Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 9. maja 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 79/07
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1784/06, rješavajući apelaciju Danice Petrović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Usvaja se apelacija Danice Petrović.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000272 od 8. juna 2006. godine i Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine.

Na osnovu člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine održava se na snazi Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj P-484/02 od 9. jula 2004. godine.

Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da osigura izvršenje Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-484/02 od 9. jula 2004. godine u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke.

Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Danica Petrović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Edina Jahić, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 5. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine. Apelantica je tražila donošenje privremene mjere kojom će se obustaviti izvršenje navedene pravosnažne presude Kantonalnog suda. Apelantica je 8. decembra 2005. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunila apelaciju, koju je 30. januara 2006. godine ponovo dopunila obavijestivši Ustavni sud da je na Presudu Kantonalnog suda broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Ova apelacija je u Ustavnom sudu bila registrirana pod brojem AP 2457/05. Nakon što je apelanticina revizija protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine odbijena Presudom Vrhovnog suda 070-0-Rev-06-000272 od 8. juna 2006. godine, apelantica je 19. juna 2006. godine dopunila apelaciju i zahtijevala donošenje odluke o privremenoj mjeri kojom bi se obustavilo izvršenje Rješenja Općinskog suda Sarajevo broj I-6615/05 povodom Presude Kantonalnog suda broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    S obzirom da u vrijeme podnošenja apelacije revizijski postupak koji je apelantica izjavila Vrhovnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine nije bio okončan, Ustavni sud je Odlukom broj AP 2457/05 od 9. februara 2006. godine apelaciju odbacio kao nedozvoljenu, jer je bila preuranjena.
  • 3.
    Nakon toga, Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-000272 od 8. juna 2006. godine odbio apelanticinu reviziju izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine kao neosnovanu. Apelantica je 16. juna 2006. godine ponovo podnijela istovjetnu apelaciju i zatražila donošenje predložene privremene mjere. Istovremeno, apelantica je dostavila i Rješenje Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) o izvršenju broj I-6615/05 od 26. januara 2006. godine kojim se protiv apelantice određuje predloženo izvršenje. Ova apelacija je u Ustavnom sudu registrirana pod brojem: AP 1784/06 i pod tim brojem Ustavni sud je 27. juna 2006. godine donio odluku kojom je usvojen apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere. Dopunom apelacije od 4. augusta 2006. godine apelantica je dostavila navedenu presudu Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji i zemljišno-knjižni izvadak s historijatom koji se odnosi na sporni stan.
  • 4.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Mubere, Behije i Selme Rizvić (u daljnjem tekstu: tužiteljice) i Irfana Pašića (u daljnjem tekstu: umješač), 29. juna 2006. godine zatraženo je dostavljanje odgovora na apelaciju. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio Ustavnom sudu 14. jula 2006. godine, Kantonalni sud 26. jula 2006. godine, Općinski sud 13. jula 2006. godine, tužiteljice 14. jula 2006. godine, a umješač 17. jula 2006. godine.
  • 5.
    Odgovori na apelaciju Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, tužiteljica i umješača dostavljeni su apelantici 2. aprila 2007. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Tužiteljice su podnijele tužbu Općinskom sudu protiv apelantice radi iseljenja i predaje u posjed stana za koji smatraju da je njihovo vlasništvo. Predniku tužiteljica, Edhemu Musakadiću, nacionalizirana je zgrada koja je bila njegovo vlasništvo. Istovremeno, nakon izvršene nacionalizacije u korist prednika tužiteljica od nacionalizacije je u njegovu korist izuzet jedan trosoban stan na prvom spratu i jedan jednosoban stan u potkrovlju. Apelantica koristi trosoban stan koji se nalazi u Sarajevu, ul. Obala Kulina bana broj 27, a sporno je je li od nacionalizacije izuzet stan koji ona koristi ili stan koji koristi umješač na prvom spratu, jer se u evidencijama različito vode. Od utvrđivanja te okolnosti zavisi je li stan obuhvaćen nacionalizacijom ili je izuzet od nacionalizacije u korist prednika tužiteljica, odnosno je li apelanticin stan društveno ili privatno vlasništvo. U navedenom stanu o kojem nije sporno da ga koristi apelantica i da ga tužiteljice potražuju kao etažno vlasništvo njihovih prednika, nosilac stanarskog prava bio je apelanticin djed Milan Kovačina, a u stanu je nakon njegove smrti nastavila živjeti njegova supruga Koviljka Kovačina. Nakon smrti Koviljke Kovačina tokom 1992. godine apelantica, koja tvrdi da je od rođenja živjela u zajedničkom domaćinstvu sa svojim djedom, obratila se prednicima tužiteljica kao ranijim vlasnicima navedenog stana i tražila saglasnost da se na nju prenese svojstvo nosioca stanarskog prava. Nakon što je njezin prijedlog odbijen apelantica se obratila Općini Stari Grad koja je Rješenjem broj 05/1-372-147/93 od 4. oktobra 1993. godine dodijelila predmetni stan apelantici. Na osnovu navedenog rješenja apelantica je zaključila ugovor sa Samoupravnom interesnom zajednicom stanovanja grada Sarajevo. Naknadno, rješenje Općine Stari grad poništeno je Rješenjem Komisije za dodjelu stanova kojima raspolaže Općina Stari Grad broj 05/1-372-147/93, jer je doneseno na osnovu netačnih podataka, odnosno zato što je Općina Stari Grad, koja nije davalac stana na korištenje, dodijelila apelantici taj stan.
  • 8.
    Presudom Općinskog suda broj P-969/92 od 25. augusta 2000. godine naloženo je apelantici da iseli iz stana, oslobodi ga od stvari i lica i preda u posjed tužiteljicama. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da se iz priloženih dokumenata jasno može zaključiti, bez obzira što se isti stan u dvije evidencije vodi na različitim spratovima, da se radi o stanu koji je bio vlasništvo prednika tužiteljica. Iz dokumentacije je utvrđeno da je zgrada u kojoj se nalazi stan nacionalizirana, da je jedan trosoban stan u površini od 94 m" izuzet u korist prednika tužiteljica, da su kao vlasnici tog stana navedeni prednici tužiteljica i da je kao nosilac stanarskog prava naveden apelanticin djed.
  • 9.
    Protiv navedene presude apelantica je izjavila žalbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj Gž-1691/01 od 26. februara 2002. godine uvažio apelanticinu žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak smatrajući da Općinski sud nije pouzdano utvrdio na kojem spratu se nalazi stan koji koristi apelantica.
  • 10.
    U ponovljenom postupku Općinski sud je Presudom broj P-484/02 od 9. jula 2004. godine odbio u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljica i obavezao ih da u cijelosti apelantici naknade troškove postupka u iznosu od 2.150,00 KM. Odbijajući tužbeni zahtjev Općinski sud je u obrazloženju naveo da se u evidenciji stanova "Sarajevostana" nakon izvještaja stručne komisije od 27. marta 1995. godine prvi put u predmetnoj nacionaliziranoj zgradi spominju termini visoko prizemlje i stan u visokom prizemlju kao nacionalizirani stan koji koristi umješač i stan na prvom spratu kao etažno vlasništvo prednika tužiteljica koji koristi apelantica. Uviđajem na licu mjesta i identifikacijom vještaka geometra Općinski sud je utvrdio da se stan koji koristi umješač nalazi na prvom spratu, a stan koji koristi apelantica na drugom spratu. S obzirom da se u zemljišnim knjigama, knjigama Sreskog i ranijeg Općinskog suda prednici tužiteljica vode kao vlasnici trosobnog stana na prvom spratu, Općinski sud je, smatrajući da su svi naknadni zvanični podaci koji su mijenjani u evidencijama o stanu, manje validni od zvaničnih sudskih evidencija u zemljišnim knjigama, zaključio da tužiteljice nisu vlasnice stana koji koristi apelantica nego trosobnog stana iste površine koji koristi umješač.
  • 11.
    Tužiteljice i umješač na strani tužiteljica su izjavili žalbu Kantonalnom sudu. Odlučujući o njihovoj žalbi Kantonalni sud je Presudom broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine žalbe uvažio i preinačio Presudu Općinskog suda broj P-484/02 od 9. jula 2004. godine, tako da je apelanticu obavezao na iseljenje iz trosobnog stana u Sarajevu, ul. Vojvode Stepe broj 28, sada ul. Obala Kulina bana broj 27, te navedeni stan slobodan od ljudi i stvari preda u posjed tužiteljicama i nadoknadi im troškove parničnog postupka u iznosu od 4.593,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pogrešno cijenio izvedene dokaze i da pitanje spratnosti stana nije od odlučujuće važnosti u odnosu na druge provedene dokaze, a posebno da se sama apelantica za prijenos stanarskog prava obratila tužiteljicama kao vlasnicama tog stana.
  • 12.
    Protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-2036/04 od 31. oktobra 2005. godine apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 070-0-Rev-06-000272 od 8. juna 2006. godine reviziju odbio kao neosnovanu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Protiv navedenih presuda Vrhovnog i Kantonalnog suda apelantica je Ustavnom sudu 16. juna 2006. godine podnijela apelaciju u kojoj djelimično ponavlja navode iz revizije, ali i insistira na tvrdnji da je Kantonalni sud očigledno proizvoljno cijenio dokaze, jer je vjerovao podacima "Sarajevostana", a ne podacima iz zemljišnih knjiga. Uz apelaciju apelantica je priložila Presudu Kantonalnog suda broj Gž-273/03 od 18. oktobra 2005. godine u kojoj je zauzet stav da podaci "Sarajevostana" nisu podaci o vlasništvu. Smatra i da ima pravo trajno i nesmetano koristiti stan i poslije smrti nosioca stanarskog prava. Osporila je i aktivnu legitimaciju tužiteljica tvrdeći da umješač koristi stan koji je vlasništvo prednika tužiteljica. Ističe da su Vrhovni i Kantonalni sud pogrešno i nepravilno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalni propis, pa je tako povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

b) Odgovori na apelaciju

  • 14.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da su na sva pitanja koja pokreće apelacija dati odgovori u obrazloženju revizijske odluke.
  • 15.
    Kantonalni sud, također, smatra da sve što je trebalo razjasniti već je učinjeno u razlozima obrazloženja presude.
  • 16.
    Općinski sud navodi da se nije moguće izjasniti na navode apelacije, jer se cijeli predmet nalazi kod Vrhovnog suda radi rješavanja u postupku revizije.
  • 17.
    Tužiteljice navode da apelantica nikada nije bila član zajedničkog domaćinstva nosioca stanarskog prava na spornom stanu, da je iz izvještaja "Sarajevostana" jasno da je sporni stan vlasništvo prednika tužiteljica, da apelantica nije na zakonit način stekla stanarsko pravo, da nije dokazala kako je sporni stan bio njezin dom, da se u toku postupka služila nezakonitim sredstvima i da joj sudskim odlukama nisu povrijeđena bilo kakva prava.
  • 18.
    Umješač u odgovoru na apelaciju prepričava tok dotadašnjeg postupka i naglašava da su sudske odluke koje osporava apelantica pravilne, zasnovane na zakonu i tačno utvrđenom činjeničnom stanju. Smatra da apelantici nisu povrijeđena bilo kakva prava, jer ih u pogledu spornog stana nije ni imala.

V. Relevantni propisi

  • 19.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase:

"Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 132. tačka 1.

(1) Isprava koju je u propisanom obliku izdao organ vlasti u granicama svoje nadležnosti, te isprava koju je u takvom obliku izdalo pravno lice u vršenju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom zasnovanim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje.

Član 229. tačka 4.

Drugostepeni sud će u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave presudom preinačiti prvostepenu presudu ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

(4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

Član 240. stav 2.

(4) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja."

VII. Dopustivost

  • 20.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 21.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 22.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000272 od 8. juna 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Protiv osporene odluke koju je primila 19. juna 2006. godine apelantica je 4. augusta 2006. godine blagovremeno podnijela apelaciju u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 23.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 24.
    Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena ustavna prava, i to pravo na pravično suđenje i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 25.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)"

  • 26.
    Postupak se, u konkretnom slučaju, odnosi na iseljenje i vraćanje stana u posjed, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Zadatak Ustavnog suda je preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 27.
    Apelantica smatra da je njezino pravo na pravičan postupak povrijeđeno time što su Kantonalni sud u postupku o žalbi i Vrhovni sud u postupku o reviziji očigledno proizvoljno cijenili dokaze na kojima su zasnovali svoje odluke, odnosno da nisu na zakonit način dovoljno brižljivo cijenili dokaze koji su bili od značaja za donošenje drugačije odluke, te da je uslijed takve proizvoljne procjene dokaza uslijedilo proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena prava.
  • 28.
    Prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud nije općenito nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02 i Odluka broj U-29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu imao je i bivši Dom za ljudska prava smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi bivši Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT) protiv Federacije BiH", predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine).
  • 29.
    Kako je Evropski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istakao član 6. Evropske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (Evropski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (Evropski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stav 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini onda se mora primijetiti da bitan element prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima, pa prema tome i pravilna primjena materijalnog prava. Iz ovih razloga Ustavni sud smatra da je nadležan u konkretnom slučaju razmotriti apelacione navode.
  • 30.
    Predmet apelacije je trosoban stan koji koristi apelantica u nacionaliziranoj zgradi u ulici Obala Kulina bana broj 27, koji je zajedno s jednosobnim stanom u potkrovlju nakon izvršene nacionalizacije ostavljen u vlasništvo Edhemu Musakadiću, predniku tužiteljica. Tužiteljice smatraju da upravo u tom trosobnom stanu živi apelantica, pa su zahtijevale njezino iseljenje iz stana. U cijeloj zgradi osim poslovnih prostorija u prizemlju i potkrovnog stana, koje nisu predmet bilo kakvog spora, postoje još dva trosobna stana jednake kvadrature, a svaki od njih zauzima po jedan sprat. Prema evidenciji u zemljišnim knjigama predniku tužiteljica nakon izvršene nacionalizacije zgrade u vlasništvo je ostavljen trosoban stan na prvom spratu. Apelantica stanuje u trosobnom stanu na drugom spratu, ali su tužiteljice na osnovu evidencije "Sarajevostana" i činjenice da su prethodnici u stanu u kojem živi apelantica plaćali kiriju "Sarajevostanu" iz čega je dio išao predniku tužiteljica, zaključile da apelantica živi u stanu koji je njihovo vlasništvo. Na strani tužiteljica se u toku postupka kao umješač uključio i stanar u drugom trosobnom stanu koji prema apelanticinim navodima, provedenim vještačenjima i evidenciji iz zemljišnih knjiga živi na prvom spratu.
  • 31.
    Ustavni sud smatra da je Općinski sud Presudom broj P-484/02 od 9. jula 2004. godine kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužiteljica pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalni propis. Naime, nakon provedenog dokaznog postupka Općinski sud je detaljno i iscrpno analizirao svaki dokaz cijeneći ga i pojedinačno i u međusobnoj povezanosti s ostalim dokazima, dajući ujedno razložna i logična objašnjenja zbog čega je neke od dokaza prihvatio i smatrao značajnim za donošenje odluke, a zašto druge dokaze nije tako cijenio. Isto tako, Općinski sud je detaljno razjasnio zbog čega je između suprotstavljenih dokaza oko neke od činjenica vjerovao nekim dokazima, a drugima nije. Za Općinski sud nije sporno da tužiteljice u toku postupka nisu dokazale vlasništvo nad stanom na drugom spratu u kojem živi apelantica i da se stan na koji polažu pravo nalazi na prvom spratu iste zgrade. Ovaj zaključak sud temelji na zemljišno-knjižnoj evidenciji koja je javna isprava i dokaz o vlasništvu, rješenju o nacionalizaciji cjelokupne zgrade i određivanja stana koji ostaje u vlasništvu prednika tužiteljica, uviđaja na licu mjesta i nalazima vještaka građevinske struke. Svi ovi dokazi koje je sud vrlo uvjerljivo obrazložio potvrđuju okolnost da je prednik tužiteljica nakon izvršene nacionalizacije ostao vlasnik trosobnog stana na prvom spratu u kojem živi umješač, dok apelantica živi na drugom spratu. Nasuprot navedenih dokaza je evidencija "Sarajevostana" i mišljenje komisije koju je "Sarajevostan" formirao, te činjenica da su apelanticini prednici kao nosioci stanarskog prava kiriju plaćali "Sarajevostanu", a ovi dalje dijelom i prednicima tužiteljica. Smatrajući da su ovi dokazi slabije dokazne snage od onih na osnovu kojih je donesena odluka Općinski sud je naveo da je "Sarajevostan" organizacija koja gazduje stanovima, da evidencija koju vodi o stanovima nije javna isprava i nema kvalitet dokaza o vlasništvu, posebno u odnosu na zemljišne knjige, te da se i iz nalaza same komisije "Sarajevostana" vidi da su evidencije netačne i da su se mijenjale tokom godina. U pogledu određivanja spratnosti nacionalizirane zgrade Općinski sud je konstatirao da se termin visoko prizemlje na kojem navodno u trosobnom stanu živi umješač, a u skladu s takvom podjelom zgrade apelantica na prvom, umjesto na drugom spratu, prvi put pojavljuje tek 1995. godine i da je u nalazu komisije "Sarajevostana" navedeno da je dat na osnovu morala i logike, te da kao takav nikako ne može derogirati stanje u zemljišnim knjigama. Samu činjenicu da je kirija od apelanticinog prednika plaćana "Sarajevostanu", a dijelom i prednicima tužiteljica Općinski sud je smatrao nevažnom za ishod postupka, jer apelanticin prednik nije ni morao, ni trebao znati kome ide dio kirije, niti se samim tim činom dokazuje vlasništvo.
  • 32.
    Protiv navedene presude Općinskog suda žalbe su izjavili tužiteljice i umješač na strani tužiteljica. Rješavajući o žalbama Kantonalni sud je Presudom broj Gž 2036/04 od 31. oktobra 2005. godine uvažio žalbe i preinačio prvostepenu presudu tako da je apelantica dužna iseliti iz trosobnog stana u ulici Obala Kulina bana broj 27 u Sarajevu. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud preinačenje prvostepene presude izvršio bez navođenja sprata na kojem se nalazi stan koji apelantica treba napustiti. Protiv ove presude Kantonalnog suda apelantica je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Rev-06-000272 od 8. juna 2006. godine odbio kao neosnovanu.
  • 33.
    Povodom presuda Kantonalnog i Vrhovnog suda, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana 8. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP) prema kojoj su sudovi dužni savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Dakle, sudovi imaju slobodu ocjene dokaza koja je oslobođena pravnih pravila koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih dokaza. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja, logike i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnih sudova opisati u obrazloženju presude proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice. Od pravilne i potpune procjene činjenica i dokaza zavisi i utvrđivanje materijalne istine i primjena odgovarajućeg materijalnog propisa.
  • 34.
    U smislu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su konstatacije Kantonalnog suda neobrazložene, paušalne i zasnovane na dokazima koji nisu dovedeni u međusobnu vezu, niti su brižljivo cijenjeni. Prije svega, presuda Kantonalnog suda kojom je preinačena presuda Općinskog suda donesena je na osnovu činjeničnog stanja koje je prema konstataciji Kantonalnog suda pravilno utvrdio Općinski sud. Odluka koju je zatim donio Kantonalni sud donesena je na osnovu drugačije utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljica za apelanticino iseljenje iz spornog stana kao neosnovan, jer one nisu dokazale da su vlasnice tog stana utvrdivši da se stan u kojem živi apelantica nalazi na drugom spratu iste zgrade, a da je stan koji je nakon nacionalizacije ostavljen u vlasništvo prednika tužiteljica na prvom spratu i da u njemu živi umješač na strani tužiteljica. Kantonalni sud nije uopće dao nijedan razlog zašto ovako činjenično stanje smatra pravilno utvrđenim, što bi bilo izuzetno značajno, jer je u svojoj odluci zaključio suprotno i na osnovu takvog zaključka donio drugačiju presudu. S obzirom da je Kantonalni sud preinačio prvostepenu odluku u smislu člana 229. stav 4. ZPP-a prema kojem sud može preinačiti prvostepenu presudu ukoliko je tom presudom pravilno utvrđeno činjenično stanje, a pogrešno primijenjeno materijalno pravo, očigledno je da na osnovu činjeničnog stanja koje je utvrdio Općinski sud, Kantonalni sud nije mogao usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljica. Naime, presudom Općinskog suda utvrđeno je da tužiteljice nisu vlasnice stana u kojem živi apelantica, pa je stoga njihov zahtjev za apelanticino iseljenje iz tog stana neosnovan. Konstatacija Kantonalnog suda da spratnost stana ne može biti odlučna činjenica u ovom predmetu prema mišljenju Ustavnog suda jasno ukazuje da Kantonalni sud nije brižljivo cijenio međusobnu povezanost brojnih izvedenih pojedinačnih dokaza s ciljem utvrđivanja vlasništva nad stanom u kojem živi apelantica i od čega je očigledno zavisila i osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljica. Dalje, Kantonalni sud uopće ne obrazlaže zbog čega nije vjerovao zemljišno-knjižnom izvatku koji je javna isprava i dokaz upisa prava vlasništva nad nekretninama u zemljišne knjige, a nije obrazložio detaljnije ni na osnovu čega je stekao utisak da je evidencija "Sarajevostana" validnija kao dokaz o vlasništvu nad spornim stanom, nego evidencija zemljišnih knjiga. Dodatno, izostanak ovakvog obrazloženja unosi pravnu konfuziju i nesigurnost posebno ako se uzme u obzir da je isti Kantonalni sud u drugom predmetu o kojem je rješavao istog mjeseca i iste godine pod brojem Gž 273/03 od 18. oktobra 2005. godine zaključio da evidentiranje vlasništva kod "Sarajevostana" nije dokaz o vlasništvu, što je bio i glavni razlog da u tom predmetu odbije žalbu tužioca smatrajući da takvim dokumentom ne može dokazati vlasništvo. Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud netačno interpretirao sadržaj konačnog rješenja o nacionalizaciji zgrade u kojoj je sporni stan, što samo po sebi ukazuje da jedan od dokaza vlasništva nad spornim stanom ne samo da nije tačno interpretiran, nego nije ni brižljivo cijenjen. Naime, Kantonalni sud je naveo da su vještačenje o spornom stanu i odluka prvostepenog suda zasnovani na rješenju o nacionalizaciji zgrade iz 1960. godine i da to nije pravovaljan akt, jer je protiv njega izjavljena žalba. Zatim je o žalbi doneseno konačno rješenje iz 1961. godine u kojem u izreci pod tačkom c) u opisu zgrade koja se nacionalizira stoji da u prizemlju imaju tri prostorije, dva trosobna stana na spratu, bez označenja na kojem se spratu nalazi neki od ovih stanova i jedan jednosoban stan u potkrovlju. Međutim, u tom istom rješenju na koje ukazuje Kantonalni sud u tački II stav 2. jasno stoji da se izuzima od nacionalizacije i ostaje u vlasništvu prednika tužiteljica Edhemu Musakadiću jedan trosoban stan na prvom spratu i jedan jednosoban stan u potkrovlju zgrade u ulici Obala Kulina bana 27 (ranije: Obala vojvode Stepe). Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje ne zadovoljava zahtjev brižljive i savjesne ocjene dokaza.
  • 35.
    Zanemarujući na prethodno izneseni način odlučne činjenice na kojima je Općinski sud zasnovao presudu, Kantonalni sud je očigledno proizvoljno utvrdio drugačije činjenično stanje čime je proizvoljno primijenio odredbu člana 229. stav 4. ZPP-a na koju se poziva u svojoj presudi i na osnovu koje drugostepeni sud može preinačiti prvostepenu presudu samo ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno.
  • 36.
    Vrhovni sud u presudi povodom apelanticine izjavljene revizije konstatira da je predniku tužiteljica rješenjem o nacionalizaciji u nacionaliziranoj zgradi ostavljen u vlasništvo jedan trosoban stan na prvom spratu, da je u zemljišnim knjigama navedeno isto stanje, da su tužiteljice upisane kao suvlasnice trosobnog stana na prvom spratu nacionalizirane zgrade, te da u trosobnom stanu na prvom spratu u zgradi koja je nacionalizirana živi umješač, a na drugom spratu iste zgrade u trosobnom stanu apelantica. Ovim činjenicama Vrhovni sud suprotstavlja evidenciju "Sarajevostana" prema kojoj se stan u kojem živi apelantica vodi kao vlasništvo prednika tužiteljica, a stan u kojem živi umješač kao vlasništvo Općine Stari Grad, te okolnost da je apelanticin prednik plaćao kiriju "Sarajevostanu" od koje je odvajan dio za prednika tužiteljica kao vlasnika stana. Zatim, Vrhovni sud ocjenjujući činjenično stanje konstatira da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova jasno slijedi da je predniku tužiteljica ostavljen stan u vlasništvo na drugom spratu, iako je taj stan u zemljišnim knjigama i u rješenju o nacionalizaciji označen kao stan na prvom spratu. Ustavni sud podsjeća da je Općinski sud kao nižestepeni sud utvrdio da su tužiteljice vlasnice stana na prvom spratu koji koristi umješač, a ne stana koji koristi apelantica. To je bio i razlog za odbijanje njihovog tužbenog zahtjeva kao neosnovanog. Kantonalni sud kao nižestepeni sud u odnosu na Vrhovni sud je utvrdio suprotno od Općinskog suda koji je također nižestepeni sud u odnosu na Vrhovni sud, pa se nikako ne može tvrditi da je utvrđenje činjeničnog stanja nižestepenih sudova jedinstveno. Na taj način Vrhovni sud se upustio u utvrđivanje činjeničnog stanja, također suprotno od onog koje je utvrdio Općinski sud na osnovu kojeg je primijenio materijalni propis, iako iz odredaba ZPP-a jasno proizlazi da se povodom revizije ne može utvrđivati činjenično stanje s obzirom da se revizijom kao vanrednim pravnim lijekom ne može osporavati pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.
  • 37.
    Ustavni sud ukazuje da ovakvo ocjenjivanje i obrazlaganje pravne snage i valjanosti dokaza redovnih sudova ne samo da nije u skladu s odredbom člana 8. ZPP-a, već nije ni u skladu s ustavnim principom vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i u njega inkorporiranom principu pravne sigurnosti. Na to ukazuje i činjenica da je isti sud u drugom predmetu povodom procjene i obrazloženja vjerodostojnosti i dokazne snage istog dokumenta donio sasvim drugačiju odluku i zauzeo sasvim drugačije stanovište.
  • 38.
    Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju Vrhovni i Kantonalni sud u osporenim odlukama proizvoljno primijenili pravo uslijed neotklonjenih protivrječnosti i nedorečenosti u obrazlaganju činjenica i dokaza, kao i izostankom obrazloženja pojedinih dokaza i činjenica na osnovu kojih su donesene osporene odluke sudova.
  • 39.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na poštivanje doma

  • 40.
    Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog član što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku."

Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 41.
    Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C). Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li sporni stan apelanticin "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i predstavljaju li osporene odluke "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelanticinog "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
  • 42.
    U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije "neophodno" da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" što znači da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
  • 43.
    Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici" ističući da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).
  • 44.
    Ocjenjujući može li se sporni stan smatrati apelanticinim "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da apelantica u spornom stanu živi dugi niz godina kao u svom domu, da ne posjeduje drugi dom, te da ima namjeru živjeti i dalje u predmetnom stanu kao u svom porodičnom domu. Stoga, imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan može smatrati apelanticinim "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije.
  • 45.
    Ustavni sud smatra da osporene odluke Vrhovnog i Kantonalnog suda povodom predmetnog stana predstavljaju "miješanje" u njezino pravo na poštivanje doma u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 323/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 23).
  • 46.
    U vezi s pitanjem je li to miješanje bilo u "skladu sa zakonom" u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je već utvrđeno u prethodnim tačkama ove odluke pri ocjeni pravičnosti postupka da su osporene presude donesene na osnovu proizvoljne ocjene dokaza i arbitrarne primjene materijalnog prava, pa slijedi da miješanje u apelanticino pravo na dom nije bilo "u skladu sa zakonom". Pošto uplitanje u apelanticino pravo na dom nije "u skladu sa zakonom", slijedi da nije neophodno ispitati je li ono služilo "zakonitom cilju" ili bilo "neophodno u demokratskom društvu" (CH/00/4566, Bajazid Jusić i dr. protiv Republike Srpske, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. maja 2002. godine, tačka 69). Prema tome, u konkretnom slučaju prekršeno je apelanticino pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
  • 47.
    Zbog svega navedenog, Ustavni sud je odlučio da radi prirode ustavnih prava koja su prekršena sam odluči o meritumu predmeta u skladu s članom 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda i zaključio da kao pravosnažna ostaje na snazi Presuda Općinskog suda broj P-484/02 od 9. jula 2004. godine.

VIII. Zaključak

  • 48.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je uslijed neotklonjenih protivrječnosti i nedorečenosti u obrazlaganju činjenica i dokaza, kao i izostanka obrazloženja pojedinih dokaza i činjenica na osnovu kojih su donesene osporene odluke sudova, izostala obavezna brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica uslijed čega je došlo do proizvoljne primjene prava u tim odlukama.. Također je zaključeno da je došlo do miješanja javne vlasti u apelanticino pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije koje nije u skladu sa zakonom, čime je povrijeđeno apelanticino ustavno pravo na dom.
  • 49.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 50.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.