USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 23. maja 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 79/07
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2486/05, rješavajući apelaciju Savke i Slobodana Cvetkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 5. i člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
David Feldman, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Seada Palavrić, sutkinja
Usvaja se apelacija Savke Cvetković.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1880/04 od 21. septembra 2005. godine i Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj P-272/03 od 25. juna 2004. godine.
Predmet se vraća Općinskom sudu u Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Općinskom sudu u Sarajevu se nalaže da u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Privremena mjera Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 2486/05 od 16. januara 2005. godine ostaje na snazi do donošenja odluke Kantonalnog suda u Sarajevu u predmetu broj U-1333/05.
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Slobodana Cvetkovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1880/04 od 21. septembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-272/03 od 25. juna 2004. godine zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Savka i Slobodan Cvetković (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 5. decembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1880/04 od 21. septembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-272/03 od 25. juna 2004. godine. Apelanti su 5. januara 2006. godine podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud do donošenja odluke o apelaciji naložio odlaganje izvršenja Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/II-23-19/05 od 14. decembra 2005. godine. Apelanti su 26. februara 2007. godine dostavili dopunu apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni sud je 16. januara 2006. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2486/05 kojom je usvojen zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere kojom je obustavljeno izvršenje Rješenja Uprave broj 23-04/II-23-19/05 od 14. decembra 2005. godine.
- 3.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) te učesnika u postupku, Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane) kao pravnog slijednika prodavca stana i Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo stambenih poslova), zatraženo je 7. novembra 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 4.Ustavnom sudu je Mustafa Mujezin dostavio podnesak s dokumentacijom koju je već u prilogu apelacije dostavio i apelant ističući da mu je pravni slijednik prodavca stana dodijelio predmetni stan Rješenjem broj 27-18-17-34-9-1106-3/05 od 26. decembra 2005. godine, te da je zainteresiran za ishod predmetnog postupka pred Ustavnim sudom.
- 5.Kantonalni sud je 17. novembra 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Općinski sud 21. novembra 2006. godine.
- 6.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda odgovori Kantonalnog i Općinskog suda, te podnesak Mustafe Mujezina, su 23. novembra 2006. godine dostavljeni apelantima.
III. Činjenično stanje
- 7.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 8.Apelant je 28. februara 1992. godine zaključio ugovor o kupoprodaji - otkupu predmetnog stana sa SFRJ-SSNO (u daljnjem tekstu: prodavac). Kupoprodajna cijena je isplaćena u cijelosti, vojno pravobranilaštvo je potvrdilo pravnu valjanost ugovora i ugovor je ovjeren pečatom Gradske uprave društvenih prihoda grada Sarajeva. Apelanti su tokom rata napustili predmetni stan.
- 9.Apelanti navode da su nakon iseljenja privremenog korisnika iz predmetnog stana ušli u posjed navedenog stana, ali bez zvaničnog odobrenja Uprave i bez zapisnika o uvođenju u posjed.
Postupak za priznavanje prava vlasništva
- 10.Pravni slijednik prodavca je odbio izdati apelantima nalog za uknjižbu vlasništva na predmetnom stanu, pa je apelantica podnijela tužbu Općinskom sudu radi utvrđenja pravovaljanosti ugovora o otkupu stana i prava na uknjižbu vlasništva protiv tužene Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva odbrane kao pravnog slijednika prodavca stana. Tokom postupka apelantica je istakla da je u vrijeme dobijanja predmetnog stana na korištenje i sve do podnošenja tužbe živjela, a i danas živi, u zajedničkom domaćinstvu s mužem, odnosno drugoapelantom. Prema njezinim navodima on se u vrijeme podnošenja tužbe i vođenja ovog postupka radi liječenja nalazio u Novom Sadu, te je kao njegova supruga stekla pravo suvlasništva na predmetnom stanu, pa je pravno legitimirana dokazivati svoje vlasničko pravo, a kako je njezin suprug trenutno bolestan, apelantica je preuzela pokretanje tog postupka.
- 11.Presudom Općinskog suda broj P-272/03 od 25. juna 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1880/04 od 21. septembra 2005. godine, odbijen je u cijelosti apelanticin tužbeni zahtjev. U obrazloženju prvostepene presude ističe se da apelantica nije aktivno legitimirana, jer dejstvo ugovora je samo između ugovarača i samo oni su ovlašteni preduzimati radnje radi ostvarivanja prava i izvršenja obaveza iz ugovora, a apelantica nije titular prava, tj. ovlaštenik iz materijalno-pravnog odnosa povodom kojeg je pokrenuta parnica, jer je navedeni kupoprodajni ugovor zaključio s pravnim prednikom tuženog njezin suprug, apelant.
Postupak za povrat stana
- 12.Apelantica je 18. maja 1998. godine podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana. Rješenjem Uprave broj 23/6-372-P-688/98 od 26. februara 2000. godine, koje je potvrđeno drugostepenim Rješenjem Ministarstva stambenih poslova broj 27/02-23-2679/00 od 25. decembra 2001. godine, odbijen je zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed.
- 13.Apelantica je protiv drugostepenog rješenja pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je Presudom broj U-149/02 od 20. marta 2003. godine tužbu uvažio, te osporeno i prvostepeno rješenje poništio i predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju presude se ističe da je apelantica podnijela zahtjev za vraćanje u posjed stana, a ne stanarskog prava, te je prvostepeni organ počinio povredu postupka jer je rješavao o zahtjevu za povrat stanarskog prava, a takav zahtjev nije postavljen. Prvostepeni organ je dobio uputu da u ponovnom postupku postupi prema apelanticinom zahtjevu i donese odluku u pogledu njezinog prava na povrat predmetnog stana u posjed, a primjenjujući odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima koje će se tumačiti u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koja ima prioritet nad svim drugim zakonima.
- 14.U ponovnom postupku Uprava je donijela Rješenje broj 23/6-372-688/98 od 4. marta 2005. godine koje je potvrđeno drugostepenim Rješenjem broj 27/02-23-5532/05 od 22. aprila 2005. godine kojim je odbijen apelanticin zahtjev za povrat predmetnog stana kao neosnovan. Protiv navedenog rješenja apelanti su pokrenuli upravni spor pred Kantonalnim sudom 8. juna 2005. godine koji se vodi pod brojem U-1333/05 i koji je još uvijek u toku.
Postupak pred Komisijom za ljudska prava pri Ustavnom sudu
- 15.Uporedo s navedenim postupcima vođen je i postupak pred Komisijom za ljudska prava pri Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: Komisija) koja je svojom Odlukom broj CH/02/8739 od 7. septembra 2005. godine utvrdila povredu apelantovog prava na pristup sudu u upravnom postupku o zahtjevu apelanata za povrat stana u posjed, te je naložila hitan postupak i garantiranje procesualnih standarda iz člana 6. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a najkasnije u roku od šest mjeseci od prijema te odluke i obavezala Vladu FBiH da apelantima isplati iznos od 1.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog povrede prava na pristup sudu.
Postupak o zahtjevu FMO FBiH za stavljanje na raspolaganje predmetnog stana
- 16.Uprava je, iako je upravni spor o zahtjevu za povrat u posjed predmetnog stana još uvijek u toku, na zahtjev pravnog slijednika prodavca stana FMO FBiH donijela osporeno Rješenje broj 23-04/II-23-19/05 od 14. decembra 2005. godine kojim se apelantima utvrđuje prestanak prava korištenja predmetnog stana i nalaže u roku od 15 dana od prijema rješenja da napuste stan slobodan od ljudi i vlastitih stvari, te je utvrđeno da apelanti nemaju pravo na alternativni smještaj i da troškove prinudnog izvršenja snosi izvršenik. U obrazloženju se ističe da je vojno-stambeni organ Vojske Federacije 15. marta 2005. godine podnio zahtjev za iseljenje apelanata koji su nasilno ušli u posjed predmetnog stana, te da je utvrđeno da su apelanti u posjedu stana bez pravnog osnova.
Postupak pred Komisijom za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica
- 17.Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) je svojom Odlukom broj 301-3450-1/1 od 9. jula 2002. godine usvojila apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed priznajući da je apelant zaključio kupoprodajni ugovor s prodavcem. Međutim, Komisija je usvojila zahtjev tuženog za preispitivanje navedene odluke i donijela Odluku broj R-301-3450-1/1-90-1510 od 2. septembra 2003. godine kojom je stavila izvan snage svoju prvu odluku, te odbacila apelantov zahtjev za povrat stana u posjed zbog nenadležnosti za odlučivanje.
- 18.Komisija je Odlukom broj R-301-3450-1/1-01-123/05 od 14. septembra 2006. godine usvojila apelantov zahtjev za ponovno razmatranje Odluke Komisije broj R-301-3450-1/1-90-1510 od 2. septembra 2003. godine, te je navedena odluka stavljena izvan snage. U obrazloženju se ističe da je Komisija ocijenila da se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi o nosiocu stanarskog prava na predmetnom stanu, već se radi o nosiocu prava iz kupoprodajnog Ugovora o kupoprodaji-otkupu nepokretnosti broj 3513-1919-4 od 28. februara 1992. godine, te da je odredbom člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine FBiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 15/02 i 54/049) isključena mogućnost primjene člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
- 19.Služba za stambene i komunalne poslove, poslove obnove, razvoja i zaštite okoliša Općine Novo Sarajevo donijela je Zaključak broj 05-23-464/07 od 12. februara 2007. godine o dozvoli izvršenja Odluke Komisije broj 301-3450-1/1 od 9. jula 2002. godine kojim je predmetni stan stavljen na raspolaganje apelantu kao vlasniku/posjedniku odmah.
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 20.Apelanti ističu da su redovni sudovi i organi uprave povrijedili njihova ustavna prava na dom, pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vide u tome što u postupku za utvrđenje pravovaljanosti kupoprodajnog ugovora nisu priznali apelanticin pravni interes i aktivnu legitimaciju za utvrđenje pravovaljanosti predmetnog ugovora čime su je lišili prava na pristup sudu i povrijedili njezino pravo na dom i imovinu, a također smatraju da su povrijeđena njihova ustavna prava u postupku za povrat stana koji traje već osam i po godina, a koji je u ponovnom postupku u toku o upravnom sporu pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud nije donio presudu godinu i po nakon podnošenja tužbe ni pored odluke Komisije koja je naložila organima Federacije BiH preduzimanje svih mjera s ciljem pravosnažnog okončanja ovog postupka za koji je ustanovljeno da krši prava apelanata na efikasan pristup sudu. Apelanti ističu da se nalaze u posjedu predmetnog stana i da im prijeti deložacija uprkos tome što o njihovom zahtjevu za povrat nije odlučeno i što su oni prijeratni nosioci stanarskog prava, odnosno vlasnici predmetnog stana koji predstavlja njihov dom i njihovu imovinu. Također ističu da odbijanje Općinskog i Kantonalnog suda da priznaju apelanticinu aktivnu legitimaciju i pravni interes na podnošenje tužbe za utvrđenje i propust da meritorno riješe apelanticin tužbeni zahtjev i utvrde pravovaljanost kupoprodajnog ugovora i pravo na uknjižbu prava vlasništva vrijeđa ustavna prava apelanata na pravično suđenje, dom i imovinu.
b) Odgovori na apelaciju
- 21.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud ističe da su navodi apelanata neosnovani, te predlaže da se apelacija odbije, jer nije bilo kršenja ustavnih prava apelanata navedenih u apelaciji.
- 22.U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud ističe da u postupku pred tim sudom nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje, dom i imovinu, jer je postupak vođen u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku, te je i Kantonalni sud potvrdio prvostepenu presudu, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 23.U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase:
Član 54. st. 1. i 2.
"Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.
Takva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa."
VI. Dopustivost
- 24.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 25.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 26.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1880/04 od 21. septembra 2005. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 5. oktobra 2005. godine, a apelacija je preporučenom poštom podnesena 5. oktobra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 27.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na apelanticu Savku Cvetković.
- 28.Međutim, pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelanta Slobodana Cvetkovića Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."
Član 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda glasi:
"Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
- 5.apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;"
- 29.U konkretnom slučaju Slobodan Cvetković nije bio stranka u postupku pred redovnim sudovima u kojem su donesene osporene presude, pa tako u smislu odredbe člana 15. stav 1. tačka b) Pravila Ustavnog suda ne može biti ni učesnik u postupku pred Ustavnim sudom.
- 30.Iz navedenog proizlazi da apelant nije lice koje ima pravo da u konkretnom slučaju pokrene postupak pred Ustavnim sudom.
- 31.Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
VII. Meritum
- 32.Apelantica smatra da su joj presudama Općinskog i Kantonalnog suda povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje, dom i imovinu iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 33.U konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatira da je predmet postupka pred Kantonalnim i Općinskim sudom apelanticin zahtjev za utvrđenjem pravovaljanosti kupoprodajnog ugovora i pravo uknjižbe vlasništva nad predmetnim stanom u knjigu položenih ugovora. Dakle, apelanticin zahtjev usmjeren je na to da navedeni sudovi na meritoran način, razmatrajući činjenična i pravna pitanja ovog slučaja, odluče o njezinom građanskom pravu, odnosno obavezi. Navedeni sudovi su, smatrajući da ne postoje uvjeti propisani članom 54. ZPP-a, odlučili da meritorno ne razmotre i ne odluče o apelanticinom zahtjevu, pa su njezinu tužbu odbili zbog nedostatka aktivne legitimacije smatrajući da takav zahtjev, de facto i de iure, ne može uživati sudsku zaštitu. U obrazloženju presude Kantonalnog suda ističe se da je "apelanticin suprug kao ugovorna strana mogao neposredno podnijeti tužbu o valjanosti kupoprodajnog ugovora i tražiti uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu, jer tužba za utvrđenje nije dozvoljena ako se isti rezultat može postići tužbom na osudu činidbom, što je u konkretnom slučaju, a pravni interes na tužbu za utvrđenje po pravilu ne postoji u onom slučaju kad se ostvarivanje pravne zaštite može postići kondemnatornom ili konstitutivnom tužbom."
- 34.Iz svega navedenog postavlja se pitanje ima li opravdanja u predmetnom slučaju, imajući u vidu ograničenja iz člana 54. ZPP-a, da navedeni sudovi odustanu od meritornog odlučivanja o apelanticinom zahtjevu odbijajući njezinu tužbu zbog nedostatka aktivne legitimacije.
- 35.Imajući u vidu da je apelantica tokom postupka isticala da je sama preuzela pokretanje postupka budući da pravni slijednik prodavca predmetnog stana odbija apelantima izdati nalog za uknjižbu vlasništva nad predmetnim stanom, uprkos tome što je kupoprodajni ugovor realiziran u cijelosti, a da se njezin suprug zbog bolesti i radi liječenja nalazi u Novom Sadu, pokazuje se proizvoljnim stav Kantonalnog suda da je apelanticin suprug mogao sam podnijeti tužbu u predmetnom postupku. Dalje, iako je apelantica podnijela tužbu koja je dijelom deklaratorna, a dijelom kondemnatorna, odnosno tužbu kojom traži da se utvrdi pravovaljanost kupoprodajnog ugovora i obaveže tuženi prodavac da trpi uknjižbu prava vlasništva apelanata na predmetnom stanu, Kantonalni sud prema ocjeni Ustavnog suda proizvoljno utvrđuje da tužba za utvrđenje nije dozvoljena ako se isti rezultat može postići tužbom na osudu činidbom. Ustavni sud smatra da je obrazloženje presude Kantonalnog suda nerazumljivo i nejasno. Nerazumljiv je stav Kantonalnog suda da u konkretnom slučaju nije dozvoljena tužba za utvrđenje kad se ima u vidu da je u konkretnom slučaju riječ o tužbi koja je po svojoj pravnoj prirodi dijelom deklaratorna, ali i dijelom kondemnatorna. Također je nejasno na osnovu čega Kantonalni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju riječ o nedozvoljenoj tužbi, te da je drugoapelant mogao "podnijeti tužbu o valjanosti kupoprodajnog ugovora i tražiti uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu" kada je u konkretnom slučaju podnesena tužba upravo s takvim tužbenim zahtjevima.
- 36.Ustavni sud se pri ocjeni jesu li redovni sudovi odbijanjem da meritorno odluče o njezinom tužbenom zahtjevu stavili pretjeran teret na apelanticu u situaciji kad je pravni sljednik prodavca predmetnog stana uprkos činjenici da je kupoprodajni ugovor realiziran u cijelosti odbio izdati nalog za uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu, poziva na praksu Komisije u predmetu broj CH/01/8468 od 8. juna 2005. godine. U navedenom slučaju ukazano je da je član 54. Zakona o parničnom postupku efektivan domaći pravni lijek koji se mora iscrpiti u slučaju kada podnosilac prijave nema u posjedu kupoprodajni ugovor nego se mora utvrditi da je vlasnik na osnovu koraka koje je preduzeo u otkupu stana tokom 1991. i 1992. godine (vidi odluke o prihvatljivosti i brisanju Doma za ljudska prava, CH/98/1160, CH/98/1177 i CH/98/1264, Pajagić, Kuruzović i M.P. protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine od 9. maja 2003. godine). Komisija je nastavila s istim pristupom ovom pravnom lijeku (vidi Odluku o prihvatljivosti i brisanju Komisije za ljudska prava, CH/99/1921, Blagojević protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine od 16. januara 2004. godine). U takvim predmetima Komisija je smatrala razumnim očekivati da podnosioci prijave moraju podnijeti teret pokretanja sudskog spora radi utvrđivanja postojanja ugovornog odnosa ili bilo kojeg ugovornog prava.
- 37.U ovom predmetu konkretno apelantica posjeduje kupoprodajni ugovor koji je u svim aspektima pravovaljan ugovor. Potpisale su ga sve strane, ugovor uključuje otkupnu cijenu i uvjete plaćanja, a ima i pečat nadležne poreske službe. Iako je u predmetu broj CH/01/8468 od 8. juna 2005. godine Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu smatrala da teret pokretanja postupka radi utvrđivanja valjanosti ugovora treba pasti na stranu koja ga želi osporiti, a ne na nosioca ugovora koji uopće nema razlog da sumnja u njegovu pravovaljanost, Ustavni sud smatra da apelantica iako nije potpisnik kupoprodajnog ugovora koji je s prodavcem formalno zaključio i potpisao njezin bračni drug ima pravni interes za utvrđivanje da je predmetni ugovor pravovaljana osnova za uknjižbu prava vlasništva, odnosno da je tuženi dužan trpjeti uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu budući da je pravni slijednik prodavca odbio izdati apelantima nalog za uknjižbu prava vlasništva nad predmetnim stanom. Stoga, na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud neopravdano odustali od meritornog razmatranja apelanticinih tužbenih zahtjeva.
- 38.Ustavni sud ističe da pravo pristupa sudu zajamčeno u članu 6. stav 1. Evropske konvencije nije, niti može biti, apsolutno pravo i ono može biti predmet ograničenja. Međutim, ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima da "je sama suština prava umanjena" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998, 1998-V). Dalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995, serija A, tom 333).
- 39.Razmatrajući konkretan slučaj u svjetlu prakse Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi suviše restriktivno prišli tumačenju člana 54. ZPP-a i u njemu datim ograničenjima. Redovni sudovi su u konkretnoj stvari donošenjem osporenih odluka eliminirali suštinu apelanticinog prava da traži sudsku zaštitu. Ustavni sud se poziva i na vlastitu praksu u sličnoj situaciji (vidi Odluku Ustavnog suda AP 219/03 od 23. jula 2004. godine) gdje je također utvrđeno da suviše restriktivno i formalističko tumačenje zakonskih ograničenja za sobom povlači povredu prava na pristup sudu.
- 40.Dalje, u situacijama gdje postoji bar i sumnja u kvalitet i obim ograničenja koja onemogućavaju pravo na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije bez obzira na njihovo izričito postojanje u domaćem zakonu, Evropska konvencija ima prednost u primjeni u odnosu na svaki drugi domaći zakon, jer je inkorporirana u Ustav Bosne i Hercegovine. Stoga, u skladu sa vlastitim stavom u već spomenutoj odluci Ustavnog suda broj AP 219/03 od 23. jula 2004. godine, Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi bili u obavezi da primjenom standarda sadržanih u članu 6. stav 1. Evropske konvencije razmotre apelanticin zahtjev u meritumu bez obzira što apelantica nije potpisnik predmetnog ugovora, budući da kao bračni drug potpisnika predmetnog ugovora ima pravni interes za reguliranje vlasničko-pravnog statusa predmetnog stana koji nesporno ulazi u bračnu imovinu apelanata kao bračnih drugova, čak i da postoje "čvršća" ograničenja od onih postojećih iz člana 54. ZPP-a.
- 41.Prema tome, s obzirom na sve okolnosti predmetnog slučaja u cjelini, Ustavni sud zaključuje da apelantica nije imala efikasno pravo pristupa sudu čime su osporenim odlukama Kantonalnog i Općinskog suda prekršeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 42.U svjetlu zaključka u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.
- 43.Ustavni sud smatra da razlozi kojima se Ustavni sud vodio kod donošenja odluke o privremenoj mjeri i koji su navedeni u obrazloženju te odluke opravdavaju zaključak da se privremena mjera zadrži na snazi do okončanja postupka u predmetu Kantonalnog suda broj U-1333/05, odnosno do okončanja postupka o zahtjevu za povrat u posjed predmetnog stana od 18. maja 1998. godine.
VIII. Zaključak
- 44.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na efikasan pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku za utvrđenje pravovaljanosti kupoprodajnog ugovora kad redovni sudovi iz proizvoljnih razloga odustanu od meritornog razmatranja tužbenog zahtjeva iznesenog pred sud pune jurisdikcije.
- 45.Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 5. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 46.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.