeni sud će u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
Š....Ć
- 4.ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo."
VI. Dopustivost
- 28.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 29.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 30.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1878/04 od 31. maja 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 31. maja 2005. godine, a apelacija je podnesena 12. jula 2005. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 31.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 32.Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 33.Nesporno je da se predmetni postupak tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza s obzirom da se njegov tužbeni zahtjev odnosio na utvrđivanje naknade plaće. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 34.Apelantovi navodi o povredi njegovog prava na pravično suđenje se u suštini odnose na primjenu materijalnog zakona Kantonalnog suda koji je preinačio prvostepenu presudu koja je donesena u apelantovu korist tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao nedokazan. Prema apelantovom mišljenju, neprihvatljivo je da on trpi posljedice što njegov poslodavac nema relevantne podatke na osnovu kojih se prema zakonu treba izvršiti obračun naknade zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu u smislu člana 79. stav 2. Zakona o PIO. Apelant je ukazao i na postojanje sudske prakse drugih sudova u Bosni i Hercegovini koji obračunavaju razliku plaće na isti način na koji je to učinio i Općinski sud u njegovom slučaju.
- 35.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud i tuženi su ponovili svoj stav o pravilnom obrazloženju presude tog suda, a tuženi je posebno naglasio da činjenica postojanja sudske prakse na koju se apelant pozvao nije relevantna, jer sudovi nisu vezani tom praksom nego postupaju prema Zakonu o parničnom postupku.
- 36.U vezi s apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje na svoj stav prema kojem nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
- 37.Iako je sebi nametnuo ograničenja u pogledu ispitivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza redovnih sudova, te načina na koji su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivno-pravne propise, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno isključio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je "postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz člana 6. Evropske konvencije", odnosno "ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava", ili ukoliko se ocjena dokaza "doima očigledno proizvoljnom". U tom pravcu postoje brojni primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u ocjenu činjeničnog stanja i ocjenu dokaza redovnih sudova (vidi Ustavni sud, već citirana Odluka AP 661/04; Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 13/01; Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Isto vrijedi i za slučaj da su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivno-pravne propise na način koji ukazuje na povredu osnovnih prava i sloboda garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, kada postoji proizvoljnost u postupanju sudova Ustavni sud će se upustiti u način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice, odnosno primijenili relevantne materijalne ili procesno-pravne propise.
- 38.Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju u postupku kao nesporno utvrđeno da je apelant osiguranik kod kojeg je utvrđena II kategorija invalidnosti i da ima pravo na naknadu zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu. U postupku pred sudovima sporno je bilo je li apelant u relevantnom periodu primao manju plaću na poslu na koji je raspoređen nakon utvrđivanja invalidnosti od one koju bi primao na svome radnom mjestu (radnom mjestu na kojem je apelant radio prije nastanka invalidnosti). Općinski sud je u situaciji kada je poslodavac izjavio da ne posjeduje relevantne podatke neophodne za utvrđivanje razlike na osnovu člana 79. stav 2. Zakona o PIO prihvatio vještačenje u kojem je apelantu utvrđena naknada zbog manje plaće na osnovu čl. 45. i 144. Zakona o PIO postupajući na način na koji su postupali i drugi sudovi u Federaciji Bosne i Hercegovine kada su utvrđivali naknade na istom ili sličnom osnovu.
- 39.Kantonalni sud je odlučujući o žalbi tuženog, jer se apelant nije žalio protiv prvostepene presude budući da je njome uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, zaključio da je neprihvatljivo vještačenje izvršeno na navedeni način i da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, jer apelant nije dokazao da na drugom poslu na koji je raspoređen nakon utvrđivanja invalidnosti ostvaruje manju plaću. Ustavni sud smatra da je ovakav zaključak Kantonalnog suda neodrživ, jer vještačenje pred Općinskim sudom očigledno nije moglo biti izvršeno na drugi način s obzirom da poslodavac nije vještaku dostavio relevantne podatke. Prihvaćanjem ovakvog zaključka, ne samo apelantov poslodavac nego i svi ostali poslodavci koji se nalaze u identičnoj situaciji kao što je tuženi, oslobađali bi se svojih zakonom propisanih obaveza isplate naknada plaća zaposlenicima uz izgovor da nemaju relevantne podatke za utvrđivanje ovih vrsta naknada.
- 40.Ustavni sud smatra da u situaciji kada poslodavac izjavi da nema podatke koji su potrebni za izračunavanje visine naknade plaće u smislu člana 79. stav 2. Zakona o PIO uslijed čega se očigledno na zakonom propisani način ne može izvršiti obračunavanje iznosa razlike plaće, neophodno je postojanje načina na koji se obračun može izvršiti. Takav način je utvrdio Općinski sud. Međutim, Ustavni sud primjećuje da Kantonalni sud, kada je zaključio da primijenjeni način obračuna prilikom vještačenja nije pravilan pa da je stoga neprihvatljiv, nije dao odgovor na pitanje na koji način se može izvršiti obračun u takvim slučajevima. Ustavni sud smatra neprihvatljivim da se poslodavac oslobodi zakonske obaveze isplate naknade plaće svome zaposleniku, invalidu II kategorije, zbog manje plaće ostvarene na radnom mjestu na koje je raspoređen nakon nastanka invalidnosti zbog toga što je poslodavac pred sudom izjavio da ne posjeduje relevantne podatke o plaćama svojih zaposlenika i prosječnoj plaći u preduzeću koje prema zakonu mora imati. Tim prije što se u konkretnom slučaju radi o poslodavcu koji je javno preduzeće koje je dužno imati evidencije o plaćama svojih zaposlenika i prosječnoj plaći u preduzeću koje su neophodne za ostvarivanje ovih i sličnih imovinskih prava zaposlenika.
- 41.Ustavni sud primjećuje da apelant nije osporavao presudu Općinskog suda budući da je bila u njegovu korist. Nije mogao, niti trebao pretpostavljati šta će se dogoditi u slučaju da se tuženi žali protiv prvostepene presude. Imajući u vidu praksu drugih sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji su pravosnažnim odlukama naknadu za iste slučajeve kao što je apelantov utvrđivali na isti način kao što je učinio prvostepeni sud, apelant je imao razlog vjerovati da će prvostepena presuda ostati na snazi, odnosno da je dovoljno dokazao svoj tužbeni zahtjev. Kada se dogodilo da je Kantonalni sud uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao nedokazan, a nije iskoristio druge mogućnosti koje mu ZPP pruža kada smatra da tužbeni zahtjev nije dokazan, kao što je održavanje rasprave pred žalbenim sudom ili vraćanje predmeta prvostepenom sudu na ponovno suđenje, Ustavni sud konstatira da apelant nije imao daljnje pravne lijekove kojima bi mogao osporiti presudu Kantonalnog suda. Jedini postupak u kojem bi apelant mogao osporavati stanovišta Kantonalnog suda koja su za njega bila potpuno nova i o kojima se nije imao priliku izjasniti pred redovnim sudovima, za apelanta je bila apelacija Ustavnom sudu u kojoj je osporio presudu Kantonalnog suda i ukazao na praksu drugih sudova kao što je Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-209/05 od 3. marta 2005. godine koji utvrđivanje iste naknade vrši na način na koji je to uradio Općinski sud.
- 42.Iz navedenih razloga Ustavni sud se upustio u način na koji je Kantonalni sud cijenio dokaze, odnosno vještačenje provedeno u postupku pred Općinskim sudom i zaključio da je ta ocjena bila proizvoljna. Ustavni sud, također, smatra da je primjena pozitivno-pravnih propisa bila proizvoljna kada je sud svojom odlukom uskratio apelantu pravo koje mu prema zakonu pripada zato što apelantov poslodavac tvrdi da nema podatke koje prema zakonu mora imati, a koji su relevantni za ostvarenje apelantovih prava.
- 43.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
c) Pravo na imovinu
- 44.Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmotriti apelantove navode o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 45.Postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud odlučujući o poslodavčevoj žalbi proizvoljnom primjenom pozitivno-pravnih propisa svojom odlukom preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao nedokazan, jer je apelantov poslodavac pred sudom izjavio da nema podatke koje je prema zakonu morao imati, i koji su zakonom propisani za izračunavanje naknade zbog apelantove manje plaće u smislu člana 79. stav 2. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju, a nije iznio svoj stav na koji način se naknada u takvoj situaciji utvrđuje niti pružio apelantu mogućnost da svoj tužbeni zahtjev dokazuje na način koji Kantonalni sud smatra ispravnim i prihvatljivim, te time uskratio apelantu pravo koje mu prema zakonu pripada.
- 46.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 47.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.