USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 6. jula 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 79/07
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2281/05, rješavajući apelacije Tihomira Gligorića i Stamenke Kozomara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Krstan Simić, sudija
Usvaja se apelacija Tihomira Gligorića.
Utvrđuje se povreda člana 7. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj KžK-03/05 od 13. oktobra 2005. godine u odnosu na Tihomira Gligorića.
Predmet se u dijelu koji se odnosi na Tihomira Gligorića vraća Sudu Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s članom 7. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Stamenke Kozomara podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj KžK-03/05 od 22. novembra 2005. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj KžK-03/05 od 13. oktobra 2005. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Tihomir Gligorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke kojeg zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, i Stamenka Kozomara (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke koju zastupaju Goran i Zoran Bubić, advokati iz Banje Luke, podnijeli su 9. novembra i 2. decembra 2005. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelant je osporio Presudu Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj KžK-03/05 od 13. oktobra 2005. godine u apelaciji koja je registrirana u Ustavnom sudu pod brojem AP 2281/05, a apelantica Rješenje Suda BiH broj KžK-03/05 od 22. novembra 2005. godine i Presudu Suda BiH broj KžK-03/05 od 13. oktobra 2005. godine u apelaciji koja je registrirana pod brojem AP 2465/05.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.S obzirom da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti o istom pitanju, Ustavni sud je u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2281/05.
- 3.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) i Suda BiH zatraženo je 20. jula 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju broj AP 2465/05. Kako se radi o istom pravnom i činjeničnom osnovu odgovori na apelaciju broj AP 2281/05 nisu traženi.
- 4.Od Tužilaštva BiH i Suda BiH 15. augusta 2006. godine primljeni su odgovori na apelaciju.
- 5.Apelantici su 18. augusta 2006. godine dostavljeni odgovori na apelaciju.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda u apelacijama i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Presudom Suda BiH broj K-112/04 od 7. februara 2005. godine apelant i apelantica su oslobođeni optužbe da su počinili krivično djelo - neizvršenje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Suda Bosne i Hercegovine i Doma za ljudska prava iz člana 239. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine u vezi s članom 29. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Oslobađajuću presudu Sud BiH je u suštini zasnovano na zaključku da Rješenje Ustavnog suda broj U 47/01 od 2. novembra 2001. godine, čije im je neizvršenje stavljeno na teret optužnicom, ne predstavlja "izvršnu i konačnu odluku" kako je to predviđeno u članu 239. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, već se radilo o privremenoj mjeri, vremenski ograničenoj i uvjetnoj zbog čega u ovom slučaju nije ostvareno suštinsko obilježje samog bića krivičnog djela. Tužilaštvo BiH je protiv ove presude Apelacionom vijeću Suda BiH uložilo žalbu.
- 8.Presudom Suda BiH broj KžK-03/05 od 13. oktobra 2005. godine apelant i apelantica su proglašeni krivim za krivično djelo - neizvršenje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine iz člana 239. u vezi s članom 29. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, i osuđeni su na uvjetne kazne zatvora, i to apelant na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, a apelantica na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci s tim da kazne neće biti izvršene ukoliko apelanti ne izvrše novo krivično djelo u roku od dvije godine. Apelant je proglašen krivim za radnje koje je kao direktor Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske preduzeo na sprečavanju izvršenja Rješenja Ustavnog suda broj U 47/01 od 2. novembra 2001. godine, i to konkretno što je "poslao obavještenje koje je potpisao njegov zamjenik Milorad Elez pod brojem 01-377/01 od 23. novembra 2001. godine Područnoj jedinici Laktaši u kojem je zahtijevao da se u predmetu PP "Domet", koji se odnosi na spomenuto rješenje Ustavnog suda, ne vrše nikakve promjene bez znanja i prethodnog obavještenja Uprave na čijem je čelu bio, a zbog čega nije ni postupano prema rješenju Ustavnog suda Š...Ć". Apelantica je proglašena krivom i osuđena, jer je "prvo donijela i potpisala Rješenje broj 26-952-142/01 od 15. aprila 2003. godine kojim se ne dozvoljava upis obustavljanja izvršenja Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1657/98 od 29. decembra 1998. godine, a na osnovu Rješenja Ustavnog suda BiH broj U 47/01 od 2. novembra 2001. godine, a zatim nakon njegovog ukidanja donijela Odluku - Zaključak broj 26-952-142/01 od 26. juna 2003. godine kojim se prekida postupak uknjižbe Rješenja Ustavnog suda BiH broj U 47/01 od 2. novembra 2001. godine u Katastru nekretnina, iako sam postupak uknjižbe ovog rješenja nije ni bio započet".
- 9.U obrazloženju presude Sud BiH je obrazložio svoj stav o tome da se navedeno rješenje Ustavnog suda smatra konačnom odlukom. Između ostalog je naglašeno da je za Sud BiH nesporno da je rješenje o privremenoj mjeri u smislu odredaba tadašnjeg Poslovnika Ustavnog suda relevantan akt Ustavnog suda kojim se meritorno odlučuje u konkretnom predmetu u određenoj fazi postupka što znači da je za tu fazu postupka u tom smislu konačan akt. Zaključeno je da "ako se ne bi smatralo da privremena mjera ima dejstvo rješenja o izvršenju ona bi izgubila svaki smisao i svrhu donošenja s mogućim nastupanjem nenadoknadive štete, a smisao člana 75. stav 1. Poslovnika je da do toga ne dođe." U vezi s navodima odbrane da je na apelante retroaktivno primijenjen Krivični zakon Bosne i Hercegovine, Sud BiH je zaključio da je predmetno krivično djelo u vrijeme izvršenja bilo inkriminirano Krivičnim zakonom Republike Srpske koji je bio na snazi od 1. oktobra 2000. godine, i to članom 359. koji je određivao da će se kazniti svako službeno ili odgovorno lice koje odbije izvršiti odluku Ustavnog suda, dakle, nije bilo navedeno kojeg Ustavnog suda. Apelaciono vijeće Suda BiH smatra da je stupanjem na snagu Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine "taj dio inkriminacije navedenog Krivičnog zakona Republike Srpske prešao u član 239. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine dok u svakom slučaju predmetno djelo jeste bilo kao krivično predviđeno krivičnim propisima u vrijeme izvršenja djela". Apelantica je protiv ove presude uložila žalbu pozivajući se na povredu člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi s članom 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
- 10.Sud BiH je Rješenjem broj KžK-03/05 od 22. novembra 2005. godine odbacio kao nedozvoljenu apelanticinu žalbu. U obrazloženju rješenja je navedeno da Zakon o krivičnom postupku BiH nije predvidio mogućnost podnošenja žalbe na presudu Apelacionog vijeća Suda BiH, jer je poštovana odredba člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju da je prvostepenu presudu preispitao viši sud.
IV. Apelacija
- 11.Apelanti su naveli da je u njihovom slučaju na najdirektniji način prekršen princip zabrane retroaktivne primjene krivičnog zakona, jer je događaj iz optužnice obuhvatio radnje još od novembra 2001. godine iako je Krivični zakon Bosne i Hercegovine na osnovu kojeg im je suđeno stupio na snagu 1. marta 2003. godine, odnosno taj zakon nije bio donesen u vrijeme izvršenja djela koje im se stavlja na teret. Smatraju, dakle, da je u njihovom slučaju primijenjena pravna norma koja nije postojala u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Apelanti su naveli i to da je u njihovom slučaju došlo do povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kao i prava na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, s obzirom da protiv osuđujuće presude Suda BiH nisu imali pravni lijek.
- 12.Dalje, apelanti smatraju da je Sud BiH previše slobodno tumačio suštinsko obilježje krivičnog djela - neizvršenje odluka Ustavnog suda koje moraju biti izvršne i konačne, jer se u ovom slučaju radilo o rješenju Ustavnog suda koje je privremenog karaktera, dakle nije se radilo o konačnoj odluci. Također, odluka Suda BiH koja se odnosi na utvrđivanje da su apelanti zajednički izvršili krivično djelo apelanti smatraju nezakonitim s obzirom da su se apelanti prvi put vidjeli u sudnici, da nije utvrđen jedinstven umišljaj ili djelovanje okrivljenih zajedno po prethodnom dogovoru ili na bilo kakav način koji činjenično implicira zaključak o saučiniocima. Smatraju da njihova namjera da počine baš ovo krivično djelo također nije utvrđena u provedenim postupcima. Na kraju, smatraju da je cjelokupan postupak bio nepravičan, te da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.U svom odgovoru Tužilaštvo BiH je iznijelo stav da su apelanticini navodi potpuno neosnovani ocjenjujući presudu Suda BiH pravilnom i zakonitom. Predložili su da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana.
- 14.U odgovoru Sud BiH je obrazložio razloge donošenja osporene presude ponovo na taj način potvrđujući razloge date u samoj presudi. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 15.Krivični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 22/00)
"Neizvršenje sudske odluke
Član 359. st. 1. i 2.
(1) Službeno ili odgovorno lice koje svjesno ne postupi prema pravosnažnoj sudskoj odluci kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
(2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se i službeno ili odgovorno lice koje odbije izvršiti odluku Ustavnog suda koju je dužan izvršiti."
- 16.Krivični zakon Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 37/03, 54/04 i 61/04)
"Saučinioci
Član 29.
Ako više lica, učestvovanjem u činjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi činjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kaznit će se kaznom propisanom za to krivično djelo.
Neizvršenje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Suda Bosne i Hercegovine ili Doma za ljudska prava
Član 239.
Službeno lice u institucijama Bosne i Hercegovine, institucijama entiteta ili institucijama Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koje odbije izvršiti konačnu ili izvršnu odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ili Doma za ljudska prava, ili sprečava da se takva odluka izvrši, ili na drugi način onemogućava njezino izvršenje, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina."
- 17.Poslovnik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/99)
"Član 54.
Sud donosi odluke i rješenja.
Sud donosi odluke prema sporovima iz člana VI/3. Ustava kada odlučuje o sporu u meritumu, i u slučaju iz člana IV/3.f) Ustava.
Sud rješenjem odlučuje o svim drugim pitanjima.
Član 75.
Sud može do donošenja konačne odluke, u cjelini ili djelimično, privremeno obustaviti izvršenje odluka, zakona (akta) ili pojedinačnih akata (privremena mjera), ako bi zbog njihovog izvršavanja mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice.
Sud ukida privremenu mjeru kad ocijeni da su prestali razlozi zbog kojih je donesena."
VI. Dopustivost
- 18.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 19.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 20.U konkretnom slučaju, apelantica je osporila Rješenje Suda BiH broj KžK-03/05 od 22. novembra 2005. godine kojim je odbačena kao nedozvoljena njezina žalba protiv Presude Suda BiH broj KžK-03/05 od 13. oktobra 2005. godine. S obzirom da se radilo o nedjelotvornom pravnom lijeku konačna odluka u apelanticinom slučaju, kao i u odnosu na apelanta, je Presuda Suda BiH broj KžK-03/05 od 13. oktobra 2005. godine. Kako je osporena presuda donesena 13. oktobra 2005. godine, a apelacije su podnesene 9. novembra 2005. godine, odnosno 2. decembra 2005. godine, proizlazi da su podnesene u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.
- 21.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 22.Apelantica i apelant su osporili osuđujuću presudu Suda BiH tvrdeći da je na njih retroaktivno primijenjen zakon, odnosno da je na njih primijenjena norma koja nije postojala u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Također, naveli su i da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
- 23.Ustavni sud će razmotriti navode apelantice i apelanta o povredi principa zabrane retroaktivne primjene odredaba krivičnog zakona u vezi s članom 7. stav 1. Evropske konvencije.
- 24.Član 7. stav 1. Evropske konvencije glasi:
"1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela."
- 25.Prvi stav člana 7. Evropske konvencije sadrži dva posebna principa koja su suštinski elementi vladavine prava (vidi Evropski sud, S.W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. novembra 1995. godine, A 335-B i C.R. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 335-C): (1) krivična presuda može biti zasnovana samo na normi koja je postojala u vrijeme kada se dogodio inkriminirani čin ili nečinjenje (nullum crimen sine lege); (2) što se tiče kršenja te norme, ne može se nametnuti teža kazna od one koja je bila primjenljiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno (nulla poena sine lege). Cilj člana 7. Evropske konvencije je ponuditi "suštinske garancije" protiv samovoljnog gonjenja, presuđivanja i kažnjavanja. S tim u vezi, Evropski sud je ustanovio i treći princip prema kojem je domaće zakonodavstvo dužno jasno formulirati normu krivičnog zakona (vidi Evropski sud, Kokkinakis, presuda od 25. maja 1993. godine, A 260-A). Njegove odredbe moraju biti dovoljno predvidive i pristupačne (vidi Evropski sud, G. protiv Francuske, presuda od 27. septembra 1995. godine, A 325-B). Ovaj zahtjev služi da bi se izbjeglo osnivanje krivične presude na pravnoj normi koje dotično lice nije moglo, ili barem nije moralo biti unaprijed svjesno. On je ispunjen tamo gdje formulacija te odredbe jasno pojedincu navodi kakvo će ga ponašanje učiniti podložnim gonjenju. Ovaj treći princip nije poseban, već je ugrađen u tumačenje principa "nullum crimen nulla poena sine lege". Prema tome, cilj zaštite date članom 7. Evropske konvencije jeste zaštita lica od krivičnog gonjenja za djela za koja ta lica u vrijeme počinjenja nisu znala, niti morala znati da mogu biti krivično gonjene.
Retroaktivna primjena Krivičnog zakona u odnosu na apelanta
- 26.Apelant je osuđen za izvršenje krivičnog djela - neizvršenje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine iz člana 239. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine za radnje koje je preduzeo kao direktor Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske. Konkretno da je spriječio izvršenje rješenja Ustavnog suda tako što je "poslao obavještenje koje je potpisao njegov zamjenik Milorad Elez pod brojem 01/377/01 od 23. novembra 2001. godine Područnoj jedinici Laktaši u kojem je zahtijevao da se u predmetu PP "Domet", koji se odnosi na spomenuto rješenje Ustavnog suda BiH, ne vrše nikakve promjene bez znanja i prethodnog obavještenja Uprave na čijem je čelu bio, zbog čega nije ni postupano prema rješenju Ustavnog suda BiH."
- 27.U vezi s navodom o retroaktivnoj primjeni zakona u odnosu na apelanta, Ustavni sud je utvrdio da je Krivični zakon Bosne i Hercegovine stupio na snagu 1. marta 2003. godine. Nesporno je dakle da taj zakon nije bio na snazi u vrijeme kada je apelant izvršio radnje za koje je osuđen i stoga je neprihvatljivo obrazloženje Suda BiH u osporenoj presudi da je u to vrijeme postojalo krivično djelo čiji zakonski opis odgovara opisu krivičnog djela za koje je osuđen apelant. U vrijeme kada je apelant izvršio radnje za koje je osuđen nije postojala norma na osnovu koje je osuđen, stoga nije ni mogao biti svjestan da radnje koje je preduzeo predstavljaju krivično djelo za koje je osuđen u smislu principa iz člana 7. Evropske konvencije koji su citirani ranije u ovoj odluci Ustavnog suda.
- 28.S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u odnosu na apelanta došlo do povrede člana 7. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali apelantovi navodi
- 29.S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s povredom člana 7. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud neće ispitivati ostale apelantove navode.
Retroaktivna primjena Krivičnog zakona u odnosu na apelanticu
- 30.U narednim stavovima Ustavni sud će razmotriti apelanticine navode o retroaktivnoj primjeni Krivičnog zakona, te o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
- 31.Apelantica je osuđena za krivično djelo neizvršenja odluke Ustavnog suda BiH iz člana 239. Krivičnog zakona BiH, jer je donijela i potpisala Rješenje broj 26-952-142/01 od 15. aprila 2003. godine i Zaključak broj 26-952-142/01 od 26. juna 2003. godine, zbog čega nije postupano prema rješenju Ustavnog suda od 2. novembra 2001. godine.
- 32.U vezi s prethodnim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda prema kojem "nije zadatak suda donositi odluku o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, jer je to prvenstveno stvar procjene domaćih sudova, nego razmotriti sa stanovišta člana 7. stav 1. Evropske konvencije jesu li apelantove radnje, u vrijeme kada su preduzete, predstavljale krivično djelo definirano s dovoljnom dostupnošću i predvidljivošću u domaćem zakonu (vidi Evropski sud, Streletz, Kessler and Krenz protiv Germany ŠGCĆ, presuda u predmetu br. 34044/96, 35532/97 i 44801/98, stav 51, ECHR2001-II).
- 33.U smislu principa izloženog u prethodnom stavu, Ustavni sud će se isključivo ograničiti na pitanje je li u vrijeme kada je apelantica preduzela inkriminirane radnje postojalo krivično djelo za koje je osuđena. Nesporno je da je u vrijeme kada je apelantica preduzela radnje izvršenja krivičnog djela već stupio na snagu Krivični zakon BiH. U članu 239. ovog zakona, kako je citirano u tački 17. ove odluke Ustavnog suda, jasno je definirano ko su odgovorna lica i koje radnje se smatraju radnjama izvršenja krivičnog djela neizvršenja odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Suda Bosne i Hercegovine i Doma za ljudska prava. Apelantica je, stoga, u vrijeme preduzimanja radnji izvršenja krivičnog djela svoje ponašanje mogla i morala prilagoditi ovim normama, i mogla je biti svjesna da će je radnje koje preduzima izložiti krivičnom gonjenju.
- 34.S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na apelanticu nije došlo do povrede člana 7. stav 1. Evropske konvencije.
Apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije
- 35.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom."
- 36.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 36.
"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
Š...Ć"
- 37.Apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se odnose na utvrđivanje činjenica i primjenu materijalnog prava. Apelantica, naime, smatra da je Sud BiH pogrešno ocijenio karakter odluke Ustavnog suda zaključivši da se radilo o konačnoj odluci. Prema apelanticinom mišljenju radilo se o odluci privremenog karaktera i stoga nije postojalo suštinsko obilježje bića krivičnog djela za koje je osuđena. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi i u činjenici da su apelant i ona osuđeni za saučesništvo, a da prema njezinom mišljenju nije bilo zajedničkog djelovanja u smislu prethodnog dogovora ili jedinstvenog umišljaja. Također smatra da u odnosu na nju nije dokazano postojanje umišljaja.
- 38.S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije u njegovoj nadležnosti preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava - pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr. (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03; Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine).
- 39.Sud BiH je za svoj zaključak o tome da je rješenje Ustavnog suda o privremenoj mjeri "konačni akt" dao temeljito obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te stoga ne stoje apelanticini navodi o tome da se radilo o proizvoljnom tumačenju zakona. Ustavni sud posebno smatra potrebnim naglasiti stav Suda BiH da ukoliko se odluka o privremenoj mjeri ne bi smatrala konačnom u određenoj fazi postupka, tada bi izgubila svaki smisao i svrhu donošenja s mogućim nastupanjem nenadoknadive štete. U odnosu na apelanticine navode da nije dokazano da su apelanti djelovali kao saučesnici u izvršenju krivičnog djela, Ustavni sud smatra da i uz zaključak da je Sud BiH radnje apelanta i apelantice pogrešno pravno kvalificirao kao saučesništvo, apelantica nije podnijela nikakve argumente o tome da je takva kvalifikacija imala utjecaja na njezino pravo na pravično suđenje. Stoga su i ovi apelanticini navodi neosnovani. Ustavni sud, također, nije utvrdio nikakvu proizvoljnost u zaključku Suda BiH o apelanticinom umišljaju, posebno imajući u vidu temeljitost provedenog dokaznog postupka i zaključke s tim u vezi.
- 40.S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Apelanticini navodi o povredi prava na žalbu u krivičnim stvarima i prava na djelotvoran pravni lijek
- 41.Apelantica smatra da je na Presudu Suda BiH trebala imati pravo na žalbu s obzirom da se radi o osuđujućoj presudi kojom je ukinuta prvostepena oslobađajuća presuda, te da nemogućnost da prema propisima Bosne i Hercegovine izjavi žalbu, predstavlja direktno kršenje prava na žalbu iz člana 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:
"1. Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući i osnove za njegovo korištenje određuje se zakonom.
- 2.Ovo pravo može podlijegati izuzecima u odnosu na djela manjeg značaja, koja su određena zakonom, ili u slučajevima kada je licu koje je u pitanju u prvom stepenu sudio najviši sud ili je bilo osuđeno na osnovu žalbe na osuđujuću presudu."
- 42.Prema članu 2. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, kao izuzetak od općeg pravila da u krivičnim stvarima osuđeni moraju imati pravo žalbe, predviđena je mogućnost izricanja osuđujuće presude bez prava na žalbu osuđenog, ukoliko je osuđujuću presudu donio u prvom stepenu najviši sud ili na osnovu žalbe na oslobađajuću presudu. Kako se u konkretnom slučaju radi upravo o donošenju osuđujuće presude kojom je na osnovu izjavljene žalbe Tužilaštva BiH ukinuta ranija oslobađajuća presuda, te kako se radi o Sudu BiH koji je, s obzirom na stvarnu nadležnost u konkretnom slučaju, najviši sud u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud zaključuje da apelanticina nemogućnost podnošenja žalbe protiv takve presude u ovom slučaju nije protivna principu Evropske konvencije, s obzirom na izuzetak predviđen članom 2. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da član 13. Evropske konvencije pruža uže garancije nego li su to garancije predviđene prethodnim članom, odnosno da uopće ne propisuje pravo na žalbu, slijedi da nema kršenja ni člana 13. Evropske konvencije.
- 43.Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede člana 13. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u odnosu na apelanticu.
VIII. Zaključak
- 44.Apelacijama je pokrenuto pitanje je li na apelanticu i apelanta retroaktivno primijenjen Krivični zakon BiH u smislu člana 7. stav 1. Evropske konvencije, i to član 239. Krivičnog zakona BiH kojim je propisano krivično djelo - neizvršenje odluke Ustavnog suda BiH. Ustavni sud je zaključio da u vrijeme kada je apelant izvršio radnje za koje je osuđen nije postojala norma na osnovu koje je osuđen, stoga nije ni mogao biti svjestan da radnje koje je preduzeo predstavljaju krivično djelo, te je u odnosu na njega došlo do povrede člana 7. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na apelanticu, zaključeno je da nije povrijeđen član 7. stav 1. Evropske konvencije s obzirom da su inkriminirane radnje koje je preduzela izvršene u vrijeme kada je već bio na snazi Krivični zakon BiH. Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer nije bilo proizvoljnosti Suda BiH u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava. Također, nije povrijeđeno ni pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Naime, u konkretnom slučaju radilo se o izuzetku iz člana 2. stav 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju prema kojem je apelantici, s obzirom na stvarnu nadležnost, u prvom stepenu sudio najviši sud - Sud BiH, prema žalbi na prvostepenu osuđujuću presudu.
- 45.Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 46.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.